Broj: Kž 32/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. T.₁ zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1., čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. i dr. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenog 2017. broj K-13/17-53, u sjednici održanoj 14. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. S. T.₁ za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1., čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 3 (tri) mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa se opt. S. T.₁ uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. ožujka 2017. pa nadalje.

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. S. T.₁ te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. S. T.₁ zbog jednog kaznenog djela teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. i st. 1. toč. 1. u vezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude, za koje mu je na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca i jednog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke prvostupanjske presude za koje mu je na temelju citiranog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ga je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. ožujka 2012., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je mjera primijenjena, ali najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je oslobođen od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 te troškova nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na strožu kaznu zatvora i opt. S. T.₁, putem branitelja T. J., odvjetnika iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presude ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženik je putem branitelja podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

 

Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice u odnosu na oba predmetna kaznena djela pravilno i potpuno utvrdio.

 

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. KZ/11 opisano u toč. 1. izreke pobijane presude optuženik pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude neosnovano nastoji dovesti u sumnju tvrdnjom da na tijelu oštećenice nisu pronađene nikakve ozljede koje bi ukazivale na to da se radilo o nasilnoj obljubi i tvrdnjom da je nelogično da oštećenica, iako je o počinjenom silovanju obavijestila sve osobe iz svoje okoline (dečka, majku, sestru, očuha), nije odmah išla liječniku i nije odmah zatražila zaštitu policije, već je to učinila tek nakon sedam sati od događaja. Sugerirajući na taj način da je iskaz oštećenice nevjerodostojan, ustrajava u žalbi na potrebi provođenja psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice kako bi se otklonila dilema je li u pitanju bio dobrovoljni odnos.

 

Međutim, u ovom je kaznenom postupku sud prvog stupnja izvan bilo kakve sumnje s potpunom sigurnošću utvrdio da je optuženik kritične zgode svoju šogoricu K. V. uporabom sile bez njenog pristanka prisilio na spolni odnošaj tako da nikakve daljnje dokaze „radi otklanjanja bilo kakvih dilema” nije potrebno provoditi.

 

Naime, u ovom kaznenom postupku, optuženika za počinjenje predmetnog kaznenog djela svojim iskazima izravno terete ošt. K. V. koja je u vrlo detaljnom i uvjerljivom iskazu opisala tijek događaja i dramatičnost cijele situacije kada ju je optuženik silovao. Sud prvog stupnja je potpuno opravdano njenom iskazu poklonio vjeru jer je potvrđen čitavim nizom personalnih i materijalnih dokaza.

 

Dakle, navode oštećenice potvrđuju u svojim iskazima njen dečko D. G., kome je neposredno nakon događaja opisala što se dogodilo te njeni najbliži srodnici kojima je također istog dana opisala događaj, majka M. V., otac I. V., sestra S. T.₂ (supruga optuženika), šogorica B. V. i nećak L. T. (sin optuženika).

 

Svi ti svjedoci na isti način u pogledu odlučne činjenice silovanja oštećenice gotovo na jednak način, u iskazima, opisuju kako im je oštećenica, koja se nalazila u teškom psihičkom stanju, opisala kako ju je optuženik u svojoj kući silovao kada mu je iz trgovine donijela kruh.

 

Nadalje, tvrdnje oštećenice su potvrđene sadržajem SMS poruka koje optuženik nakon događaja šalje oštećenici pokušavajući na nju utjecati da ga ne prijavi, te iz SMS poruka kojima oštećenica s gnušanjem na te ponude optuženika odgovara ne pristajući da se sve zataška.

 

Uz navedeno, sud prvog stupnja je kao dokaz koji izravno tereti optuženika pravilno cijenio i SMS poruke koje neposredno nakon događaja razmjenjuju dečko oštećenice D. G. i optuženik, jer na prijetnje svjedoka G. da će ga prijaviti policiji zbog silovanja oštećenice, optuženik ga na svaki način nastoji od toga odvratiti („...smiri se ovo se nikada neće ponoviti obečajem,...naj delati sranja sebi, S., svima , L., tati, mami...”).

 

Kada se sve ove okolnosti povežu s opsežnom medicinskom dokumentacijom iz koje slijedi da je oštećenica četiri dana nakon događaja zatražila pomoć psihijatra zbog toga što je pretrpjela „groznu psihotraumu”, a nakon toga se konstantno liječila, ambulantno i bolnički, nedvojbeno zbog teških psihičkih trauma izazvanih stresnim događajem, te s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka A. H. koji je kod optuženika dijagnosticirao poremećaj ličnosti narcističkog tipa i elemente disocijalog ponašanja uz ovisnost o alkoholu, tada se utvrđenja suda prvog stupnja izvan bilo kakve sumnje ukazuju potpuno pravilnim.

 

Uostalom, optuženik u svojoj obrani niti ne navodi izrijekom da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu, već samo na paušalan način tvrdi da se radi o lažnom terećenju oštećenice i svih drugih osoba kojima je ona rekla što se dogodilo. Optuženik ne želi iznositi svoju verziju događaja niti objasniti zašto bi oštećenica bila motivirana da ga lažno tereti za takvo teško i odiozno djelo kojim se i sama izlaže znatnim neugodnostima, što ukazuje da se radi o neuvjerljivoj i neprihvatljivoj obrani. I u žalbi optuženik ne iznosi kategoričke tvrdnje kojima bi osporavao tvrdnje oštećenice kao lažne, već izražava sumnju da je činjenično stanje pravilno utvrđeno navodeći da je ostala sumnja da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu između osoba koje se dugo poznaju i koje su mogle imati međusobne sklonosti. Međutim, kraj toliko uvjerljivih i izravnih dokaza koji terete optuženika, nema nikakve dvojbe o tome da je optuženik oštećenicu silovao i stoga u tom pravcu nikakvo dodatno dokazivanje nije potrebno. Iz navedenih razloga okolnost da oštećenica nije kritične zgode zadobila vidljive tjelesne ozljede (iako se sud prvog stupnja i na tu okolnost posve pravilno očitovao u obrazloženju presude, str. 112., 2. odlomak) i što je počinjenje kaznenog djela prijavila u večernjim satima istog dana, nema taj značaj koji joj pridaje optuženik, jer utvrđeno činjenično stanje s potpunom izvjesnošću proizlazi iz navedenog niza izravnih i vrlo uvjerljivih dokaza.

 

Isto se odnosi na kazneno djelo ozbiljne prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude.

 

Naime, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio iskaz ošt. S. T.₂, supruge optuženika kojoj je optuženik neposredno nakon počinjenja kaznenog djela silovanja šogorice prijetio ubojstvom, a nakon što mu je supruga rekla da će ga zbog toga što joj je silovao sestru ostaviti i da će se razvesti. Ovaj je iskaz ošt. S. T.₂ potvrdio svojim iskazom njihov sin L. T. koji je inkriminirajuće riječi čuo jer je bio nazočan svađi roditelja, te svjedoci B. V., M. V. i K. V. kojima je oštećenica rekla za optuženikove prijetnje.

 

Optuženik ova pravilna utvrđenja u žalbi u biti ne osporava, već tvrdi da se radilo o okolnostima kada se imao namjeru ubiti i moguće je da je samo u tom kontekstu iznio supruzi prijetnje ubojstvom.

 

Međutim, tim se žalbenim navodima optuženika niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka suda prvog stupnja da je on izgovarajući prijetnje ubojstvom supruzi, ostvario sva obilježja kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11, neovisno o navodnom kontekstu namjere suicida.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni jer su s obzirom na objektivnu težinu predmetnih kaznenih djela i pojedinačno utvrđene i jedinstvena kazna iz pobijane presude prenisko odmjerene i preblage.

 

Naime, iako je sud prvog stupnja utvrđujući otegotne okolnosti na strani optuženika imao u vidu okolnosti djela iz toč. 1. izreke pobijane presude i posljedice do kojih je došlo počinjenjem tog kaznenog djela u odnosu na psihičko zdravlje oštećenice te činjenicu da je optuženik na bešćutan način po svaku cijenu nastojao spriječiti prijavljivanje tog djela policiji, s pravom državni odvjetnik u žalbi ukazuje da ne samo da te okolnosti nisu primjereno vrednovane, već da je i propušteno kao otegotno cijeniti da je počinjenjem ovog kaznenog djela teško pogođena i cijela uža obitelj oštećenice, njena majka, otac, brat, šogorica koja s njima živi u istoj kući, sestra S. T.₂, supruga optuženika i njihov sin L. T.. Opravdano državni odvjetnik u žalbi ukazuje da se radilo o članovima obitelji koji su do tada živjeli u skladnoj zajednici i međusobno se uvažavali i pomagali, a nakon spornog događaja nedvojbeno je da su svi ti članovi obitelji svaki na svoj način teško traumatizirani i pogođeni, dakako, najviše ošt. K. V. koja se zbog teških psihičkih trauma konstantno liječi na psihijatriji. Nadalje, s pravom državni odvjetnik ističe u žalbi da je optuženik na izrazito bešćutan način iskoristio povjerenje koje je oštećenica u njega imala kao šogorica i koja je gotovo svakodnevno dolazila u kuću svoje sestre i šogora (kritične zgode im je nosila kruh iz trgovine) te se u slobodno vrijeme sa svojim dečkom družila s optuženikom i njegovom obitelji.

 

I ovaj drugostupanjski sud smatra da sve te okolnosti uistinu cijelom ovom inače vrlo teškom kaznenom djelu (za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina zatvora), daju veći značaj, jer takva bešćutnost koju je u konkretnom slučaju manifestirao optuženik za vrijeme počinjenja djela i nakon toga u namjeri da izbjegne kaznenu odgovornost, nadilazi onu mjeru bešćutnosti koja je imanentna svakom kaznenom djelu silovanja. Stoga takvo postupanje optuženika opravdava rigorozniju društvenu osudu te mu je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. KZ/11 na temelju tog propisa utvrđena kao primjerena kazna zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca.

 

Osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 jer je sud prvog stupnja osim otegotne okolnosti da je djelo počinjeno u nazočnosti sina L. T., trebao cijeniti da optuženik u biti supruzi prijeti kako bi izvršio pritisak da ga ne ostavi i da ne prijavi silovanje sestre.

 

Stoga je i u pogledu ovog kaznenog djela pobijana presuda prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena na način da je optuženika na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je optuženik uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je na temelju u izreci citiranog propisa uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvora od 11. ožujka 2017., pa nadalje.

 

Ove kazne zatvora, kako pojedinačno utvrđene, tako i jedinstvena kazna zatvora, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerene su svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne. Kazne zatvora iz pobijane presude ne bi po ocjeni ovog suda u dovoljnoj mjeri ispunile svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije, niti bi ukazivale na pravednost kažnjavanja.

 

Upravo iz naprijed navedenih razloga neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni tvrdeći da je kazna zavora koja mu je izrečena prestroga jer da sud prvog stupnja nije imao u vidu da nikakva sila nije bila upotrijebljena i da se namjeravao ubiti.

 

Nadalje, optuženik neosnovano smatra da mu je neosnovano izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti jer iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka A. H. proizlazi da optuženik ne može kontrolirati svoju psihičku ovisnost o alkoholu te da zbog toga postoji opasnost od počinjenja težih kaznenih djela što opravdava izricanje sigurnosne mjere iz čl. 69. KZ/11.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, a žalba optuženika nije osnovana, i kako prvostupanjski sud nije počinio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 14. ožujka 2018.