Broj: Kž 641/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. P. P. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15. – ispravak – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 8. prosinca 2017. broj Kv I-94/17 (K-23/17), u sjednici održanoj 21. veljače 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. P. P. P.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zadru ustupio je Republici Poljskoj kazneni postupak koji se na Županijskom sudu u Zadru vodi protiv opt. P. P. P., državljanina Republike Poljske, zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 110. KZ/11, na temelju optužnice Županijskog suda u Zadru od 22. kolovoza 2017., broj K-DO-25/2017.

 

Protiv tog su rješenja žalbe podnijeli državni odvjetnik, ne navodeći konkretnu žalbenu osnovu iz koje pobija prvostupanjsko rješenje, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, te optuženik putem branitelja M. P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

 

Nisu u pravu držani odvjetnik i optuženik kada u žalbama tvrde da nije bilo zakonskih uvjeta da se kazneni progon protiv opt. P. P. P. ustupi Republici Poljskoj.

 

Naime, s pravom je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja na prigovor državnog odvjetnika, kojega ovaj ponavlja i u žalbi, ukazao da, bez obzira na odredbu čl. 65. st. 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04 – dalje u tekstu: ZOMPO), koja propisuje mogućnost ustupa kaznenog progona samo za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina, s obzirom na činjenicu da Ugovor između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Poljske o pravnom saobraćaju u građanskim i krivičnim stvarima od 6. veljače 1960. (koji je Republika Hrvatska preuzela na temelju Uredbe o potvrđivanju Ugovora o sukcesiji dvostranih ugovora, između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Poljske, („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, br. 09/95) nema takvog ograničenja koje bi bilo vezano uz težinu kaznenog djela za koje se vrši ustupanje, slijedi da su ispunjeni uvjeti za predaju.

 

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća navedeno tumačenje prvostupanjskog suda (iako se u obrazloženju sud prvog stupnja pogrešno poziva i na Europsku konvenciju o ustupanju kaznenog postupka koju Hrvatska nije ratificirala, a Poljska ju nije niti potpisala) jer je on u sukladnosti s pravnim shvaćanjem koje je Kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo na sjednici održanoj 5. listopada 2015., broj Su-IVK-20/15. Navedeno shvaćanje glasi: “Optuženiku se neće suditi u odsutnosti ako je moguće suđenje u stranoj državi i onda kada je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora viša od deset godina koje ograničenje je predviđeno člankom 65. stavkom 2. ZOMPO, ako u međunarodnom ugovoru to ograničenje u pogledu visine propisane kazne nije navedeno“.

 

Dakle, iako, se u citiranom pravnom shvaćanju ovoga suda radilo o drugom pravnom pitanju, u vezi nemogućnosti suđenja u odsutnosti optuženiku kada postoji mogućnost da mu se sudi u stranoj državi, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, navedeno pravno shvaćanje treba primijeniti i u konkretnom slučaju.

 

Naime, kako iz citiranog bilateralnog Ugovora ne proizlazi nikakvo ograničenje u vezi težine kaznenih djela za koja postoji mogućnost ustupa kaznenog progona, slijedi da takva ugovorna regulacija ima u smislu odredbe čl. 1. st. 1. ZOMPO-a prednost pred zakonskom odredbom iz čl. 65. st. 2. ZOMPO-a.

 

Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a to su poljsko državljanstvo optuženika i oštećenice te prebivalište optuženika u W., slijedi da je svrhovito ovaj kazneni postupak ustupiti Republici Poljskoj.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu prihvatljive žalbene tvrdnje državnog odvjetnika i optuženika prema kojima upravo na temelju čl. 1. st. 1. ZOMPO-a treba primijeniti isključivo zakonsku odredbu čl. 65. st. 2. ZOMPO-a, a ne Ugovor jer da on niti ne sadrži odredbe u vezi instituta ustupa.

 

Nadalje, okolnosti koje žalitelji u žalbama ističu kao argumentaciju kojom se suđenje treba dovršiti u Republici Hrvatskoj, dostupnost dokaza, troškovi prevođenja dokumentacije, okolnost da se optuženik nije očitovao o ustupu, nemaju taj značaj koji im žalitelji pridaju i njima se ne dovodi u pitanje ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Uz navedene prigovore optuženik u žalbi neosnovano problematizira i pitanje postojanja osnovane sumnje, što je promašeno kraj činjenice da je protiv njega potvrđena optužnica, niti ti prigovori mogu biti predmetom odlučivanja u ovoj fazi kaznenog postupka.

 

Iz naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, a pri ispitivanju pobijanog rješenja po službenoj dužnosti, ovaj je drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 494. st. 4. ZKP/08, utvrdio da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i da nije na optuženikovu štetu povrijeđen kazneni zakon, trebalo je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 žalbe odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 21. veljače 2018.