Broj: Gž-348/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. J., OIB ................, iz S., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika J. O. d.d., OIB  ................ Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2856/13-22 od 29. prosinca 2015. godine, dana 02. lipnja 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Uvažavanjem žalbe tužitelja u k i d a  s e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2856/13-22 od 29. prosinca 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2013. godine do isplate. Točkom 2. izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.925,00 kn, dok je točkom 3. izreke tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

 

Protiv navedene presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle iz žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 353.st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje:ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o glavnoj stvari i parničnom trošku.

 

U žalbi ističe da je sud pogrešno protumačio odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, odnosno da iste nije dovoljno široko tumačio kada je odbio preinaku tužbe i nije odlučio o tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog medicinskog vještačenja, jer da tužitelj do tada nije mogao znati koliko iznosi visina naknade štete odnosno povrede prava osobnosti pa da je uskladio – preinačio tužbu sukladno nalazu i mišljenju vještaka zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe. Ističe da specifičnost parnica radi naknade imovinske i neimovinske štete u kojima je jadan od problema objektivno utvrđivanje visine štete prilikom utuženja opravdava povećanje tužbenog zahtjeva nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, s time da i Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Orijentacijski kriteriji) predstavljaju samo orijentir za utvrđivanje štete u svakom slučaju u kojem se utvrđuju sve okolnosti koje utječu na visinu štete, što da tužitelja stavlja u nepovoljan položaj da točno postavi visinu tužbenog zahtjeva. Također, ističe da se odbijanjem povišenja tužbenog zahtjeva generira nova parnica između istih stranaka umjesto da se konačno riješi nastali spor.

 

Tuženik podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.st. 1. ZPP-a sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima. Žalbom osporava zaključak suda o pogoršanju zdravstvenog stanja tužitelja ističući da se radi o očekivanom i predvidivom pogoršanju zdravlja koje se u pravnom smislu ne može smatrati pogoršanje zdravstvenog stanja i da je takvo pogoršanje zdravstvenog stanja već uključeno u ocjenu smanjenja životne aktivnosti tužitelja u nalazu i mišljenju vještaka dr. W. K. iz ranijeg postupka posl. br. P- 1719/10 koji se vodio između istih stranaka radi naknade štete iz istog štetnog događaja pa da je stoga sud neosnovano odbio dokazni prijedlog tuženika saslušanjem navedenog vještaka i provođenjem novog vještačenja, zbog čega da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 261. st. 3. ZPP-a. Daljnjim sadržajem žalbe tuženik osporava visinu dosuđene naknade neimovinske štete jer da je sud počinio bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s obzirom da presuda nema razloga o  težini povrede prava tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje, te pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), kao i da dosuđena naknada nije u skladu sa važećom sudskom praksom. Također, osporava tijek zatezne kamate na naknadu neimovinske štete jer da je visina iste konačno utvrđena tek u odluci suda pa da je tek tada dospjela, kao i na naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege te troškova prijevoza i liječenja jer da je tuđa pomoć i njega tužitelju pružana besplatno, a troškovi prijevoza i liječenja da predstavljaju nenovčanu štetu čija visina je utvrđena tek presudom pa da kamate tužitelju pripadaju od presuđenja. Konačno, osporava odluku o troškovima postupka jer da je sud neosnovano dosudio tužitelju naknadu troška sastava odštetnog zahtjeva protivno odredbi čl. 155. ZPP-a s obzirom da upućivanje odštetnog zahtjeva ne predstavlja obvezatni prethodni postupak.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužitelja je osnovana.

 

              Tužitelj se sadržajem žalbe osnovano poziva na počinjenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl.190. st. 1. ZPP-a kada nije dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

              Naime, prema stanju spisa tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 18. rujna 2014. godine povećao tužbeni zahtjev na iznos od 14.300,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, što predstavlja preinačenje tužbe iz odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, a koje prvostupanjski sud nije dopustio, zauzevši pravno shvaćanje da je tužitelj sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužbu mogao preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka.

 

              Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nedopustivosti preinake tužbe u konkretnom slučaju nije prihvatljivo.

 

              Naime, točno je da je odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija) te je stoga  u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati da li je takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

 

              Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljenje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju za naknadu štete, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade neimovinske štete bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu neimovinske štete koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti medicinsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu nastale štete,  nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva za naknadu štete odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok   nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne dopušta preinaka tužbe nije razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a, čime je narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu.

 

              Kako je prvostupanjski sud zbog prethodno navedene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka propustio odlučiti o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, u ponovnom postupku otkloniti će počinjenu procesnu povredu te donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka.

 

U odnosu na primjenu materijalnog prava, valja napomenuti da je ovome sudu prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o pogoršanju zdravstvenog stanja tužitelja te odgovornosti tuženika za naknadu štete, s time da se prvostupanjski sud  pogrešno pozvao na odredbu čl. 1064. ZOO-a, umjesto ispravno na odredbu čl. 1072. st. 1. ZOO-a s obzirom da se radi o naknadi štete prouzročene pogonom dvaju ili više vozila, kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda glede tijeka zateznih kamata, s time da se na tijek zateznih kamata na naknadu imovinske štete ne primjenjuje odredba čl. 1103. ZOO-a, kako se to pogrešno poziva prvostupanjski sud, već odredba čl. 12. st.1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) kao lex specialisa u odnosu na ZOO kao lex generalisa.

 

Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 369 st.1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao u izreci.

 

U Rijeci, dana 2. lipnja 2017. godine