Broj: Kž 597/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika A. J.-M., zbog kaznenog djela iz članka 250. stavka 2. u vezi s člankom 205. stavkom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi izručenika A. J.-M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 2. studenog 2017. broj Kv I-29/17-13, u sjednici održanoj 24. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

odbija se žalba izručenika A. J.-M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, odlukom pod točkom I. izreke, na temelju članka 56. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04. - dalje u tekstu: ZOMPO) i članka 7. stavka 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 1/14. - dalje u tekstu: Ugovor o izručenju) odobreno je izručenje izručenika A. J.-M., osobnih podataka navedenih u izreci prvostupanjskog rješenja, Bosni i Hercegovini radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: KZBiH) u vezi s člankom 205. stavkom 1. KZBiH. Odlukom pod točkom II. izreke utvrđeno je da se izručenik može kazneno progoniti samo za kazneno djelo za koje je izručen te da se ne može izručiti trećoj državi radi kaznenog progona za kazneno djelo koje je počinio prije izručenja bez dopuštenja Ministra pravosuđa Republike Hrvatske.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik A. J.-M. po branitelju, odvjetniku G. M., zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „povreda materijalnog prava“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se odbije izručenje izručenika A. J.-M., a „podredno pobijano rješenje staviti van snage i predmet vratiti nadležnom sudu na ponovo postupanje.“. Podnescima od 20. studenog 2017. i 20. prosinca 2017. izručenik dopunjuje žalbu dostavljajući rješenje Suda Bosne i Hercegovine od 1. studenog 2017. broj S1 2 K 021388 17 Kž (kojim je u odnosu na suokrivljenike izručenika ukinuta presuda suda Bosne i Hercegovine od 19. svibnja 2017. broj S1 2 K 021388 16 K u osuđujućem dijelu, a potvrđena u preostalom oslobađajućem dijelu) te dopis Suda Bosne i Hercegovine od 19. prosinca 2017. broj S1 2 K 023272 16 K (premda se u podnesku izručenika navodi da se dostavlja očitovanje Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 15. prosinca 2017., koje se međutim u prilogu podneska ne nalazi).

Sukladno odredbi članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja, žalitelj upire na restriktivnost odredbe o izručenju vlastitih državljana propisanih člankom 7. stavcima 1. i 3. Ugovora o izručenju, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti taksativno navedeni u odredbama tog članka. Opširno analizirajući sadržaj presude nadležnog suda Bosne i Hercegovine od 19. svibnja 2017. broj S1 2 K 021388 16 K (koja je dostavljena u prilogu žalbe izručenika), žalitelj navodi da su tom presudom „ostali članovi navodne skupine kojoj bi navodno pripadao i izručenik“ pravomoćno oslobođeni od optužbe za počinjenje kaznenog djela organiziranog kriminala. Ta činjenica, uzevši u obzir ulogu koja se izručeniku stavlja na teret u sklopu kaznenog djela organiziranog kriminala („samo sudjelovanje u grupi“), prema stavu žalitelja je od presudne važnosti za postupak izručenja izručenika kao hrvatskog državljana jer dovodi do isključenja argumentacije o postojanju sumnje o počinjenju kaznenog djela organiziranog kriminala, a time i do nedopustivosti izručenja izručenika koje se traži u svrhu kaznenog progona za kazneno djelo organiziranog kriminala. Povezano s navedenim, žalitelj ističe da je nadležno Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine propustilo obavijestiti sud zamoljene države o recentnom i relevantnom procesnopravnom i materijalnopravnom razvoju događaja u postupku koji se vodi pred sudom Bosne i Hercegovine u povodu kojeg postupka se traži izručenje izručenika, slijedom čega je molba za izručenje nepotpuna.

Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke predviđene za izručenje izručenika A. J.-M. Bosni i Hercegovini radi vođenja kaznenog postupka, a to iz razloga što iz pobijanog rješenja, kao i svih podataka u spisu predmeta ne proizlazi da bi bila povrijeđena bilo koja odredba ZOMPO. ili Ugovora o izručenju.

Naime, molbi za izručenje Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine od 29. rujna 2017. broj 08-14-7-7983/17 priložena je sva potrebna dokumentacija u smislu članka 43. stavka 1. ZOMPO te članka 4. Ugovora o izručenju, stoga nije osnovan istaknuti žalbeni prigovor o nepotpunosti molbe za izručenje.

Nadalje, molbi za izručenje priložena je i optužnica Tužiteljstva Bosne i Hercegovine od 25. ožujka 2016. broj T20 0 KTO 0008397 14, kojom se izručeniku stavlja na teret kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 2. KZBiH u vezi s kaznenim djelom krivotvorenja novca iz članka 205. stavka 1. KZBiH. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da kazneno djelo iz članka 250. stavka 2. KZBiH odgovara po bitnim obilježjima kaznenom djelu počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. točke 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17 - dalje u tekstu: KZ/11.), za koje je propisana kazna zatvora od tri do petnaest godina, dok kazneno djelo iz članka 205. stavka 1. KZBiH odgovara kaznenom djelu iz članka 274. stavka 1. KZ/11., za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, pri čemu se radi o kaznenom djelu organiziranog kriminala u smislu članka 7. stavka 3. Ugovora o izručenju. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 7. stavka 1. Ugovora o izručenju, kojom je propisano da će se izručenje vlastitih državljana u svrhu kaznenog progona dopustiti ako su ispunjeni uvjeti propisani tim Ugovorom za kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca za koja je prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna.

Slijedom takvih pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda, uz jednako tako pravilno utvrđenog nepostojanja negativnih pretpostavki sukladno Ugovoru o izručenju (zastara, načelo ne bis in idem, načelo teritorijalnosti, obostrana kažnjivost), žaliteljevo upiranje na razvoj postupka koji se protiv izručenika vodi pred sudom Bosne i Hercegovine te svojstvo pravomoćnosti oslobađajuće presude za počinjenje kaznenog djela organiziranog kriminala donesene u odnosu na ostale članove „navodne skupine kojoj bi navodno pripadao i izručenik“, u pogledu kojeg izručenika je doneseno rješenje o razdvajanju postupka, kao i žaliteljevo polemiziranje o izmjeni optužnice koja će se odnositi na ispuštanje kaznenog djela organiziranog kriminala iz inkriminacije koja se izručeniku stavlja na teret (kako navodi u dopuni žalbe iz podneska od 20. prosinca 2017.), ne samo da predstavlja žaliteljeve pretpostavke o posve eventualnim i budućim činjenicama, već je i pravno neodlučno. Naime, sud zamoljene države ne provodi niti je ovlašten provoditi dokazni postupak, odlučivati o osnovanosti optužbe ili utvrđivati krivnju izručenika za kazneno djelo radi čijeg se kaznenog progona traži izručenje, a tako niti razmatrati postojanje ili nepostojanje podloge za eventualnu mogućnost tužiteljevog odustajanja od optužbe, već provjerava je li ili nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje prema odredbama ZOMPO. i Ugovora o izručenju, koje je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju pravilno i potpuno utvrdio. Nesporno je u odnosu na izručenika da je i nadalje jedina egzistentna optužnica ona za kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavka 2. KZBiH u vezi s kaznenim djelom krivotvorenja novca iz članka 205. stavka 1. KZBiH, za koje kazneno djelo je prema odredbama Ugovora o izručenju (članak 7. stavci 1. i 3.) izručenje moguće, te na ovom sudu (a tako niti na sudu prvog stupnja) nije da pretpostavlja što će tužitelj u Bosni i Hrercegovini učiniti u budućnosti. Kako u odnosu na jedino aktualno optuženje izručenika A. J.-M. nije utvrđeno postojanje zapreka za izručenje Bosni i Hercegovini radi kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 250. stavka 2. KZBiH u vezi s kaznenim djelom iz članka 205. stavka 1. KZBiH, to je riješeno kao u izreci ovog rješenja, s time da ministar pravosuđa Republike Hrvatske ima mogućnost u smislu članka 57. ZOMPO. odrediti ograničenja suđenja za drugo kazneno djelo negoli je ono kako je označeno u sada važećoj optužnici.

Budući da žalbenim navodima izručenika nije dovedena u pitanje osnovanost i zakonitost pobijanog rješenja, a niti su ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 24. travnja 2018.