Broj: Kž 153/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.  – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 16. ožujka 2018. broj Kv I-6/2018 (K-15/17), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 4. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba optuženog D. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 124., članka 127. stavka 4. i članka 131. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog D. K. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te je određeno da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, s time da će se ispitivati postojanje zakonskih uvjeta za daljnju primjenu istražnog zatvora svaka dva mjeseca od pravomoćnosti prethodnog rješenja.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. K. po braniteljici, odvjetnici A. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava” te zbog počinjenih bitnih povreda „odredaba postupka“, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i optuženika odmah pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Optuženi D. K. u žalbi dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje o počinjenju kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11., navodeći da za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret nema niti jednog dokaza da ga je on počinio te da je jasno utvrđen njegov alibi u vrijeme počinjenja djela pa s obzirom na to da svi provedeni dokazi govore u prilog njegovoj nevinosti, on se neosnovano nalazi u istražnom zatvoru više od šest mjeseci za kazneno djelo koje nije počinio.

Protivno tim žalbenim navodima, odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. ZKP/08 proizlazi iz potvrđene optužnice Županijskog suda u Dubrovniku kao i dokaza na kojima se ista temelji, a na opisani način ispunjena je opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. Stoga ti žalbeni navodi nemaju značaja na pravilnost prvostupanjskog rješenja. Osim toga, optuženiku se napominje da je prilikom odlučivanja o istražnom zatvoru dostatan odgovarajući stupanj osnovane sumnje, a koji je u konkretnoj situaciji ispunjen, dok ni prvostupanjski, a ni drugostupanjski sud prilikom te odluke nemaju ovlast preispitivati činjenična utvrđenja i kaznenu odgovornost optuženika, već će tu ocjenu dati raspravno vijeće nakon provedene rasprave.

Ocjenjujući postojanje pretpostavki za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., prvostupanjski je sud osnovano zaključio da na strani optuženika postoji opravdana bojazan da će ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo te je za takvu ocjenu dao dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Naime, potvrđenom optužnicom optuženik se tereti da je ušao u stan u vlasništvu Ž. K., uperio pištolj u oštećenu M. S. te joj uputio verbalne prijetnje, tražeći od iste da mu preda sav novac koji se nalazi u stanu, što je ona u strahu i učinila. Iz opisanog postupanja optuženika proizlazi izrazita drskost i bezobzirnost te upornost i odlučnost u protupravnom ponašanju, a time i visok stupanj njegove kriminalne volje. Osim toga, predmetni je događaj ostavio posljedice na oštećenici, kako u vidu straha za vlastiti život koji je pretrpila tijekom samog događaja, tako i tjeskobe i straha koje je osjećala nakon tog događaja, zbog čega je potražila liječničku pomoć.

Iz spisa predmeta nadalje proizlazi da je optuženi D. K. ranije već dolazio u sukob sa zakonom pa je tako u dva navrata osuđivan zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga te jednom zbog pokušaja ubojstva, zbog kojih je djela izdržavao zatvorske kazne. S obzirom na to da se optuženik ponovno pojavljuje kao osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela s elementima nasilja, očito je da ove ranije osude nisu u dovoljnoj mjeri utjecale na istog da svoje ponašanje uskladi sa zakonskim i društvenim normama, već se njegovo kriminalno ponašanje nastavilo.

Kada se uzmu u obzir sve izložene okolnosti, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da na strani optuženika postoji neposredna i konkretna bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo te da je u svrhu otklanjanja te opasnosti nužna primjena mjera istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., dok se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 4. travnja 2018.