Broj: Kž 599/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. D. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 6. rujna 2017. broj K-1/14-93, u sjednici održanoj 21. veljače 2018. u prisutnosti branitelja opt. R. D., odvjetnika K. H.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi R. D. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalba opt. R. D. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. R. D. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. u vezi čl. 52. KZ/11 te ga je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine s tim da je primjenom čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 izrečenu kaznu zatvora zamijenio radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenjen sa dva sata rada za opće dobro.

 

Optuženik je upozoren da će se izrečena sankcija izvršavati preko nadležnog tijela za probaciju, a ako se optuženik u roku od osam dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili ako mu se poziv neće moći dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ako ne da pristanak za izvršenje rada za opće dobro, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti suca izvršenja, koji će započeti postupak izvršenja kazne zatvora, te ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08) oštećena stečajna masa Trgovačkog društva G. d.o.o. u stečaju C., u cijelosti je upućena na parnicu sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete od ukupno 292.550,62 kn sa zakonskom zateznom specificiranim na način kako je to učinjeno u izreci prvostupanjske presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka u iznosu od 6.696,00 kn, od čega 2.000,00 kn na ime paušalne svote, 184,00 kn na ime putnog troška svjedoka, a 4.512,00 kn na ime troškova vještačenja, kao i nagradu za branitelja po službenoj dužnosti o čijoj će se visini donijeti posebno rješenje.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženiku je naloženo da oštećenoj stečajnoj masi Trgovačkog društva G. d.o.o. u stečaju C., na ime nagrade za zastupanje po opunomoćenici isplati iznos od 30.000,00 kn, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno, da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na kaznu zatvora, te optuženik putem branitelja, K. H., odvjetnika iz V., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženik je putem branitelja podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na sjednicu vijeća su u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08 pozvani državni odvjetnik, optuženik i branitelj, međutim, iako uredno obaviješteni državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili, pa je sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u nazočnosti branitelja K. H., a u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik i državni odvjetnik neosnovano pobijaju prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

 

U odnosu na utvrđenje suda prvog stupnja navedeno u 1. alineji činjeničnog opisa izreke prvostupanjske presude, da je opt. R. D. za sebe nezakonito zadržao iznos od 74.000,00 kn, koji je 19. prosinca 2011. sa žiro-računa TD G. d.o.o., u kojem je bio direktor, putem Internet bankarstva doznačio na račun svog sina D. D., a koji mu je potom taj iznos predao, optuženik u žalbi u biti ponavlja navode iz svoje obrane.

 

U sažetom, radi se o tvrdnjama da je taj novac imao namjeru vratiti iz plaće koju je dobivao u visini od 7.000,00 kn i uz dodatak u naturi od 3.000,00 kn. Nadalje, ističe da mu je pri zasnivanja radog odnosa, nakon rada na određeno vrijeme od strane vlasnika obećana plaća na temelju novog ugovora o radu u visini od 2.000,00 eura, tako da je imao razloga vjerovati da će navedenu pozajmicu moći vratiti.

 

Međutim, sud prvog stupnja potpuno pravilno nije prihvatio ovakvu neuvjerljivu obranu ukazujući na logičan način da je sam optuženik u obrani priznao da je u inkriminirano vrijeme bi prezadužen jer mu je dug prema bankama iznosio preko milijun kuna i da mu je zbog toga račun bio u blokadi.

 

Evidentno je da je optuženik u navedenom društvu počeo kao direktor raditi 1. prosinca 2011. uz plaću u iznosu od 7.000,00 kn, da bi već 19. prosinca 2011. obavio navedenu novčanu transakciju, kako bi, prema vlastitom priznanju, pokrio redovite životne troškove jer je bio u dugovima.

 

Prema tome, kada se u tom kontekstu ima u vidu ovakvo postupanje optuženika, nema nikakve sumnje da se radilo o jednostranom postupku optuženika motiviranom da za sebe stekne znatnu imovinsku koristi, a sve na štetu društva o čijim se interesima bio na temelju zakona dužan skrbiti.

 

Da optuženik nije imao namjeru vratiti navedeni iznos, koji je samo radi knjigovodstvenog pokrića i mogućnosti knjiženja prikazao na temelju ugovora br. 05/11 kao pozajmicu od društva, slijedi i iz pravilnih zaključaka suda prvog stupnja da optuženikove tvrdnje o isplati dodataka u naturi uz osnovnu plaću i očekivanoj znatno većoj plaći nisu potvrđene iskazima vlasnika tvrtke M. M. i njegovog suradnika S. Lj., kao i iz činjenice da optuženik nije počeo s vraćanjem duga niti kada je počeo primati plaću. Dakle, nema sumnje da optuženik nije niti namjeravao vraćati pozajmicu, niti poštivati rok za povrat pozajmice naveden u ugovoru br. 5/11 od godinu dana (to bi iznosilo gotovo 7.000,00 kn mjesečno).

 

Kada se svemu tome doda okolnost koju je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da optuženik, iako ima mirovinu preko 6.000,00 kn i nije niti u međuvremenu ništa platio na ime povrata pozajmice (iako ima dio mirovine koji nije pod ovrhom), pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik na navedeni način zlouporabio svoje ovlasti direktora i na štetu TD G. d.o.o. sebi ostvario nepripadnu dobit u visini od 74.000,00 kn.

 

Iz navedenih razloga optuženikove žalbene tvrdnje o tome kako nije imao namjeru počiniti ovo kazneno djelo jer tada ne bi zaključivao pisani ugovor o pozajmici i da do sada nije pozajmice vraćao zbog lošeg imovnog stanja, niti u najmanjoj mjeri ne dovode u pitanje ispravne zaključke suda prvog stupnja.

 

I u odnosu na utvrđenja suda prvog stupnja navedena u 2. i 3. alineji činjeničnog opisa izreke pobijane presude, o tome kako je optuženik na isti način koristeći se uslugama Internet bankarstva sa računa tvrtke G. d.o.o. putem računa trećih osoba, M. K.₁ i P. K., transakcijama od 9., 13., 20. i 23. ožujka 2011. sebi isplatio ukupno 69.500,00 kn, optuženik u žalbi također u biti ponavlja navode koje je iznosio u obrani. Ukratko, tvrdi da se radilo o iznosima koje je, jednako kao i iznos od 150.000,00 kn, morao isplatiti M. P. za pokriće troškova realizacije kredita za tvrtku G. d.o.o.

 

Međutim, sud prvog stupnja je i u odnosu na ove sporne okolnosti za svoja utvrđenja u obrazloženju iznio vrlo uvjerljive razloge koji se temelje na dokazima izvedenih na raspravi.

 

Naime, iako je sud prvog stupnja u biti prihvatio dio obrane da je optuženik postigao usmeni dogovor s M. P. o posredovanju u realizaciji kredita za tvrtku G. d.o.o. i da je s tog osnova optuženik izvršio uplatu iznosa od 150.000,00 kn s računa društva G. d.o.o. na račun P. tvrtke K. d.o.o. I. o čemu obrazloženje slijedi u nastavku ovog obrazloženja, s pravom nije prihvatio tvrdnje optuženika da je u istu svrhu naplate troškova realizacije kredita za firmu G. d.o.o. vršio i sporne isplate putem trećih osoba (K.₁ i K.₂), u ukupnom iznosu od 69.500,00 kn.

 

Sud prvog stupnja na vrlo logičan način ukazuje da je optuženik (diplomirani ekonomist s dugogodišnjim iskustvom) sklon dokumentirati odljeve novca s računa tvrtke u kojoj je direktor, što nedvojbeno proizlazi ne samo iz prethodno opisane transakcije od 19. prosinca 2011. na račun svog sina D. D., koja je dokumentirana i knjigovodstveno provedena na uredan način, već i iz načina prebacivanja novca s računa društva G. d.o.o. na račun društva K. d.o.o. I ta je operacija provedena knjigovodstveno potpuno pravilno kao pozajmica i uz to je još i dodatno popraćena pisanom potvrdom vlasnika firme K. d.o.o. P. i ovjerena štambiljem tvrtke G. d.o.o (list 175.) kao zajmodavca.

 

Dakle, kada se ima u vidu navedena nesporna okolnost da je optuženik iskusan diplomirani ekonomist, tada činjenica, da u vezi navodne isplate M. P. iznosa od ukupno 69.500,00 kn na ime daljnjih troškova za realizaciju kredita ne postoji nikakva dokumentacija, ili neki drugi dokaz, nesumnjivo ukazuje na neprihvatljivost optuženikove obrane.

 

Naprotiv, upravo optuženikove tvrdnje o postojanju velikih dugova prema bankama i poteškoćama da podmiruje tekuće životne troškove, zbog čega je priznao uzimanje novca s računa tvrtke G. d.o.o. kroz transakciju od 19. prosinca 2011., upućuju na logičan zaključak da su se i navedene sporne transakcije obavile kako bi optuženik došao da sredstava koji su mu potrebni za pokriće svojih troškova, a da se nije radilo o novcima koji bi bili namijenjeni realizaciji kredita putem M. P.

 

Niti ovom sudu drugog stupnja doista nije logično da bi optuženik sve tri transakcije (od 14. i 19. ožujka 2012. na iznose od po 70.000,00 kn, pa čak i najnižu transakciju od 10.000,00 kn od 13. travnja 2012.) s računa društva G. na račun društva K. proveo putem žiro računa i uz to još i dodatno ishodio i potvrdu (list 175), a da za navodne isplate koje su u istom periodu vršene (9., 13., 20. i 23. ožujka 2012.) s istom namjenom nema baš nikakvog pisanog traga. Radi se o znatnim svotama, posebice o jednokratnoj isplati iznosa od 57.000,00 kn od 23. ožujka 2012., o kojima nema govora niti u SMS komunikaciji između optuženika i P., na koju se optuženik inače u obrani poziva, tako da se uistinu obrana optuženika o tome da je i ove novce podizao s računa svoje tvrtke radi „podmazivanja“ određenih utjecajnih osoba da bi se ishodio kredit ukazuje kao neživotna i stoga ju sud prvog stupnja u tom dijelu s pravom nije prihvatio.

 

Optuženikove žalbene tvrdnje da su svjedoci M. K.₁ i P. K. potvrdili njegovu obranu da su novci preko njihovih računa bili namijenjeni za realizaciju kredita nemaju taj značaj koji im on pridaje. Naime, iako se optuženik u žalbi poziva i na iskaze vlasnika tvrtke M. i njegovog suradnika Lj., koji su potvrdili njegove navode da je on kao direktor bio zadužen da iznađe način kako bi se tvrtki G. i pored njene velike zaduženosti realizirao kredit, niti oni nemaju saznanja o spornim isplatama koje obavlja optuženik bez ičijeg odobrenja, što je također neživotno i stoga neprihvatljivo.

 

Iz naprijed navedenih razloga, jer svojim žalbenim navodima optuženik nije doveo u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Jednako tako, jer je sud prvog stupnja i u odnosu na opis radnji u vezi transakcije iznosa od 150.000,00 kn, koje su zbog nedokazanosti tvrdnji optužbe pravilno izostavljene iz izreke pobijane presude, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, neosnovano državni odvjetnik nastoji u žalbi osporiti utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik i u odnosu na tri isplate, od 14. ožujka 2012., 19. ožujka 2012. i 13. travnja 2014., u ukupnom iznosu od 150.000,00 kn, sa računa G. d.o.o. na račun društva K. d.o.o., postupao s istim ciljem kao i u odnosu na isplate koje je izvršio na račun D. D., M. K.₁ i P. K., tj. da bi za sebe ostvario imovinsku korist.

 

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik ove novce uplatio društvu K. d.o.o. u skladu s dogovorom koji je postigao s vlasnikom potonjeg društva, M. P., sve u vezi realizacije kredita koji je za društvo G. d.o.o. trebao biti dobiven u P. b., tako da se ne radi o zlouporabi položaja od strane optuženika radi stjecanja za sebe znatne imovinske koristi.

 

Sud prvog stupnja je i za ova utvrđenja iznio vrlo uvjerljive i logične razloge koje žalba državnog odvjetnika nije dovela u ozbiljnu sumnju jer se oni temelje na čitavom nizu personalnih i materijalnih dokaza.

 

Naime, obranu optuženika da je ove novčane svote uplatio na račun trgovačkog društva u vlasništvu M. P. potvrđuju svjedoci J. Z., V. A., S. Lj., J. B., B. I., M. K.₂, pa čak i vlasnik tvrtke G. d.o.o. M. M.. Svi oni znaju, bilo da su do tih saznanja došli iz neposrednih saznanja (svjedoci Z. i A.), bilo da su to čuli od optuženika koji im se u tom pravcu povjeravao (svjedoci Lj., B., M., I. i K.), da je optuženik bio u kontaktu s P. (jedino svjedok I. nije znao da se radi upravo o osobi tog prezimena) upravo u vezi realizacije kredita za firmu G. d.o.o. i da je za tu uslugu optuženik M. P. trebao platiti izvjesnu novčanu naknadu.

 

Sud prvog stupnja je iskaze navedenih svjedoka pravilno povezao s nespornom činjenicom da je optuženik u firmu i doveden s prvenstvenim zadatkom da zaduženoj i nelikvidnoj firmi G. d.o.o iznađe kredit kako bi se prevladali financijski problemi i oživjela proizvodnja, te s činjenicom da je optuženik isplate izvršio na transparentan način putem žiro računa navedenih tvrtki i da je o tome dobio potvrdu koju je u ime društva K. d.o.o osobno sačinio vlasnik M. P.

 

Nadalje, iz SMS komunikacije koja je vođena između optuženika i M. P., nedvojbeno slijedi da optuženik traži od M. P. da ubrza aktivnosti u vezi ishođenja kredita i izražava veliku zabrinutost uz određenu dramatičnost („...mač je nad mojom glavom...“) zbog toga što je novce svoje firme uplatio za dobivanje kredita, a čija se realizacija ne odvija kako mu je obećano.

 

Državni odvjetnik ova pravilna utvrđenja suda prvog stupnja niti ne nastoji dovesti u pitanje, već ustrajava u tvrdnji da je M. P. te novce optuženika vratio isplatom na ruke od 2. travnja 2012., pozivajući se pri tom na iskaze svjedoka M. P., M. B. i V. V.

 

Međutim, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze ovih svjedoka jer je na temelju stanja žiro računa društva utvrdio da tvrtka K. d.o.o. nije u inkriminirano vrijeme imala sredstava iz kojih bi se izvršio navedeni povrat tvrtki G. d.o.o.

 

Nadalje, iz pribavljene financijske dokumentacije Z. b. sud prvog stupnja je utvrdio da su neistiniti iskazi svjedoka P. i B. o tome kako je sporni povrat novca optuženiku uslijedio nakon što je B. 2. travnja 2012. vratio dug P. u iznosu od 155.000,00 kn. Radi se o tome da je B. naveo da je dug vratio nakon što je dobio kredit od Z. b., a iz pribavljene dokumentacije te banke slijedi da je kredit na iznos od 30.000 eura isplaćen po ugovoru od 25. srpnja 2012., dakle, nakon što je pozajmica navodno već bila vraćena 2. travnja 2012.

 

Prema tome, imajući u vidu sve navedene okolnosti, posebice sadržaje navedenih SMS poruka razmijenjenih između optuženika i P., kao i sadržaj izjave koja se nalazi na poleđini ugovora o pozajmici (list 175), koju sud prvog stupnja potpuno pravilno gramatički i smisleno tumači u korist navoda optuženika (str. 16., 5. odlomak), te s obzirom na vrlo neuvjerljiv i nevjerodostojan iskaz svjedokinje V. V., pravilan je zaključak suda prvog stupnja da M. P. nije optuženiku vratio ove sporne iznose isplatom na ruke 2. travnja 2012.

 

Nadalje, sud prvog stupnja se na opširan način u obrazloženju presude (str. 20.-21.) očitovao i na tvrdnje optužbe koje se ponavljaju u žalbi državnog odvjetnika u pogledu ugovora o preuzimanju duga od 3. svibnja 2012. Tim se ugovorom optuženik obvezao društvu G. d.o.o. na ime svih isplata u ukupnom iznosu od 293.500,00 kn koje su po njegovom nalogu izvršene s računa tog društva, dakle i spornog iznosa od 150.000,00 kn te se u žalbi državnog odvjetnika ta okolnost preuzimanja duga i za sporni iznos od 150.000,00 kn navodi kao argument da je optuženik te novce dobio od M. P. i zadržao ih za sebe.

 

Međutim, sud prvog stupnja tu argumentacije optužbe s pravom nije prihvatio i razloge koje je u tom pravcu iznio u obrazloženju pobijane presude prihvaća kao logične i ispravne i ovaj drugostupanjski sud.

 

U sažetom, osnovano sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženik pristao preuzeti na sebe sve isplate s računa društva, uključivo i pozajmice koje su se nedvojbeno odnosile na realizaciju kredita, ali uslijed velikog pritiska koji je na njega vršen od strane uprave društva, a što slijedi iz iskaza bivše supruge optuženika, svjedokinje M. D., a u određenoj mjeri i iz iskaza vlasnika tvrtke G. d.o.o. M. i njegovog suradnika Lj. Nadalje, da je tome bilo tako, slijedi i iz indikativne okolnost da je optuženik upravo u navedeno vrijeme hospitaliziran zbog predinfarktnog stanja izazvanog stresnim okolnostima.

 

Dakle, osim nevjerodostojnih iskaza svjedoka M. P. i V. V., čije iskaze sud prvog stupnja nije prihvatio, nema niti jednog uvjerljivog dokaza da je M. P. optuženiku na ruke isplatio 150.000,00 kn kao povrat pozajmice, zbog čega nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni jer je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja je zamijenjena radom za opće dobro, preblaga kaznena sankcija koja je optuženiku izrečena prvostupanjskom presudom.

 

Naime, s pravom državni odvjetnik ukazuje da unatoč pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđenih olakotnih okolnosti (neosuđivanost, sudioništvo u Domovinskom ratu, životna dob i status umirovljenika) nije u dovoljnoj mjeri kao otegotna okolnost cijenjena činjenica da optuženik, koji je u tvrtku G. d.o.o. i doveden da joj pomogne iznalaženjem kredita kako bi se nastavilo s poslovanjem, iz te firme, o čijim se interesima treba skrbiti, izvlačio novce za svoje potrebe te je na taj način oštetio navedenu tvrtku za ukupno 143.500,00 kn.

 

Iako je navedena tvrtka na koncu i završila u stečaju zbog velikih dugova koji su prethodili spornim događajima, nedvojbeno je da takvo beskrupulozno postupanje optuženika u navedenom kontekstu zaslužuje veću društvenu osudu od one koja mu je izrečena prvostupanjskom presudom.

 

Iz navedenih je razloga djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je optuženika na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 uz primjenu odredbi o sudskom ublažavanju citiranim u izreci ove presude izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci.

 

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske ta je kazna primjerna svim navedenim okolnostima koje utječu na vrstu i mjeru kazne i ona će ispuniti očekivanu svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije.

 

Iz navedenih razloga, s druge strane, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, bez obzira na olakotne okolnosti na koje se u žalbi poziva (životna dob, status umirovljenika i narušeno zdravstveno stanje) jer je kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja mu je izrečena ovom presudom primjerena i blažom od nje se ne bi u dovoljnoj mjeri utjecalo na optuženika da više ne čini kaznena djela, niti bi se svim ostalim mogućim počiniteljima ukazalo na neprihvatljivost ovakvog postupanja i na pravednost kažnjavanja.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako sud prvog stupnja nije počinio povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 482. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. veljače 2018.