Broj: Kžm 35/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom T. D., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i maloljetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 14. rujna 2017. broj Km-3/16, u sjednici održanoj 8. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i maloljetnog T. D. te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim mlt. T. D. zbog kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. KZ/11 te je, uz primjenu čl. 24. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“, broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 - dalje u tekstu: ZSM), osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od šest mjeseci. Temeljem čl. 54. KZ/11, maloljetniku je u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. srpnja 2016. do 15. srpnja 2016.

 

              Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 -dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenica je upućena na parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.

 

              Maloljetnik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 6. i 7. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 7.062,50 kn, sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08.

 

              Protiv ove presude žale se maloljetnik i državni odvjetnik.

 

              Maloljetnik se žali po svom branitelju S. Š., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i maloljetnik oslobodi od kaznene odgovornosti, odnosno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine“.

 

Odgovor na žalbu maloljetnika podnio je državni odvjetnik u kojem predlaže da se ista prihvati u dijelu žalbenog osnova zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a u ostalom dijelu odbije kao neosnovana.

 

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Žalbe su osnovane.

 

              Suprotno tvrdnjama žalbi, nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao dostatne razloge glede ocjene vjerodostojnosti iskaza ošt. A. M. i time naveo sve razloge o odlučnim činjenicama. Okolnost da je prvostupanjski sud dijelom prihvatio kao istinit, a dijelom otklonio iskaz navedene svjedokinje ne predstavlja proturječje zbog kojeg se prvostupanjska presuda ne bi mogla s uspjehom ispitati, već se tim navodima žalbi, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              U pravu su žalitelji da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim zbog čega se zaključak prvostupanjskog suda o dokazanosti kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11, za sada, ne može prihvatiti i to poglavito iz razloga navedenih u žalbi državnog odvjetnika.

 

              Naime, državni odvjetnik u žalbi ustraje na pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela činjenično i pravno opisanog u optužnom aktu te smatra dokazanim da je maloljetnik kritične prilike počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11. Nasuprot tome, maloljetnik u žalbi ponavlja svoju obranu te tvrdi da se radilo o dragovoljnom spolnom odnošaju zbog čega nema elemenata kaznenog djela uopće.

 

              Prvostupanjski sud, temeljem ocjene i analize izvedenih dokaza, zaključuje da primjena sile prema oštećenici s ciljem obavljanja spolnog odnošaja nije dokazana, međutim, s obzirom da je oštećenica jasno dala do znanja maloljetniku da s njim ne želi spolni odnos, radi se o blažem kaznenom djelu spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. KZ/11. Pri tome, prvostupanjski sud mijenja i činjenični opis kaznenog djela iz optužnog akta ispuštajući, po njemu, nedokazane navode kojima se primjena te sile pobliže opisuje.

 

              U pravu je državni odvjetnik da se razlozi zbog kojih prvostupanjski sud otklanja tvrdnju oštećenice o primjeni sile s ciljem obavljanja spolnog odnošaja, za sada, ne mogu prihvatiti.

 

              Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da taj dio terećenja ošt. djeteta A. M. nije potvrđen materijalnim tragovima u vidu ozljeda na njezinom tijelu jer, osim utvrđene dijagnoze "površinske ozljede ostalih dijelova glave", ginekološkim pregledom oštećenice nisu nađeni nikakvi tragovi ozljede vanjskog spolovila pa zaključuje "da nema niti jednog dokaza iz kojeg bi sud utvrdio da je oštećenica zadobila bilo kakvu ozljedu koja bi bila u neposrednoj vezi s predmetnim događajem". Stoga, u nedostatku drugih dokaza, prvostupanjski sud ocjenjuje da se samo na terećenju oštećenice u tom dijelu ne može zasnovati odluka o kaznenopravnoj odgovornosti maloljetnika za optuženo kazneno djelo silovanja.

 

Prije svega, ovi razlozi nisu dostatni da bi izazvali sumnju u istinitost terećenja oštećenice čiji iskaz prvostupanjski sud u preostalom dijelu smatra vjerodostojnim. Naime, sve kada na tijelu oštećenicu ne bi bilo nikakvih ozljeda pa niti u predjelu spolnih organa, to još uvijek, samo po sebi, ne bi značilo da oštećenica neistinito tereti maloljetnika da ju je kritične prilike opetovano povlačio i gurao na krevet, silom sprječavao da se digne i obuče te stiskao rukom preko usta kako bi ju onemogućio da viče. Ovako opisani intenzitet uporabljene sile od strane maloljetnika ne bi nužno imao za posljedicu nastanak vidljivih ozljeda, a posebno ne u predjelu spolovila ako se ima u vidu da je oštećenica ranije već bila spolno aktivna tj. nije bila virgo intacta.

 

Međutim, ono što je bitno jest da prvostupanjski sud, pri ocjeni iskaza oštećenice, zanemaruje sadržaj na raspravi pročitane povijesti bolesti Odjela za kirurgiju Opće županijske bolnice V. od 6. srpnja 2016. iz koje proizlazi da je pregledom oštećenice, osim glavne dijagnoze površinske ozljede ostalih dijelova glave, utvrđena dijagnoza kontuzije lijeve strane lica (contusio faciei l.sin.), kontuzija lijevog koljena (contusio genus l.sin.) te hematom na lijevoj strani vrata (haemathoma colli l.sin.) duljine 3 cm, širine 2 cm u vidu potkožnog točkastog krvarenja, a zabilježeni mehanizam nastanka tih ozljeda odgovara dinamici događaja kako ga je oštećenica opisivala na sudu. Stoga, kod ovako postavljenih dijagnoza ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da izostaju materijalni tragovi koji bi potvrdili iskaz oštećenice glede uporabljene sile prema njoj, već upravo suprotno. Pri tome, ako je prvostupanjski sud bio u dvojbi vezano za prirodu i mehanizam nastanka tih ozljeda, mogao je zatražiti mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, što je propušteno učiniti.

 

Kada se, osim navedenih ozljeda, uzme u obzir iskaz majke oštećenice, svjedoka J. M., kojoj se oštećenica neposredno nakon događaja potužila da ju je maloljetnik silovao pri čemu je bila raščupana, uplakana i histerična, kao i iskaz svjedoka R. B., te imajući u vidu nalaz psihijatra od 14. i 28. srpnja 2016. kojim je kod oštećenice utvrđena akutna reakcija na stres, tada državni odvjetnik, za sada, s pravom ukazuje da su provedeni kontrolni dokazi u suglasju s cjelokupnim terećenjem oštećenice, a ne samo djelomično, kako ocjenjuje prvostupanjski sud.

 

Slijedom izloženog, a budući da i maloljetnik u žalbi osporava ocjenu iskaza oštećenice (iako iz drugih razloga), trebalo je prihvatiti obje podnesene žalbe i pobijanu presudu, sukladno čl. 483. st. 1. ZKP/08, ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud uzeti za osnovu kazneno djelo činjenično i pravno opisano u prijedlogu državnog odvjetnika te će održati novu raspravu tijekom koje će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanima, te će iznova ocijeniti vjerodostojnost terećenja oštećenice u kontekstu naprijed navedenih okolnosti. U slučaju da ponovno nađe dokazanom kaznenu odgovornost maloljetnika, prvostupanjski će sud izvesti i sve dokaze kako bi se što bolje ocijenila svrha izricanja maloljetničkih sankcija u smislu čl. 6. ZSM-a, a, po potrebi, ispitati predstavnika Centra za socijalnu skrb V. na okolnost psihofizičke razvijenosti maloljetnika te njegovih osobnih i obiteljskih prilika. Nakon što potpuno i pravilno utvrdi relevantno činjenično stanje, prvostupanjski će sud primijeniti i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te donijeti novu na zakonu osnovanu odluku koju je dužan i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 8. ožujka 2018.