Broj: Pž-921/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja P. d.o.o., O., kojeg zastupa punomoćnica V. D. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika 1. D. M., vlasnika obrta M. co, N., i 2. maloljetne A. M. iz N., koju zastupa otac i zakonski zastupnik D. M., a koje zastupa punomoćnik V. O., odvjetnik u N., radi pobijanja pravnih radnji, odlučujući o žalbi tuženika 1. protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1025/11-9 od 24. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika 1. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1025/11-9 od 24. listopada 2011. u točkama 1. i 2. izreke i u dijelu točke 3. izreke kojim se tuženicima nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.852,00 kn.

 

              II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj
P-1025/11-9 od 24. listopada 2011. u dijelu točke 3. izreke i sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.909,00 kn (dvijetisućedevetstodevet kuna).

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u pobijanim točkama 1. i 2. izreke utvrđeno je da ugovor o darovanju nekretnina navedenih u izreci sklopljen između tuženika 30. ožujka 2010. gubi učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku 1. u iznosu od 73.104,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je tuženik 2. pod prijetnjom ovrhe dužan dopustiti namirenje tužiteljeve tražbine iz novčanog iznosa dobivenog prodajom nekretnine koje dopuštenje će u protivnom zamijeniti presuda; u točki 3. izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznos od 8,761,00 kn.

 

              Prema obrazloženju presude tužitelj je imao potraživanje prema tuženiku 1. na temelju računa koji je dospio na naplatu gotovo godinu dana prije darovanja koje je predmet pobijanja. Svoje potraživanje tužitelj je pokušao naplatiti podnošenjem zadužnice na naplatu banci kod koje tuženik 1. ima račun te ga je banka obavijestila o nemogućnosti naplate. Nakon toga podnio je prijedlog za ovrhu radi namirenja tražbine na nekretninama koje su predmet darovanja, a tuženik 1. je protiv rješenja o ovrsi podnio prigovor i nekretninu darovao tuženici 2. koja mu je kćer. Darovanje je provedeno u zemljišnim knjigama i izvršen upis tuženice 2. kao vlasnice spornih nekretnina. Sud na temelju uvida u isprave zaključuje da se radi o namjernom ponašanju tuženika 1. kojim je spornim darovanjem nastojao izbjeći ispunjenje svoje obveze prema tužitelju i nanio mu štetu. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim.

 

Tuženik 1. je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U bitnom osporava postojanje tužiteljevog potraživanja i navodi da je tužitelju dao zadužnicu na temelju koje je tužitelj blokirao račun tuženika 1. i naplatio potraživanje u iznosu od 24.23,02 kn prije podnošenja tužbe te se zadužnica nalazi prva u redoslijedu naplate. Ističe da je tu činjenicu već iznio, a sud nije raspravio visinu tužiteljevog potraživanja s obzirom na naplaćeno potraživanje. Osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju u postupku.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana osim u dijelu dosuđenih troškova parničnog postupka.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13; dalje u tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su u dovoljnoj mjeri jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U obrazloženju je sud naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio i zašto i kako ih je ocijenio.

 

Iako u obrazloženju sud nije naveo koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja za pobijanje pravne radnje koja je poduzeta na njegovu štetu može se zaključiti da je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe vjerovnik tuženika 1. i da je njegova tražbina utemeljena na ispostavljenom računu za isporučene cisterne te je ishodio i presudu kojom se tuženiku 1. nalaže platiti iznos od 73.104,84 kn. Tužitelj je prema obavijesti H. A. A. B. d.d. dao zadužnicu s navedenim iznosom na naplatu. Naplatu nije bilo moguće provesti jer na računu ovršenika 1. nije bilo novčanih sredstava. Tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu na darovanoj nekretnini te je doneseno rješenje o ovrsi 22. ožujka 2010. protiv kojeg je tuženik 1. podnio prigovor 2. travnja 2010., a 30. ožujka 2010. spornu je nekretninu darovao svojoj kćeri. Slijedom navedenog, ispunjene su pretpostavke propisane čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO) kojima je određeno da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela na isplatu i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. S obzirom na to da se radi o besplatnom raspolaganju smatra se da je dužnik znao da poduzetim pravnim radnjama nanosi štetu vjerovniku (čl. 67. st. 3. ZOO-a). Tužba je podnesena u roku propisanom čl. 71. ZOO-a i protiv dužnika i treće osobe u smislu odredbe čl. 69. ZOO-a.

 

Neosnovano zbog navedenog tuženik 1. osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju jer je postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije prvostupanjski sud pravilno ocijenio iz isprava kojima tuženici nisu prigovorili. Protivno žalbenim navodima tuženik 1. nije tuženici 2. poklonio automobil, već nekretnine kako to proizlazi iz darovnog ugovora. U vezi s odgovornošću obrtnika za obveze neosnovano žalitelj ističe da ne odgovora svojom imovinom prema Zakonu o obrtu („Narodne novine“ broj 49/03 pročišćeni tekst). Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom poslovni broj U-I-2771/08 od 17. ožujka 2010. ukinuo odredbu čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu (identična odredbi čl. 21. st. 1. pročišćenog teksta) kojom je bilo propisano da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovora cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta. Kako je obrtnik fizička osoba i za obveze nastale u obavljanju obrta odgovora cjelokupnom svojom imovinom.

 

Tvrdnje o tome da je tužitelj naplatio određeni iznos predstavljaju nove činjenice koje nije moguće iznositi u žalbi. Protivno žalbenim navodima tuženika u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu isticali da bi tužitelj naplatio određeni iznos putem zadužnice. Međutim, navedeni prigovor tuženici mogu iznositi u ovršnom postupku koji tužitelj pokrene na temelju presude.

 

Žalba je, međutim, djelomično osnovana u dijelu koji se odnosi na troškove postupka zbog ostvarenog žalbenog razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu putnih troškova u iznosu od 2.912,00 kn. Trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja prvostupanjskog suda može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, a to u konkretnoj situaciji ne uključuje putne troškove u navedenom iznosu. Stoga je u tom dijelu preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki 3. izreke. O ostalim troškovima sud je odlučio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09).

 

Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo je u odnosu na glavnu stvar i dio troškova djelomično odbiti tuženikovu žalbu kao u točki I. izreke i potvrditi prvostupanjsku presudu i djelomično preinačiti presudu i odbiti zahtjev za naknadu troškova kao u točki II. izreke.

 

U Zagrebu 12. siječnja 2016.