Broj: Pž-202/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Alice Pelicarić, suca izvjestitelja, i Gorane Aralice Martinović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., M., kojeg zastupaju punomoćnici S. O. i A. M., odvjetnici u M., protiv tuženika R. d.o.o., M., kojeg zastupaju punomoćnici S. Č. V. i N. V., odvjetnici u M., radi isplate iznosa od 609.692,84 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-175/11 od 17. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-175/11 od 17. listopada 2011. u pobijanoj točki I. izreke u dijelu kojim je prvostupanjski sud djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. N. iz M., poslovni broj Ovrv-58/11 od 6. travnja 2011., te prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu na temelju okončane situacije od 24. travnja 2008. za iznos od 128.581,36 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 145/08 od 24. lipnja 2008., iznos od 6.786,86 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 192/2008 od 5. rujna 2008., iznos od 2.640,08 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 193/2008 od 5. rujna 2008., iznos od 1.610,40 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 194/2008 od 5. rujna 2008., iznos od 91.846,48 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 360/2008 od 29. prosinca 2008., iznos od 181.398,75 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 361/2008 od 29. prosinca 2008., iznos od 76.616,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 362/2008 od 29. prosinca 2008., iznos od 76.315,39 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 1/2009 od 14. siječnja 2009., iznos od 11.321,60 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 356/2009 od 18. studenoga 2009., iznos od 877,35 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, po računu br. 42/2010 od 26. ožujka 2010., iznos od 12.640,83 kn sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2010. do plaćanja, te da namiri iznos zateznih kamata na iznos od 13.517,60 kn koje teku od 9. studenoga 2010. do 13. lipnja 2011., te da namiri iznos zateznih kamata na iznos od 2.158,18 kn koje teku od 9. studenoga 2010. do 13. lipnja 2011., te da namiri iznos zateznih kamata na iznos od 366,00 kn koje teku od 9. studenoga 2010. do 13. lipnja 2011. te da naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 13.726,80 kn sa zateznom kamatom na taj trošak, koje teku od 6. travnja 2011., pa do namirenja tužitelja, a sve to u roku od osam dana, te u pobijanoj točki II. izreke rješenja sadržanog u toj presudi kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti troškove postupka u iznosu od 16.052,92 kn u roku od osam dana.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-175/11 od 17. listopada 2011. u pobijanoj točki I. izreke u dijelu kojim je prvostupanjski sud djelomično održao na snazi platni nalog u odnosu na zateznu kamatu u razdoblju od dana dospijeća pojedinih računa, pa do dana kada je tuženik preuzeo dug Ugovorom od 8. studenoga 2010. i sudi:

 

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. N. iz M., poslovni broj Ovrv-58/11 od 6. travnja 2011. i odbija tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri iznose zateznih kamata koje na iznos od 128.581,36 kn teku od 24. travnja 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 6.786,86 kn teku od 24. lipnja 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 2.640,08 kn teku od 5. rujna 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 1.610,40 kn teku od 5. rujna 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 91.846,48 kn teku od 5. rujna 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 181.398,75 kn teku od 29. prosinca 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 76.616,00 kn teku od 29. prosinca 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 76.315,39 kn teku od 29. prosinca 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 11.321,60 kn teku od 14. siječnja 2009. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 877,35 kn teku od 18. studenoga 2009. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 12.640,83 kn teku od 26. ožujka 2010. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 13.517,60 kn teku od 6. ožujka 2008. do 8. studenoga 2010., koje na iznos od 2.158,18 kn teku od 30. lipnja 2008. do 8. studenoga 2010., te koje na iznos od 366,00 kn teku od 24. travnja 2009. do 8. studenoga 2010.

 

Obrazloženje

 

              Presudom poslovni broj Povrv-175/11 od 17. listopada 2011. prvostupanjski je sud djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. N. iz M., poslovni broj Ovrv-58/11 od 6. travnja 2011., te je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu na temelju okončane situacije od 24. travnja 2008. za iznos od 128.581,36 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedino navedene račune u iznosima i za razdoblja kako je navedeno u točki I. izreke te presude, da namiri iznose zateznih kamata i to na iznos od 13.517,60 kn po propisanoj kamatnoj stopi za razdoblje od 6. ožujka 2008. do 13. lipnja 2011., na iznos od 2.158,18 kn po propisanoj kamatnoj stopi za razdoblje od 30. lipnja 2008. do 13. lipnja 2011.,  na iznos od 366,00 kn po propisanoj kamatnoj stopi za razdoblje od 24. travnja 2009. do 13. lipnja 2011., te da naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 13.726,80 kn sa zateznom kamatom od 6. travnja 2011. pa do namirenja tužitelja, a sve to u roku od osam dana (točka I. izreke). Djelomično je ukinuo platni nalog te odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu po računu br. 108/2010 za R. d.o.o. M. od 21. lipnja 2010., iznosa od 3.015,96 kn sa zateznim kamatama koje teku od 21. lipnja 2010. do plaćanja (točka II. izreke). Rješenjem sadržanim u istoj odluci djelomično je ukinuo platni nalog u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu po računu br. 33/2008 za R. d.o.o. M. 6. ožujka 2008., iznos od 13.517,60 kn, po računu br. 149/2008 za R. d.o.o. M. od 30. lipnja 2008., iznos od 2.158,18 kn, po računu br. 122/2009 za R. d.o.o. M. od 24. travnja 2009., iznos od 366,00 kn (točka I. izreke rješenja) u kom je djelu utvrdio da se tužba smatra povučenom, te je naložio tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 16.052,93 kn (točka II. izreke rješenja).

 

              Prvostupanjski sud je tako odlučio nakon provedenog dokaznog postupka, u kojemu je izvršen uvid u dokumentaciju (Izvod otvorenih stavki tužitelja za tuženika na dan 30. prosinca 2010. (list 5. spisa), Izvod otvorenih stavki tužitelja za E. J. O. na dan 4. travnja 2011. (list 6. spisa), Ugovor o preuzimanju duga od 8. studenoga 2010. (list 7. spisa), Okončana situacija od 24. travnja 2008. (list 8. spisa), računi br. 145 od 24. lipnja 2008., br. 192 od 5. rujna 2008., br. 193 od 5. rujna 2008., br. 194 od 5. rujna 2008. (list 12. spisa), br. 360 od 29. prosinca 2008. (list 13. spisa), br. 361 od 29. prosinca 2008., br. 362 od 29. prosinca 2008., br. 1 od 14. siječnja 2009., br. 356 od 18. studenoga 2009., br. 42 od 26. ožujka 2010., br. 33 od 6. ožujka 2008., br. 149 od 30. lipnja 2008., br. 122 od 24. travnja 2009. i br. 108 od 21. lipnja 2010. (list 9. do 22. spisa), Ugovor o preuzimanju duga od 8. studenoga 2010. (list 27. spisa) uz prikaz konta E.-J. d.o.o. za partnera B. d.o.o. u periodu od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010. (list 28. spisa), prikaz konta E.-J. d.o.o. za partnera B. d.o.o. u periodu od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. (list 29. spisa), prikaz konta E.-J. d.o.o. za partnera B. d.o.o. u periodu od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. (list 30. spisa), prikaz konta E.-J. d.o.o. za partnera B. d.o.o. u periodu od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. (list 31. spisa), Predugovor o kupoprodaji stana od 14. lipnja 2010. (list 32.-33. spisa), ispis e-mail korespodencije (list 34.-35. spisa), te je sud saslušao svjedoke D. S. i S. V., kao i zastupnika po zakonu, direktora tužitelja N. B.. Odbijajući dio presude u odnosu na račun br. 108. obrazložen je time što tužitelj taj dio potraživanja nije dokazao, dok je dio tužbenog zahtjeva povukao, čemu se tuženik nije protivio. Između stranaka nije sporno da je dug u iznosu od 590.635,10 kn tuženik preuzeo od društva E.-J. d.o.o. i to Ugovorom o preuzimanju duga od 8. studenoga 2010., te se obvezao podmiriti obvezu društva E.-J. d.o.o. prema tužitelju B. d.o.o. u visini od 590.635,10 kn. Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev dijelom osnovan, jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da tužitelju nisu plaćeni iznosi navedeni u tužbenom zahtjevu po računima/situaciji koji su izdani za društvo E.-J. d.o.o., a taj dug je preuzeo tuženik Ugovorom o preuzimanju duga od 8. studenoga 2010. Saslušani svjedoci iskazali su da do kompenzacije duga nekretninom nije došlo, da je samo bilo prijedloga kompenzacije, a Predugovor o kupoprodaji stana od 14. lipnja 2010. (list 32.-33. spisa) nije potpisan ni od jedne ugovorne strane i nikoga ne obvezuje, slijedom čega je otklonjen tuženikov navod da je na taj način došlo do prestanka njegove obveze. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se stranke nalazile u obveznopravnom odnosu nastalom na temelju ugovora o preuzimanju duga (čl. 96. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), te je tuženik kao dužnik, preuzimatelj duga, u tom obveznopravnom odnosu na temelju čl. 65. st. 1. ZOO-a dužan svoju obvezu plaćanja cijene izvršiti u cijelosti, te platiti i zatezne kamate od dospijeća tražbine do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Odluka o troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te je precizirano za koje je radnje tužitelju dio traženog parničnog troška priznat, a za koji nije, i iz kojih razloga.

 

Protiv te odluke tuženik je pravovremeno podnio žalbu, pobijajući je sadržajno u dijelu u kojem nije uspio u sporu, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Kao i tijekom postupka ističe da isprave na temelju kojih je zatražena ovrha nemaju svojstvo vjerodostojnih isprava u smislu čl. 29. Ovršnog zakona, jer je isprava kojom se dokazuje preuzimanje dugovanja trgovačkog društva E.-J. d.o.o. u iznosu od 590.635,10 kn trebao biti ovjerovljen. Ustraje i na pobijanju u cijelosti pravne osnove i visine ovrhovoditeljeve tražbine, tvrdeći da je u odnosu na iznos od 590.635,10 kn dogovorena kompenzacija u vidu stana, koji je izgrađen u stambeno-poslovnoj zgradi u Pločama, gdje se tuženik pojavljuje kao jedini i glavni investitor, a upravo zbog tog dogovora tuženik nije tužitelju isplatio novčani iznos koji je predmet spora. U cijelosti prigovara na način na koji je u presudi određen tijek kamata, tvrdeći da je iz priloženog Ugovora o preuzimanju duga jasno vidljivo u članku 1. da je tuženik preuzeo dug u iznosu od 590.635,10 kn, a da je tom prilikom tužitelj nesporno u članku 4. izjavio da nema nikakvih drugih potraživanja prema trgovačkom društvu E.-J. d.o.o., pa drži da je predmetnim ugovorom jasno definirano koji je to novčani iznos preuzeo tuženik, slijedom čega tužitelj potpuno neosnovano traži od tuženika veći novčani iznos nego što je bio kada ga je preuzeo, tj. potpuno neosnovano potražuje i kamate na navedeni iznos. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, ili ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, osporavajući u cijelosti žalbene navode, te napominjući da su tijekom postupka saslušani svjedoci koji su iskazali da do podmirenja duga nekretninom nije došlo, jer unatoč takvom prijedlogu nije došlo do realizacije zbog nepovoljnih uvjeta (na stanu je bila upisana hipoteka banke, kao i naknadna blokada od strane U…).

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

              Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je ona pravilna i zakonita u pobijanom dijelu koji se tiče glavnice i zateznih kamata dospjelih nakon preuzimanja duga, dok je u pobijanom dijelu koji se tiče zateznih kamata dospjelih do preuzimanja duga pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Donošenjem pobijane presude nije učinjena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a ti razlozi nisu nejasni ni proturječni.

 

Neosnovano se tuženik u žalbi (kao i u prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja) poziva na to da priloženi ugovor o preuzimanju duga ne predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu čl. 29. tada važećeg Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 139/10; dalje: OZ), jer navedena odredba propisuje kakva mora biti ovršna isprava na temelju koje se određuje ovrha na temelju ovršne isprave u slučaju prijenosa tražbine, dok je u predmetnom slučaju postupak iniciran donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (koja je definirana odredbom čl. 28. tada važećeg Ovršnog zakona), a to su u konkretnom slučaju bili izvodi iz otvorenih stavki, koji su glasili upravo na tuženika.

 

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je utužena tražbina podmirena prijenosom stana, jer iz iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka proizlazi da se o takvom vidu podmirenja duga samo pregovaralo, ali do njegove realizacije ni dogovora nije došlo. To, uostalom, proizlazi i iz činjenice da predugovor o kupoprodaji stana priložen u spis (list 32. do 33.) nije uopće potpisan, pa tuženik, na kojemu je teret dokaza takve tvrdnje, nije dokazao ni nastanak predugovorne obveze, a kamoli da bi stan koji je predmet tog ugovora doista bio prenesen na tužitelja radi podmirenja duga.

 

Djelomično je osnovan žalbeni navod u kojemu se tuženik, kao i ranije u prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja, poziva na to da ne bi bio dužan tužitelju podmiriti zatezne kamate na preuzeti dug, ali samo u odnosu na one zatezne kamate koje su bile dospjele do trenutka preuzimanja duga.

 

Naime, prema odredbi čl. 99. ZOO-a, kojim su regulirana sporedna prava kod ugovora o preuzimanju duga, sporedna prava koja su dotle postojala uz tražbinu ostaju i nadalje (čl. 99. st. 1. ZOO-a), a ako nije što drugo ugovoreno, preuzimatelj ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja (čl. 99. st. 2. ZOO-a). Navedene odredbe prvostupanjski je sud propustio uzeti u obzir prilikom obrazlaganja pobijane odluke.

 

Iz navedenih odredaba proizlazi oboriva zakonska presumpcija da preuzimatelj (ovdje tuženik) ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja (tj. do 8. studenoga 2010.), što znači da je tužitelj taj koji bi trebao dokazati da je ugovoreno što drugo, tj. na tužitelju je teret dokaza da je preuzimanjem duga tuženik kao preuzimatelj preuzeo od dotadašnjeg dužnika E.-J. d.o.o. i obvezu plaćanja zateznih kamata dospjelih do trenutka preuzimanja.

 

Iz odredbe čl. 4. Ugovora o preuzimanju duga (list 7. spisa), na koju se tuženik (preuzimatelj duga) poziva, proizlazi da potpisivanjem tog ugovora vjerovnik (ovdje tužitelj) nema nikakva potraživanja od strane dužnika (društva E.-J. d.o.o., od kojeg je istim ugovorom tuženik preuzeo dug), iz čega proizlazi da su i sporedna prava (pa tako i pravo na zatezne kamate koje su dospjele do tog trenutka) prestala u odnosu na dotadašnjeg dužnika, tj. da ih se tužitelj kao vjerovnik prema ranijem dužniku odrekao. Nadalje, iz ugovora nije vidljiva izričita odredba iz koje bi proizlazilo da su te ranije dospjele zatezne kamate na neki način prešle na preuzimatelja, koji je prema odredbi čl. 1. Ugovora preuzeo dug dužnika „po osnovi specifikacije u privitku u visini svote od 590.635,10 kn“. Bez takve izričite ugovorne odredbe tužitelj prema ocjeni ovog suda nema pravne osnove potraživati od preuzimatelja (tuženika) one zatezne kamate koje su dospjele prije preuzimanja.

 

S druge strane, nakon što je tuženik navedenim ugovorom preuzeo dug (8. studenoga 2010.), on odgovara za zakonske zatezne kamate koje na iznos preuzete glavnice teku nakon tog datuma. To proizlazi i iz tumačenja odredbe čl. 99. st. 2. ZOO-a, jer ako preuzimatelj ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja, zaključivanjem metodom argumento a contrario proizlazi da preuzimatelj duga (ovdje tuženik) odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele nakon preuzimanja, pa je njegova žalba neosnovana u dijelu kojim dovodi u pitanje sve zakonske zatezne kamate koje mu je naloženo platiti u razdoblju od 9. studenoga 2010. do isplate, te je u tom dijelu pobijanu presudu valjalo potvrditi.

 

To znači da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na glavnicu i zatezne kamate koje teku nakon dana preuzimanja duga, dok je pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 99. st. 2. ZOO-a kada je održao na snazi platni nalog u odnosu na zatezne kamate dospjele do trenutka preuzimanja duga.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka, pravilna je, kako po osnovi u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu čl. 155. ZPP-a. Budući da je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na dio sporednih potraživanja, to nije od utjecaja na pravilnost odluke o visini dosuđenih parničnih troškova.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao u točki I. izreke ove presude, odnosno na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a preinačiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu 7. listopada 2015.