Broj: Gžmal-428/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja I. K., iz K. L., zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. O. d.d. Z., zastupanog po Odvjetničkom društvu G. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Trogiru broj P-430/10 od 13. siječnja 2014., dana 12. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-430/10 od 13. siječnja 2014. u pobijanom dijelu:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 323,75 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (dio točke I. izreke),

 

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je u točki I. izreke obvezan tuženik isplatiti tužitelju preko iznosa od 323,75 kn do iznosa od 2.747,50 kn (za iznos od 2.423,75 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama, i tužbeni zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.181,25 kn sve sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 12. veljače 2016. do isplate.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja (ispravljenoj rješenjem od 27. studenog 2015.), obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 2.747,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I. izreke); dok je za iznos od 2.252,50 kn sa pripadajućom kamatom i za više zatraženu zateznu kamatu njegov zahtjev odbijen (točka II. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 1.712,50 kn (točka III. izreke).

 

Protiv odluke o trošku žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

Žalbu pravovremeno podnosi i tuženik ali protiv dijela odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 15. prosinca 2009.

 

Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio odlučne činjenice glede osnova odgovornosti u smislu odgovornosti sudionika prometne nezgode za nastanak iste, te tako i štetne posljedice, te je izveo zaključak o isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika koji zaključak međutim, ne prihvaća kao pravilan ovaj sud jer je isti žalbenim navodima tuženika doveden u sumnju.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se predmetna nezgoda dogodila na način da je tužitelj upravljajući vozilom marke „Opel kadett 1,4“, reg. oznake ST ..., Ulicom Stjepana Radića u Solinu, u namjeri da skrene na parkiralište, poduzeo radnju skretanja ulijevo u kom trenutku se vozilo osiguranika tuženika marke „Opel vectra 1,8“ reg. oznake ST ..., kojim je upravljao M. Š., već nalazilo u fazi pretjecanja (iako je na sredini bila bijela neisprekidana crta) dakle, isto je zauzelo lijevu prometnu traku, a kretalo se brzinom od 36,4 km/h. Sraz automobila dogodio se na lijevoj prometnoj traci u trenutku kada se vozilo tužitelja nalazilo skoro poprečno na kolniku a vozilo osiguranika tuženika u cijelosti na lijevoj prometnoj traci.

 

Tužitelj smatra da nema njegovog doprinosa nastanku prometne nezgode a tuženik da nema doprinosa njegova osiguranika.

 

Nepravilno je sud prvog stupnja zaključio da ne postoji podijeljena odgovornost sudionika prometne nezgode za nastanak iste te tako i štetne posljedice, pa tako nije primijenio odredbu članka 1072. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) kojom je propisano da ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

 

Naime, propusti tužitelja su da je isti poduzeo kritične prigode izuzetno opasnu radnju skretanja ulijevo te je pri tome olako držao da će sa uspjehom započeti i istu dovršiti bez ugrožavanja sebe i drugih sudionika u prometu, jer bi zasigurno pogledom u retrovizore te provjerom tzv. "mrtvog kuta" uočio vozilo osiguranika tuženika.

 

S druge strane, propust osiguranika tuženika je, po mišljenju ovog suda, u jednakoj mjeri doveo do prometne nezgode jer je isti krećući se brzinom od 36,4 km/h u uvjetima mokrog kolnika, poduzeo nepropisnu (zabrana pretjecanja jer je na kolniku neisprekidana bijela crta) i izuzetno opasnu radnju pretjecanja kolone vozila (sam je iskazao da je pretjecao kolonu) koja kolona vozila je očito, usporavala zbog namjere tužitelja da skrene ulijevo.

 

Sve navedeno, po ocjeni ovog suda, dovodi do podijeljene odgovornosti sudionika prometne nezgode za nastanak iste u omjeru od 50:50.

 

U odnosu na žalbu tuženika, za istaći je da isti potpuno neosnovano ukazuje na isključivu odgovornost tužitelja za nastanak nezgode, jer je kritične prigode kolnik bio mokar, ispred njegova osiguranika se zaustavlja kolona vozila u gradskom naselju kod skretanja za parkiralište te je osiguranik tuženika brzinu svog vozila trebao prilagoditi vremenskim i uvjetima kolnika kao i gustoći i načinu odvijanja prometa (i sam iskazuje da bi zasigurno uspio zaustaviti vozilo i time izbjeći sraz, da nije padala kiša i kolnik bio mokar i klizav), a posebice nije smio pretjecati kolonu vozila.

 

Vještak je procijenio visinu totalne štete od 4.847,50 kn, a među parničnim strankama je neprijeporno da je tuženik isplatio tužitelju nesporni iznos od 2.100,00 kn pa je tako zaključiti da tužitelju pripada naknada u iznosu od 323,75 kn (4.847,50 kn : 2 = 2.423,75 kn - 2.100,00 kn).

 

Stoga je, žalbu tuženika valjalo djelomično prihvatiti te prvostupanjsku presudu dijelom potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a dijelom preinačiti temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, a sve kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavak 2. u vezi sa odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučivati i o troškovima cjelokupnog postupka. Cijeneći uspjeh stranaka u ovom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava uspjeh tužitelja i tuženika valjalo je cijeniti u omjeru od po 50%.

 

Slijedom navedenog, primjenom Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje OT) koja određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u skladu s poduzetim parničnim radnjama, tužitelju je valjalo priznati trošak sastava izvansudskog zahtjeva 50 bodova prema Tbr. 28., sastava tužbe 50 bodova temeljem Tbr. 7. točka 1., zastupanje na ročištima od 14. ožujka, 09. svibnja i 04. srpnja 2011. i 10. prosinca 2013. po 50 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1., a dana 13. siječnja 2014. 25 bodova prema Tbr. 9. točka 3.; na ime sastava jednog obrazloženog podneska 50 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1., te sastava žalbe 31,25 bodova prema Tbr. 10. točka 5., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 4.062,50 kn, na ime PDV-a iznos od 1.015,62 kn, na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu 400,00 kn tj. ukupno 5.478,12 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 50% iznos od 2.739,06 kn te cjelokupan trošak vještačenja od 2.000,00 kn dakle, ukupno 4.739,06 kn.

 

Nadalje, tuženiku je valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu od 50 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1.; na ime zastupanja na ročištima od 14. ožujka, 09. svibnja i 04. srpnja 2011. i 10. prosinca 2013. po 50 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1. a dana 13. siječnja 2014. 25 bodova prema Tbr. 9. točka 3.; na ime sastava jednog obrazloženog podneska 50 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1; te sastava žalbe 31,25 bodova prema Tbr. 10. točka 5., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 3.562,50 kn, na ime PDV-a iznos od 890,62 kn tj. ukupno 4.753,12 kn te pristojbe odgovora na tužbu 100,00 kn i na žalbu 200,00 kn odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 50% iznos od 2.376,56 kn.

 

Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je tužitelju priznati razliku parničnog troška u iznosu od 2.181,25 kn.

 

U Splitu 12. veljače 2016.