Broj: Gž-443/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, OIB:89577096924 kao drugostupanjski sud, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz D., OIB:…, koju zastupa punomoćnica N. S., odvjetnica iz D., protiv tuženika 1. K. G. iz D., OIB:… i 2. M. G. iz D., OIB:…, koje oboje zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz D., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, broj P. 171/12 od 13. siječnja 2015, 29. studenoga 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, broj P. 171/12 od 13. siječnja 2015:

 

              a) potvrđuje u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženicima solidarno platiti tužiteljici 8.000,00 kn sa zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za  pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana i u točki II izreke

 

              b) preinačuje u preostalom dijelu točke I izreke, te se odbija dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

              „Nalaže se tuženicima, solidarno, platiti tužiteljici 7.000,00 kn (svaki za po 3.500,00 kn) sa zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za  pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

 

"I. Nalaže se tuženicima, solidarno, da plate tužiteljici 15.000,00 kn (svaki za po 7.500,00 kn) sa zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za  pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka."

 

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba je dopuštena i pravovremena.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti  zbog fizičke i naročito duševne boli uslijed događaja od 16. prosinca 2012. koji se zbio nešto prije 9.00 sati. Te zgode je bravar po tužiteljičinom nalogu popravljao bravu na željeznim dvorišnim vratima pored kuće u kojoj ona živi, koja su u blizini caffe bara M. u vlasništvu tuženikove obitelji. Tuženici su tad izašli iz caffe bara i došli do tog bravara, a tuženik pod 1. ga je verbalno napao i iščupao kabel od struje čime je bravara onemogućio u daljnjem radu. Tužiteljica je čula galamu i prišla tuženicima koji su je tad verbalno napali  riječima …" ovo nije tvoja država, vrati se u G. odakle si došla, jadnice jedna, ne možeš ti meni ništa” i slično. Tuženik pod 2. ju je tad gurnuo, a oboje tuženika su je i pljunuli u lice, a cijeli događaj se zbio pred tržnicom punom ljudi u Gružu.

 

              Prvostupanjski sud je tijekom postupka pregledao i pročitao isprave priložene spisu, te je saslušao parnične stranke i svjedoke J. D., A. B., M. S. i A. B..

 

Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio:

 

- da iz iz presude Prekršajnog suda u Dubrovniku, broj VI-162/12 od 7. svibnja 2012.(list spisa 29-31) proizlazi da su parnične stranke oglašene krivima za prekršaj protiv javnog reda i mira jer su "dana 16. siječnja 2012. godine u 9.30 sati u Dubrovniku u ulici …, zbog loših odnosa, a prilikom mijenjanja cilindrične brave od strane M. K. u prolazu u ulici … u D. verbalno se, a potom i fizički sukobili na način da je K. G. vikao na sav glas "dat ćeš i meni jedan ključ, ovo je javno dobro" da bi je u jednom trenutku pljunuo u lice, nakon čega ga je M. dva oputa udarila nogom u predio desne potkoljenice", te da je tuženik ad. 1. u svom iskazu u tom prekršajnom postupku priznao da je pljunuo tužiteljicu

 

              - da navedena presuda nije pravomoćna, budući je tužiteljica protiv iste podnijela žalbu, dok je tuženik pod 1. izjavio da se nije žalio i da je već platio kaznu, iz čega proizlazi da je u prije navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da je tuženik počinio prekršaj protiv javnog reda i mira time što je galamio na tužiteljicu, te je pljunuo u lice

 

              - da između stranaka nije sporno se predmetni događaj zbio u blizini place u G. i terasa caffe barova M. i F., radnim danom u jutarnjim satima, kad je tu puno ljudi, a što potvrđuje ne samo tužiteljičan iskaz, nego i iskaz tuženice pod 2. koja navodi da je sporni događaj vidjeli ljudi koji su sjedili ispred kafića

 

              Prvostupanjski sud je nadalje analizirajući iskaze saslušanih svjedoka poklonio vjeru iskazu svjedokinje M. S., ocijenivši ga vjerodostojnim, istinitim i logičnim. Ova svjedokinja je u bitnom potvrdila tužbene navode. U svom iskazu je navela da je prvo vidjela bravara koji je kroz drugi ulaz izašao van iz dvorišta, zatim tuženika pod 1. kako je iščupao kabel iz zida, a potom se tužiteljici unio u lice i rekao joj: „Što ti tu radiš, ovo nije tvoja država, ajde odakle si došla, vrati se u G., zašto se nisi udala, kakva si to”, te je potom i pljunuo tužiteljicu u lice. Svjedokinja je također iskazala da je vidjela i da je tuženica pod 2. došla do tužiteljice, počela je vrijeđati, i pljunula je u lice.

 

              Sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka J. D., A. B. i A. B. ocijenivši ih pristranim, naučenim i nelogičnim, posebno jer su svi oni, kao i tuženik pod 1. iskazivali da je tuženik pod 1. postupio predmetnoj nekretnini kako bi ubrao smokve, a notorna je činjenica da smokve zriju u ljeto, a ne u zimu kad se predmetni događaj zbio. Također svi ovi svjedoci su naveli da tuženik pod 1. nije bio agresivan, da nije vikao niti je pljunuo tužiteljicu, a što je u protivnosti s činjeničnim opisom prekršajnog djela u vezi kojeg je tuženik pod 1. oglašen krivim i kažnjen presudom Prekršajnog suda u Dubrovniku, kao i iskazom samog tuženika pod 1. danom u tom postupku da jest pljunuo tužiteljicu.

 

              Same parnične stranke su kontradiktorno izjavljivale. Dok je tužiteljica tvrdila da su je tuženici verbalno napali i oboje pljunuli u lice, tuženici su to poricali, a tuženik je u svom iskazu naveo da je tužiteljica bila agresivna i da ga je tužiteljica više puta udarila. 

 

              Prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je dana 16. siječnja 2012. između tužiteljice i tuženika pod 1. i 2. došlo do verbalnog sukoba tijekom kojeg su tuženici tužiteljicu vrijeđali, te je oboje pljunuli u lice, uslijed čega je kod tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti, kako to proizlazi iz tužiteljičinog iskaza u kojem je navela da je zbog spornog događaja imala problem sa spavanjem, stresom, da je zatražila i liječničku pomoć, te da joj je liječnik propisao Normabel i savjetovao promjenu okoline, a da isto prizlazi i iz nalaza Poliklinike G. od 23. siječnja 2012. (list spisa 15).

 

              Slijedom navedenog prvostupanjski sud je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu i odlučio kao u izreci prvostupanjske presude temeljem odredbi članka 1046, 1100. i 1107. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

              Ovaj su prihvaća naprijed navedena činjenična utvrđenja i činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda, kao i ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, s tim da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je i tužiteljica u sukobu s tužiteljem istog udarila nogom u predio desne potkoljenice, nakon što ju je ovaj pljunuo, na što se ukazuje u žalbi.

 

              Ispitujući nadalje prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da navedena povreda nije ostvarena niti su ostvarene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalbom se osnovano ukazuje da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući izreka presuda proturječi sama sebi i razlozima presude.

 

Naime, tuženicima je pobijanom presudom naloženo i solidarno platiti tužiteljici zbirni iznos (15.000,00 kuna) i svakome od njih platiti joj pojedinačni iznos (7.500,00 kuna), što se međusobno isključuje, dok se u obrazloženju presude prvostupanjski sud (pravilno) poziva na odredbu članka 1107. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno, što sve presudu čini nerazumljivom.

 

              Cijeneći sve okolnosti slučaja koje je cijenio i prvostupanjski sud, osobito činjenicu da su tuženici tijekom sukoba s tužiteljicom istu oboje pljunuli u lice, što je kod tužiteljice moralo izazvat osjećaj poniženja i gađenja, te je radi predmetnog događaja imala problema sa spavanjem, stresom radi čega je zatražila i liječničku pomoć, a s druge strane i okolnost da je tužiteljica i prema vlastitom priznanju u predmetu Prekršajnog suda u Dubrovniku, broj VI-162/12 prilikom sukoba s tuženikom pod 1. istog udarila nogom u predio desne potkoljenice i to nakon što ju je ovaj pljunuo (ne prije, kako to u svom iskazu u ovom postupku tvrdi tuženik pod 1, jer je to protivno činjeničnom opisu prekršajnog djela iz presude Prekršajnog suda u Dubrovniku, broj VI-162/12 od 7. svibnja 2012, koja je u odnosu na tuženika pod 1. postala pravomoćna, i ne dvaput kako to žalba ističe, a koju tvrdnju tuženici nisu tijekom postupka dokazali niti je spomenuta presuda Prekršajnog suda u Dubrovniku kojom se to utvrđuje u odnosu na tužiteljicu postala pravomoćna), ovaj sud smatra primjerenim temeljem odredbi članka 1046, 1100. i 1107. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima naložiti tuženicima solidarno platiti tužiteljici iznos od 8.000,00 kn uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate, pa je u tom dijelu valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci pod I, dok je u preostalom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva obuhvaćen pobijanom presudom, sve temeljem odredbe članka 373. a. stavka 1. točke 2. i stavka 3. ZPP-a.

 

Tuženici tijekom postupka nisu popisali parnični trošak, pa kako njihov zahtjev za naknadu parničnog troška u smislu odredbe članka 164. stavka 1. ZPP-a nije određen, to im ne pripada ni pravo na naknadu parničnog troška. Budući drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, valjalo je potvrditi odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II izreke prvostupanjske presude, pa je u odnosu na nju odlučeno kao u izreci pod I temeljem odredbe članka 374. u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a i članka  članka 380. stavka 2. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 29. studenoga 2017.