Broj: Gž-23/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Eugena Škunce, člana vijeća, u stvari tužitelja-protutuženika J. V. iz V., K. 22, OIB …, zastupan po punomoćnicima-odvjetnicima iz OD M i P iz Z, tuženice-protutužiteljice E. M. iz Z., D., OIB …, zastupane po punomoćniku A. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i tuženice-protutužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4559/07 od 25. studenoga 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice-protutužiteljice E. M. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4559/07 od 25. studenoga 2016. godine u dijelu pod toč. II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4559/07 od 25. studenoga 2016. godine u dijelu pod toč. I. i III. izreke te se u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

              2. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice-protutužiteljice E. M. i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4559/07 od 25. studenoga 2016. godine.

              3. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I.       Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja J. V. koji glasi:

„Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju zateznu kamatu na iznos protuvrijednosti od 45.000,00 Euro za razdoblje od 01.01.2007. do 31.12.2007. po stopi od 15% prema čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 19.12.2008. po stopi od 14% po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za pet postotnih poena“

              II.              Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

1. "Protutuženi je dužan protutužiteljici platiti 5.000,00 Euro u kunskoj protuvrijednosti od dana 13.07.2006.g. u iznosu od 36.250,00 kn pa do isplate i to s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena.
2. Protutuženi je dužan protutužiteljici platiti 45.000,00 Euro u kunskoj protuvrijednosti od dana 21.09.2007.g. u iznosu od 329.232,96 kn i to s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena.
3. Protutuženi je protutužiteljici dužan nadoknaditi i prouzročeni parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a sve gore navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

              III.              Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

              Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

         "Utvrđuje se da je povučena tužba tužitelja J. V. u dijelu gdje potražuje od tužiteljice E. M. isplatu protuvrijednosti od 45.000,00 Euro."

              Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno da se ista u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi presude proturječni odlučnim činjenicama zbog čega se presuda u pobijanom dijelu ne može ispitati. Stav prvostupanjskog suda radi kojeg odbija tužbeni zahtjev je u tome što smatra kako nije utvrđeno na koji način i kada je tuženica pala u zakašnjenje s isplatom iznosa kunske protuvrijednosti od 45.000 Eura, što je proturječno odlučnim činjenicama utvrđenim tijekom postupka. U obrazloženju pobijane presude navodi se kako između stranaka nije sporno da se tuženica Izjavom od 3. studenoga 2006. godine obvezala tužitelju isplatiti na ime dodatno naručenih radova iznos kunske protuvrijednosti od 45.000 Eura najkasnije do 31. prosinca 2006. godine. S obzirom da nije sporan datum do kojeg je tuženica bila dužna podmiriti svoju obvezu onda nije ni sporno da je protekom navedenog roka došla u zakašnjenje stoga što tuženik sukladno odredbi čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dolazi u zakašnjenje kad svoju obvezu ne ispuni u roku određenom za ispunjenje obveze. Među strankama nije sporno da je tuženica predmetnu obvezu podmirila tužitelju tek 19. prosinca 2008. godine pa je ista sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužna tužitelju platiti zakonske zatezne kamate na iznos kunske protuvrijednosti od 45.000 Eura za period od 1. siječnja 2007. godine pa do 19. prosinca 2008. godine. Sve i da se ne može utvrditi kada je tuženica pala u zakašnjenje ili da je ta činjenica sporna ista je u svakom slučaju došla u zakašnjenje danom podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 30. travnja 2007. godine, a sve u skladu s odredbom čl. 182. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužitelj uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a tuženica nije uspjela sa svojim protutužbenim zahtjevom ista mu je dužna nadoknaditi troškove parničnog postupka u cijelosti slijedom čega ni odluka o trošku nije na zakonu osnovana. Sud prvog stupnja pogrešno je utvrdio da niti jedna stranka nije uspjela u svom zahtjevu, a što nije sasvim točno posebno kad se uzme u obzir da je prvotni tužiteljev zahtjev glasio na isplatu kunske protuvrijednosti od 45.000 Eura zajedno sa sporednim potraživanjima, koji dio tužbenog zahtjev je povučen nakon što je tuženica podmirila iznos kunske protuvrijednosti od 45.000 Eura. Stoga da je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupka trebao naložiti tuženici da tužitelju naknadi barem troškove parničnog postupka koji su nastali do djelomičnog povlačenja tužbe. Također je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud trebao uzeti u obzir veliki nerazmjer između vrijednosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva te odrediti naknadu troškova uzimajući u obzir posebno vrijednost i uspjeh tužbenog, a posebno vrijednost i uspjeh protutužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev nakon povlačenja tužbe odnosi se na sporedno potraživanje koje nije veće od 100.000 kuna dok se protutužbeni zahtjev odnosi na iznos od oko 375.000 kuna radi čega je tuženica neosnovano prouzročila tužitelju puno veće troškove postupka nego što je tužitelj prouzročio tuženici.

              U odgovoru na žalbu tužitelja tuženica-protutužiteljica (dalje: tuženica) ističe se da je žalba nepravovremena jer je predana izvan zakonskog roka za podnošenje žalbe s obzirom da je objava presude bila 25. studenoga 2016. godine pa je rok istekao 12. prosinca 2016. godine, dok je žalba tužitelja predana na sud 14. prosinca 2016. godine. Tijekom cijelog postupka tužitelj ne navodi temeljem koje osnove bi bio utemeljen njegov zahtjev za isplatu. Izjava tuženice od 3. studenoga 2006. godine nije osnova za plaćanje već samo potvrda o njezinoj obvezi iz nekog dvostranog pravnog odnosa. Da bi ta njezina obveza bila valjana mora biti valjan i taj dvostrano pravni odnos, te mora postojati sporazum stranaka o svim bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. Zakona o obveznim odnosima), dok u ovom slučaju takvog sporazuma tj. pravne osnove nema. Usprkos brojnim traženjima tuženice tužitelj da nikada nije htio definirati svoje obveze i sklopiti bilo kakav ugovor jer na taj način izbjegava odgovornost za materijalne nedostatke posla. Isti tvrdi da se ovdje radi o dodatno naručenim radovima pa bi taj odnos trebalo promatrati kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima glede ugovora o građenju koji u ovom slučaju nije sklopljen jer nedostaje sporazum o bitnim elementima i pisani oblik. Sud prvog stupnja pogrešno utvrđuje da se ovdje radi o dijelu kupoprodajne cijene, no ni to nije prihvatljivo iz razloga što tužitelj nikada nije bio vlasnik predmetne nekretnine, takav sporazum stranaka nije postignut niti je sklopljen ugovor o kupoprodaji u pisanom obliku. U tom slučaju radilo bi se o kaznenom djelu utaje poreza iz čl. 256. Kaznenog zakona tužitelja i njegovog trgovačkog društva, što bi pak takav ugovor o kupoprodaji činili ništetnim i na što bi sud trebao paziti po službenoj dužnosti pa bi slijedom toga otpala i ta pravna osnova. Posljedično tome, prvostupanjski sud je utvrdio osnovu za plaćanje koja je pravno zabranjena i pozivom na takvu pravnu osnovu odbio protutužbu koja se temelji na stjecanju bez osnove. Tuženica ponavlja da tuženik nikada nije izvršio primopredaju "dodatno naručenih radova". Primopredaja od 19. prosinca 2008. godine je bila primopredaja vlasništva i posjeda između društva B.s. d.o.o. i tuženice temeljem Ugovora o kupoprodaji od 21. kolovoza 2006. godine. Zapisnik o primopredaji od 19. prosinca 2008. godine potpisao je J. V. i istoga pečatirao kao direktor društva Boje snova d.o.o. a ne kao fizička osoba koja je podnijela tužbu u ovom predmetu. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ispravno primjećuje da se u spomenutom zapisniku ne spominju dodatno naručeni radovi no propušta iz toga izvući bitan zaključak da primopredaje dodatno naručenih radova od strane tužitelja uopće nije bilo pa time tuženica nije niti došla u zakašnjenje, a tužitelj svoju obvezu nije izvršio. Predlaže da se tužba u cijelosti odbije te navodi da se u pogledu pobijanog rješenja protivila tom povlačenju pa da tužbeni zahtjev i u tom dijelu treba odbiti kao neosnovan.

              Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. i III. izreke, kao i protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda te rješenje preinače, podredno ukinu i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.

              U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer u navedenom dijelu prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito stoga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Naime, tuženica da je dana 13. srpnja 2006. godine tužitelju isplatila kunski iznos od 36.250,00 kuna kao protuvrijednost iznosa od 5.000,00 Eura, te je spisu predmeta priložena potvrda o isplati tog iznosa, koji dokaz sud prvog stupnja potpuno zanemaruje. Iz sadržaja navedene potvrde slijedi da se ista odnosi na obrtničke radove, materijal i opremu za uređenje stana prema odabiru i želji naručitelja. Dakle, taj iznos se mora uračunati u njeno ispunjenje bilo pri obrtničkim radovima bilo pri nabavi materijala što tužitelj nije napravio već je podnio tužbu na puni iznos od 45.000,00 Eura. Taj povrat iznosa od 5.000,00 Eura tuženica je tražila jer je riječ o stjecanju bez osnove na strani tužitelja. Osnovni propust prvostupanjskog suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja ogleda se u tome da navodi kako je tuženica u posjed stana stupila 19. prosinca 2008. godine kada je sačinjen i zapisnik o primopredaji, a nakon što je pristala potpisati Uputu kojom upućuje društvo B. s d.o.o. da iznos od 45.000,00 Eura uplati na osobni račun tužitelja, a koji zaključak se ponavlja i u daljnjem dijelu obrazloženja pobijane presude te se na takav način imputira da je do kašnjenja primopredaje došlo zbog nepotpisivanja Upute tj. neplaćanja od strane tuženice što je posve pogrešno. Tuženica navodi da je spomenutu Uputu potpisala nakon što joj je omogućen pregled stana prilikom primopredaje stana te istovremeno sa predajom posjeda i vlasništva. Tekst spomenute Upute ponuđen je tuženici tek u rujnu 2008. godine. Uvjet za plaćanje radova je bio taj da su oni dovršeni i da ih je tuženica imala mogućnost pregledati. Ugovor o dodatno naručenim radovima (koji nikada nije sklopljen već je samo tuženica potpisala Izjavu od 3. studenoga 2006. godine bez definiranja obveze druge strane) po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o građenju definiran odredbom čl. 620. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj da nikada nije pristao na definiranje svojih obveza, sastavljanje isprave o dogovoru i potpisivanje iste iako je to tuženica više puta tražila. Osim toga, odredbom čl. 631. Zakona o obveznim odnosima određeno je da se odredbe tog Zakona u pogledu ugovora o djelu primjenjuju i na odgovornost za nedostatke građenja, dok je u čl. 613. st. 3. Zakona o obveznim odnosima jasno određeno da naručitelj nije dužan isplatiti naknadu prije nego što je pregledao djelo i odobrio ga, a što mu je izvođač po odredbi čl. 622. istog Zakona dužan omogućiti kroz stalan nadzor nad radovima i kontrolu količine, kakvoće i sukladnosti ugrađenih proizvoda. Tuženica u prijepornom razdoblju nije imala pristup stanu pa nije ni mogla nadzirati radove, a na taj način tužitelj da nije poštivao ni dobre poslovne običaje, kao ni odredbu čl. 397. Zakona o obveznim odnosima. Ovo stoga što tužitelj nije nikada pozvao tuženicu na pregled stvari već joj je oduzet pristup nekretnini te je pozvana na plaćanje unaprijed bez mogućnosti pregleda radova dok je tužitelj od nje zahtijevao potpisivanje izjave kojom se unaprijed odriče svih prigovora za nedostatke. Članak 8. Ugovora o kupoprodaji od 21. kolovoza 2006. godine također određuje da će prodavatelj po dovršetku građenja predmetne nekretnine istu građevinski očistiti te obavijestiti kupca o datumu i vremenu primopredaje. Tužitelj da je trebao prema Izjavi od 3. studenog 2006. godine, potpisanoj 13. studenog 2006. godine, radove dovršiti do 31. prosinca 2006. godine, odnosno najkasnije do 1. travnja 2007. godine prema Aneksu ugovora o kupoprodaji od 3. studenog 2006. godine i pozvati tuženicu na pregled, a potom primopredaju i istovremeno plaćanje dodatno naručenih radova. Tuženica da je molila tužitelja da je pozove na primopredaju i nudila mu ispunjenje svih tražbina kroz cijelo vrijeme zakašnjenja no tužitelj se nije odazivao na njene pozive niti ju je pozvao na pregled i primopredaju već je to tuženica morala ishoditi podnošenjem tužbe pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-11498/07 i pokretanjem kaznenog postupka Ko-1365/08. Sud je ispravno utvrdio da tuženica nije imala nikakvih razloga odugovlačiti sa svojim ispunjenjem jer je na njezinoj strani bio peterostruki rizik budući da je isplatila 247.395,00 Eura i to dana 13. srpnja 2006. godine iznos od 5.000,00 Eura tužitelju kao predujam, dana 31. kolovoza 2006. godine iznos od 135.000,00 Eura trgovačkom društvu B.s. d.o.o. na ime prvog dijela kupoprodajne cijene, dana 28. ožujka 2007. godine iznos od 56.322,00 Eura na ime drugog dijela kupoprodajne cijene, dana 21. rujna 2007. godine iznos od 45.000,00 Eura na račun društva B. s. d.o.o. i 30. lipnja 2008. godine iznos od 6.073,00 Eura na ime dodatno naručenih materijala radi čega se bojala da će izgubiti taj uplaćeni iznos. Osim toga, njezin rizik ogledao se u tome što nema posjed stana i nije vlasnica istog, stan je opterećen založnim pravom banke za kredit društva B. s. d.o.o. u iznosu od 440.000,00 Eura te gubi mogućnost da svoj kredit kojim je kupila predmetni stan konvertira iz nepovoljnih švicarskih franaka u kredit u eurima jer nije upisana kao vlasnica i ne može dozvoliti uknjižbu založnog prava za osiguranje tog novog kredita, a što je bio i povod da tuženica isplati tužiteljevom trgovačkom društvu iznos od 45.000,00 Eura jer je to trgovačko društvo bilo vlasnik nekretnine. Iako tužitelj nastoji prikazati da tuženica nije imala novaca i da je odgovorna za odugovlačenje žaliteljica tvrdi da je platila iznos od 45.000,00 Eura dana 21. rujna 2007. godine, a taj iznos da bi platila i ranije da je bila pozvana na pregled. Prema tome, ona da je potrebni novac imala ali je morala čekati pregled, posjed, vlasništvo i brisanje tuđe hipoteke do 19. prosinca 2008. godine. Tuženica je potpisala Uputu nakon što je stan pregledala istovremeno s primitkom posjeda i vlasništva te je ovo relevantan redoslijed odnosa između stranaka i društva B. s. d.o.o. Ona nije u zakašnjenju s plaćanjem već je tužitelj bio u zakašnjenju s pozivom na pregled. Zapisnik o primopredaji stana od 19. prosinca 2008. godine je zapisnik između prodavatelja B. s. d.o.o. i nje kao kupca temeljem Ugovora o kupoprodaji od 21. kolovoza 2006. godine. Dakle, ovo nije zapisnik o primopredaji obavljenih građevinskih radova između tužitelja kao izvođača i tuženice kao naručitelja iz razloga što do primopredaje dodatno naručenih radova nikada nije niti došlo. Sam prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u spomenutom zapisniku nema riječi o dodatno naručenim radovima. Zaključak prvostupanjskog suda da bi iznos od 45.000,00 Eura predstavljao dio kupoprodajne cijene posve je pogrešan jer ovo utvrđenje ne proizlazi iz niti jednog iskaza stranaka ili svjedoka, ugovora, potvrda o uplatama, drugih isprava, objektivnih činjenica, zakona niti drugih sudskog postupaka između ovih stranaka. Tužitelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine već drugi subjekt tj. trgovačko društvo B. s. d.o.o. pa se stoga plaćanje tužitelju nikako ne može podvesti pod plaćanje kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu. U vrijeme potpisivanja Ugovora o kupoprodaji s prodavateljem Boje snova d.o.o. predmetni stan nije bio dovršen, bilo je potrebno izvršiti određene radove radi dovršetka te se o tim radovima zaista i razgovaralo. Da je iznos od 45.000,00 Eura zaista bio iznos kupoprodajne cijene onda bi plaćanje tuženice tog iznosa na račun društva B. s. d.o.o. dana 21. rujna 2007. godine trebalo biti priznato kao ispunjenje, no to nije prihvaćeno već je tuženica morala potpisati Uputu od 19. prosinca 2008. godine kojim se taj novac uplaćuje tužitelju. Da je iznos od 45.000,00 Eura zaista bio iznos kupoprodajne cijene koji se ima isplatiti tužitelju osobno tada bi se ovdje radilo o kaznenom djelu utaje poreza iz čl. 256. Kaznenog zakona o čemu je prvostupanjski sud bio dužan obavijestiti državno odvjetništvo radi pokretanja odgovarajućeg kaznenog postupka. U situaciji kada tužitelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine tada, ako bi se radilo o dijelu kupoprodajne cijene, isti nema osnovu zadržati navedeni iznos od 50.000,00 Eura obzirom da ih je stekao bez osnove. Nadalje, prema čl. 620. Zakona o obveznim odnosima ugovor o građenju na koji se poziva tužitelj u tužbi mora biti sklopljen u pisanom obliku i sadržavati sve bitne elemente (određeni projekt, određeni rok, određene radove i materijale, cijene). Sud prvog stupnja pogrešno zaključuje kako je u ovom postupku prijeporno da li je između stranaka sklopljen ugovor o djelu obzirom da su predmet spora radovi na nekretnini pa da bi ovdje trebalo presuditi u skladu s odredbama koje reguliraju ugovor o građenju, kao specijalni oblik ugovora o djelu. Takav ugovor nikada nije sklopljen u pisanom obliku niti je uopće sklopljen pa tužitelj nema osnove zadržati iznos od 50.000,00 Eura jer ih je stekao bez osnove. Nedostatak propisanog pisanog oblika kod ugovora o građenju čini takav ugovor bez pravnog učinka u smislu odredbe čl. 290. Zakona o obveznim odnosima te se na konkretni slučaj ne može primijeniti odredba čl. 294. istog Zakona o osnaženju ispunjenog ugovora jer iz cilja zbog kojeg je oblik propisan (pisano detaljno definiranje obveze izvođača radi mogućnosti provjere obavljenog i isticanja eventualnih prigovora odnosno nedostataka) proizlazi da je pisani oblik nužan uvjet za postojanje i valjanost ugovora o građenju. Postavlja se pitanje kako ispitati da li je ugovor ispunjen ukoliko nije definirano što bi ugovorom trebalo ispuniti. Izjava tuženice od 3. studenog 2006. godine nipošto se ne može smatrati ugovorom o građenju jer nedostaju svi bitni elementi propisani čl. 620. Zakona o obveznim odnosima te je riječ o jednostranoj izjavi tuženice koja je dana pod pritiskom i strahom jer joj se prijetilo razvrgnućem Ugovora o kupoprodaji nakon već uplaćenog iznosa od 140.000,00 Eura pa ju je nevoljko potpisala kod javnog bilježnika dana 13. studenog 2006. godine iako je datirana sa 3. studenoga 2006. godine obzirom da u izjavi nisu navedeni spomenuti bitni elementi što je tuženica tražila, a posebno se napominje da ovdje nije navedena niti jedna obveza tužitelja. Tuženica je tijekom cijelog postupka tražila od prvostupanjskog suda da obveže tužitelja na dostavu ugovora o građenju ili bilo kakve druge dokumentacije u smislu odredbe čl. 233. Zakona o parničnom postupku što prvostupanjski sud nikada nije učinio te bi tuženica umanjila svoj protutužbeni zahtjev za iznos koji bi tužitelj opravdao računom ili drugom ispravom. Smatra da je nedopustivo od nekoga naplatiti 50.000,00 Eura bez ijednog računa, a prvostupanjski sud je dio države, kao i porezna uprava pa je stoga pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da nije utvrđeno da bi tužitelj bez osnove stekao iznos od 50.000,00 Eura ukoliko nije izdan niti jedan jedini račun za taj iznos. Daljnji propust u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja je i odbijanje suda da se saslušaju svjedoci G. B. i D. S. koji su predloženi od strane tuženice jer su ti svjedoci upoznati sa stanjem dovršenosti predmetnog stana zato što su u njemu radili u svibnju i lipnju 2008. godine kada je tuženica dobila pristup predmetnom stanu pa stoga mogu posvjedočiti o stupnju dovršenosti stana u 2008. godini, odnosno, kada su dostavili robu potrebnu za dovršetak stana koju je tuženica naručila iz čega je trebao proizaći i zaključak o tome tko je bio u zakašnjenju s ispunjenjem svojih obveza što je bitno za odluku o tužbi u ovom predmetu. Ti svjedoci predloženi su još na ročištu 18. studenog 2011. godine te je prvostupanjski sud na ročištu od 12. listopada 2016. godine prilikom konačnog odbijanja prijedloga tuženice za saslušanjem ovih svjedoka naveo da će razloge odbijanja obrazložiti u presudi, ali toga u presudi nema. Što se tiče utvrđenja prvostupanjskog suda glede svjedoka Ž. P. te da je isti bio angažiran od strane društva B. s d.o.o. tuženica ističe da se radi o vlasniku obrta D. kojeg je upravo ona angažirala a radi poslova vezanih za rasvjetu i ostale električne instalacije u stanu i da ga je ona platila, što sve proizlazi i iz iskaza ovog svjedoka. Iako je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da nema stručna znanja iz područja procjene nekretnina na temelju pogrešnih pretpostavki došao je do cijene od 1.575,41 Eura po m2 što da je otprilike realna cijena novog i dovršenog stana u Z. Za ovakvu procjenu sud prvog stupnja da je morao odrediti građevinsko-financijsko vještačenje u kojem bi se najprije utvrdilo kakav je bio stupanj dovršenosti stana u trenutku sklapanja ugovora, a u kojem stupnju dovršenosti prilikom primopredaje, što je od radova obavljeno i pri tome uzeti u obzir čitav niz faktora kao što je lokacija nekretnine (gotovo izvan Zagreba na samom rubu građevinskog područja), činjenica da se radi o stanu na visokom drugom katu bez lifta, kvaliteta ugrađenih materijala i uređaja, vrijeme sklapanja Ugovora, kao i da stan nema garažu i ostalo. Umjesto mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka sud je kao podlogu za ovu spornu procjenu uzeo mišljenje svjedokinje D. P. U odnosu na njezin iskaz sud ispravno navodi kako je ta svjedokinja u sporu s tuženicom pa je slijedom toga zainteresirana za ishod ovog postupka radi čega da je njezin iskaz trebalo uzeti sa rezervom, da bi se kasnije prvostupanjski sud pozivao na njenu procjenu vrijednosti nekretnine. Stoga da je sud prvog stupnja trebao sukladno odredbi čl. 250. Zakona o parničnom postupku bio dužan odrediti vještačenje. Tuženica ističe da nije produljila trajanje radova svojim narudžbama niti je novac bio problem (platila 21. rujna 2007. godine tj. daleko prije primopredaje koja je bila tek 19. prosinca 2008. godine) pa time tužiteljica nije bila u zakašnjenju obzirom da nikada nije bila niti pozvana na pregled obavljenih radova odnosno primopredaju stana te da je potpisala Uputu prilikom primopredaje, koju je sama morala ishoditi, a što je detaljno opisano u podnesku od 13. lipnja 2012. godine. Glede protutužbe ističe da ugovor o dodatno naručenim radovima nikada nije sklopljen s obzirom da tužitelj nikada nije dostavio nikakvu dokumentaciju o radovima, koju da je tek više puta tražila, kao i tijekom ovog postupka. Smatra da bi joj tužitelj morao vratiti iznos od 50.000,00 Eura s obzirom da je isti stekao bez osnove u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na troškove postupka tuženica ističe da je tužba odbijena pa smatra da bi temeljem odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku tužitelj njoj trebao naknaditi troškove postupka prema troškovniku koji predaje uz žalbu. Nadalje, glede rješenja kojim se utvrđuje da je povučena tužba u pogledu iznosa od 45.000,00 Euro ističe da se protivi povlačenju tužbe tom dijelu temeljem odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku, kao i da sud tužbu i u tom dijelu odbija i obveže tužitelja na naknadu troškova postupka.

              Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

              Suprotno navodima tuženice u odgovoru na žalbu tužitelja ovaj drugostupanjski sud smatra kako žalba tužitelja nije nepravovremena.

              Ovo stoga što iz spisa predmeta proizlazi da je žalba tužitelja primljena na prvostupanjski sud dana 14. prosinca 2016. godine preporučenom poštanskom pošiljkom te je iz priložene omotnice razvidno da je ista predana na poštu dana 12. prosinca 2016. godine pa kako je odredbom  čl. 113. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) propisano da se predaja na poštu preporučene pošiljke smatra trenutkom predaje to znači da je žalba tužitelja pravovremena jer je izjavljena u zakonskom roku iz čl. 348. st. 1. ZPP.

U odnosu na toč. I. izreke pobijane prvostupanjske presude ovaj sud drugog stupnja nalazi da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Naime, u situaciji kada je tijekom postupka tuženica platila glavno potraživanje te da je tužitelj zatražio da mu tuženica isplati zateznu kamatu na iznos glavnice od 45.000,00 Eura protuvrijednost u kunama za razdoblje od 1. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15%, kao i da mu plati zakonsku zateznu kamatu za period od 1. siječnja 2008. godine do 19. prosinca 2008. godine po stopi od 14% godišnje u takvom slučaju zatražena zatezna kamata postaje glavno potraživanje i treba biti izražena u apsolutnom iznosu.

Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tuženica dana 21. rujna 2007. godine sukladno Uputi od 19. prosinca 2008. godine (l. s. 28) iznos od 45.000,00 Eura odnosno novčani iznos od 329.232,96 kuna uplatila na depozitni račun trgovačkog društva B. S d.o.o. Z. te da upućuje to trgovačko društvo da J. V. navedeni iznos uplati na njegov tekući račun.

U ovakvoj situaciji kada je glavno potraživanje prestalo tada tužbeni zahtjev koji se odnosi na zakonske zatezne kamate postaje glavni zahtjev nužno je da se u takvom slučaju zatražene kamate utuže u apsolutnom iznosu jer je u suprotnom izreka prvostupanjske presude u tom dijelu nerazumljiva i ne može se ispitati.

Osim toga, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je u odnosu na tužbeni zahtjev prijeporno je li tuženica plaćanje iznosa po osnovi dodatno ugovorenih radova od 45.000,00 Eura izvršila sa zakašnjenjem te da li je shodno tome dužna tužitelju platiti kamatu. Nadalje, da temeljem odredbe čl. 219. ZPP nije utvrđeno na koji način i kada je tuženica pala u zakašnjenje s isplatom iznosa od 45.000,00 Eura radi čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Imajući u vidu stanje spisa predmeta te da je u istom priložena obilna dokumentacija, kao i da su tijekom postupka saslušani brojni svjedoci te stranke, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja izostavio ocjenu i zaključak tih dokaza, a izostavio je i razloge o tome kojim je dokazima poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih razloga je tako postupio radi čega prvostupanjska presuda u navedenom dijelu u pogledu odlučnih činjenica da li je i kada te koja stranka došla u zakašnjenje nema razloga što znači da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati radi čega je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP valjalo ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke, kao i odluku o troškovima postupka (toč. III. izreke) stoga što odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu stranaka u sporu (čl. 154. ZPP) te u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će pozvati tužitelja da uredi tužbeni zahtjev na način da kamate označi u apsolutnom iznosu, pod prijetnjom sankcije iz čl. 109. st. 4. ZPP, nakon čega će donijeti odgovarajuću odluku.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. II. izreke ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuju žalba tuženice.

U tom dijelu nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

              U odnosu na protutužbeni zahtjev ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod toč. II. izreke pobijane prvostupanjske presude te da tuženica svojim žalbenim navodima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u navedenom dijelu.

              Iz spisa predmeta proizlazi:

              -da je između trgovačkog društva B. s d.o.o. Zagreb kao prodavatelja i tuženice kao kupca dana 21. kolovoza 2006. godine zaključen Kupoprodajni ugovor predmet kojeg je stan u Z., , površine 150,82 m2 zajedno s pridruženim parkirnim mjestima P5 i P6, kao i idealnim dijelovima zajedničkih prostorija i uređaja zgrade izgrađene na čest. 2479/2 k.o. Gornje Vrapče i da se tuženica prema tom Ugovoru obvezala kupoprodajnu cijenu od 191.312,00 Eura isplatiti u dva navrata i to iznos od 56.322,00 Eura najkasnije do 16. listopada 2006. godine, a iznos od 135.000,00 Eura najkasnije do 31. kolovoza 2006. godine, dok se prodavatelj sukladno odredbi čl. 8. navedenog Ugovora obvezao na primopredaju nekretnine i ključeva u trenutku isplate sveukupno ugovorene cijene i svih eventualno dodatno naručenih radova koje su stranke dogovorile posebnim pisanim dogovorom, da je nakon završetka gradnje prodavatelj dužan nekretninu građevinski očistiti te obavijestiti kupca o datumu i vremenu primopredaje, sve ovo u nazočnosti ovlaštenog predstavnika prodavatelja i kupca o čemu će se sačiniti zapisnik o primopredaji,

              -da je između istih stranaka dana 3. studenog 2006. godine zaključen aneks Ugovora od 21. kolovoza 2006. godine na način da su stranke glede dijela kupoprodajne cijene od 56.322,00 Euro produljile rok isplate do 1. travnja 2007. godine (l. s. 15),

              -da je tuženica dala Izjavu ovjerenu kod javne bilježnice iz Z. M. B. pod ovjerom broj 35485/06 od 13. studenog 2006. godine (l. s. 17) prema kojoj se obvezala da će tužitelju isplatiti novčani iznos u visini od 45.000,00 Eura, plativo u kunama i obračunato prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja najkasnije do 31. prosinca 2006. godine na ime dodatno naručenih radova za stan u Z., D. M. 88,

              -da je iz dopisa odvjetnika Gordana Marovića upućenog tuženici od 22. veljače 2007. godine (l. s. 20) razvidno da je tuženici omogućeno plaćanje u naknadnom roku od 30 dana od primitka opomene,

              -da je iz dopisa odvjetnika T. T. od 16. travnja 2007. godine (l. s. 21) razvidno da se tužiteljica uz Ugovor i aneks, Izjavom obvezala J. V. isplatiti povrh dane kapare od 5.000,00 Eura i iznos od 45.000,00 Eura na ime dodatno naručenih radova za uređenje stana, to da se tužiteljica obvezala platiti najkasnije do 23. ožujka 2007. godine koji iznos nije platila iz razloga što tužitelj nije dovršio dodatne radove i stan nije spreman za primopredaju, a s obzirom da je stan prema Ugovoru i aneksu isplaćen zaključno sa 28. ožujkom 2007. godine da preostaje samo još svota za dodatno naručene radove koji nisu završeni te da će se taj iznos isplatiti sa komisijskom predajom stana uz nazočnost sudskog vještaka građevinske struke radi utvrđenja da li su svi ugovoreni radovi učinjeni i u kojoj kvaliteti te da li ima nedostataka,

              -da je iz dopisa od 19. travnja 2007. godine upućenog od strane odvjetnika T. T., kao punomoćnika E. M. punomoćniku tužitelja G. M. slijedi da se J. V. obvezao stan dovršiti i izvesti ugovorene naknade radove, za što mu tuženica mora platiti svotu koja među strankama također nije sporna, sporno je da li tužitelj ima pravo mijenjati bravu na ulaznim vratima jer su stranke suposjednici stana kojeg je E. M. u cijelosti isplatila i time postala isključivi vlasnik navedenog stana, nakon čega je ista naručila bravara i u nazočnosti policije dala promijeniti bravu od koje mu se dostavlja jedan primjerak ključa kako bi J. V. i dalje bio u suposjedu stana i kako bi se mogla dovršiti obveza preuzeta iz Ugovora,

              -da je Uputom od 19. prosinca 2008. godine (l. s. 28) tuženica uputila trgovačko društvo B. s d.o.o. Zagreb, da novčani iznos od 329.232,96 kuna koji je dana 21. rujna 2007. godine uplatila na bankovni depozitni račun i koji iznos je banka dana 25. rujna 2007. godine doznačila na transakcijski račun trgovačkog društva B. s d.o.o., uplati J. V. na njegov tekući račun, koja Uputa je ovjerena kod javne bilježnice iz Z. V. Z. pod ovjerom broj 16331/08 od 19. prosinca 2008. godine,

              -da iz potvrde o isplati od 13. srpnja 2006. godine (l. s. 49 i 50), a koja je ovjerena kod javne bilježnice iz Z. M. B. pod ovjerom broj 22441/06 od 13. srpnja 2006. godine, slijedi da tužitelj potvrđuje primitak novčanog iznosa u visini od 5.000,00 Eura na ime obrtničkih radova, materijala i opreme za uređenje stana, a sve prema odabiru i želji naručitelja E. M. koja je gore navedeni iznos platila dana 13. srpnja 2006. godine te da tom isplatom još nisu podmireni svi nastali troškovi koje se naručiteljica obvezuje podmiriti najkasnije od 31. srpnja 2006. godine, a ukoliko do tog dana ne isplati ostali dogovoreni iznos u visini od 45.000,00 Eura suglasna je da je uplaćeni iznos od 5.000,00 Eura nepovratan,

              -da je iz naloga za plaćanje tuženice primatelju B. s d.o.o. Z. (l. s. 59) razvidno kako je dana 30. lipnja 2008. godine uplatila iznos od 39.546,85 kuna s naznakom "uplata za dodatne troškove",

              -da iz poštanske uplatnice od 30. lipnja 2008. godine (l. s. 60) slijedi da je tuženica tužitelju uplatila iznos od 4.300,00 kuna s naznakom "uplata za dodatno naručene radove" i

              -da na listu spisa 56 do 58 prileži zapisnik o primopredaji stana od 19. prosinca 2008. godine i to stana broj 5 na drugom katu stambene zgrade u Z., , kupca E. M. te prodavatelja B. s d.o.o. Zagreb koji je potpisan od strane ugovornih stranaka kojom prigodom je tužitelju predana Uputa od 19. prosinca 2008. godine.

              U svezi zaključka prvostupanjskog suda u odnosu na iznos od 5.000,00 Eura s dospijećem 13. srpnja 2006. godine s pravom žalba tuženice ističe kako pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje da u odnosu na taj iznos spisu predmeta ne prileži dokaz koji bi takvu isplatu potvrdio s obzirom da iz spisa predmeta nedvojbeno slijedi da je tuženica predala u spis potvrdu o isplati od 13. srpnja 2006. godine gdje je potpis tužitelja ovjeren kod javnog bilježnika te se navedena isprava nalazi listu spisa 49.

              Međutim, u pogledu ovog iznosa nije u pravu tuženica kada tvrdi da se taj iznos mora uračunati u njeno ispunjenje bilo pri obrtničkim radovima, bilo pri nabavi materijala.

              Naime, iz sadržaja potvrde o isplati od 13. srpnja 2006. godine proizlazi da ukoliko tuženica do 31. srpnja 2006. godine ne isplati dogovorni iznos u visini od 45.000,00 Eura da se ima smatrati i da je ista suglasna kako je uplaćeni iznos nepovratan.

              Kako u ovoj fazi postupka nije prijeporno da tuženica nije do 31. srpnja 2006. godine isplatila dogovoreni iznos od 45.000,00 Eura već je taj iznos plaćen tijekom 2008. godine to znači da sukladno sporazumu stranaka navedenom u potvrdi o isplati tuženica nema pravo na uplaćeni iznos, a koje pravo je izgubila time što nije do 31. srpnja 2006. godine isplatila ostali dogovoreni iznos u visini od 45.000,00 Eura.

              Pored toga, sintagma "ne isplati ostali dogovoreni iznos u visini od 45.000,00 Eura" upućuje na zaključak da je taj iznos od 5.000,00 Eura neovisan o dogovorenom iznosu od 45.000,00 Eura te da se isti nije trebao u slučaju zakašnjenja tuženice uračunavati u iznos od 45.000,00 Eura.

              Sve i da tuženica nije došla u zakašnjenje valjalo je utvrditi da li se iznos od 5.000,00 Eura smatra kaparom ili ne budući da iz dopisa punomoćnika tuženica punomoćniku tužitelja od 16. travnja 2007. godine (l.s. 21) slijedi kako tuženica smatra da bi bila riječ o kapari.

              Odredbom čl. 303. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) propisano je da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno.

              U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze (čl. 303. st. 2. ZOO).

              Pravna priroda iznosa od 5.000,00 Eura bitna je s obzirom na odredbu čl. 303. st. 2. ZOO te s obzirom na činjenicu da iz dopisa tadašnjeg punomoćnika tuženice T. T. odvjetnika iz Z. od 16. travnja 2007. godine (l.s. 21) slijedi da se navedeni iznos smatra danom kaparom.

              Međutim, tuženica ovaj iznos vezuje uz dokaz o uplati istog prema potvrdi o isplati od 13. srpnja 2006. godine (l.s. 49).

              Iz sadržaja potvrde o isplati slijedi da tužitelj potvrđuje primitak novčanog iznosa u visini od 5.000,00 Eura protuvrijednost u kunama na ime obrtničkih radova, materijala i opreme za uređenje stana, sve prema odabiru i želji naručiteljice E. M. koja da je gore navedeni iznos isplatila dana 13. srpnja 2006. godine. Iz sadržaja potvrde o isplati slijedi da tom isplatom još nisu podmireni svi nastali troškovi te se naručiteljica obvezuje iste podmiriti najkasnije do 31. srpnja 2006. godine, a ukoliko ne isplati dogovoreni iznos u visini od 45.000,00 Eura suglasna je da je uplaćeni iznos do 5.000,00 Eura nepovratan.

              Da se u konkretnom slučaju ne radi o kapari slijedilo bi iz činjenice što se u slučaju da se novčani iznos od 5.000,00 Eura smatrao kaparom tada je to trebalo izričito naglasiti, a što ne slijedi niti iz potvrde o isplati od 13. srpnja 2006. godine, a niti iz izjave tuženice od 3. studenoga 2006. godine.

              Stoga, a imajući u vidu prethodno navedena utvrđenja ovaj drugostupanjski sud nalazi da se ne bi radilo o kapari pa da po toj osnovi nema obveze vraćanja iste sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZOO.

              Dakle, iznos od 5.000,00 Eura predstavljao bi predujam za ugovorene radove i potrebne materijale i opreme za uređenje stana pa taj iznos kojeg se tužiteljica odrekla u situaciji kada neprijeporno iznos od 45.000,00 Eura nije uplatila do 31. srpnja 2006. godine tužitelj nije u obvezi vratiti tuženici.

              Da bi tome bilo tako slijedi i iz činjenice kako Izjava na kojoj tužitelj temelji dio tužbenog zahtjeva u pogledu isplate iznosa od 45.000,00 Eura datira iz studenoga 2006. godine, a izjava u pogledu iznosa od 5.000,00 Eura datira od 13. srpnja 2006. godine pa se stoga ta dva iznosa ne mogu izjednačavati po svojoj pravnoj prirodi zbog ove vremenske disproporcije, odnosno zbog činjenice da se i iznos od 5.000,00 Eura odnosi na određene radove koji su bili aktualni prije nego što je tuženica potpisala Izjavu iz studenoga 2006. godine.

              Osim toga, to proizlazi i iz sadržaja pismena od 19. travnja 2007. godine (l.s. 19) u kojem punomoćnik sadašnje tuženice navodi kako između stranaka nema nikakvih sporova te da čim sadašnji tužitelj završi svoju obvezu i pozove njegovu stranku (tuženicu) da izvrši pregled stana i utvrdi eventualne nedostatke, a sve u skladu s Ugovorom, a ukoliko ne bude nikakvih nedostataka i primjedbi na kvalitetu izvedenih radova da će tuženica suprotnoj strani odmah isplatiti ugovoreni iznos.

              Pravilno žalba tuženice ukazuje na to da je pogrešan stav prvostupanjskog suda kako bi zapravo iznos od 45.000,00 Eura bio sastavni dio kupoprodajne cijene te tuženica s pravom ukazuje na to da tužitelj nije bio vlasnik predmetne nekretnine.

              Ova okolnost je vrlo bitna stoga što predmetnu situaciju treba sagledavati kroz dvije razine odnosa i to:

              -odnos između tuženice i tvrtke B. s d.o.o. te

              -odnos između tužitelja i tuženice.

              Posljedično tome, navodi žaliteljice u pravcu toga da je u čl. 8. Ugovora od 21. kolovoza 2006. godine dogovoreni uvjeti i način primopredaje nemaju utjecaja na pravnu poziciju tužitelja jer on, kao fizička osoba, nije ugovorna strana u tom pravnom poslu.

              Glede tvrdnje tuženice da bi Izjava od 3. studenog 2006. godine bila dana pod pritiskom i strahom, a čime zapravo ukazuje da bi se radilo o nevaljanom pravnom poslu, istaći je da sukladno odredbi čl. 279. ZOO prijetnja i sila predstavljaju mane volje te da su to razlozi za pobojnost pravnog posla, a koja okolnost se ne može utvrđivati putem prigovora u okviru ove parnice jer tu nije riječ o ništetnosti pravnog posla na koju sud pazi po službenoj dužnosti po odredbi čl. 327. st. 1. ZOO pa kako tuženica nije dokazala da bi ustala bilo kakvom tužbom radi poništenja Izjave od 3. studenog 2006. godine to ne može niti u ovoj fazi postupka osnovano isticati da bi ta Izjava bila dana pod pritiskom i strahom.

              Tvrdeći da je nedopustivo da je tužitelj od nje naplatio iznos od 50.000,00 Eura bez ijednog računa i da je prvostupanjski sud dio iste države, kao i porezna uprava čime žaliteljica insinuira da bi navedeni pravni posao bio ništav u smislu odredbe čl. 322. ZOO odgovoriti je da eventualna odgovornost tužitelja ili tvrtke u njegovom vlasništvu zbog nepodmirenja poreznih obveza ne bi utjecala na valjanost prijepornog pravnog posla budući da isti zbog navedenog razloga nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a ova činjenica može imati za posljedicu pokretanje nekog drugog postupka od strane za to nadležnog tijela radi utvrđivanja prekršajne ili kaznene odgovornosti.

              Daljnja odlučna činjenica je u kakvom stanju je bio stan u Z., u trenutku kupoprodaje istog od tvrtke B. s d.o.o.

              S obzirom na činjenicu da se u čl. 1. Ugovora o kupoprodaji od 21. kolovoza 2006. godine kao predmet kupoprodaje definira stan broj 5. u potkrovlju površine 150,82 m2 s pridruženim parkirnim mjestom P5 ukupne površine 11,50 m2 i parkirno mjesto P6 ukupne površine 11,50 m2, a da se u čl. 2. Ugovora navodi kupoprodajna cijena u visini od 191.312,00 Eura, nedvojbeno je zaključiti kako je u trenutku kupnje taj stan bio u roh-bau izvedbi te da bi za useljenje u isti bilo potrebno izvršiti određene unutarnje radove pa da je posljedično tome između parničnih stranaka došlo do usmenog dogovora koji je imao za posljedicu davanje Izjave tuženice u studenome 2006. godine.

              Da bi se radilo o takvom stanu ne slijedi samo iz činjenice kolika je površina stana i kolika je dogovorena kupoprodajna cijena, nego i iz iskaza svjedoka Ž. P. (l.s. 94) koji je po zahtjevu tuženice u predmetnom stanu radio električnu rasvjetu, a od strane tvrtke B. s d.o.o da je angažiran samo za uređenje zidova u bijelo, a što se tiče dovršenosti radova u to vrijeme da su parketi bili u jako lošem stanju i da su poslije prebrušeni, stepenice nisu bile obložene, na prozorima nije bilo zaštitnih žaluzina, a u wc-u nije bilo školjke. Da je tražio da se u stanu postavi barem jedna "pipa".

              O stanju stana glede unutarnjeg uređenja iskazuje i svjedokinja D. P. (l.s. 95) koja izričito navodi da je prodaja išla u roh-bau izvedbi jer su smatrali da će se tako veliki i skupi stan lakše prodati pa da je tuženice kupila stan u takvoj fazi. Ta svjedokinja je navela da su se parnične stranke dogovorile da se stan završi u smislu "ključ u ruke", da ne zna točno koji su sve radovi naručeni i u kom materijalu jer da ona stan nije vidjela te da su jedne prigode tužitelj i tuženica bili u njihovoj agenciji i razgovarali o radovima te o iznosu od oko 50.000,00 Eura.

              Također, svjedok R. M. (l.s. 132 i 133) potvrđuje da je bila riječ o stanu u roh-bau izvedbi te da je njegov zadatak bio pomoći kupcima u izboru materijala za uređenje radi čega je stalno bio prisutan na gradilištu, a tuženici da je pomogao u izboru keramičkih pločica te da se sa svi kupcima ugovaralo da će određeni materijali (tu da se misli na parkete, pločice, sanitarije, boje i sl.) biti uključen u cijenu do određenog limita, a kada se taj limit pređe kupac da je to trebao financirati sam. Da se sjeća da je tuženica izabrala pločice koje je trebalo dopremiti iz Italije, problem je nastao jer su stigle pločice različitih dimenzija radi čega je davao upute keramičaru na koji način će prevladati tu razliku načinom lijepljenja pločica, da smatra da nema odgovornosti na strani tvrtke B. s d.o.o za kašnjenje u izvođenju radova, da se sjeća da je tuženica bila zahtjevniji kupac, da se radilo o velikom stanu i da je tu bilo puno posla.

              Vezano s time treba razmotriti i sadržaj zapisnika o primopredaji stana od 19. prosinca 2008. godine (l.s. 56).

              Naime, prvostupanjski sud pogrešno smatra da u konkretnom slučaju predmet primopredaje ne bi bili naknadno ugovoreni radovi između tužiteljice i tuženika.

              Ovo stoga što je predmet kupoprodaje bio stan u roh-bau izvedbi, a to podrazumijeva stan u kojem nisu izvršeni fini građevinski radovi poput bojanja, postavljanja pločica, podnih obloga, sanitarija, unutarnjih vrata, elektro i vodovodne instalacije i sl.

              S obzirom da se u tom zapisniku konstatiraju nedostatci i to da se na jugozapadnoj terasi gornji rub pločica uz zaobljeni zid terase odvojio od zida radi čega se prodavatelj obvezuje naknadno istu fugirati, da su u hodniku dovodne cijevi plinskog brojila oličene samo temeljnom bojom pa da nedostaju dva sloja završnom bojom, u praonici da dovodne cijevi treba premazati još jednim premazom temeljne boje a nakon toga i dva premaza završne boje, a u pogledu kliznih vrata da je ugrađen graničnik otvorenog stanja ali da nema elastičnog dosjeda u otvorenom položaju, a vrata da se njišu oko osi vodilice pa da se donji dio vrata klima u odnosu na podnu vodilicu i grebe po zidu te je isti nedostatak konstatiran i u zapadnoj kupaonici, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je riječ o radovima koji predstavljaju naknadno ugovorene radove uređenja stana tužiteljice od strane tuženika sukladno Izjavi iz studenoga 2006. godine.

              Pri tome indikativna je činjenica što je tom prigodom tuženica predala tužitelju Uputu od 19. prosinca 2008. godine koju okolnost treba povezati sa sadržajem dopisa punomoćnika tuženice od 16. travnja 2007. godine (l.s. 21) u kojem se navodi da će tuženica isplatiti kompletno dogovoreno za dodatno izvršene radove i to sa komisijskom primopredajom stana uz prisutnost građevinskog vještaka radi utvrđenja da li su svi ugovoreni radovi učinjeni i u kojoj kvaliteti i da li ima nedostatka.

              Glede tvrdnje tuženice da je riječ o pravnom poslu tj. ugovoru o građenju koji u sebi ima elemente ugovora o djelu pa da bi trebao biti u pisanom obliku, a kako isti nema pisani oblik da je riječ o ništetnom pravnom poslu odgovoriti je kako je takvo stajalište žaliteljice u suprotnosti s odredbom čl. 294. ZOO koja odredba propisuje da ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije bio sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

              Kako je u konkretnom slučaju tuženica isplatila tužitelju iznos do 45.000,00 Eura te kako je dana 19. prosinca 2008. godine došlo do primopredaje stana, a o čemu je sastavljen i zapisnik u nazočnosti vještaka građevinske struke te kako tuženica kao kupac nije imala većih primjedbi na stanje stana u trenutku primopredaje to znači da je navedeni pravni posao u cijelosti realiziran pa da je sukladno odredbi čl. 294. ZOO došlo do osnaženja tog ugovora kojem je nedostajao potreban oblik.

              Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

              U odnosu na žalbu tuženice protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da je povučena tužba tužitelja u dijelu gdje potražuje od tuženice isplatu protuvrijednosti od 45.000,00 EUR-a ovaj sud drugog stupnja nalazi da je u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 193. st. 2. ZPP budući da je u konkretnom slučaju razvidno da se tuženica na ročištu od 29. siječnja 2009. godine (l.s. 29) navela da se ne protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva glede iznosa od 45.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti pa stoga ne može u ovoj fazi postupka istaći da se protivi povlačenju tužbe i predlagati da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbije.

              Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u toč. 2. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

              Odluka o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zadru, 7. veljače 2017. godine