Broj: Kž 138/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 230. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog D. B., optuženog A. T. i optuženog M. G. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 9. ožujka 2018. Kov-101/17, o produljenju istražnog zatvora nakon donesene nepravomoćne presude na temelju sporazuma, u sjednici održanoj 23. ožujka 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbijaju se žalbe optuženog D. B., optuženog A. T. i optuženog M. G. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, nakon donesene nepravomoćne presude na temelju sporazuma kojom su optuženi D. B., optuženi A. T. i optuženi M. G. proglašeni krivima zbog počinjenja dva kaznena djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavaka 1. i 2.  KZ/11., pa su optuženi D. B. i optuženi A. T., nakon što su im utvrđene pojedinačne kazne zatvora za jedno kazneno djelo iz članka 230. stavaka 1. i 2.  KZ/11. na temelju te zakonske odredbe i u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 3. KZ/11. u trajanju od po dvije godine, a za drugo kazneno djelo iz članka 230. stavaka 1. i 2.  KZ/11. na temelju te zakonske odredbe i u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 3. KZ/11. u trajanju dvije godine i šest mjeseci, uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđeni na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine, a optuženi M. G., nakon što su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za jedno djelo iz članka 230. stavaka 1. i 2.  KZ/11. na temelju te zakonske odredbe i u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 3. KZ/11. u trajanju jedna godina, a za drugo kazneno djelo iz članka 230. stavaka 1. i 2.  KZ/11. na temelju te zakonske odredbe i u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 3. KZ/11. u trajanju jedna godina i šest mjeseci, uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine, pod točkom I. izreke, na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv svih optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pod točkom II. izreke, u istražni zatvor optuženom D. B. uračunato  je vrijeme lišenje slobode od 30. rujna 2017., optuženom A. T. vrijeme lišenja slobode od 5. listopada 2017. te optuženom M. G. vrijeme lišenja slobode od 29. rujna 2017. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. B., po braniteljici G. D., odvjetnici iz Z., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da mu se istražni zatvor ukine.

Optuženi A. T. također se žali protiv tog rješenja, po braniteljici V. R., odvjetnici iz Z., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da mu se ukine istražni zatvor.

Žalbu je protiv navedenog rješenja podnio i optuženi M. G., po branitelju M. D., odvjetniku iz Z., također bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i da mu se ukine istražni zatvor.

Žalbe nisu osnovane.

Protivno žalbenim prigovorima, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja za donošenje odluke o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora, kako u pogledu opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i u pogledu posebnih pretpostavki, te potom pravilno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora protiv svih troje optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. zbog iteracijske opasnosti, kao i da u takvim okolnostima nema uvjeta za primjenu drugih blažih mjera.

Naime, postojanje opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora proizlazi iz činjenice da je protiv svih troje optuženika donesena nepravomoćna presuda na temelju sporazuma, kojom su oni proglašeni krivima zbog počinjenja dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavaka 1. i 2. KZ/11. Postojanje posebnih pretpostavki za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, sud prvog stupnja, u odnosu na svakog optuženika ponaosob, s pravom nalazi u podacima o ranijoj osuđivanosti i činjenici da se radi o specijalnim povratnicima, kao i u okolnostima kaznenih djela za koja su optuženici nepravomoćno proglašeni krivima te njihovim osobnim prilikama.

Suština žalbe optuženog D. B. svodi se na tvrdnje o složenoj obiteljskoj situaciji i zdravstvenim problemima članova obitelji. Ovaj optuženik tvrdi da treba operativno zbrinuti vene na nogama, da se njegova izvanbračna supruga, koja ima nezacijeljeni prijelom ruke, još prošle godine trebala podvrgnuti operaciji tumora, a da mu djeca imaju zdravstvenih problema. Međutim, imajući u vidu dosadašnju višestruku osuđivanost ovog optuženika (konkretno deset osuda) te činjenicu da se radi o specijalnom povratniku, koji je prema vlastitom kazivanju bez prihoda i imovine, i ovaj drugostupanjski sud zaključuje da se radi o realno predvidivoj opasnosti od ponavljanja djela, koju je moguće prevenirati samo istražnim zatvorom iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pri tome treba odgovoriti ovom optuženiku, da mu se odgovarajuća zdravstvena skrb može ostvariti i u okviru istražnog zatvora.

Optuženi A. T., ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, smatrajući da sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio sve relevantne okolnosti, s obzirom na protek vremena provedenog u istražnom zatvoru, činjenicu priznanja djela i izraženo kajanje. I ovaj optuženik upire na bolest svoje supruge, te zdravstveno stanje svoje djece, s dijagnozama autizma i epilepsije. Međutim, ovakvim žalbenim tvrdnjama žalitelj nije s uspjehom doveo u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, jer se radi o specijalnom povratniku i višestruko osuđenoj osobi (radi se o čak 17 osuda), bez prihoda i imovine, pa i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je mjera istražnog zatvora protiv ovog optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 i dalje nužna i jedina prikladna za otklanjanje iteracijske opasnosti.

Optuženi M. G. u žalbi tvrdi da mu je istražni zatvor nekritički produljen, iako je posljednji puta proglašen krivim zbog teške krađe „davne 2007“ i iako ostvaruje prihod pružanjem usluga taksi prijevoza putem „U.“. Međutim, imajući u vidu da je do sada osuđen u sedam navrata, da se radi o specijalnom povratniku, koji je prema vlastitom kazivanju sa sjednice optužnog vijeća nezaposlen i bez prihoda, to je ocjena ovog drugostupanjskog suda da i kod ovog optuženika postoji realno predvidiva opasnost od ponavljanja djela, koju je nužno otkloniti daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pri tom je žalitelju, koji upire na protek vremena od posljednje osude („davne 2007“), već ranijim rješenjem ovog suda odgovoreno da je prema izvatku iz kaznene evidencije razvidno da je i 2013. osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i dva mjeseca. Iako se radi o osudi za drugačije kazneno djelo (neovlaštena proizvodnja i promet drogama), treba primijetiti da se ubrzo nakon izdržavanja kazne zatvora po toj presudi ovaj optuženik javlja ponovno osnovano sumnjiv za počinjenje istovrsnih kaznenih djela zbog kojih je u ovom postupku nepravomoćno osuđen.

Stoga sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, predstavljaju one osobite okolnosti iz kojih proizlazi konkretna i razborito predvidiva opasnost od ponavljanja djela na strani ovih optuženika, pa je primjena mjere istražnog zatvora protiv njih iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i nadalje nužna. Naime, nije u pravu optuženi M. G. koji tvrdi da njegovo daljnje zadržavanje u istražnom zatvoru predstavlja povredu načela razmjernosti, jer kraj činjenice da se svi optuženici nalaze u istražnom zatvoru nešto manje od šest mjeseci,  početna važnost istražno zatvorske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. na temelju koje su zatvoreni, vodeći računa o prethodno utvrđenim okolnostima, i nadalje opravdava primjenu te mjere. Naime, u svakoj konkretnoj situaciji potrebno je, sukladno članku 122. stavku 2. ZKP/08., voditi računa, ne samo o duljini trajanja istražnog zatvora u razmjeru s težinom inkriminiranih im kaznenih djela i nepravomoćno im izrečene kazne, nego i o razmjeru, odnosno uravnoteženosti i nužnosti potrebe trajanja istražnog zatvora za ostvarenje njegove svrhe.

Naposljetku, ocjenjujući mogućnost primjene drugih blažih mjera u konkretnom predmetu, čiju primjenu predlaže žalitelj M. G., uzimajući u obzir značaj izloženih okolnosti koje upućuju na iteracijsku opasnost, i to prije svega stupanj recidivizma, zaključuje se da je daljnja primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. protiv svih optuženika za sada jedina prikladna mjera za ostvarenje svrhe tog zatvora odnosno da se svrha istražnog zatvora ne bi mogla ostvariti primjenom drugih blažih mjera.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a ni njegovim ispitivanjem sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 23. ožujka 2018.