Broj: Gžp-474/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. A., iz S., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u S., protiv tuženika B. K., iz S., zastupanog po punomoćnici S. Č., odvjetnici u S., radi uklanjanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj I P-767/98 od 05. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj I P-767/98 od 05. prosinca 2012.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženiku uklanjanje štetnih imisija s njegove nekretnine označene kao čest. zem. 10118/2 i baš na način da izgradnjom oborinske kanalizacijske cijevi promjera 250 mm na južnom dijelu njegove nekretnine označene kao čest. zem. 10120 K.O. S. koja graniči s nekretninom tužitelja označenom kao čest. zem. 10118/2 K.O. S. odvrati slijevanje postojećeg toka oborinskih i otpadnih voda s njegove nekretnine označene kao kat. čest. zem. 10120 K.O. S. na nekretninu tužitelja označenu kao kat. čest. zem. 10118/2 K.O. S.

 

Rješenjem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere nalogom tuženiku da odmah odvrati oborinske vode (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.625,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove odluke žalbu podnosi tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet je spora zahtjev tužitelja za uklanjanje štetnih imisija s njegove nekretnine na način da tuženik postavi oborinsku kanalizacijsku cijev na južnom dijelu svoje nekretnine čime da bi odvratio slijevanje oborinskih i otpadnih voda na nekretninu tužitelja.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti uz obrazloženje da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari ustao negatornom tužbom, a ne tužbom za zaštitu od imisija u obveznopravnom smislu, da je dokazao aktivnu i pasivnu legitimaciju, kao i uzročno-posljedičnu vezu između odlaganja zemljanog materijala nastalog iskopom septičke jame od strane tuženika u svibnju 1998. i plavljenja tužiteljevog susjednog zemljišta koncem svibnja iste godine, ali da je tijekom postupka taj se nasip slegao i deformirao, obrastao divljim grmljem i travom, da je tužitelj dogradio potporni zid i postavio drenažne cijevi radi odvodnje oborinske i otpadne vode s nekretnine tuženika tako da se te vode sada više ne slijevaju na nekretninu tužitelja, sve pozivom na odredbu članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) i uz obrazloženje da se ovdje ne radi o parnici iz odredbe članka 156. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj predmnijevani vlasnik čest. zem. 10118/2 K.O. S.; dok je tuženik vlasnik susjedne nekretnine označene kao čest. zem. 10120 K.O. S.;

 

- da je tuženik tijekom 1998. vršio radove na iskapanju i gradnji septičke jame na svojoj nekretnini nakon čega je iskopanu zemlju ostavio uz međašni zid sa tužiteljevom nekretninom zbog čega je izmijenio prirodni tok oborinskih i otpadnih voda te da je prilikom kiša došlo do plavljenja tužiteljeve nekretnine;

 

- da je tužitelj 2001. postojeći zid povisio za 70-100 cm i podebljao za 5 cm te postavio serklažne cijevi čime je postigao efekt usisavanja vode a izgradio je i novi zidić na svojoj nekretnini visine 40 cm i širine 25 cm kojim je podijelio dvorište i vrt tako da od tada nije bilo plavljenja njegove nekretnine;

 

- da je vještak mjernik A. Z. zaključio da je tužiteljeva nekretnina na nižem nivou, da je izmijenjen prirodni vodotok oborinskih voda već izgradnjom kuća na tom području počev od 1955.; vještak građevinske struke B. P. nije bez proračuna mogao dati izjašnjenje je li tužitelj izvedenim radovima zaista u cijelosti otklonio mogućnost plavljenja a koji proračun ne može izvršiti jer nema nikakve projektne dokumentacije dok je vještak građevinske struke N. Č. smatrao da bi se problem vjerojatno sigurno razriješio postavljanjem oborinsko - kanalizacijske cijevi promjera 250 mm.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja smatra utvrđenim aktivnu i pasivnu legitimaciju, kao i uzročno-posljedičnu vezu između odlaganja zemljanog materijala nastalog iskopom septičke jame tuženika u svibnju 1998. i plavljenja tužiteljevog susjednog zemljišta iste godine, ali da se nasip slegao i deformirao, obrastao divljim grmljem i travom te je tužitelj dogradio potporni međašni zid i postavio drenažne cijevi radi odvodnje oborinske i otpadne vode s nekretnine tuženika tako da se te vode više ne slijevaju na nekretninu tužitelja, koja utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev jer da tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu štete već zahtjev za zabranu uznemiravanja slijedom čega da tuženiku nije moguće naložiti izvođenje bilo kakvih radova na izgradnji kanalizacijske oborinske cijevi jer da postojeće rješenje, nakon dogradnje zida tužitelja, ne dovodi do uznemiravanja njegovih vlasničkih prava. Osim toga, da bi se konačno i sveobuhvatno riješilo pitanje odvodnje oborinskih voda, navodi da je prema vještacima potrebno pribavljanje suglasnosti svih vlasnika zemljišta preko kojih prolazi vodotok i preko kojih bi trebala proći trasa odvodnje a da se takvo što ne može naložiti samo tuženiku, koje zaključke kao pravilne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

 

Žalitelj ističe jedan žalbeni razlog i to da je sud prvog stupnja smatrao da tužitelj traži zaštitu u smislu odredbe članka 167. ZV-a dok isti da međutim, traži zaštitu osnovom odredbe članka 100. ZV-a, pa da je tako sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 154. stavak 2. točka 11. ZPP-a i posljedično, pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Prema odredbi članka 100. ZV-a, među ostalim, susjedska su prava ovlasti koje radi uzajamno obzirnoga izvršavanja prava vlasništva daju odredbe ovog ili drugog zakona vlasniku nekretnine, ovlašćujući ga da u vezi s izvršavanjem svog prava vlasništva zahtijeva od osobe koja je vlasnik druge nekretnine da ona u njegovu interesu trpi, propušta ili čini glede svoje nekretnine ono što je određeno zakonom; kad odredbe ovog Zakona naređuju vlasniku neko trpljenje, propuštanje ili činjenje radi uzajamno obzirnog izvršavanja prava vlasništva, tada su ovlašteni to od njega zahtijevati kao svoje pravo vlasnici drugih nekretnina koji za to imaju opravdani interes, te to ostvarivati u postupku pred sudom, ako nije predviđen drugi put zaštite. Jednako kao i vlasnik ovlašteni su to zahtijevati i oni koji nekretninu posjeduju na temelju prava izvedenoga iz njegova; susjedska prava dopušteno je izvršavati samo u mjeri i na način da se time što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onoga tko treba nešto trpjeti, propustiti ili činiti; trpljenje, propuštanje i činjenje koje se može zahtijevati od vlasnika neke nekretnine može se umjesto od njega zahtijevati od onog koji nekretninu posjeduje na temelju prava izvedenog iz njegova.

 

S druge strane, odredbom članka 167. ZV-a propisano je da, ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane; da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1., vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže; kad je uznemiravanjem iz stavka 1. ovoga članka prouzročena šteta, vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete; pravo na zaštitu poput onoga koji je dokazao da je stvar njegovo vlasništvo, ima i onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istiniti način svoga stjecanja posjeda stvari (predmnjevani vlasnik), no nema pravo na zaštitu vlasništva od uznemiravanja onaj koji nije bio pošteni posjednik stvari. Na pravo na zaštitu predmnjevanoga vlasnika na odgovarajući se način primjenjuju pravila o vlasničkoj tužbi predmnjevanoga vlasnika.

 

Međutim, i sud prvog stupnja, i tužitelj zanemaruju odredbu članka 110. ZV-a kojom je, među ostalim, propisano da se nitko ne smije služiti ni koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i sl., ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme ili izazivaju znatniju štetu ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije); vlasnici nekretnine koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni su od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije; vlasnik nekretnine nije dužan trpjeti da ga itko bez posebnoga pravnoga temelja uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nekretninu dim, neugodne mirise, čađu, otpadne vode, potrese, buku i sl. (neposredne imisije), pa je ovlašten zahtijevati da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta; vlasnik čijoj nekretnini prijeti predvidiva opasnost s tuđe nekretnine od neposrednih ili posrednih imisija koje ne bi bio dužan trpjeti, ovlašten je zahtijevati da se odrede i provedu svrhovite mjere radi njihova sprječavanja.

 

Iz prednje odredbe nedvojbeno proizlazi da se zaštita od imisija postiže upravo negatornim zahtjevom. Kada se ima u vidu sadržaj konkretnog tužbenog zahtjeva zaključiti je da se upravo radi o tužbi iz odredbe članka 110. ZV-a odnosno, o primjeru negatorne tužbe kojom se traži zaštita od imisija jer je tužbeni zahtjev usmjeren na uklanjanje izvora nedopuštenih imisija na način da se izmijeni stanje tuženikove nekretnine i zahtjev za poduzimanje svrsishodnih mjera radi otklanjanja opasnosti od imisija tj. polaganjem cijevi odvrati slijevanje toka vode s tuženikove nekretnine na nekretninu tužitelja.

 

Imajući u vidu naprijed iznijeta činjenična utvrđenja, a kako je kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva za meritornu odluku odlučno činjenično stanje koje postoji u vrijeme zaključenja raspravljanja, to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da nema mjesta pružanju zaštite od imisija tužitelju (a isti nije postavio zahtjev za naknadu štete) jer je očito da od izgradnje zida 2001. do zaključenja raspravljanja 2012. nije bilo takvih događaja koji bi se mogli podvesti pod pojam štetnih imisija (niti uopće, niti u smislu prekomjernosti), a u tom razdoblju je, općepoznato, na području Grada S. bilo i nevremena i obilnih padalina što sve međutim, nije dovelo do plavljenja nekretnine tužitelja pa proizlazi da je trenutno stanje obje nekretnine takvo da nema štetnih imisija niti opasnosti od njihovog nastanka.

 

Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Kako je odbijen tužbeni zahtjev, to je pravilno odbijen i prijedlog za određivanje privremene mjere jer nisu ispunjeni kumulativno postavljeni zakonski uvjeti za određivanje iste, vjerojatnost tražbine i mogućnost nastanka teško nadoknadive ili nenadoknadive štete.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i rješenje u cijelosti temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 10. ožujka 2016.