Broj: Kžm 4/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom D. A. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 11. prosinca 2017. broj Km-4/2017-30, u sjednici održanoj 1. ožujka 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba mlt. D. A. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 6. st. 1., čl. 16. i čl. 88. st. 3. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 - dalje uz tekstu: ZSM), prema mlt. D. A. izrečena je odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod zbog kaznenog djela  pokušaja silovanja iz čl. 153.  st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11. O trajanju odgojne mjere bit će naknadno odlučeno, time da može trajati od šest mjeseci do tri godine, a sud je svakih šest mjeseci dužan ispitati ima li osnove za obustavu te mjere ili ju treba zamijeniti drugom odgojnom mjerom.

 

Temeljem čl. 89. st. 1. ZSM, troškovi kaznenog postupka pali su na teret državnog proračuna.

 

Protiv tog rješenja žali se maloljetnik po svojoj braniteljici B. B. L., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž. & p. iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno da se preinači „na način da se usvoji žalba okrivljenika i pusti ga se na slobodu“, a podredno da se izrečena mjera zamijeni blažom.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se žalba maloljetnika kao neosnovana odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba maloljetnika nije osnovana.

 

Maloljetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 te tvrdi da „izreka rješenja prvenstveno proturiječi razlozima navedenim u rješenju“, odnosno da u pobijanom rješenju nisu navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega se isto ne može ispitati. Međutim, prema sadržaju žalbenog pobijanja, osim parafraziranja zakonskog teksta navedene povrede, ista se veže na pobijanje činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja  i izražava nezadovoljstvo maloljetnika ocjenom dokaznog materijala, što je rezultiralo i pogrešnom odlukom o odgojnoj mjeri.

 

Suprotno istaknutom prigovoru, prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza i njihove konfrontacije s obranom maloljetnika.

 

Tvrdnja žalbe da postoji proturječje između izreke i obrazloženja rješenja nije prihvatljiva s obzirom da izreka rješenja kojim se maloljetniku izriče odgojna mjera treba sadržavati samo podatke propisane u čl. 88. st. 3. ZSM, koje je prvostupanjski sud i naveo. Stoga nije razumljivo u čemu bi se navedeno proturječje, prema stajalištu žalitelja, trebalo očitovati.

 

Nadalje, iako su svjedoci M. A. i N. A. djelomično izmijenili svoje iskaze na raspravi, nitko od nazočnih, pa niti braniteljica maloljetnika, svjedocima nije predočila prijašnji iskaz u smislu čl. 426. ZKP/08. Pri tome, stranke nisu imale primjedaba na način ispitivanja niti sadržaj iskaza svjedoka iznesenih na raspravi. Stoga bi se, eventualno, moglo raditi o tzv. relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, koja žalbom nije istaknuta niti ju je moguće otkloniti po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08. S druge strane, iskazi svjedoka s rasprave sigurno imaju veću dokaznu snagu budući su dani u kontradiktornom postupku pa ih je prvostupanjski sud s pravom cijenio vjerodostojnim i zato naveo dostatne razloge, posebno u odnosu na svjedoka N. A. (list 4, zadnji pasus obrazloženja).

 

Stoga pobijana odluka o utvrđenju kaznenopravne odgovornosti maloljetnika i izrečenoj kaznenoj sankciji (odgojnoj mjeri) sadrži razumljive, određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se pobijana odluka može s uspjehom ispitati pa nije ostvarena u žalbi istaknuta povreda.

 

Maloljetnik prvostupanjsko rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te tvrdi da nije dokazan učin inkriminiranog kaznenog djela, prigovara pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenice smatrajući da je isti u suprotnosti s iskazom kojeg je dala u Policijskoj postaji N., a nije potvrđen niti drugim kontrolnim dokazima. Također, osporava se zaključak prvostupanjskog suda da kriminalno ponašanje maloljetnika progredira jer on prema izvatku iz evidencije odgojnih mjera do sada nije tretiran.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike  Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je maloljetnik kritične prilike primjenom sile pokušao sa oštećenicom ostvariti spolni odnos, u čemu zbog njezinog otpora nije uspio.

 

              Naime, ošt. S. A., koja je u vrijeme događaja bila dijete staro sedamnaest i pol godina, ispitana je na raspravi putem audio-video uređaja sukladno čl. 292. st. 1. i 2. ZKP/08, te je uvjerljivo teretila maloljetnika da ju je kritične prilike ošamario i bacio na tlo pa iako se ona opirala i grebla ga vičući da ju pusti, skinuo joj tajce do pola bedara i legao na nju dirajući ju preko odjeće po grudima i između nogu, a dignuo se s nje kada su drugi priskočili u pomoć. Ovakvo ponašanje maloljetnika na raspravi u potpunosti potvrđuje svjedok očevidac M. A., a dijelom i svjedok N. A., iako se zbog proteka vremena ne sjeća svih detalja. Također, iskaz oštećenice posredno potvrđuje i njezin otac, svjedok Ž. A., kojem se po dolasku kući potužila da joj ju je maloljetnik pokušao silovati te je pritom bila uplakana i djelovala uplašeno. Upravo to je bio povod da njezin otac ode u kuću maloljetnika tražeći od njega objašnjenje za takvo ponašanje pri čemu su se i fizički sukobili, što nije sporno.

 

              Stoga je promašena tvrdnja žalbe da terećenje oštećenice nije potvrđeno kontrolnim dokazima jer naprijed navedeno ukazuje upravo suprotno.

 

              Nadalje, oštećenica je na jednak način opisivala kriminalno ponašanje maloljetnika tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihologijskog vještačenja, a stalni sudski vještak mr. sc. J. B., temeljem obavljenih psiho testova (SVA i CBCA) zaključuje da oštećenica, usprkos stanja lake mentalne retardacije i specifične strukture svoje ličnosti, posjeduje dobru sposobnost posebne vjerodostojnosti vezano uz kritični događaj.

 

              Konačno, oštećenica je odmah sutradan podnijela kaznenu prijavu za predmetno kaznenog djelo, a u postupku nije učinjeno vjerojatnim da bi imala ozbiljnog motiva lažno teretiti maloljetnika. Navodna ljubomora oštećenice zbog ljubavne veze između svjedoka M. A. i maloljetnika, kako on tvrdi u obrani, uopće nije dokazana niti ju potvrđuje svjedok M. A. koja je, uostalom, prva priskočila oštećenici u pomoć.

 

              Pri tome, promašeno se žalbom ukazuje na navodne razlike u terećenju oštećenice pred djelatnicima policije i na sudu, budući da njezina izjava na policiji nije zakonit dokaz niti se može konfrontirati s onim što je oštećenica izjavila u sudskom postupku.

 

              Sa druge strane, iako maloljetnik poriče učin kaznenog djela, tijekom postupka mijenja svoju obranu jer u pripremnom postupku tvrdi da je dva mjeseca bio u ljubavnoj vezi sa oštećenicom, da bi na raspravi to porekao tvrdeći da je, ustvari, prethodno bio u duljoj ljubavnoj vezi sa M. A. Ovo odstupanje, međutim, žalitelj ne obrazlaže iako je to znakovito za procjenu vjerodostojnosti njegove obrane u cjelini, a posebno u pitanju eventualnog motiva oštećenice za lažno terećenje. Stoga prvostupanjski sud njegovu obranu s pravom otklanja kao pokušaj izbjegavanja kaznene odgovornosti.

 

              Nadalje, a suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da maloljetnikovo kriminalno ponašanje progredira jer to proizlazi iz iskaza predstavnice Centra za socijalnu skrb N. G., svjedoka V. M., te nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Odjela dijagnostike u Domu za odgoj djece i mladeži, O., kojeg je na raspravi izložila socijalna radnica, svjedok M. S. Osim toga, protiv maloljetnika su za vrijeme vođenja prvostupanjskog postupka bili u tijeku kazneni postupci od kojih je jedan i pravomoćno okončan rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 28. rujna 2017. (pravomoćno 9. studenog 2017.) zbog ukupno deset kaznenih djela krađe i teške krađe, koje rješenje je državna odvjetnica priložila na raspravi (list 239 spisa).

 

              Slijedom toga, a neovisno o iskazima svjedoka obrane T. I. i M. A. kojima prvostupanjski sud, zbog međusobnih kontradiktornosti, ali i proturječja s drugim dokazima, s pravom ne poklanja vjeru, niti za ovaj žalbeni sud nikakve dvojbe nema da je maloljetnik kritične prilike pokušao nad oštećenicom obaviti spolni odnošaj u čemu zbog njezinog otpora, ali i akcije nazočnih osoba, nije uspio čime je u potpunosti ostvario elemente bića kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. st. 1. KZ/11.

 

              O tome da se konkretno radi o kaznenom djelu pokušaja silovanja, a ne kaznenom djelu bludnih radnji kako sugerira žalitelj, jasno govori ponašanje maloljetnika koji je oštećenicu oborio na tlo, skinuo joj tajce do pola bedara i legao na nju pritom ju dirajući po grudima i spolovilu. Na taj način maloljetnik je na nesumnjiv način iskazao svoju namjeru obavljanja nasilnog spolnog odnošaja. Navedeno je sadržano i u činjeničnom opisu kaznenog djela riječima „u namjeri da s njom obavi spolni odnos“, pa je promašen prigovor žalbe da djelo, kako je opisano u prijedlogu državnog odvjetnika, ne sadrži elemente bića optuženog kaznenog djela.

 

              Zaključno, dakle, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena je i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je kaznena odgovornost maloljetnika za terećeno kazneno djelo nesumnjivo utvrđena.

 

              Što se tiče odluke o izboru vrste i mjere maloljetničke sankcije, žalitelj smatra da je odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod prestroga „jer optuženik do sada nije osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela ... pa se svrha kažnjavanja može ostvariti zamjenom mjerama opreza zabrane približavanja oštećenoj S. A. na udaljenost manju od 100 m i zabrane uspostavljanja i održavanja izravne i neizravne veze s tom oštećenicom“.

 

              Međutim, ovi navodi žalbe, ustvari, predstavljaju prijedlog za zamjenu istražnog zatvora mjerama opreza u smislu čl. 98. ZKP/08, a ne prijedlog za primjenu neke od blažih odgojnih mjera iz čl. 7. ZSM-a.

 

              Međutim, neovisno o tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da će se samo upućivanjem maloljetnika u odgojni zavod u potrebnoj mjeri utjecati na njegov odgoj, razvijanje cjelokupne ličnosti i jačanje osobne odgovornosti kako bi se ubuduće suzdržao od ponovnog činjenja kaznenih djela.

 

              Prilikom izbora odgojne mjere prvostupanjski je sud vodio računa o svim okolnostima iz čl. 8. ZSM-a te je s obzirom na težinu i narav počinjenog kaznenog djela te dosadašnje maloljetnikovo ponašanje osnovano zaključio da mu je neophodno izreći odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod.

 

              Ovo iz razloga jer je maloljetnik, primjenom mjera obiteljskopravne zaštite, još 2015. bio smješten u Dom za odgoj djece i mladeži u O. zbog problema u ponašanju i školovanju, a iz izvješća te ustanove proizlazi da je maloljetnik gotovo kontinuirano bio u bijegu iz Doma, problemi u njegovom ponašanju su se nastavili na način da je krao od drugih štićenika te s njima ulazio u fizičke sukobe, nije prihvaćao pozitivne odgojne obrasce već je učestalo kršio dnevni red posljedicom čega do sada, iako u dobi od osamnaest godina, nije završio osnovno školsko obrazovanje.

 

              Osim toga, u međuvremenu su protiv maloljetnika vođeni kazneni postupci zbog imovinskih delikata pa mu je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 28. rujna 2017. izrečena odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar u neprekidnom boravku u trajanju od tri mjeseca zbog počinjenja dva kaznena djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. i osam kaznenih djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11 počinjenih tijekom 2016. u deset različitih mjesta u Republici Hrvatskoj. Iz izvješća Centra za socijalnu skrb u N. G. proizlazi da maloljetnik potječe iz obitelji čiji članovi su počinitelji kaznenih djela, pa usprkos provođenja mjera nadzora nad obitelji od strane Centra za socijalnu skrb u N., roditelji nisu ostvarili odgovarajući odgojni utjecaj, dok je provedenom opservacijom maloljetnika utvrđeno da ima snažno razvijene antisocijalne vrijednosti i ponašanja te slabu samokontrolu na čije ponašanje nije lako utjecati klasičnim odgojnim metodama. Stoga stručne osobe Centra za socijalnu skrb u N. G. i Doma za odgoj djece i mladeži u O. ocjenjuju primjerenim izreći mu odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod.

 

              Navedeno, i po ocjeni ovog žalbenog suda, ukazuje da je maloljetnika doista potrebno smjestiti u čvršće strukturirane uvjete kako bi se prema njemu mogle primijeniti pojačane mjere odgoja s obzirom na izražene poremećaje ponašanja i nedovoljnu spremnost da prihvati dosadašnje odgojne utjecaje.

 

              Trajanje izrečene odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod ovisiti će o prihvaćanju pozitivnih odgojnih utjecaja i angažmanu samog maloljetnika, pri čemu će sud, prilikom redovitog ispitivanja ima li osnove ovu mjeru obustaviti ili zamijeniti drugom odgojnom mjerom u smislu čl. 18. st. 2. ZSM-a, imati u vidu da je maloljetnik kontinuirano boravio u istražnom zatvoru počevši od 14. kolovoza 2017., što mu treba uračunati u trajanje odgojne mjere sukladno čl. 66. st. 4. ZSM-a.

 

              Kako time navodi žalbe maloljetnika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijanog rješenja nisu nađene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08 u vezi čl. 3. ZSM-a, odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 1. ožujka 2018.