Broj: Kž 386/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. D., zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 8. svibnja 2017. broj K 16/2014.-195, u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog M. D. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, optuženi M. D. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanog u točki 1. izreke prvostupanjske presude te je na temelju članka 247. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 452. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.-I), protiv optuženog M. D. odbijena je optužba zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisanog u točki 2. izreke prvostupanjske presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-I optuženi M. D. dužan je u državni proračun naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.500,00 kuna te s naslova paušala iznos od 500,00 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv osuđujućeg dijela navedene presude optuženik je podnio žalbu po branitelju D. Đ., odvjetniku iz B., navodeći da istu podnosi zbog „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredbi ZKP-a“. U žalbi se predlaže „uvažiti ovu žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se optuženika barem primjenom načela in dubio pro reo oslobodi od optužbe“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.-II), spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog M. D. nije osnovana.

 

Uvodno treba reći da su ranije u ovom predmetu u odnosu na ovo djelo (ranije pravno označeno kao kazneno djelo iz članka 293. stavka 2. Kaznenog zakona, „Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – dalje u tekstu: KZ/97.) u dva navrata bile donesene oslobađajuće presude koje su prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinute rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. rujna 2009. broj I Kž-415/08.-5 (presuda i rješenje) te od 14. listopada 2014. broj I Kž-82/11.-4.

 

Premda optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali zbog „pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredbi ZKP-a“, u žalbi ne označava niti jednu povredu kaznenog zakona, kao niti postupovnog zakona, a niti ih obrazlaže, nego iz sadržaja žalbe proizlazi da je optuženik nezadovoljan činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Stoga je presuda ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-II i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Upravo suprotno, pravilno je prvostupanjski sud kazneno djelo za koje je optuženika proglasio krivim pravno označio kao kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. KZ/11., s obzirom na to da je KZ/11. za optuženika blaži (članak 3. stavak 2. KZ/11.).

 

Optuženik, pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), u biti ponavlja svoju obranu, tvrdeći i nadalje da postoje i interne otpremnice koje se nisu mogle evidentirati u bilanci trgovačkog društva B. A. d.o.o. te da je i iz dokumentacije koja je priložena spisu moguće utvrditi vlastitu proizvodnju i proizvodnju preko kooperanata, ustrajući na tvrdnji da je i spornih 225,50 hektara zemljišta bilo zasijano pšenicom i to iz vlastite proizvodnje. Osim toga, smatra da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi postupao prijevarno. No, takvim svojim navodima, ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u optuženikovom ponašanju ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju za koje je proglašen krivim, što je prvostupanjski sud u svojoj presudi valjano i obrazložio, pozivajući se prvenstveno na nalaze i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Đ. S.-B., iskaze Ž. B., svjedoka A. B., J. K. i V. F. te dokumentaciju priloženu spisu.

 

Naime, svjedokinja A. B. koja je vodila računovodstveno-knjigovodstvene poslove za B. A. d.o.o. je u svojem iskazu navela da je knjižila svu dokumentaciju koju je dobila od trgovačkog društva B. A. d.o.o., a jednako tako je svu dokumentaciju predala knjigovodstvenom vještaku prilikom vještačenja u ovom postupku. Obavljala je fakturiranje kupcima na temelju otpremnica i svaku otpremnicu koju je dobila, ona je i fakturirala. Stoga je pravilno prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan navod obrane da se u spisu predmeta ne nalazi sva dokumentacija koja se odnosi na vlastitu proizvodnju pšenice za koju je dobiven poticaj. Osim toga, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, da postoji dodatna dokumentacija koja potvrđuje da je postojala i vlastita proizvodnja pšenice na ovih spornih 225,50 hektara zemljišta, optuženik bi je kroz ovo razdoblje kroz koje se vodi predmetni postupak, zasigurno predočio sudu kao dokaz svojih navoda. S obzirom na to da on to nije učinio, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Đ. S.-B., iz kojeg proizlazi da u spisu predmeta ne postoji niti jedan dokument iz kojeg bi se moglo vidjeti da je trgovačko društvo B. A. d.o.o. obradilo navedenu površinu zemlje i da bi zasijalo pšenicu na toj površini. U dokumentaciji u spisu predmeta ne postoji niti jedna knjigovodstvena evidencija iz koje bi se moglo utvrditi postojanje vrijednosti zasijane vlastite pšenice, nema niti obračuna proizvodnje pšenice niti materijalnih dokaza, tj. primki iz koje bi se moglo utvrditi da je pšenica požeta i spremljena u silos, što sve i prema ocjeni ovog suda, upućuje na zaključak da društvo B. A. d.o.o. nije zasijalo pšenicu u jesen 1999. pa stoga nije niti moglo koristiti poticajna sredstva za sjetvu pšenice na površini od 225,50 hektara u iznosu od 308.935,00 kuna.

 

Ovakav zaključak proizlazi i iz iskaza Ž. B. koji je naveo da je zasijao oko 80 hektara pšenice, s time da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da mu je B. A. d.o.o. repromaterijal dobiven kao poticaj isporučio kao kupcu, a ne kao kooperantu, pri čemu se ne može sa sigurnošću utvrditi niti da je ovih 80 hektara zemljišta zasijanih pšenicom bilo u sklopu spornih 225,50 hektara (što, s obzirom na to da je na ovih 225,50 hektara poticaj dobiven za vlastitu proizvodnju koja se ne može prenositi na druge, i nije odlučno u ovom predmetu). Takav zaključak potkrepljuju i zapisnici J. K. (svjedok se ne sjeća konkretnog slučaja niti što se kontroliralo) koji je kao inspektor u tim zapisnicima utvrdio proizvodnju drugih kultura, a za sjetvu pšenice u jesen 1999. je utvrdio da je B. A. d.o.o. bio nositelj proizvodnje, dok se niti u jednom zapisniku ne spominje vlastita sjetva pšenice na površini od 225,50 hektara. Činjenicu da poljoprivredni inspektor ovaj propust nije uočio niti prijavio, s pravom prvostupanjski sud otklanja načinom na koji se u sporno vrijeme obavljala kontrola po nalozima iz ureda državne uprave, zbog čega pravilno prvostupanjski sud zaključuje da inspektor očito nije niti bio upućen da bi trebala postojati vlastita proizvodnja.

 

S obzirom na to da se vlastite proizvodnje pšenice 1999. (osim one preko Ž. B., a za koju je utvrđeno da nije bila vlastita) ne sjeća niti svjedok V. F. koji je u sporno vrijeme bio zaposlen u trgovačkom društvu B. A. d.o.o., ocjena je i ovog suda da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je optuženi M. D. kao direktor trgovačkog društva B. A. d.o.o., ovlašten da to društvo zastupa samostalno i neograničeno, s ciljem da pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist pravnoj osobi koju zastupa, lažnim prikazivanjem činjenica da će društvo B. A. d.o.o. obaviti jesensku sjetvu pšenice u 1999. na površini od 225,50 hektara, doveo u zabludu Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske i naveo ih da na štetu svoje imovine isplate poticaje u iznosu od 308.935,00 kuna, čime je za društvo B. A. d.o.o. ostvarena protupravna imovinska korist u navedenom iznosu te je u istom iznosu prouzročena znatna šteta za to Ministarstvo pa je time svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. (u kojem kaznenom djelu ima kontinuitet kazneno djelo iz članka 293. stavka 2. KZ/97.).

 

Slijedom svega navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.).

 

Optuženik se izričito ne žali zbog odluke o kazni pa je u tom dijelu presuda ispitana u smislu članka 478. ZKP/08.-II te je ovaj sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i to s jedne strane kao olakotno optuženikovu životnu dob, narušeno zdravstveno stanje te protek vremena od počinjenja kaznenog djela od 18 godina, a nasuprot tome otegotno njegovu osuđivanost zbog kaznenih djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97. i članka 31. Zakona o državnim robnim zalihama. Imajući na umu navedene okolnosti, osobito njihov karakter i težinu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da optuženiku za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. KZ/11. treba izreći minimalnu kaznu propisanu za to djelo, smatrajući kaznu u trajanju od jedne godine primjerenu tom djelu, odnosno okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Pritom, a s obzirom na optuženikovu raniju osuđivanost, pravilno nisu primijenjene odredbe o ublažavanju kazne. No, vodeći računa i o tome da optuženik nije ni na koji način utjecao na to da od vremena počinjenja djela pa do presuđena protekne razdoblje od 18 godina, ocjena je i ovog suda da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu, s time da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od četiri godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo. Naime, ocjena je ovog suda da će upravo kazna zatvora u trajanju od jedne godine s vremenom provjeravanja u trajanju od četiri godine utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna s navedenim rokom provjeravanja sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom navedenog nije mogla biti prihvaćena niti optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija osuđujući dio presude suda prvog stupnja, to je žalbu optuženog M. D. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08.-II odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. ožujka 2018.