Broj: Revr 1150/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. Z. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2248/13-3 od 3. veljače 2015., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1677/07-45 od 22. listopada 2013., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

»I/ Utvrđuje se da prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 30. lipnja 2007. bez pisane odluke tuženika o otkazu, nije zakonit niti dopušten.

 

II/ Određuje se sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog 1. siječnja 2002. između tužitelja i tuženika za radno mjesto "pomoćni radnik kvalifikacije SSS" s danom 10. listopada 2007.

 

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati neto iznos 8.640,00 kn sa zateznim kamatama od 22. listopada 2013. do isplate, po stopi određenoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, u roku od 8 dana.

 

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu  12.356,25 kn, u roku od 8 dana.

 

V/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete od 8.640,00 kn neto za razdoblje od 11. listopada 2007. do 21. listopada 2013.«

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev  prihvaćen potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, kako to navodi zbog svih revizijskih razloga, a posebice zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

             

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U provedenom postupku utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2002. za obavljanje poslova pomoćnog radnika kvalifikacije SSS,

 

- da je tužitelj 5. lipnja 2007. vlastoručno napisao izjavu u kojoj navodi da želi "dati otkaz u P. od dana kada odredi ovlaštena osoba, ako je potrebno i od sutra 6. lipnja 2007.", na kojoj je ispod rukom pisanog teksta tužitelja s lijeve strane izjave ovlaštena osoba tuženika stavila pečat i paraf, te rukom napisala "O.K. do 30. lipnja 2007.",

 

- da je tužitelj 8. lipnja 2007. u poslovnim prostorijama tuženika pokušao izvršiti samoubojstvo vješanjem te je bio na bolovanju od 8. lipnja 2007. do 30. lipnja 2007.,

 

- da je tužitelj s 30. lipnja 2007. odjavljen s Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

 

- da je sudski vještak dr. G. M. u svom nalazu i mišljenju naveo da su tužiteljeve sposobnosti za rasuđivanje u vrijeme pisane izjave 5. lipnja 2007. bile smanjene u teškom stupnju,

 

- da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 31. prosinca 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počev od 11. listopada 2007.

 

Na osnovu izloženih odlučnih činjenica drugostupanjski sud u pobijanoj presudi je zaključio da u predmetnom slučaju nije riječ o otkazu ugovora o radu poslodavca, a ni podredno o otkazu ugovora o radu tužitelja kao radnika, jer su tužiteljeve sposobnosti za rasuđivanje u vrijeme sastavljanja izjave bile u tolikoj mjeri smanjene da ta izjava nije mogla predstavljati njegovu pravu volju i proizvoditi pravne učinke u smislu odredaba čl. 18. st. 1. i čl. 249. st. 3. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 -  dalje: ZOO/05).

 

U reviziji tuženik prigovara izloženom zaključku ističući da je radni odnos između parničnih stranaka prestao suglasnošću volja primjenom Zakona o obveznim odnosima, te je riječ o sporazumnom raskidu ugovora o radu u skladu s odredbama ZOO, time da je mišljenje vještaka psihijatra po shvaćanju revidenta potpuno irelevantno za ishod spora, jer da se radi o pravnom pitanju.

 

Izloženi prigovor ne može se prihvatiti.

 

Imajući na umu sadržaj prigovora tuženika, revizijski sud nije našao potrebe posebno analizirati pitanje je li ugovor o radu prestao na osnovu otkaza poslodavca ili radnika budući da su se o tome jasno odredili u svojim presudama nižestupanjski sudovi, a što tuženik u reviziji ne dovodi u pitanje.

 

Shodno prethodno rečenom, bilo je potrebno odgovoriti je li ugovor prestao na osnovu sporazuma, kako to tvrdi podnositelj revizije, ili tek sudskim raskidom ugovora o radu tijekom ove parnice (točnije 10. listopada 2007.).

 

U odgovoru na to pitanje, treba reći da je točno da suglasno odredbi čl. 10. mjerodavnog Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst i 68/05 – dalje: ZR), na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pravno pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim Zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznog prava.

 

Međutim, odredba ZR kojom je propisana zatvorena lista načina prestanka ugovora o radu sadrži sporazum radnika i poslodavca kao jedan od načina prestanka ugovora o radu (čl. 110. toč. 5. ZR), pa utoliko u tom dijelu nije bilo potrebe posezati za supsidijarnom primjenom općih propisa obveznog prava.

 

Ali, da bi taj sporazum nastao, izazivao pravne učinke i bio valjan, bilo je potrebno ocijeniti primjenom općih propisa obveznog prava, koji uređuju valjanost pravnih poslova, budući da je sporazum po svojoj naravi dvostrani pravni posao.

 

Naime, odredbom čl. 276. st. 1. ZOO/05 propisano je da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje tog ugovora.

 

Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se zakon zadržava na razini poslovne sposobnosti u formalnom smislu, valja reći da je sudska praksa odavno u tumačenju navedene odredbe, kao i odgovarajuće odredbe prije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91), a riječ je o čl. 56. st. 1. ZOO/91, te propise vezala uz sposobnost za rasuđivanje, dakle u suštini uz postojanje poslovne sposobnosti u naravi (tzv. prirodna poslovna sposobnost).

 

Dakle, i kada nekome sudskom odlukom nije oduzeta poslovna sposobnost, a riječ je o osobi koja zbog svog narušenog duševnog stanja, a posebice nesposobnosti za rasuđivanje nije sposobna sklopiti i ocijeniti značaj ugovora, rečeno je da u takvim okolnostima valjani ugovor nije ni mogao nastati.

 

Pri toj ocjeni nije mjerodavno samo vrijeme u trenutku poduzimanja radnji u pravcu sklapanja ugovora, već i vrijeme koje neposredno tome prethodi, kao i ono vrijeme koje se na te radnje nadovezuje, a ovdje je tri dana nakon spornog očitovanja od strane tužitelja pokušan suicid.

 

U daljnjem razmatranju tog pitanja poseban senzibilitet bi trebalo imati upravo područje radnih odnosa zbog neravnopravnog položaja radnika u odnosu na poslodavca, jer je poslodavac dužan u zaštiti dostojanstva radnika dokazati da je radniku omogućio mirno i dostojanstveno odlučivanje.

 

Na osnovu svega izloženog, a imajući na umu da je tužitelju u relevantno vrijeme sposobnost za rasuđivanje bila narušena do te mjere da je on u naravi bio poslovno nesposoban, što tuženik u reviziji uopće ne dovodi u sumnju, tada upravo u smislu odredbe čl. 276. st. 1. ZOO/05 sporazum o prestanku ugovora o radu nije mogao nastati te je u širem smislu riječ o nevaljanom pravnom poslu.

 

Nastavno, revizijski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi, a zasnovano na odredbama čl. 18. st. 1. i čl. 249. st. 3. ZOO/05.

 

Na osnovu svega izloženog valjalo je reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 10. veljače 2016.