Broj: Kž–4/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijskog suda Serđa Ferenčića, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i mr. sc. Svetislava Vujića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. J., zbog kaznenog djela iz članka 247. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. studenog 2017., broj 4 K-1331/17-7, u sjednici održanoj 24. travnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja B. J., odvjetnika iz P. i zamjenika Županijske državne odvjetnice u Puli – Pola, Vlade Šćura,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba optuženog Ž. J. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, proglašen je krivim optuženi Ž. J. zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 2. KZ/11 te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenom trgovačkom društvu B. d.o.o. iz Z., dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 68.191,20 kuna te je naloženo optuženiku Ž. J. da isti iznos naknaditi oštećenom u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 određeno je da je optuženik Ž. J. dužan naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 6., 7. i 8. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, te trošak nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika kao i branitelja po službenoj dužnosti u iznosima koji će biti određeni posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi Ž. J. po branitelju K. M., odvjetniku iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da drugostupanjski sud „u cijelosti preinačiti napadanu presudu, te okrivljenika oslobodili optužbe ili podredno ukinuti napadanu presudu u cijelosti, te vratiti predmet I. stupanjskom sudu na ponovno suđenje, a posebno se poziva obratiti pažnja na izrečenu „drakonsku“ kaznu, a za djelo koje je više nego dvojbeno utvrđeno, a i pitanje je svrhe takve drakonske kazne za navodno djelo od prije 7 godina.“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj KŽ-DO-14/2018 od 5. siječnja 2018., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

Postupajući prema zahtjevu optuženika Ž. J. u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08, o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj K. M., odvjetnik iz Z. kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća pristupio je zamjenik branitelja optuženika, odvjetnik B. J. iz P., po zamjenskoj punomoći te zamjenik Županijske državne odvjetnice u Puli – Pola, Vlado Šćur, dok optuženik unatoč urednoj obavijesti nije pristupio sjednici vijeća, pa je ista u smislu odredbe članka 475. stavka 4. ZKP/08 održana bez njegove prisutnosti.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi Ž. J. ističe one iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, tvrdeći da su u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama jer sud nije obrazložio „postoje li okolnosti koje bi isključivale protupravnost, odnosno krivnju optuženika, odnosno okolnosti koje bi isključivale njegovu sposobnost upravljati svojom voljom, odnosno sposobnost za rasuđivanje“, nadalje jer je „izreka presude nerazumljiva, proturječna samoj sebi i razlozima presude, u napadnutoj presudi nema razloga, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.“

 

Nije u pravu optuženik da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi su izneseni jasno i određeno bez proturječja. Prvostupanjski je sud korektno reproducirao sadržaj provedenih dokaza, potom ih je ocijenio, navodeći nesporne činjenice, a glede spornih prvostupanjski sud analizira materijalne i personalne dokaze te obranu optuženika. Sud prvog stupnja ne prihvaća dio obrane optuženika u kojoj poriče da bi naručio i preuzeo 64 poklon paketa od oštećenog trgovačkog društva te postojanje prijevarne namjere, smatrajući da je suprotna iskazima V. i S. B. te vjerodostojnoj materijalnoj dokumentaciji, što uz utvrđenje da je račun trgovačkog društva N. T. E. d.o.o., kojega je optuženik bio direktor nalazio u blokadi, te da je ovlaštenoj osobi oštećenog trgovačkog društva B. d.o.o., unatoč tome kao sredstvo osiguranja predao bianko zadužnicu na iznos od 100.000,00 kuna, znajući da nije naplativa, čime je trgovačkom društvu N. T. E. d.o.o. pribavio nepripadnu korist od 68.191, 20 kuna, dovodi do zaključka da je optuženik ostvario obilježja inkriminiranog djela, uz svijest o protupravnosti, izravnu namjeru kao oblik krivnje, ubrojivost, a potom i razloge za odluku o kazni, imovinskopravnom zahtjevu, pa stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

 

Uz to valja istaći da je sud pravilno postupio kada je utvrdio „S obzirom da nisu utvrđene bilo kakve okolnosti koje bi dovele u sumnju njegovu ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenog djela, sud je utvrdio da su u njegovom ponašanju ostvarena kako objektivna, tako i subjektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju za koje ga je i oglasio krivim". To zato što se po kaznenom zakonu ubrojivost ne utvrđuje nego se ona presumira, a tek ako se pojavi sumnja u postojanje nekog od zakonom predviđenog razloga isključenja ubrojivosti, sud se bavi pitanjem ubrojivosti, i to je dužan obrazložiti u presudi. Kako u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi dovele u pitanje sposobnost optuženika da shvati značenje svojeg postupka ili da vlada svojom voljom, odnosno da optuženik nije bio sposoban da svoje ponašanje uskladi s pravom, a niti se takvi razlozi jednako kao i razlozi za isključenje protupravnosti sada ističu u žalbi, to prvostupanjski sud nije bio u obvezi iznositi razloge iz kojih je utvrdio da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, a jednako tako i posebne razloge za postojanje svijesti o protupravnosti kada ona jasno proizlazi iz objektivnog učina presuđenog kaznenog djela.

 

Neosnovano optuženik nadalje u svojoj žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, time što je teško povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju doduše tako ne označava, ali koja proizlazi iz žalbenih navoda u kojima se navodi da je prvostupanjski sud odbio sve njegove dokazne prijedloge, pa tako da se u svojstvu svjedoka ispita Z. J. te da se „priklopi spis B. (naručitelj koji nije platio upravo ovom oštećenom TD), a iz kojeg bi bilo razvidno da je morala postojati izdatnica, da je B. oštetio TD B. neposredno prije ovog navodnog inkriminiranog dijela, te uvidom u koji spis bi bilo potvrđeno da se poslovalo na točno opisani način, te da se novim klijentima morala dati izdatnica, da istu naručitelj ovjeri svojim pečatom, te na istu stavi svoj potpis.“, a sve radi provjere navoda optuženikove obrane koji je osporavao učin terećenog kaznenog djela.

 

Naime, u odnosu na izložene žalbene navode prvenstveno valja reći da je obrana optuženog na raspravi od 15. studenog 2017.,  koja je toga dana započela te nakon izvedenih dokaza i zaključena i nakon koje je objavljena presuda, nije predložila izvođenje dokaza „priklop spisa B.“, već pribavljanje materijalne dokumentaciju vezano za isporuku naručene robe, odnosno  otpremnicu kao dokaz da je roba optuženiku bila isporučena te radi provjere tko je tu naručenu robu preuzeo. Taj dokazni prijedlog kao i dokazni prijedlog da se kao svjedok ispita Z. J. prvostupanjski sud je odbio kao nevažne budući su na te okolnosti dotad bili izvedeni drugi dokazi, pa su tako ispitani svjedoci V. B., S. B. te Ž. S., pročitana je  brojna dokumentacija, tako npr. bjanko zadužnica, račun-otpremnica trgovačkog društva B. d.o.o., dopis H. Odjela prisilne naplate, dopis FINE, potvrda o blokadi računa za trgovačko društvo N. T. E. d.o.o., očevidnik o redoslijedu plaćanja za isto trgovačko društvo te promet po računu, obrazac BON-2 za trgovačko društvo N. T. E. d.o.o., preslik kataloga trgovačkog društva B. za narudžbu poklon paketa, a na te su okolnosti dodatno ispitani i svjedoci V. B., S. B. te Ž. S..

 

Uz to nakon tako izvedenih dokaza i nakon odluke suda kojom su odbijeni dokazni prijedlozi, obrana optuženika na izvedene dokaze nije imala nikakvih primjedbi, a niti prijedloga za daljnju dopunu dokaznog postupka.

 

Kako je sud ovlašten uz obrazloženu odluku odbiti dokazne prijedloge stranaka ako smatra da postoji neki od razloga iz članka 421. ZKP/08, što je prvostupanjski sud i učinio kada je svoju odluku o odbijanju dokaznih prijedloga valjano obrazložio na način koji ne dovodi u sumnju zakonitost i pravičnost postupanja i odlučivanja te kako je u konkretnoj situaciji izveo suglasne dokazne prijedloge obje stranke, a obrana je imala mogućnosti daljnjeg isticanja dokaznih prijedloga kao i stavljanja primjedbi na već izvedene dokaze, te kada ovim dokaznim prijedlozima, koji se nisu izravno odnosili na sam događaj za koji je optuženik terećen nego je bio usmjeren osporavanju vjerodostojnosti iskaza V. B., S. B. te Ž. S., optuženik ni na koji način nije mogao pojačati poziciju obrane u kaznenom postupku, to odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja niti je na raspravi povrijeđeno pravo obrane.

 

Optuženik u svojoj žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. u svezi sa člankom 407. ZKP/08, držeći da je povrijeđeno pravo obrane iz razloga jer prvostupanjski sud započeo i dovršio raspravu 15. studenog 2017., a da na toj raspravi nisu izvedeni dokazi, a niti je državno odvjetništvo istaklo nove dokazne prijedloge  te jer sud na toj raspravi nije neposredno i u kontradiktornoj formi ispitao svjedoke.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da niti ta povreda nije ostvarena. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da su na raspravi 15. studenog 2017., nakon čitanja optužnice te nakon očitovanja oštećenika o imovinskopravnom zahtjevu i optuženika o krivnji, stranke i optuženikov branitelj izložili uvodne govore nakon čega je državni odvjetnik predložio provođenje dokaza o čemu se očitovala obrana optuženika uz isticanje svojih dokaznih prijedloga o kojima se potom očitovao državni odvjetnik, nakon čega je sud rješenjem odredio koji će se dokazni prijedlozi provesti uz izričito navođenje da će se iskazi do tada ispitanih svjedoka pročitati na temelju zakonskog ovlaštenja iz članka 431. stavka 1. točka 7. ZKP/08 jer su svjedoci, čiji su iskazi pročitani, ispitani pred istim predsjednikom vijeća na raspravi. Potom su neposredno izvedeni svi dokazi za koje je rješenjem određeno da će se izvesti, pa su tako pročitani i iskazi svjedoka V. B., S. B. te Ž. S., nakon čega su odbijeni naprijed naznačeni dokazni prijedlozi obrane optuženika, da bi se nakon čitanja podataka iz kaznene evidencije za optuženika, pristupilo njegovom ispitivanju. Po ispitivanju optuženika, obrana je istakla dokazni prijedlog da se kao svjedok ispita Z. J. koji je dokazni prijedlog sud, nakon očitovanja državnog odvjetnika odbio kao nevažan i odugovlačeći za koju je odluku dao odgovarajuće obrazloženje, pa kako nakon toga stranke nisu istakle nikakve primjedbe, pa tako niti na pročitane iskaze svjedoka, a niti daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka, dokazni postupak je dovršen te je nakon izlaganja završnih govora rasprava i zaključena.

 

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud ni na koji način nije povrijedio odredbu članka 407. ZKP/08, a niti pravo obrane optuženika te stoga nije ni počinio citiranu bitnu povredu, pa je i ovaj žalbeni prigovor optuženika potpuno neutemeljen.

 

Optuženik u svojoj žalbi ističe i žalbeni osnov povrede kaznenog zakon na njegovu štetu, držeći da je isti počinjen time što je prvostupanjski sud primijenio zakon koji je nepovoljniji za njega. Međutim suprotno tim žalbenim navodima tek bi ostavljanjem pravne oznake djela po članku 293. stavku 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ/97) kako je predstavljeno činjenično stanje pravno označeno i kvalificirano optužnicom državnog odvjetnika, bila ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika jer je u tijeku postupka stupio na snagu KZ/11, koji je blaži za optuženika kako je to osnovano utvrdio i pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Naime, dana 1. siječnja 2013., stupio na snagu novi KZ/11, pa je sukladno članku 3. stavku 2. i 3. tog Zakona prvostupanjski sud bio u obvezi ispitati postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97 za koje je podignutom optužnicom optuženik Ž. J. optužen i nekog drugog kaznenog djela iz novog kaznenog zakona, a onda i da li je novi KZ/11 blaži od ranije važećeg KZ/97. Nema nikakve sumnje da kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97, ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, što se ni žalbom ne dovodi u pitanje. U pravu je optuženik kada u žalbi navodi da je po zapriječenoj kazni KZ/97 blaži jer za terećeno kazneno djelo propisuje kaznu zatvora od jedne do osam godina, dok KZ/11 propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina, ali je unatoč tome novi KZ/11 blaži za optuženika jer je sud bio vezan, ranije pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. broj Su-IV K-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela, a zatim i izmjenama KZ/11 iz "Narodne novine" broj 56/15 i članka 87. stavak 29. KZ/11, prema kojima zakonsko obilježje ,,znatna imovinska korist“, odnosno ,,znatna šteta“ iz članka 247. stavak 2. KZ//11 postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, pa upravo ta činjenica to kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ/97 za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. utvrđeno da ,,znatna imovinska korist“ postoji kada vrijednost koristi pribavljene počinjenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kuna. Budući da je KZ/11 blaži za optuženika, to je po prvostupanjskom sudu terećeno postupanje optuženika pravilno pravno označeno kao kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 uz ispravnu konstataciju da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne bio ograničen maksimumom kazne od osam godina zatvora koju je moguće izreći prema članku 293. stavak 2. KZ/97.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika koji se ističe u žalbi, a tu je potrebno istaknuti, da je sud drugog stupnja u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08 po službenoj dužnosti ispitao u tom dijelu presudu, te je utvrđeno da nije ostvarena niti bilo koja druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

Optuženik Ž. J. ustvari kroz naprijed istaknute prigovore, prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda i ocjeni vjerodostojnosti provedenih dokaza, osobito iskaza V. i S. B., pa se radi o prigovorima pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, nasuprot žalbenim prigovorima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, s opravdanim zaključkom da je optuženik počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 2. KZ/11. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. 

 

Optuženik, pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u biti ponavlja svoju obranu, tvrdeći i nadalje da se on samo interesirao za robu iz asortimana oštećenog trgovačkog društva te da do realizacije posla nije nikada došlo jer on na koncu nije naručio 64 poklon paketa od trgovačkog društva B. d.o.o., pa stoga iste nije ni preuzeo. Osim toga, smatra da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi postupao prijevarno. No, takvim svojim navodima, ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u optuženikovom ponašanju ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju za koje je proglašen krivim, što je prvostupanjski sud u svojoj presudi valjano i obrazložio, pozivajući se prvenstveno na iskaze V. B., S. B. i Ž. S. te dokumentaciju priloženu spisu uz valjanu i sveobuhvatnu analizu i ocjenu optuženikove obrane koja je u pogledu spornih činjenica s pravom otklonjena.

 

Naime, prvostupanjski sud dao je jasne i uvjerljive razloge za kazneno djelo iz izreke prvostupanjske presude u kojem je opisano kazneno djelo optuženog Ž. J., a koju argumentaciju u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao istinitu i točnu. Za navode obrane optuženika s rasprave prvostupanjski sud je dao detaljne i vrlo argumentirane razloge zašto ih ne prihvaća, nasuprot prihvaćenim, a u bitno potpuno suglasnim iskazima svjedoka koji sadrže terećenje optuženika za učin kaznenog djela iz izreke presude, o načinu na koji je optuženik prvo korespondirao s oštećenim trgovačkim društvom B. d.o.o., potom izvršio narudžbu točno određenih količina poklon paketa kao i o okolnostima pod kojima je došlo do preuzimanja tih paketa 13. prosinca 2010., predaje izdatnice te na zahtjev ovlaštene osobe trgovačkog društva B. d.o.o., kao sredstvo osiguranja plaćanja i predaje bianko zadužnice koju je prethodno optuženik javno bilježnički ovjerio na iznos od 100.000,00 kuna, potom o okolnostima da se po dospijeću plaćanja iznosa od 68.191,20 kuna, po osnovu preuzetih paketa optuženik nije javljao djelatnicima oštećenog trgovačkog društva, a niti je dug svog trgovačkog društva podmirio, a niti se oštećeno trgovačko društvo B. d.o.o., moglo naplatiti unatoč izdanoj bjanko zadužnici obzirom da je trgovačko društvo N. T. E. d.o.o. bilo blokirano znatno prije inkriminiranog razdoblja.

 

Svakako pritom valja istaći da je ispravno prvostupanjski sud ocijenio nelogičnom i neuvjerljivom obranu optuženog Ž. J. prema kojoj on nije preuzeo poklon pakete i nije imao prijevarnu namjeru ukazujući da ga brojni materijalni dokazi dovode u vezu s inkriminiranim događajem, i to bjanko zadužnica (listovi 10 od 13 spisa), račun-otpremnica trgovačkog društva B. d.o.o. (list 14 spisa), dopis H. Odjela prisilne naplate (list 15 spisa), dopis FINE (list 16 spisa), potvrda o blokadi računa trgovačkog društva N. T. E. d.o.o. (list 77 spisa), očevidnik o redoslijedu plaćanja za trgovačko društvo N. T. E. d.o.o. (listovi 78 do 99 spisa), promet po računu za trgovačko društvo N. T. E. d.o.o. H. (list 101 spisa), obrazac BON-2 za trgovačko društvo N. T. E. d.o.o. (list 102 spisa).

 

Tako iz navedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se trgovačko društvo N. T. E. d.o.o., u neprekidnoj blokadi nalazilo od veljače 2009., što znači i u inkriminiranom periodu i da je na dan 15. svibnja 2013., imalo 3.735.397,87 kuna nepodmirenih obveza, da je optuženik na zahtjev V. B. kao garanciju plaćanja naručene i preuzete robe predao javno bilježnički ovjerenu bjanko zadužnicu datiranu s 10. prosincem 2010., na iznos od 100.000,00 kuna, a da je 13. prosinca 2010., preuzeo naručenu robu kada mu je izdan i račun – otpremnica te da se zadužnica poslana na naplatu 27. prosinca 2010., gotovo odmah vratila s naznakom da ne može biti naplaćena zbog nedostatka sredstava na računu ovršenika trgovačkog društva N. T. E. d.o.o..

 

Stoga iz utvrđenog postupanja prvostupanjski sud izvodi ispravne zaključke kako o svijesti optuženog Ž. J. tako i o njegovoj namjeri pribavljanja imovinske koristi za trgovačko društvo N. T. E. d.o.o., iz kojeg postupanja izvodi i daljnji ispravni zaključak i u odnosu na dosuđeni imovinskopravni zahtjev obzirom da se oštećeno trgovačko društvo B.“,  nije moglo namiriti u svojim potraživanjima od trgovačkog društva N. T. E. d.o.o., i da je optuženik kao njegov direktor, odnosno član uprave društva počinjenim kaznenim djelom grubo povrijedio dužnost urednog i savjesnog gospodarenja u poslovanju s oštećenim trgovačkim društvom.

 

Ponovno isticanje argumenata iz obrane na koju je prvostupanjski sud dao odgovore nije dovelo u sumnju ispravnost odluke prvostupanjskog suda te je žalbu optuženog Ž. J. valjalo odbiti i u tome dijelu.

 

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući je prestrogom jer pravilno utvrđene olakotne okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene, dok je sud propustio optuženiku olakotnim cijeniti činjenicu da je od počinjenja djela proteklo više od sedam godina kao i da prouzročena šteta nije izrazito visoka.

 

Ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i to s jedne strane kao otegotno njegovu višestruku osuđivanost u devet navrata te da štetu prouzročenu oštećenom trgovačkom društvu nije ni djelomično podmirio, a nasuprot tome olakotno da je otac troje malodobne djece o kojoj se dužan brinuti. Imajući na umu navedene okolnosti, osobito njihov karakter i težinu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da optuženiku za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. KZ/11 treba izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine smatrajući je primjerenu tom djelu, odnosno okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika.

 

Kada se ima u vidu da je optuženik već prije počinjenja djela višestruko osuđivan od čega u četiri navrata zbog imovinskog delikta, a u okviru njih u dva navrata i zbog kaznenog djela prijevare iz članka 224. KZ/97, da je kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim počinio za vrijeme roka kušnje koji mu je određen presudom Općinskog suda u Splitu, presudom broj K-78/01, u trajanju od tri godine, i to zbog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97, onda izrečena kazna u trajanju od jedne godine, koja je kao minimalna propisana člankom 247. stavkom 2. KZ/11, nije prestroga, kao što smatra optuženik, već predstavlja nužnu mjeru sankcije kojom se može očekivati da će biti postignuta svrha kažnjavanja propisana svrha kažnjavanja propisana u članku 41. KZ/11.

 

Nakon što je pobijana presuda ispitana u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08 i utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen zakon u bilo kojoj odredbi koja je propisana u članku 469. ZKP/08, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu, radi čega je presuđeno kao u izreci.

 

U Puli – Pola 24. travnja 2018.