Broj: Pž-4064/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i dr.sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B., OIB …, vl. obrta B. B., K.,  kojeg zastupaju punomoćnici N. S.-R., N. S.-R. i M. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika A. V. d.d., OIB …, K. T., radi isplate iznosa od 486.552,07 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7974/11 od 22. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se odbija kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7974/11 od 22. studenoga 2012. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 359.506,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2009. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.801,00 kn u roku od osam dana.

 

              II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-7974/11 od 22. studenoga 2012. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 127.045,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2009. do isplate te u dijelu kojim je tuženiku naloženo na iznos od 359.506,88 kn platiti zakonsku zateznu kamatu po stopi većoj od stope koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 23.124,00 kn te sudi:

              1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 127.045,19 kn (stodvadesetsedamtisućačetrdesetpet kuna i devetnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2009. do isplate kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate po stopi većoj od stope koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena na iznos od 359.606,88 kn (tristopedesetdevettisućašestošest kuna i osamdesetosam lipa) od 17. ožujka 2009. do isplate.

 

              2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 23.124,00 kn (dvadesettritisućestodvadesetčetiri kune).

 

              III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn (šesttisućadvjestopedeset kuna).

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom naloženo tuženiku tužitelju platiti iznos od 486.552,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2009. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora, a točkom II. izreke mu je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 52.925,00 kn, sve u roku od osam dana.

 

              Sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 362., 363. i 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO). Pri tome sud obrazlaže da je tužitelj zbog tuženikova neispunjenja ugovorne obveze iz međusobnog Predugovora o prodaji nekretnine od 4. ožujka 2008., koji po ocjeni suda ima značenje glavnog ugovora, jer sadrži odredbe o predmetu i cijeni, osnovano raskinuo ugovor, a prije toga tuženiku dao dodatnu mogućnost ispunjenja obveze predajom ugovorenog poslovnog prostora, dakle da je postupio sukladno odredbi čl. 362. ZOO-a. Ugovor je valjano raskinut i na temelju odredbe čl. 363. ZOO-a, jer je sud utvrdio da tuženik kao prodavatelj nije ispunio svoju obvezu do ugovorenog roka, a niti do zaključenja glavne rasprave te da je stoga razvidno da svoju obvezu i neće ispuniti. Stoga je tuženiku na temelju odredbe čl. 368. ZOO-a naloženo vratiti iznos novca uplaćenog na ime kupoprodajne cijene. Odluka o trošku je donijeta uz primjenu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku te je dosuđen trošak koji se odnosi kako na parnični postupak, tako i na postupak po prijedlogu za osiguranje.

 

              Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, osporavajući i odluku o trošku postupka. Smatra da je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede odlučne činjenice razloga tuženikova kašnjenja u izgradnji spornog objekta u K., pri čemu žalitelj ukazuje na postojanje međusobnog poslovnog dogovora  o izradi i ugradnji PVC stolarije na objektu u K. umjesto isplate ugovorene druge rate kupoprodajne cijene u iznosu od 82.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama. Žalitelj ukazuje na činjenicu da tužitelj nije nikada na objektu ugradio PVC stolariju, a da je razlog tome tužiteljevo odustajanje od sklopljenog ugovora. Također ponavlja tvrdnju da tužitelj i tuženik nikada nisu raskinuli predmetni predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u K., a osporava i utvrđenje da je tužiteljev ugovor o franšizi s društvom T. D. d.o.o. razlog zbog kojeg je tužitelj morao kupiti drugi poslovni prostor, jer o tome u spisu nema dokaza. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu osporavajući žalbene navode u cijelosti te ukazujući na to da je odlučne činjenice tužitelj u ovom postupku dokazao pisanim ispravama. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška žalbenog postupka tužitelju.

 

              Žalba djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

 

              Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Iako je pri donošenju presude ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a presudu je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično valjalo potvrditi, a djelomično preinačiti.

 

              Prema ocjeni ovog suda presuda je zahvaćena bitnom povredom postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a glede razloga o odlučnim činjenicama koje su pretpostavka primjene odredaba čl. 362. i 363. ZOO-a o raskidu ugovora o neispunjenju ugovorne obveze. Međutim, na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a, odlučne činjenice je bilo moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza, pa je sukladno citiranoj odredbi čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a presudu bilo moguće djelomično preinačiti, a djelomično potvrditi.

 

              Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2008. (list 36. do 39. spisa) ima sva obilježja glavnog ugovora, jer ima jasno definirane bitne elemente ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora u stambeno poslovnom objektu K…u K., predmet i određenu cijenu, kako proizlazi iz čl. 1. i 2. tog ugovora. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da nije ugovoren fiksni rok izvršenja tuženikove obveze koja se sastoji u predaji poslovnog prostora kupcu, tužitelju, s obzirom na odredbe čl. 5. ugovora iz kojih je za zaključiti da su stranke ugovorile nekoliko mogućnosti glede roka primopredaje poslovnog prostora i različita prava i obveze za slučaj prekoračenja roka do 31. prosinca 2009., odnosno roka do 1. lipnja 2010.

 

              Iz navedenih utvrđenja proizlazi da, suprotno tužiteljevoj tvrdnji, prekoračenje predviđenog roka predaje nekretnine do 31. prosinca 2009. nije samo po sebi dovelo do raskida ugovora i posljedično tome prava tužitelja na zahtijevanje uplaćenog dijela cijene, jer takva posljedica nastupa samo u situaciji kada je rok izvršenja obveze bitan sastojak ugovora, kako je to propisano odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a.

 

              Uz pravilno utvrđenje da se ne radi o raskidu ugovora na temelju zakona, niti o roku kao bitnom sastojku ugovora, prvostupanjski sud, prihvaćajući tužiteljev zahtjev za povrat uplaćenog iznosa zbog raskida radi neispunjenja tuženikove ugovorne obveze, daje nejasne i proturječne razloge o ispunjenju zakonskih pretpostavki za raskid ugovora zbog neispunjenja obveze, kako je to propisano odredbom čl. 362. i 363. ZOO-a.

 

              Kada ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, pretpostavka je raskida ugovora ostavljanje dužniku primjerenog naknadnog roka za ispunjenje ugovora. Uz tu pretpostavku koja je propisana odredbom čl. 362. st. 2. ZOO-a, valja ukazati i na temeljno pravilo da raskid ugovora zbog neispunjenja ne može izjaviti ugovorna strana koja sama ne ispuni svoje ugovorne obveze u dvostrano obveznim ugovorima. Iako je tuženik već u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ukazivao na tužiteljevo neispunjenje ugovornih obveza, sud o tim odlučnim činjenicama nije dao razloge, čime je ostvario bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

              Ocjenjujući sadržaj isprava i izvedenih dokaza, ovaj sud smatra osnovanim tuženikov prigovor tužiteljeva neispunjenja ugovornih obveza, i to obveze plaćanja cijene kako je ugovoreno čl. 3. međusobnog ugovora, prema kojoj ugovornoj odredbi je tužitelj prvu ratu u protuvrijednosti od 55.000,00 EUR trebao uplatiti najkasnije do 10. travnja 2008., drugu ratu u protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 EUR do 30. travnja 2009. i treću ratu u protuvrijednosti iznosa od 33.850,00 EUR 30 dana nakon što prodavatelj završi poslovni prostor i pozove kupca na primopredaju tog prostora. Iz spisa proizlazi da je tužitelj kao kupac uplatio iznos od 486.552,00 kn 17. ožujka 2009., što predstavlja, protuvrijednost iznosa od 65.431,11 EUR, što je manje od ugovorene prve rate od 55.000,00 EUR uvećano za PDV u protuvrijednosti u kunama na dan plaćanja, pri čemu je prvu ratu tužitelj trebao uplatiti najkasnije do 10. travnja 2008..

 

              Glede druge rate koja je prema ugovoru dospijevala 30. travnja 2009., tuženik je iznio tvrdnju da je u dogovoru s tužiteljem izmijenio ugovornu odredbu o plaćanju te rate na način da je dogovorena zamjena ispunjenja, odnosno da se tužitelj obvezao za sporni objekt izraditi i ugraditi PVC stolariju. Saslušan kao stranka, tužitelj na ročištu za glavnu raspravu 16. listopada 2012. (zapisnik na listu 96.-99. spisa) ne osporava tu tuženikovu tvrdnju, već naprotiv iskazuje da je bio dogovor da se napravi stolarija na zgradi K… u K., a da tužitelj tu obvezu nije izvršio jer je tuženik kasnio s izgradnjom. Iz navedene tužiteljeve tvrdnje proizlazi ne samo da je proturječan navod iz obrazloženja presude kako je tužitelj osporio navode direktora tuženika D. P. o dogovoru za ugradnju PVC stolarije umjesto isplate druge rate cijene, već i to da je tužitelj na sebe prenio teret dokazivanja odlučne činjenice da je bio onemogućen u izvršenju svoje ugovorne obveze izrade i ugradnje PVC stolarije, za koje činjenice tužitelj nije predložio nikakve dokaze te se primjenom pravila o teretu dokazivanja ta odlučna činjenica ima smatrati nedokazanom. Uz nespornu činjenicu da tužitelj nije izvršio uplatu drugog ugovorenog obroka kupoprodajne cijene, za zaključiti je da tužitelj djelomično nije uredno ispunio, a djelomično nije ispunio svoje ugovorne obveze iz čl. 3. ugovora, koje su dospjele prije tuženikove obveze predaje nekretnine. Već zbog ovih utvrđenja nejasni su razlozi o tužiteljevu pravu na raskid ugovora sukladno odredbi čl. 362. i 363. ZOO-a.

 

              Prema ocjeni ovog suda, razlozi o ispunjenju pretpostavki za raskid ugovora na temelju odredbe čl. 362. ZOO-a, ostavljanjem primjerenog naknadnog roka za ispunjenje te o zakonitom razlogu za raskid bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje, sukladno odredbi čl. 363. ZOO-a, međusobno su proturječni, a proturječni su i sa sadržajem isprava i izvedenih dokaza. Prvostupanjski sud obrazlaže da je tužitelj i prije dopisa kojeg je tužitelju uputio njegov poslovni partner 7. veljače 2011. (dopis na listu 11. spisa) tuženika pozvao na ispunjenje ugovorne obveze predaje poslovnog prostora, a da to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza. Nadalje, sud obrazlaže da je tužitelj svakako zatražio povrat plaćenog iznosa u utuženoj visini kojom je radnjom u svakom slučaju raskinuo ugovor zbog neispunjenja, pri čemu, kako proizlazi iz razloga presude, sud smatra da se radi o dopisu bez datuma na listu 12. spisa.

 

              Kada se sadržaj navedenog dopisa na listu 12. spisa, bez datuma, dovede u vezu sa sadržajem tužiteljeva iskaza na ročištu za glavnu raspravu 16. listopada 2012., iz kojeg proizlazi da je tužitelj po opomeni svog poslovnog partnera od 7. veljače 2011. kupio drugi poslovni prostor, proizlazi da se ne radi o dopisu kojim bi tužitelj tuženiku dao naknadni rok za ispunjenje, ali se ne može smatrati da se radi o dopisu kojim je tužitelj s pravom sukladno odredbi čl. 363. ZOO-a bez dodatnog roka izjavio tuženiku raskid ugovora.

 

              S obzirom na sadržaj ugovornih odredaba, te s obzirom na odlučne činjenice koje je moguće utvrditi iz isprava i izvedenih dokaza, da je tužitelj samo djelomično i sa zakašnjenjem ispunio svoje ugovorne obveze koje su trebale prethoditi tuženikovoj obvezi predaje ugovorenog poslovnog prostora, da iz iskaza tužitelja kao nesporno proizlazi da je za svoje potrebe nabavio drugi poslovni prostor, a da nije postupao sukladno ugovornim obvezama, i nije pozvao tuženika na ispunjenje njegovih ugovornih obveza, prema ocjeni ovog suda ne radi se o raskidu ugovora zbog neispunjenja, već o tužiteljevom ugovornom pravu na odustanak od ugovora kako je to regulirano odredbom čl. 3. međusobnog ugovora.

 

              Citiranom je odredbom ugovora ugovoreno za slučaj da kupac odustane od ugovora prodavateljevo pravo zadržati kaparu u protuvrijednosti iznosa od 17.085,00 EUR, a preostali iznos uplaćene cijene vratiti kupcu. Tuženik se s pravom pozivao na ovu ugovornu odredbu i tužiteljevo postupanje ocijenio odustajanjem tužitelja od spornog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora u tuženikovu objektu K… u K.. Kada se uzme u obzir sadržaj ugovornih odredbi iz čl. 3. i čl. 5. Ugovora, činjenica tužiteljevog neizvršavanja i neurednog izvršavanja ugovornih obveza, činjenica da je tužitelj  kupio drugi poslovni prostor, proizlazi kao logičan zaključak o tužiteljevu odustajanju od ugovora sukladno odredbi čl. 3. tog ugovora. Slijedom navedenog tuženik s pravom ukazuje na njegovo pravo zadržavanja iznosa od 17.085,00 EUR u protuvrijednosti u kunama kao kapare, što prema ugovorenom srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate od uplaćenog iznosa od 486.552,00 kn odgovara iznosu od 127.045,19 EUR. Pravilnom primjenom sadržaja ugovornih odredaba kao i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je ocijeniti da tužitelj nije mogao osnovano izjaviti tuženiku raskid ugovora, kako zbog neizvršavanja vlastitih ugovornih obveza, tako i zbog nepostupanja koje je propisano zakonom kao pretpostavka raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze, ali je sukladno ugovornoj volji stranaka tužitelj imao pravo na odustanak od ugovora, a tuženik kao prodavatelj u tom slučaju pravo na zadržavanje ugovorenog iznosa kapare.

 

              Zbog navedenog je presudu valjalo potvrditi u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju vratiti iznos od 359.506,88 kn, koji iznos preostaje kada se od uplaćenog iznosa oduzme iznos koji odgovara protuvrijednosti ugovorene kapare od 17.085,00 EUR, odnosno 127.045,19 kn, u kojem dijelu je pak tužbeni zahtjev valjalo odbiti i u tom dijelu presudu prvostupanjskog suda preinačiti.

 

              Osim u pogledu glavnice, presudu je valjalo preinačiti i u odnosu na dosuđenu kamatu. Pogrešno je primijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a kada je na dosuđeni iznos tužitelju dosuđena kamata po stopi koja se dosuđuje na odnose iz trgovačkih ugovora. Prema prihvaćenom pravnom shvaćanju s 18. sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2013., takva se kamata plaća samo u slučaju zakašnjenja u ispunjenju novčanih obveza neposredno proizašlih iz trgovačkih ugovora, dok se u slučaju raskida ugovora ili odustanka od ugovora, kada se dosuđuje vraćanje novca kojeg je jedna strana primila na temelju ugovora koji više ne postoji, ima dosuditi kamatna stopa koja se određuje na druge odnose, u konkretnom slučaju stopa koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a presudu valjalo preinačiti i u navedenom dijelu pa je na temelju odredbe čl. 373.a i 373. t. 3. ZPP-a presuđeno kako je navedeno.

 

              S obzirom na činjenicu da je presuda djelomično preinačena, valjalo je preinačiti i odluku o trošku postupka. Pri tome je razmjer tužiteljeva uspjeha u sporu određen sa 74%, a tuženikov s 26%. Osim toga, tužitelju je u dosuđenom parničnom trošku određen i trošak sastavljanja prijedloga za osiguranje u iznosu od 5.000,00 kn, sastavljanja podneska od 24. rujna 2012. u iznosu od 500,00 kn kojim se očitovao u pogledu postupka osiguranja, trošak sudske pristojbe na prijedlog i rješenje o privremenoj mjeri u iznosu od 5.000,00 kn, koji troškovi nisu osnovani s obzirom na činjenicu da je rješenjem ovog suda poslovni broj
Pž-4063/13 od 17. svibnja 2013. preinačeno rješenje prvostupanjskog suda i odbijen kao neosnovan prijedlog radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere. Osim neosnovanih troškova u odnosu na postupak osiguranja, primjenom razmjera tužiteljeva uspjeha u sporu na ostale dosuđene troškove i obračunati PDV, valjalo je zaključiti da je tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka osnovan do iznosa od 30.451,00 kn, a tuženikov zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu, prema razmjeru od 26% uspjeha u sporu, osnovan je za iznos od 650,00 kn, pa je prebijanjem tih iznosa utvrđeno da je tužitelju osnovano dosuđen trošak postupka u iznosu od 29.801,00 kn u kojem dijelu je odluku o trošku valjalo potvrditi, a preinačiti za razliku od 23.124,00 kn. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn ocijenjen je neosnovanim primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

              Zbog navedenog je glede odluke o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 10. veljače 2016.