Broj: Gžo-574/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao suca izvjestitelja i člana vijeće i Ane Grbavac kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Č. d.o.o. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika 1. M. M.₁ iz S., OIB: ... i 2. M. M.₂ iz S., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-387/12 od 21. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-387/12 od 21. ožujka 2014.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je odlučeno kako slijedi:

 

"I. Nalaže se tuženima 1. M. M.₁ i 2. M. M.₂ solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju Č. d.o.o. S. iznos od 341.960,32 kune zajedno sa zateznom kamatom, a koja kamata teče na navedeni iznos od 1. siječnja 2012. pa nadalje do isplate, te koja se kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

 

II. Nalaže se tuženima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplate tužitelju po pravomoćnosti ove presude parnični trošak u iznosu od 50.165,00 kuna."

 

Protiv prvostupanjske presude žale se tuženici pobijajući tu presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj sud smatra kako u prvostupanjskom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kao niti koja druga povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, a na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

 

Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 341.960,32 kuna s zateznom kamatom na ime isplate dijela cijene za obavljene građevinske radove na nekretnini u mjestu B., anagrafske oznake ..., a temeljem sklopljenog ugovora o građenju.

 

U provedenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće činjenice:

 

- kako je između tužitelja, kao izvođača radova i tuženika, kao naručitelja, sklopljen ugovor o građenju u tijeku 2006., a kojim je tužitelj preuzeo obvezu izvesti građevinske radove rekonstrukcije kamene kuće tuženika u mjestu B., anagrafske oznake ..., da je taj ugovor sklopljen u usmenom obliku i stranke nisu nikada sklopile pisani ugovor o građenju,

 

- kako je tužitelj izveo građevinske radove rekonstrukcije navedene zgrade, da je za izvedene radove tuženicima izdao račun na iznos cijene 572.236,32 kuna te da su tuženici tužitelju isplatili ukupno iznos cijene u visini od 230.000,00 kuna,

 

- kako je između stranaka postignut i sporazum o izvođenju naknadnih radova i da je tužitelj sačinio popis radova koje je obavio na kući te popis naknadno obavljenih radova i na taj način utvrdio naprijed navedeni ukupni iznos cijene za izvedene radove,

 

- kako tužitelj prilikom izvođenja radova na zgradi nije vodio građevinski dnevnik, ali da je vodio građevinsku knjigu u kojoj su prikazani svi izvedeni radovi kao i prikazan troškovnik tih radova,

 

- kako iz iskaza direktora tužitelja B. K. proizlazi zaključak da je on osobno dogovarao izvođenje predmetnih radova uglavnom s tuženikom M. M.₂ i da je tim razgovorima bila nazočna M. M.₁, da je priloženi "popis radova" u stvari ponuda koju su tuženici prihvatili, kao i da su građevinski radovi obavljeni u razdoblju od šest do sedam mjeseci i nakon toga da je tužitelj tuženicima ispostavio završni račun ,

 

- kako iz iskaza B. K. proizlazi i da su mu tuženici u dva navrata "na ruke" isplatili ukupan iznos od 230.000,00 kuna, dok su ostali dužni isti taj iznos uvećan za iznos PDV-a,

 

- kako je direktor tužitelja u svom iskazu naveo i da su mu tuženici 2012. istakli da su određeni radovi nekvalitetno izvedeni te da mu zbog toga neće podmiriti preostali iznos cijene,

- kako iz iskaza tuženika M. M.₂ proizlazi da je prvotužena vlasnica predmetne zgrade, ali da je sve poslove u pogledu izvođenja radova i angažiranja tužitelja vodio ovaj tuženik s tim što su prilikom pregovora bili nazočni direktor tužitelja i tuženici, a on osobno da je sastavio pisanu ispravu koja je sadržavala specifikaciju radova i da je dogovorena vrijednost radova u iznosu oko 300.000,00 kuna,

 

- kako iz iskaza tuženika proizlazi da je predmetni ugovor postignut u usmenom obliku u prosincu 2006., da su radovi trebali biti dovršeni najkasnije do lipnja sljedeće godine, da je tužitelj započeo obavljati radove u mjesecu siječnju 2007. i većinu radova dovršio u svibnju ili lipnju 2007.,

 

- kako je tuženik u svom iskazu naveo i da je od tužitelja tražio otklanjanje određenih nedostataka te da je to tužitelj i činio, ali da je u mjesecu kolovozu 2007. tražio prestanak radova što je tužitelj i učinio i predao ključeve objekta,

 

- kako iz iskaza tuženika M. M.₂ proizlazi zaključak i da je direktoru tužitelja isplatio iznos od 230.000,00 kuna "kroz ožujak, travanj i svibanj 2007" i da tužitelj nije tada spominjao daljnje dugovanje, a niti je dao priznanice o ovim izvršenim isplatama,

 

- kako iz iskaza tuženika proizlazi i da je njemu osobno direktor tužitelja 2010. predao građevinsku knjigu, ali da je tada tuženik sačinio svoj obračun troškova kojeg je predočio tužitelju i potom da mu se B. K. nije javljao sljedeće tri godine,

 

- kako iz iskaza tuženika proizlazi i da je plaćanje cijene izvedenih radova obavljao "po fazama", odnosno kad bi utvrdio da su radovi izvedeni, ali i kada bi to tužitelj zatražio kao i da nakon obavljanja radova u kolovozu 2007. tužitelj od njega nije zatražio bilo kakvu daljnju isplatu,

 

- kako je tuženik u svom iskazu naveo i da je utvrdio nedostatke izvedenih radova i to na vratima objekta, oblogama krova, elektroinstalacijama i vodoinstalacijama i da je tužitelj djelomično te nedostatke otklanjao, ali da je "problem" nastao u vremenu tri godine kada se tužitelj nije javljao i kada je začepljena kanalizacijska cijev kamenom koji je u njoj ostao u vrijeme obavljanja građevinskih radova,

 

- kako je u postupku, pored ostalog, izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za graditeljstvo ing. J. M., da je sudski vještak izvršio očevid na zgradi u mjestu B. na kojoj su obavljeni radovi te da je 10. listopada 2013. u spis dostavio u pisanom obliku nalaz i mišljenje,

 

- kako je sudski vještak građevinske struke pregledao cjelokupnu dokumentaciju te izvršio očevid objekta i utvrdio zatečene nedostatke koje je detaljno opisao u svom nalazu, s tim što je posebno pregledao sve dijelove zgrade i utvrdio nedostatke na svakom posebnom dijelu, nedostatku na prizemlju objekta, na prvom katu i nedostatke na potkrovlju, kao i da je pregledao i utvrdio nedostatke pročelja, odnosno fasade i vanjskih dijelova objekta,

 

- kako je sudski vještak J. M. u svom nalazu naveo da su stranke bile suglasne da su radovi na zgradi obavljeni u skladu s troškovnikom kojeg je dostavio tužitelj te je vještak izradio troškovnik radova na sanaciji nekvalitetno izvedenih radova, a sve prema jediničnim cijenama iz ponudbenog troškovnika te da je na taj način sudski vještak utvrdio ukupan iznos cijene sanacije nekvalitetno izvedenih radova u visini od 70.367,05 kuna, odnosno uz dodatni iznos PDV-a da je utvrdio ukupni iznos cijene od 87.957,81 kuna,

 

- kako je sudski vještak građevinske struke J. M. na glavnoj raspravi nadopunio svoj nalaz i mišljenje te je pojasnio svoja utvrđenja koja se odnose na nekvalitetno izvođene radove na objektu i cijenu sanacije tih radova te da je sudski vještak u bitnom dijelu ostao pri svojim utvrđenjima iz pisanog nalaza i mišljenja,

 

- kako su tuženici u postupku prigovorili nalazu i mišljenju sudskog vještaka i to u pogledu utvrđenja koja se odnose na cijenu sanacije nekvalitetno izvedenih radova na predmetnom objektu.

 

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno smatrao da je između stranaka bio zaključen ugovor o građenju kojim su tuženici naručili od tužitelja kao izvođača obavljanje građevinskih radova na kući u mjestu B., da je tužitelj građevinske radove obavio prema ponudi – troškovniku i da ukupna ugovorena cijena za izvedene građevinske radove uz iznos PDV-a predstavlja iznos od 572.236,32 kuna, da su tuženici od tog iznosa tužitelju platili sada nesporni iznos od 230.276,00 kuna te da je ostao nepodmiren iznos cijene od 341.960,32 kuna, a koji iznos tužitelj i potražuje u ovom postupku te je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen.

 

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama koje u bitnom kao pravilne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

U smislu odredbe članka 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

 

Člankom 620. stavkom 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o građenju obvezuje izvođač prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu. Iz stavka 2. tog članka proizlazi da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku.

 

Člankom 631. ZOO-a propisano je da se na odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora o dijelu, ako u sljedećim odredbama (odgovornosti za bitne zahtjeve za građevinu) nije drukčije određeno.

 

Člankom 604. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je naručitelj dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostatcima bez odgađanja obavijestiti izvođača. Iz stavka 3. ovog članka proizlazi da nakon pregleda i primanja izvršenog dijela izvođač više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti uobičajenim pregledom, osim ako je znao za njih a nije ih pokazao naručitelju.

 

U smislu odredbe članka 608. stavka 1. ZOO-a, naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni i za to mu odrediti primjereni rok. Konačno, iz stavka 3. ovog članka proizlazi da ako uklanjanje nedostataka zahtijeva pretjerane troškove, izvođač može odbiti izvršiti, ali u tom slučaju naručitelju pripada pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora te pravo na naknadu štete.

 

U konkretnom slučaju, iz rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tužitelj s tuženicima sklopio ugovor o građenju temeljem kojeg je obavio građevinske radove na kući u mjestu B. prema prethodnoj ponudi za obavljanje radova koje su tuženici naručili. Ovakav zaključak proizlazi iz svih rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebno i stoga što među strankama nije sporno da je tužitelj izvodio građevinske radove rekonstrukcije kuće prema ugovoru kojeg je s tuženicima sklopio u usmenom obliku. Takav ugovor obvezuje ugovorne strane iako nije sklopljen u pisanom obliku, a sukladno članku 294. ZOO-a, jer su ga ugovorne strane ispunile u pretežnom dijelu, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu izvršio jer je izveo radove rekonstrukcije zgrade s tim što je očito prije završetka svih radova otklanjao pojedine nedostatke na zahtjev tuženika. Tužitelj je radove obavljao u razdoblju od mjeseca siječnja 2007. pa do kolovoza 2007. kada je ključeve objekta predao tuženicima. Stoga tuženici neosnovano u postupku ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja koji je ugovorna strana predmetnog ugovora i time aktivno legitimiran u ovom postupku te mu pripada pravo potraživati isplatu cijene za obavljene radove.

 

Nadalje, ovaj sud prihvaća i stajalište prvostupanjskog suda da su tuženici pasivno legitimirani u postupku jer su stranke ugovora o građenju, s obzirom na to da su kao naručitelji s tužiteljem ugovorili obavljanje građevinskih poslova. Dakle, neosnovano drugo tuženik M. M.₂ ističe da ne bi bio pasivno legitimiran u ovom postupku jer da nije vlasnik kuće na kojoj su obavljeni građevinski radovi, budući da je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o građenju i obvezao se isplatiti mu određenu cijenu za obavljene radove pa takav ugovor obvezuje obje ugovorne strane. U tom pogledu nije odlučno pitanje tko je vlasnik kuće na kojoj su radovi obavljani jer su tuženici sklopili predmetni ugovor, kako to proizlazi u ostalom i iz iskaza drugotuženika, te su dužni svoju ugovornu obvezu ispuniti.

 

Dakle, polazeći od navedenih rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud nije niti mogao izvesti drukčiji zaključak od onog da je među strankama ugovorena cijena obavljanja građevinskih radova u iznosu kojeg je tužitelj utvrdio "popisom radova", odnosno svojom ponudom koju su nedvojbeno tuženici i prihvatili i to baš u iznosu od 572.236,32 kuna. U tom smislu tužitelj je u spis priložio navedene dokaze te je priložio račun od 31. prosinca 2011., a vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj obavio sve radove koji su i navedeni u predmetnom popisu, odnosno ponudi. Pored toga, tužitelj je priložio i "građevinsku knjigu" čiju vjerodostojnost tuženici nisu utemeljeno osporili pa je stoga jedino moguće zaključiti da je i cijena radova ugovorena u iznosu koji se navodi u toj dokumentaciji.

 

Nasuprot tomu, tuženici u postupku ničim nisu dokazali da bi ugovoreni iznos cijene bio u visini od "oko 300.000,00 kuna", kako to tvrdi tuženik M. M.₂, jer u tom pogledu nema nikakve pisane dokumentacije, a tuženici nisu niti predlagali izvođenje bilo kojeg dokaza na ove okolnosti. Iz dopisa od 07. prosinca 2010. na kojeg se tuženici pozivaju proizlazi jedino da bi tuženici tada izjavili kako između stranaka nisu "sravnjivani računi", kao i da bi naveli da je potrebno "usklađenje" dugovanja i potraživanja, a što samo može upućivati na zaključak da do tada isplaćeni iznos nije u potpunosti predstavljao iznos cijene. Osim toga, nije moguće prihvatiti tvrdnju tuženika da bi iznos cijene radova bio ugovoren u precizno neodređenom iznosu jer se očito radilo o zahtjevnim građevinskim radovima rekonstrukcije zgrade za čiju cijenu su stranke imale određene pokazatelje u vrijeme ugovaranja tih radova.

 

Također, treba dodati da već iz iskaza direktora tužitelja B. K. i iskaza tuženika M. M.₂ proizlazi zaključak da je isplata iznosa cijene obavljenih radova trebala biti u potpunosti izvršena nakon što su ti radovi obavljeni te da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 230.000,00 kuna (odnosno u tijeku postupka naveden nesporni iznos do 230.276,00 kuna) u razdoblju od mjeseca ožujka do svibnja 2007. Tuženici tvrde da je tužitelj radove dovršio u kolovozu 2007. pa bi u tom slučaju u mjesecu kolovozu 2007. i dospjelo potraživanje tužitelja na ime isplate cijene za obavljene radove. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužba predana sudu neposredno 28. svibnja 2012., to i prema stajalištu ovog suda nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a od pet godina i nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, kako to neosnovano ističu tuženici. Naime, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze u smislu članka 215. stavak 1. ZOO-a, a što bi u ovom slučaju bilo u mjesecu kolovozu 2007.

 

Očitujući se o žalbenim navodima prije svega treba ponoviti da tuženici u postupku ničim nisu dokazali svoje navode o tomu da bi među strankama bio ugovoren iznos cijene radova u visini od oko 300.000,00 kuna, a spomenuti dopisi punomoćnika stranaka iz 2010. na koje se tuženici pozivaju ne upućuju na drukčije zaključke u pogledu odlučnih činjenica i bitnih elemenata predmetnog ugovora. U tom pogledu nije odlučno niti pitanje kojeg je dana tužitelj tuženiku uputio i dostavio račun za neplaćeni iznos cijene koji se potražuje u ovom postupku, već je odlučno jedino jesu li stranke ispunile svoje ugovorne obveze i u čemu su se te obveze sastojale.

 

Tuženici se i u žalbi pozivaju na odgovornost tužitelja za nedostatke predmetne građevine, očito tvrdeći da bi se radilo o bitnim zahtjevima za građevinu u smislu odredaba članka 633. ZOO-a, međutim iz rezultata provedenog postupka proizlazi da su tuženici tužitelju prigovarali utvrđenim nedostacima i da je pojedine nedostatke tužitelj i otklanjao do završetka radova u kolovozu 2007. U svakom slučaju, nedvojbeno je da je tužitelj otklanjao uočene nedostatke kao i da su dio nedostataka otklanjali i tuženici, dok je jedan dio nedostataka ostao neotklonjen, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud. Međutim, tuženici su dostavili dokaz o tomu da bi tužitelju prigovorili u pogledu nedostataka tek spomenutim dopisom od 7. prosinca 2010. i u tom pogledu nisu dokazali da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost za nedostatke u smislu naprijed citiranih odredaba ZOO-a. Teret dokaza svih odlučnih činjenica koje se odnose na to da bi se radilo o bitnim zahtjevima za građevinu na kojima postoje nedostaci, leži na tuženicima, a tuženici u tom pogledu nisu imali bilo kakvih dokaznih prijedloga. Osim toga, tuženici u ovom postupku nisu niti postavili bilo kakav zahtjev niti prigovor u smislu svojih možebitnih potraživanja po osnovi odgovornosti za nedostatke pa sud nije ovlašten odlučivati o eventualnom potraživanju koje bi tuženici imali prema tužitelju po osnovi odgovornosti za nedostatke građevine, a prema odredbi članka 606. ili članka 608. ZOO-a.

 

S obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužitelj tuženicima za obavljene radove izdao račun na iznos cijene koji je i ugovoren od 572.236,32 kuna, da nije sporno kako su tuženici isplatili tužitelju iznos od 230.276,00 kuna, to je pravilno prihvaćen tužbenih zahtjev i tuženici obvezani tužitelju isplatiti daljnji iznos od 341.960,32 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća do isplate, sukladno odredbi članka 29. ZOO-a. Tuženici su u tom dijelu dužni ispuniti svoju ugovornu obvezu, a temeljem naprijed citirane odredbe članka 9. ZOO-a.

 

Dakle, iz svega navedenog vidljivo je kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u smislu naprijed citiranih zakonskih odredaba kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Odluka o troškovima postupka donijeta je pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 i 144/14).

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 13. travnja 2016.