Broj: Kž 40/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P., zbog kaznenih djela iz članka 230. st. 1. KZ/11, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. studenog 2017. br. K-79/17, u sjednici održanoj dana 06. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. M. P. za tri kaznena djela razbojništva, iz čl. 230. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), na način opisan pod toč. 1. 2. i 3. izreke pobijane presude, te mu je na temelju navedenih zakonskih odredbi utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine za svako djelo, te mu je primjenom čl. 58. st. 2. KZ/11, opozvao djelomičnu uvjetnu osudu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu od 23. rujna 2015. br. Kov-302/15 i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, te je na temelju čl. 53. u vezi čl. 51. i čl. 58. st. 3. KZ/11 osudio opt. M. P. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. travnja 2017., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. st. 1. KZ/11, opt. M. P. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama, koja će se izvršavati za vrijeme izdržavanja kazne zatvora te može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ali najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 560. d Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je opt. M. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 5.752,81 kn, kao imovinsku korist pribavljenu počinjenim kaznenim djelima.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08, opt. M. P. oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka sudu iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, troškova na ime nagrade i nužnih izdataka braniteljice postavljene po službenoj dužnosti.

 

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem kako pojedinačnih tako i jedinstvene kazne u adekvatnom duljem trajanju.

 

Žalbu je podnio i opt. M. P. osobno i putem braniteljice T. V. Đ., odvjetnice iz Z., zbog odluke o kazni i visini oduzete imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači „... u dijelu visine oduzete imovinske koristi ...“ te da mu sud „...izrekne djelomičnu uvjetnu osudu tako da okrivljeni jedan dio liječenja provede na slobodi kako bi mu se omogućilo da u vanjskim uvjetima nauči živjeti bez opojnih sredstava...“.

 

Optuženik je putem braniteljice podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, dostavljeni su spisi predmeta na dužno razgledanje, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08.

 

Žalbe državnog odvjetnika i opt. M. P. nisu osnovane.

 

Državni odvjetnik nalazi da su kako pojedinačne kazne tako i jedinstvena kazna zatvora prenisko odmjerene jer je sud podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti, pogotovo dosadašnju osuđivanost optuženika i okolnost da je počinio tri kaznena djela razbojništva u kratkom razdoblju od svega devet dana, što ukazuje na veću kriminalnu volju kod optuženika.

 

Optuženik, žaleći se iz iste osnove, smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao utvrđene olakotne okolnosti, prije svega priznanje djela i izraženo kajanje, čime je pokazao jasnu svijest i shvaćanje da je njegovo ponašanje bilo pogrešno i društveno neprihvatljivo.

 

Protivno tako suprotstavljenim zahtjevima stranaka, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu čl. 47. KZ/11, od utjecaja na odmjeravanje vrste i mjere kazne, pri čemu je dao ispravan značaj utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, uslijed čega i po nalaženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, imajući na umu sve utvrđene činjenice, upravo utvrđenim pojedinačnim kaznama i opravdano opozvanom ranije izrečenom uvjetnom osudom te izrečenom jedinstvenom kaznom u trajanju od tri godine i šest mjeseci ostvarit će se svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 41. i 47. KZ/11.

 

U odnosu na činjenicu da je prvostupanjski sud na temelju čl. 58. st. 2. KZ/11, opozvao djelomičnu uvjetnu osudu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu od 23. rujna 2015. br. Kov-302/15, na način da je uzet kao utvrđen samo dio uvjetovane kazne u trajanju od deset mjeseci, ukazuje se da je tom presudom opt. M. P. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci (od koje se kazne primjenom djelomične uvjetne osude, deset mjeseci zatvora izvršava a deset mjeseci zatvora uvjetuje na rok kušnje od tri godine), te je kod opozivanja uvjetne osude zapravo trebalo uzeti kao utvrđenu tu ukupnu kaznu, te primjenom čl. 54. KZ/11, uračunati u jedinstvenu kaznu u međuvremenu izdržani dio te kazne od deset mjeseci (list 108 spisa Općinskog suda u Varaždinu, Kov-302/15).

 

Nije u pravu žalitelj niti kada prigovara visini oduzete imovinske koristi u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude, jer je sud protivno tome, na temelju iskaza djelatnice ošt. D. d.o.o. Z., A. T. (list 362 spisa), pravilno i potpuno utvrdio visinu pričinjene štete, dokumentirane potvrdama na listu 221 i 222 spisa, i za svoje zaključke dao uvjerljive i opravdane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (odlomak drugi, strana 10. i 12. pobijane presude). Pri tome nije od značaja niti prigovor da je printer vrijedan 999,00 kn, pronađen te da bi se mogao vratiti oštećenom, jer iako je zaista printer pronađen prema zapisniku o očevidu od 10. travnja 2017. (list 14 spisa), isti nije vraćen oštećeniku D. d.o.o. Z., tako da je oštećenik i dalje oštećen i za vrijednost otuđenog printera od 999,00 kn.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je prvostupanjsku presudu i u odluci o izricanju sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti te je našao da je ta odluka, s obzirom na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilna i utemeljena na odredbi čl. 69. st. 1. KZ/11, pa se opt. M. P. upućuje u svemu na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede kaznenog postupka ili povrede zakona iz čl. 476. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08, žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 06. ožujka 2018.