Broj: Kž 139/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Miroslava Šovanja i Ane Garačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene C. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetne M. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 9. ožujka 2018. broj Kvm-2/2018-7 (K-10/2017-378), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice i podnesenog prijedloga za izricanje odgojne mjere, u sjednici održanoj 28. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba maloljetne M. V. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem vijeća za mladež Županijskog suda u Puli-Pola, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optužene C. P. i podnesenog prijedloga za izricanje odgojne mjere prema maloljetnoj M. V., zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) i članka 67. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. - dalje u tekstu: ZSM/11.), produljen je istražni zatvor prema maloljetnoj M. V. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., koji joj se računa od 24. svibnja 2017.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela maloljetna M. V. po branitelju, odvjetniku P. P., zbog povrede članka 3. stavka 1. Konvencije o pravima djeteta i povrede članka 66. stavka 1. Zakona o sudovima za mladež, s prijedlogom za "potpuno ukidanje pobijane odluke".

 

Žalba nije osnovana.

 

Maloljetna M. V. u žalbi ne osporava postojanje osnovane sumnje niti istražnozatvorskih razloga iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Navodi da je donošenjem pobijanog rješenja u odnosu na nju povrijeđena odredba članka 3. stavka 1. Konvencije o pravima djeteta ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 12/93. i 20/97. – dalje u tekstu: Konvencija) koja propisuje da u svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju (među ostalim i) sudovi, najbolji interes djeteta mora imati prednost, a to u njenom slučaju nije ostvareno jer je u postupku prednost dana utvrđivanju kaznene odgovornosti optužene C. P., a na štetu najboljeg interesa žaliteljice. Smatra da razdvajanje postupka više ne bi bilo štetno za svestrano razjašnjenje stvari, a jedini razlog zbog kojeg se ona nalazi u istražnom zatvoru je okolnost što je njezin postupak spojen s postupkom protiv punoljetne osobe. U protivnom, već bi bila donesena meritorna odluka i ona bi bila upućena na izdržavanje zavodske mjere, a ovako se već deset mjeseci nalazi u istražnom zatvoru bez adekvatnog tretiranja smetnji iz kruga poremećaja ponašanja. Također ponavlja navode iznesene u ranijim žalbama da je u njenom slučaju povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 66. stavka 1. ZSM/11. jer joj se s obzirom na životnu dob ne može izreći kazna zatvora, a dosadašnje trajanje istražnog zatvora za nju predstavlja upravo izvršenje kazne zatvora.

 

Ispitujući pobijano rješenje u skladu s člankom 494. stavkom 4. ZKP/08. te imajući u vidu žalbene navode, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka od povreda na koju je prema navedenom članku dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je ocijenio osnovanima žalbene navode. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora i ocijenio da je primjena mjere istražnog zatvora prema maloljetnici iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. nužna, kao i da se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera te je pravilno isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora privremenim mjerama iz članka 65. ZSM/11, odnosno mjerama opreza iz članka 98. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbeni navod da je produljenjem istražnog zatvora prvostupanjski povrijedio citiranu odredbu Konvencije u odnosu na žaliteljicu, ocjena je ovog suda drugog stupnja da do takve povrede nije došlo ni zbog činjenice što je postupak protiv maloljetnice spojen s postupkom protiv punoljetne osobe, niti iz neke druge osnove. Naime, da je vođenje odvojenih postupaka protiv optužene C. P. i prema maloljetnoj M. V. ikako moguće bez štete za svestrano razjašnjenje stvari, prvostupanjski sud bi postupke proveo odvojene postupke, s obzirom da je spajanje postupaka prema maloljetniku i protiv punoljetne osobe iznimka u skladu s člankom 61. stavkom 2. ZSM/11. Nadalje, kako se radi o postupku u kojemu su optuženica i maloljetnica lišene slobode, to je dužnost suda postupati osobito žurno kako bi se što prije donijela meritorna odluka, pri čemu ima obvezu redovite kontrole osnovanosti primjene mjere istražnog zatvora za maloljetne počinitelje svakih mjesec dana.

 

Povredu članka 3. stavka 1. Konvencije u odnosu na maloljetnicu, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ni u činjenici što je istražni zatvor prema maloljetnoj M. V. produljen, iako se radi o mjeri koja se prema maloljetnicima određuje samo kao krajnja mjera, s obzirom da je za to produljenje prvostupanjski dao određene i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i vijeće ovog suda drugog stupnja.

 

Tako je prvostupanjski sud cijenio socioanamnestičke podatke za maloljetnu M. V. u sudskom spisu, iz kojih proizlazi da ona unutar svoje primarne obitelji nije niti mogla usvojiti pravila društveno prihvatljivog ponašanja zbog brojnih propusta njezinih roditelja, F. i I. V., kojima je 2010. oduzeto pravo da žive s njom i njene dvije maloljetne sestre, nakon čega je bila smještena u Dječjem domu L. pa potom u udomiteljsku obitelj. Nakon povratka u primarnu obiteljsku sredinu, njezinim je roditeljima izrečena mjera nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi, da bi se ubrzo maloljetnica sama obratila Centru za socijalnu skrb P. tražeći da ju se izdvoji iz obitelji. Centar je tada donio rješenje da ju se smjesti u udomiteljsku obitelj, a kako je maloljetnica sve izraženije počela pokazivati poremećaje u ponašanju, bila je upućena na liječenje u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mlade u Z., potom na stacionarnu opservaciju u Dom za odgoj D. u Z., da bi na kraju bila smještena u Dom za odgoj djece i mladeži P.

 

Iz izvješća navedene ustanove proizlazi kako je školovanje maloljetne M. V., ali i pedagoški i odgojni rad unutar Doma, bio gotovo nemoguć zbog njezinih učestalih izostanaka s nastave i čestih bjegova iz ustanove i skitnje po gradu, pri čemu bi izbivala više dana i noći provodeći vrijeme u društvu starijih osoba asocijalnog i delikventnog ponašanja, konzumirajući alkohol i stupajući s istima u seksualne odnose, te je bila zatečena u krađama. Zbog izbivanja iz Doma, maloljetnica nije uzimala propisanu terapiju, a hospitalizacija u Psihijatrijskoj bolnici L., predložena od strane liječnika iz KBC R. – Klinike za psihijatriju nije bila moguća jer je otac maloljetnice odbio za isto dati suglasnost, a tu suglasnost nije mogao dati niti nadležni Centar za socijalnu skrb s obzirom da je u tijeku bio postupak oduzimanja roditeljske skrbi.

 

Nadalje, obrazlažući postojanje iteracijske opasnosti na strani maloljetne M. V., prvostupanjski sud osnovano navodi i zaključke nalaza i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa koji su maloljetnici postavili dijagnozu poremećaja ponašanja i emocija, opisujući karakteristike njezine ličnosti kao narcističku usmjerenost prema sebi i na nagonska zadovoljenja, bez potrebe za kontrolom ili odgodom impulsa. Maloljetnica se ne drži granica i pravila osim onih koja sama sebi postavlja, emocionalno je nezrela, nesigurna i povodljiva osoba, koja je prilikom počinjenja inkriminiranog djela pokazala hladnokrvnost, manjak empatije i izostanak straha, što je sve u osnovi razvoja poremećaja osobnosti – antisocijalnog tipa, a u odnosu na samo djelo ne iskazuje žaljenje ili krivnju, već si zamjera što je u zatvoru. Vještaci su također naveli da je maloljetnica prilikom počinjenja djela bila ubrojiva i da ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti te da bi, ukoliko joj se jasno ne postave granice dozvoljenog ponašanja, mogla ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo.

 

Ovakve zaključke vještaka psihijatra i psihologa s pravom prvostupanjski sud dovodi u vezu s upornosti koju je maloljetna M. V. ispoljila počinivši ovo teško kazneno djelo stavljeno joj na teret, njezine složene obiteljske prilike zbog kojih je boravila u udomiteljskim obiteljima i odgojnim ustanovama, odakle je bježala te nije bila dostupna pedagoškom vođenju, zaključujući da sve te okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje razborito upućuju na opasnost od mogućeg počinjenja novog kaznenog djela, zbog čega je osnovana daljnja primjena mjere istražnog zatvora prema maloljetnici po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

Protivno daljnjim žalbenim navodima o povredi načela razmjernosti s obzirom na ograničenja propisana člankom 66. stavkom 1. ZSM/11. o primjeni mjere istražnog zatvora prema maloljetnim počiniteljima, niti s tog aspekta nisu povrijeđena prava maloljetne M. V. jer je prvostupanjski sud dostatno argumentirao razloge zbog kojih smatra da je mjera istražnog zatvora jedina prikladna mjera u konkretnom slučaju, kao i razloge zbog kojih ne dolazi u obzir primjena neke od blažih mjera.

 

Naime, iz svih dostupnih podataka kojima sud raspolaže, razvidno je da mjera istražnog zatvora u domu, određivanje privremenih mjera iz članka 65. ZSM/11. ili primjena neke od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08. ne bi bile jednako učinkovite u odnosu na maloljetnicu kao mjera istražnog zatvora, s obzirom da, unatoč angažmanu stručnih osoba, odgojni rad s maloljetnicom unutar institucija socijalne skrbi nije bio moguć zbog njezinih učestalih bjegova i otpora spram takve vrste usmjeravanja. Budući da je kazneno djelo stavljeno joj na teret, maloljetnica počinila upravo tijekom bijega iz Doma za odgoj djece i mladeži P., očito je, imajući u vidu prethodno navedeno, da boravak u ustanovama otvorenog tipa nije prikladan kako bi se maloljetnu M. V. odvratilo od nedopuštenog ponašanja. Stoga je prvostupanjski sud opravdano zaključio da se svrha istražnog zatvora ne bi mogla postići primjenom članka 119. ZKP/08. o primjeni istražnog zatvora u domu, smještajem maloljetnice u ustanovu socijalne skrbi u sklopu određivanja privremene mjere iz članka 65. ZSM/11., a niti primjenom neke od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08.

 

Budući da se istražni zatvor po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. određuje samo onda kada sve okolnosti slučaja ukazuju na opravdanu i predvidivu bojazan da će neka osoba boravkom na slobodi počiniti istovrsno ili teže kazneno djelo, što u slučaju maloljetne M. V. proizlazi kako iz njezinih crta ličnosti, tako i iz cjelokupnog njezinog neprimjerenog ponašanja koje je tijekom godina samo progrediralo i na kraju rezultiralo počinjenjem inkriminiranog joj kaznenog djela, to nisu od utjecaja žalbeni navodi da se istoj s obzirom na njezinu dob ne može izreći kazna zatvora. Osim toga, u slučaju izricanja predložene odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, u trajanje istog uračunat će se, u skladu s člankom 66. stavkom 4. ZSM/11., vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, pa imajući u vidu dosadašnje trajanje istražnog zatvora i moguće najdulje njegovo trajanje u konkretnom slučaju, niti s tog aspekta nije povrijeđeno načelo razmjernosti.

 

Nadalje, nije u pravu žaliteljica kada prigovara da boravak u istražnom zatvoru, s obzirom na uvjete u kojima se ta mjera izvršava, za nju predstavlja upravo izvršenje kazne zatvora, odnosno sankcije koja joj se ne može izreći. Naime, iz podataka u spisu vidljivo je da je maloljetnici omogućeno školovanje unutar zatvora i da joj se redovito pruža sva potrebna medicinska skrb, iz čega proizlazi da zatvor u kojemu je smještena maloljetnica poštuje smjernice propisane Odlukom ministra pravosuđa od 22. svibnja 2013., Klasa: 730-02/13-01/45, Urbroj: 514-07-01-02-01/5-13/17 o obvezi osiguravanja psihosocijalne pomoći, stalne zdravstvene skrbi u okviru zatvorskih uvjeta te omogućavanja rada i poduke korisne za odgoj i zanimanje u sklopu ranije započetog obrazovanja maloljetnika.

 

Zaključno, radi se o maloljetnici kod koje, prema mišljenju stručnih osoba, postoji visoki rizik za daljnjim činjenjem kaznenih djela, a odgojni rad s njom unutar udomiteljskih obitelji i ustanova socijalne skrbi zbog njezinog otpora i bjegova nije moguć, kao niti nastavak školovanja uslijed brojnih izostanaka s nastave, a boraveći van ustanova izlagala se rizičnom ponašanju (krađe, seksualni odnosi sa starijim osobama, konzumacija alkoholnih pića) te nije uzimala propisanu terapiju. Stoga se ukazuje nužnim izdvojiti maloljetnu M. V. iz sredine u kojoj boravi i koja na nju poticajno djeluje u smislu nedopuštenog i rizičnog ponašanja, te ju smjestiti u strogo strukturirane uvjete, kako bi joj se pružila potrebna pedagoška i medicinska skrb i time prevenirao razvoj u smjeru daljnjih poremećaja osobnosti u odrasloj dobi. Iz svega navedenog proizlazi da je upravo trenutni boravak u istražnom zatvoru u najboljem interesu maloljetnice te da su u cijelosti zadovoljeni zahtjevi iz članka 3. stavka 1. Konvencije.

 

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima maloljetnice nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 28. ožujka 2018.