Broj: Kž 250/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene M. S. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) i članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07.; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. ožujka 2015. broj K-110/14, u sjednici održanoj 28. ožujka 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optužena M. S. je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. i 56/13., a pravilno bi bilo i: 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskim poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženice i nužni izdaci i nagrada njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optužena M. S. podnijela je po branitelju, odvjetniku D. M., odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložila njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., državni odvjetnik tvrdi da je izreka presude proturječna njenim razlozima te da postoji znatna proturječnost između onoga što sud navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika i samih tih zapisnika.

 

Žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud, „tumačenjem inkriminacije“ u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje da je naveo da se optužena M. S. tereti da je „djelo počinila kao direktorica T. `P.´ d.o.o na način da je u vremenu od 03 - 08. travnja 2008. naložila prenošenje iznosa od 311.500,00 kuna sa žiro računa društva na svoj račun kako bi ga zadržala za sebe“ i obrazlaganjem oslobađajuće presude za to kazneno djelo navodima „da je ona bila ovlaštena na takvo postupanje te da (…) nema dokaza na koji način je to isplaćeno, odnosno [da] nema dokaza da li je to uplaćeno na račun okrivljenice ili je ona to podigla s računa kao gotovinu“ počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer da je izreka proturječna njenim razlozima. Također ističe da je, u odnosu na inkriminaciju iz članka 312. stavka 1. KZ/97., prvostupanjski sud naveo „da nema niti jednog dokaza da bi radi prikrivanja nezakonito prisvojenog novca krivotvorila službene isprave jer se radi o zakonitom pravnom poslu“, pri čemu žalitelj tvrdi da se optuženoj M. S. „ne stavlja na teret uzimanje zajma od Društva već se stavlja na teret prisvajanje novca koje je prikazano na način uzimanja zajma od Društva koji se ne treba vratiti jer je prethodno dana pozajmica tom Društvu pa je `prebijanjem´ otklonjena obveza vraćanja tog zajma“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, nema nikakvog proturječja između izreke pobijane presude i njenih razloga. Prvostupanjski je sud pravilno i u obrazloženju presude izložio suštinu radnji koje su optuženoj M. S. stavljene na teret, pri čemu je ispravno razlučio radnje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. – u optužnici opisane na način da se optuženica tereti da je, „kao direktorica TD P. d.o.o. iz Z.,  … u cilju da si pribavi nepripadnu materijalnu dobit, u vremenu od 03 - 08. travnja 2008.  naložila prenošenje iznosa od 311.500,00 kuna sa žiro računa društva … na svoj osobni račun kako bi ga zadržala za sebe“ – od radnji kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. – za koje je u optužnici državnog odvjetništva navedeno da ih je poduzela „kako bi prikrila neosnovano prisvajanje“ novca trgovačkog društva „P.“ d.o.o. te „kako bi uklonila obvezu povrata novca društvu“.

 

Pritom državni odvjetnik kada citira dio obrazloženja prvostupanjske presude u kojem je navedeno da „nema dokaza o tome na koji način je to isplaćeno, dakle, je li to uplaćeno na račun okrivljene S. ili je naprosto podigla sa računa gotovinu“ (koja okolnost ni po ocjeni prvostupanjskog suda, a niti po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda nije odlučna činjenica), ispušta nastavak te rečenice u kojem je prvostupanjski sud jasno naveo da smatra nedokazanim da bi optuženica kao direktorica tvrtke gotovinu „i zadržala (…) kao fizička osoba, a sve temeljem spomenutih ugovora o zajmu“, dakle, da bi prisvojila novac društva.

 

Proturječnost između onoga što sud navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika i samih tih zapisnika žalitelj obrazlaže tvrdnjom da sud u pobijanoj presudi navodi „da su svjedoci G. P. i (…) A. P. sada M. dali u bitnom suglasne iskaze iako je u zapisnicima vidljivo da su njihovi iskazi suprotni“, nakon čega ukazuje na dijelove iskaza tih svjedoka koje ocjenjuje proturječnima.

 

Međutim, ovim navodima državni odvjetnik, u suštini, pokušava osporiti pravilnost ocjene iskaza navedenih svjedoka koje je prvostupanjski sud o odlučnoj činjenici – a to je okolnost je li optužena M. S. predala G. P. 1.746.665,00 kuna kao učešće za kupnju nekretnine od trgovačkog društva „K. “ d.o.o. ili to nije učinila, i o čijem utvrđenju ovisi opstojnost obje inkriminacije – pravilno reproducirao u obrazloženju pobijane presude i zaključio da su o toj bitnoj činjenici svjedoci suglasno iskazivali. Dijelovi njihovih iskaza na koje državni odvjetnik u žalbi, a koji su uistinu nesuglasni, ne ukazuju se značajnima za ocjenu istinitosti tih iskaza o navedenoj spornoj okolnosti pa nije bilo niti razloga detaljno ih reproducirati i analizirati kako to u žalbi čini državni odvjetnik.

 

Zbog iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji se sada primjenjuje.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik osporava ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud prihvativši obranu optužene M. S. i iskaze svjedoka G. P. i A. M., pri čemu ukazuje na proturječja i, po ocjeni žalitelja, nelogičnosti u iskazima ovih svjedoka (da svjedokinja sjedi s djetetom u vozilu pred zgradom i ne potpisuje isplatnicu za iznos od preko 1.700.000,00 kuna, da njen suprug ne zna što je ona učinila s novcem koji je uzela kao pozajmicu te da bi banka vršila pritisak na društvo „K. “ d.o.o. i A. P., sada M., da primi uplatu učešća za kupnju nekretnine iako društvo „K. “ d.o.o. nije uzimalo zajam) te ističe da je „novac mogao biti uplaćen na žiro račun tog društva koju obvezu je i nalagao Zakon o platnom prometu“, u kojem slučaju bi i „tijek tog iznosa bio (…) vidljiv“.

 

Suprotno ovim žaliteljevim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio provedene dokaze, uključujući i obranu optužene M. S. i iskaze svjedoka G. P. i A. M., ali i druge dokaze koje državni odvjetnik u žalbi ispušta iz vida.

 

Naime, razlike u iskazima svjedoka G. P. i A. M. na koje u žalbi ukazuje državni odvjetnik ni po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne dovode u pitanje istinitost iskaza svjedoka G. P. o činjenici primitka od optužene M. S. 1.746.665,00 kuna, o čemu je potpisao i isplatnicu. Ovi svjedoci su, kako to proizlazi iz njihovih iskaza, imali trgovačko društvu „K.“ d.o.o. u vrijeme dok su bili u braku, pri čemu svaki od njih u svom iskazu odgovornost za vođenje poslova tog društva pokušava prebaciti na onog drugog, očigledno zbog narušenih poslovnih, ali i osobnih odnosa, do čega je došlo rastavom njihovog braka. Pritom treba imati u vidu i dokumentaciju spisu iz koje proizlazi da je A. M. od navedenog društva, kratko vrijeme nakon što je optuženica platila učešće za kupnju nekretnine, dobila pozajmicu u iznosu od 1.700.000,00 kuna, iako svjedokinja M. to poriče, ali potpis na ugovoru o zajmu priznaje kao svoj, pa se zaključuje da različitosti u njihovim iskazima o okolnostima koje nisu značajne za odluku u ovom predmetu proizlaze iz interesa tih svjedoka vezanih uz razrješenje njihovih imovinskih odnosa.

 

Okolnost da je optužena M. S. uplatu učešća za kupnju nekretnine društvu „K. “ d.o.o. izvršila gotovinom, a ne preko žiro-računa, državni odvjetnik ocjenjuje protivnom Zakonu o platnom prometu, ali ne ukazuje na odredbe tog zakona koje bi zabranjivale gotovinsko plaćanje, pri čemu treba istaknuti da niti iz Zapisnika Porezne uprave, niti iz nalaza i mišljenja vještakinje knjigovodstvene struke L. Č. ne proizlazi da bi takvo poslovanje optuženice kao direktorice društva „P.“ d.o.o. bilo protivno prisilnim propisima jer je bilo popraćeno odgovarajućom knjigovodstvenom dokumentacijom.

 

Naime, o vjerodostojnosti dokumentacije koja se odnosi na tu pozajmicu te isplatu učešća vještakinja L. Č. je na raspravi dala dopunu nalaza i mišljenja u kojoj je navela da „ne može zaključiti da bi nešto bilo pisano naknadno“, odnosno da „nema nekih dokaza da je sve to napisano naknadno … niti dokaza da se nešto vodilo fiktivno“ te da „zaključuje da se radi o vjerodostojnoj isplatnici“.

 

Konačno, državni odvjetnik, kada u žalbi ističe da se uplata učešća za kupnju nekretnine ne spominje niti prilikom sklapanja ugovora o kupnji nekretnine između društava „P.“ d.o.o. i „K. “ d.o.o., a niti prilikom sklapanja aneksa tom ugovoru više od mjesec dana nakon davanja tog učešća, što sve, prema žalitelju, „govori da je inkriminirana uplatnica i isplatnica sačinjena nakon zaključenja aneksa ugovora“, zbog čega da „zaključuje da uplate, odnosno zajma nije bilo“, ispušta iz vida činjenicu da je u ugovoru o namjenskom zajmu za kupovinu nekretnine HR/011900073, sklopljenom 5. ožujka 2008. između društva A.-A. poslovodstvo za promet nekretnina d.o.o. kao zajmodavca i društva P. d.o.o. kao zajmoprimca, a na kojem su potpisi ovjereni po javnom bilježniku 11. ožujka 2008., u stavku 3. članka 1. utvrđeno da „cijena predmetne nekretnine iznosi HRK 8.718.325,20 (…) kuna, od čega je Zajmoprimac Prodavatelju platio iznos od HRK 1.743,665,04 (…) na dan isplate (=učešće)“, a iz sljedećih odredaba ugovora proizlazi da će od iznosa zajma u visini od HRK 6.974,660,16 kuna (protuvrijednost 960.000,00 EUR-a) iznos od 323.700,00 EUR-a biti isplaćen P. S. (ranijem vlasniku nekretnine), a preostali iznos na račun prodavatelja nekretnine (društva „K.“ d.o.o.).

 

Dakle, citirana konstatacija ugovora o zajmu potvrđuje obranu optuženice o isplati društvu „K.“ d.o.o. 1.743,665,04 kuna na ime učešća društva „P.“ d.o.o. za kupnju nekretnine, a to opovrgava optužbu prema kojoj je njena pozajmica društvu „P.“ d.o.o. u istom iznosu bila fiktivna te da je dokumentacija koja je o tome sačinjena krivotvorena kako bi se otklonila njena obveza vraćanja ranijih pozajmica od tog društva ukupno 311.500,00 kuna i omogućilo protupravno prisvajanje tog novca na štetu tog društva.

 

Slijedom iznesenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koji je ispravno, ne našavši dokazanim da bi optužena M. S. počinila kaznena djela stavljena joj na teret, optuženicu, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobodio od optužbe. Zbog toga nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-17.).

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-17. žalba državnog odvjetnika odbijena kao neosnovan te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. ožujka 2018.