Broj: Pž-8176/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorane Aralice Martinović, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja, te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. Đ. d.d., Đ., kojeg zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u O., protiv tuženika K. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 568.694,49 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-205/12-12 od 23. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-205/12-12 od 23. svibnja 2012.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 568.694,49 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak postupka u iznosu od 9.474,10 kn. Tako je sud odlučio jer je utvrdio da je navedeno potraživanje izmireno višestrukim kompenzacijama, dok je tužiteljev prigovor da nesporno sklopljene kompenzacije nisu valjane jer je tužitelj u vrijeme potpisivanja tih kompenzacija imao blokiran žiro račun prvostupanjski sud odbio.

 

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. U žalbi je u bitnom naveo da je stav prvostupanjskog suda u vezi primjene odredbe čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji pogrešan jer je Zakon o platnom prometu u zemlji lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Stoga, s obzirom na odredbu čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji tužitelj smatra da tužiteljeva tražbina prema tuženiku nije prestala. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinačiti i udovoljiti tužbenom zahtjevu i dosuditi tužitelju parnične troškove i troškove ove žalbe u iznosu od 11.385,85 kn.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ovaj sud ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava pri čemu je našao da je ona pravilna i zakonita.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 568.649,49 kn. Nesporno je da su stranke imale međusobna potraživanja u utuženom iznosu i da je u pogledu tih potraživanja sklopljena višestruka kompenzacija. Sporno je je li takva kompenzacija valjana budući da je, prema tužiteljevim tvrdnjama, tužiteljev žiro račun u vrijeme njezinog sklapanja bio blokiran.

Suprotno navodima žalbe prvostupanjski je sud dao razloge o svim odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se stoga presuda može ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Prvostupanjski je sud pravilno tumačio i primijenio odredbe čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“ broj 117/01) kao i odredbu čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji doista je propisano da poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje (u koje prema odredbi čl. 26. toga Zakona spada i cesija) ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze, ali je zabrana obavljanja obračunskog plaćanja upućena onom poslovnom subjektu koji ima na svom računu evidentirane nenamirene dospjele obveze, u ovom slučaju tužitelju. Prema odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Dakle, ako je tužitelj imao zabranu sklapanja ugovora o cesiji proizašlu iz odredbe čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji, ona prema odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a ne utječe na pravovaljanost ugovora, nego na tužiteljevu prekršajnu odgovornost prema odredbi čl. 47. st. 1. alineja 4. Zakona o platnom prometu u zemlji.

 

S obzirom na to da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude kako glede činjeničnih utvrđenja tako i glede primjene materijalnog prava, to u skladu s odredbom čl. 375. st. 5. ZPP-a ovu presudu nema potrebe posebno obrazlagati.

 

Pobijajući odluku o trošku tužitelj ne navodi konkretne razloge zbog kojih smatra da je ta odluka nepravilna i nezakonita, a ispitavši je po službenoj dužnosti ovaj je sud našao da je ona pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Tbr. 8. t. 1.  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) kao i Tar. br. 1. st. 2. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 26/03-pročišćeni tekst i 125/11).

 

Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

 

U Zagrebu 20. siječnja 2016.