Broj: Gž-638/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. d. G. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. te o žalbi tužiteljice protiv dopunske presude i rješenja istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. u dijelu pod toč. I izreke kojim je tuženik E. o. d.d. Z. dužan tužiteljici L. B. isplatiti iznos od 67.216,51 kn, te se odbija djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice L. B. i potvrđuje djelomično dopunska presuda istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. kojim je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu za period od 19. srpnja 2007. do 24. studenoga 2014. glede dosuđenog iznosa glavnice od 67.216,51 kn.

2. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. u dijelu pod toč. I izreke, kao i dopunska presuda istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. u pogledu početka tijeka zakonske zatezne kamate tako da se nalaže tuženiku E. o. d.d. Z. da tužiteljici L. B. isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete od 67.216,51 kn od 25. studenoga 2014. pa do isplate i to za period od 25. studenoga 2014. pa do 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od  dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu.

3. Odbija se djelomično žalba tuženika E. o. d.d. Z. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. u dijelu pod toč. II izreke.

4. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice L. B. i potvrđuje djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. pod  toč. III izreke do iznosa od 35.688,00 kn te za mjesečni iznos rente od 84,00 kn.

5. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. pod toč. III izreke tako da se nalaže tuženiku E. o. d.d. Z. da tužiteljici L. B., pored dosuđenog iznosa od 67.216,51 kn, isplati daljnji iznos od 2.095,49 kn.

6. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 25. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. u dijelu pod toč. I izreke kojim je obvezan tuženik E. o. d.d. Z. da tužiteljici L. B. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 109.602,00 zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. siječnja 2016. pa do isplate te pod toč. IV izreke tako da se sudi:

Dužan je tuženik E. o. d.d. Z. naknaditi tužiteljici L. B. parnični trošak u visini od 56.182,68 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. siječnja 2016. (dana presuđenja) pa do isplate i to po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od  dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice L. B. i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7961/07 od 6. ožujka 2017. pod toč. II izreke.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              "I Tuženik E. o. d.d., Z., dužan je tužiteljici L. B. iz Z., isplatiti iznos od 67.216,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. siječnja 2016.g., pa do isplate temeljem čl. 29 st. 2 ZOO-a, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 109.602,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dana 25. siječnja 2016.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana.             

              II Tuženik je dužan tužiteljici plaćati mjesečnu rentu za tuđu pomoć u iznosu od 182,00 kuna mjesečno, počam od 1.ožujka 2008.g. pa nadalje do kraja života, s time da dospjeli obroci budu plaćeni odjednom sa zakonskom zateznom kamatom temeljem čl. 29 st.2 ZOO-a, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a dospijevajući do 5-tog u mjesecu, u roku od 15 dana.

              III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 37.783,49 kuna, te za mjesečni iznos rente 84,00 kuna.

              IV Tužiteljica je dužna  tuženiku isplatiti parnični trošak u iznosu od 34.087,50 kuna u roku od 15 dana."

              Dopunskom presudom i rješenjem od 6. ožujka 2017. odlučeno je:

              «I Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za zatraženu zakonsku zateznu kamatu od dana štetnog događaja, 19. kolovoza 2007.g. pa do 24. siječnja 2016.  za dosuđeni iznos glavnice od 67.216,51 kuna.              

              II Ispravlja se izreka presude ovog suda od 25. siječnja 2016.  u stavku II u odnosu na zakonske zatezne kamate za tuđu pomoć  u iznosu od 182,00 kuna mjesečno, te umjesto: "počam od 1. ožujka 2008.g. ispravno treba pisati: "počam od 1. rujna 2008.g. pa nadalje.»

              Protiv navedene presude u pogledu početka tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos u dijelu pod toč. I izreke, kao i u odnosu na toč. III i IV izreke žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz  prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači.

              U žalbi ističe ga je pogrešno prvostupanjski sud odlučio kako je doprinos tužiteljice 30% obrazloživši to na način da je ista neoprezno iskoračila na kolnički trak i da je pogledala lijevo mogla je vidjeti nailazak vozila osiguranika tuženika te bi u tom slučaju odustala od poduzete radnje i tada ne bi došlo do naleta vozila na nju. Nasuprot tom zaključku suda istaći je da je iz skice lica mjesta vidljivo kako je do kontakta došlo na samoj granici autobusnog ugibališta i prometne trake, a do tog mjesta tužiteljica je došla kako bi vidjela da li je promet iza zaustavljenog autobusa slobodan ili ne. U tom trenutku da je došlo do naleta vozila pa tužiteljica više nije imala vremena odustati od poduzete radnje kao što to smatra prvostupanjski sud. Stoga da je u tom dijelu činjenično stanje pogrešno utvrđeno budući da tužiteljica smatra kako je odgovornost osiguranika tuženika za štetni događaj isključiva. Odluka o kamatama da je suprotna Zakonu o obveznim odnosima prema kojemu se uzima da je šteta dospjela danom nastankom štete te nema mogućnosti da kamate budu dosuđene od presuđenja. To je neprihvatljivo za sve oštećenike jer kod teških tjelesnih ozljeda liječenje traje pa ta okolnost ne može biti smetnja da se kamate dosude od dovršetka liječenja tj. 25. studenoga 2011. Tuženik da je tijekom postupka isplatio tužiteljici 88.976,44 kn. Predlažu da mu se obistini trošak sastava žalbe.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I, II i IV izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističe da je iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke razvidno kako je tužiteljici tuđa pomoć potrebna u opsegu od 16 sati mjesečno s tim što se u razlozima presude navodi da je tužiteljici potrebna trajna tuđa pomoć u opsegu od 17,33 sata mjesečno. Stoga da je u tom dijelu prvostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ukoliko sud nije prihvatio mišljenje vještaka o potrebi za tuđom pomoći u opsegu od 16 sati mjesečno mogao je jedino postupiti sukladno odredbi čl. 261. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku te odrediti novo vještačenja pa je na taj  način ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 261. istog Zakona. Tijekom postupka da je radi utvrđenja činjeničnog stanja u svezi postojanja potrebe tužiteljice za trajnom tuđom pomoći provedeno nekoliko vještačenja koja su bila međusobno proturječna. Prvim vještačenjem po vještacima dr. F. i dr. R. utvrđeno je kako tužiteljica nema potrebe za trajnom tuđom pomoći što je jasno obrazloženo prilikom usmenog očitovanja vještaka dr. F. na ročištu od 12. svibnja 2010. Novim medicinskim vještačenjem po dr. R. utvrđeno je da tužiteljica ima potrebu za trajnom tuđom pomoći u opsegu od 16 sati mjesečno. Nakon toga, dr. F. i dr. R. su se na ročištu od 7. prosinca 2010. usuglasili i utvrdili da je tužiteljici potrebna trajna tuđa pomoć u opsegu od 16 sati mjesečno. Novim medicinskim vještačenjem po dr. Č. također je utvrđena potreba tužiteljice za trajnom tuđom pomoći u opsegu od 4 sata tjedno. Potom su vještaci dr. F. i dr. R., nakon dostave medicinske dokumentacije o nastavku liječenja i rehabilitacije i nakon ponovnog pregleda tužiteljice, u pisanoj dopuni od 3. veljače 2016. potvrdili svoja ranija utvrđenja i ostali kod mišljenja da je tužiteljici potrebna trajna tuđa pomoć u opsegu od 16 sati mjesečno, a u pisanoj dopuni od 19. svibnja 2015. isti vještaci navode da je liječenje tužiteljice trajalo od 19. kolovoza 2007. do 25. studenoga 2014. Tuženik se podneskom od 16. rujna 2015. očitovao na dopunsko pisano očitovanje vještaka od 19. svibnja 2015. te je stavio konkretne prigovore u pogledu mišljenja vještaka nakon čega su vještaci na ročištu od 17. rujna 2015. u svezi istaknutih prigovora tuženika predložili da zajednički pregledaju tužiteljicu radi utvrđenja okolnosti u vezi potrebe za trajnom tuđom pomoći. Nakon okončanja liječenja 25. studenoga 2014. i dostave kompletne liječničke dokumentacije vještaci tužiteljicu nisu pregledali jer se njezin punomoćnik na ročištu od 30. listopada 2015. protivio ponovnom pregledu. Stoga da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nije jasno da li je nastavkom liječenja koje je trajalo do 25. studenoga 2014. postignuto poboljšanje kod tužiteljice i s tim u vezi da li joj je i dalje potrebna tuđa pomoć, kao i da li će joj takva pomoć u budućnosti trebati. Zadnji pregled tužiteljice vještaci su izvršili 8. siječnja 2014. kojom prilikom nisu imali uvid u liječničku dokumentaciju u periodu od 8. rujna 2011. do 25. studenoga 2014. što je jasno razvidno iz njihove pisane dopune od 3. veljače 2014.  u kojem se kao zadnji nalaz navodi kontrola ortopeda od 8. rujna 2011. prema kojem se utvrđuje poboljšanje stanja te određuje daljnja terapija i kontrola za tri mjeseca. Liječenje i rehabilitacija imaju za prvenstveni cilj poboljšati stanje i svakodnevno funkcioniranje ozlijeđene osobe zbog čega se ne može presumirati da stanje tužiteljice nije poboljšano nastavkom liječenja do 25. studenoga 2014. Tek po okončanju liječenja i rehabilitacije, temeljem uvida u cjelokupnu liječničku dokumentaciju i na temelju pregleda tužiteljice vještaci mogu utvrditi je li ili nije došlo do takvog poboljšanja te da li je tužiteljici i dalje potrebna tuđa pomoć i u kojem opsegu. Jedino su na taj način vještaci mogli sačiniti potpuni i pravilan način i mišljenje o potrebi tužiteljice za trajnom tuđom pomoći, pa je očito da su zbog toga i sami na ročištu od 17. rujna 2015. predlagali zajednički pregled tužiteljice. Kako je tužiteljica opstruirala ovaj dokaz sud je tužiteljicu s tužbenim zahtjevom s naslova rente trebao odbiti u cijelosti jer nema dokaza da je tužiteljici nakon okončanog liječenja i dalje potrebna tuđa pomoć tj. da joj je takva pomoć potrebna trajno. Na taj način da je ostvarena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. st. 1. i 2., čl. 220. st. 1. i čl. 221. a Zakona o parničnom postupku. Tijekom postupka tuženik je ukazivao da nalaz i mišljenje vještaka o potrebi tužiteljice za trajnom tuđom pomoći jer su na ročištu od 17. rujna 2015. izrijekom potvrdili da su članovi H. d. za m. v., M. s. H. d. s. v. U podnesku od 16. rujna 2015. ukazano je upravo da su po navedenim ustanovama i strukovnim udruženjima izrađene Orijentacijske medicinske tablice smanjenja životnih aktivnosti koje su prihvaćene dana 16. srpnja 2013. te mišljenje vještaka nije sukladno tim načelima. Naime, pravila struke postavljena od strane strukovnih udruženja određuju da trajna tuđa pomoć nije potrebna u slučaju postotka smanjenja životnih aktivnosti do 40% pa je očigledno da ocjena vještaka o potrebi tužiteljice za trajnom tuđom pomoći nije sukladna pravilima struke kada su kod postotka smanjenja životne aktivnosti s kirurške strane od 30% ocijenili da tužiteljica treba trajnu tuđu pomoć od 4 sata tjedno. Na ove okolnosti vještaci da se u postupku nikada nisu očitovali iako je tuženik to u svom podnesku izričito predlagao niti je sud od vještaka to tražio. Na taj način tuženiku da je onemogućeno raspravljanje te počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Pored toga, ostvarena je i bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., 260. i 261. istog Zakona jer po prigovorima tuženika sud nije od vještaka zatražio očitovanje u svezi neusklađenosti njihovog mišljenja s pravilima struke. Tijekom postupka utvrđeno je da je kod tužiteljice zbog posljedica ozljeđivanja zaostalo trajno smanjenje životnih aktivnosti u opsegu od 35%. Sud smatra da iznos od 80.000,00 kn predstavlja primjerenu naknadu za duševne bolove zbog povrede tjelesnog i duševnog zdravlja, za koji iznos kao i za preostale iznose neimovinske štete tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Kao dodatni kriterij za utvrđivanje ove štete su životna dob, vrsta zanimanja oštećenika i sl. te bi po Orijentacijskim kriterijima tužiteljici pripao iznos od 40.000,00 kn po osnovi smanjenja životnih aktivnosti, a kako je tužiteljica osoba mlađe dobi to je pravilno odmjeriti naknadu u nešto povećanom iznosu ali nikako se ne može prihvatiti da primjerenu i pravičnu naknadu predstavlja udvostručeni iznos od 80.000,00 kn jer je na taj način pojam "orijentacijski" izgubio svaki smisao. U pogledu naknade neimovinske štete sud je istu temeljio na utvrđenjima vještaka o jačini i trajanju pretrpljenih fizičkih bolova, straha, stupnja i karaktera naruženosti te je pozivom na odredbu čl. 223. Zakona o parničnom postupku po kriteriju pretrpljenih tjelesnih bolova dosudio iznos od 24.000,00 kn, za pretrpljeni strah 20.000,00 kn i za duševne boli zbog naruženja 35.000,00 kn koji iznosi su odmjereni krajnje visoko bez opravdanja u jačini i trajanju fizičkih bolova i straha, stupnju i uočljivosti naruženja, kao i u ostalim utvrđenim okolnostima slučaja. U odnosu na fizičke boli tuženik smatra da bi primjerena naknada s obzirom na dužinu i trajanje bolova po Orijentacijskim kriterijima iznosila 10.000,00 kn, a uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja najviše bi joj mogao pripasti iznos od 14.000,00 kn. Svako odstupanje veće od 30% bez utvrđenih posebnih i teških okolnosti slučaja obezvređuje primjenu kriterija Vrhovnog suda te predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava. Takvo odstupanje predstavlja odmjeravanje naknade u iznosu od 24.000,00 kn koji je 140% veći od Orijentacijskih kriterija. Isto se odnosi i na naknadu s obzirom na pretrpljeni strah koji je trajao u ukupnom periodu kraćem od 5 mjeseci s tim da se u periodu od 4 mjeseca radilo o kasnom strahu slabog intenziteta, a u periodu od 24 dana strahu slabog (14) i srednjeg intenziteta (10). Trajanje i intenzitet straha da ne opravdavaju naknadu odmjerenu po sudu u visini od 20.000,00 kn već tuženik drži da bi primjerena naknada bio iznos od 10.000,00 kn. U odnosu na naruženost riječ je o naruženosti srednjeg prema velikom stupnju koja je povremeno uočljiva drugim osobama pa bi to opravdavalo naknadu u rasponu od 11.000,00 do 22.000,00 kn. Pritom je bitno da je riječ o naruženju koje je trećima uočljivo povremeno, a sud se o razlozima presude kod ocjene visine primjerene naknade izričito pozvao da je imao u vidu kako se radi o ženskoj osobi rođenoj 1984. Spol oštećene osobe ne predstavlja okolnost za povišenje naknade dok mlađa životna dob opravdava dosuđenje naknade u većem iznosu, a nikako u iznosu koji znatno premašuje iznose koji se po Orijentacijskim kriterijima utvrđuju za teži stupanj naruženosti pa da bi po ovoj osnovi naknada mogla iznositi najviše 22.000,00 kn. Stoga da bi iznos od 96.000,00 kn predstavljao primjereni i pravični iznos naknade cjelokupne neimovinske štete tužiteljice (fizički bolovi 14.000,00 kn, strah 10.000,00 kn, smanjena životna aktivnost 50.000,00 kn i naruženost 22.000,00 kn) s tim da se ne spori iznos dosuđen s naslova tuđe pomoć i njege do 31. kolovoza 2008. u iznosu od 16.000,00 kn. Umanjenjem ukupnog iznosa naknade od 112.000,00 kn za doprinos tužiteljice u utvrđenom omjeru od 30% istoj pripada naknada u iznosu od 78.400,00 kn. Kako nije prijeporno da je tuženik tužiteljici već isplatio iznos od 78.976,44 kn neosnovano je sud tužiteljici dosudio daljnju naknadu s osnova neimovinske štete i tuđe pomoći i njege do 31. kolovoza 2008. . Glede odluke o parničnim troškovima istaći je da je tužiteljici na ime zastupanja na ročištu od 17. rujna 2015. dva puta priznat trošak za jednu te istu radnju u iznosu od 250 bodova plus PDV. Osim toga, za ročišta koja su odgođena prije bilo kakvog upuštanja u raspravljanje sud nije trebao dosuditi puni trošak zastupanja s pripadajućim PDV. Ročište od 12. ožujka 2009. odgođeno je radi nedolaska svjedoka i to prije početka raspravljanja i bez da su punomoćnici stranaka bilo što rekli na tom ročištu. Unatoč tome, za to ročište priznat je trošak od 500 bodova plus PDV. Ista je stvar i u pogledu ročišta održanog 9. lipnja 2011., kao i 12. ožujka 2009. dok se na ročištu od 5. studenoga 2014. uopće nije raspravljalo, kao i na onom od 5. ožujka 2015. te je na ročištu od 29. listopada 2015. preotvorena glavna rasprava radi utvrđenja koliki je iznos tuženik isplatio i za koje vidove štete, a punomoćnici stranaka uopće nisu raspravljali niti dali bilo kakva očitovanja. Na taj način da je nezakonita odluka o troškovima postupka u iznosu od 29.687,50 kn. Pored sastava tužbe tužiteljici je priznat sastav još 5 podnesaka u punom iznosu te je na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 27. listopada 2012. Za sastav podneska od 6. ožujka 2008. tužiteljici je priznato 500 bodova iako se taj podnesak sastoji od samo dvije prilično kratke rečenice pa se ne bi radilo o obrazloženom podnesku koji bi trebalo priznati u punom iznosu. Taj podnesak uopće nije bio potreban za vođenje parnice pa ga tužiteljici uopće nije trebalo priznati. Podnesci od 16. travnja 2008. i 2. srpnja 2009. uopće nisu dostavljeni tuženiku niti se spominju u zapisnicima s ročišta 3. lipnja 2008. i 16. veljače 2010. koja ročišta su prva održana nakon datuma navedenih podnesaka iz čega proizlazi da ti podnesci također nisu bili potrebni za vođenje parnice. Glede podneska od 16. listopada 2008. koji se sastoji od tri rečenice tužiteljici je priznato 5.000,00 kn plus PDV iako ni taj podnesak ne predstavlja obrazloženi podnesak. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sastava još sedamnaest podnesaka po 25 ili 50 bodova iako većina tih podnesaka nije bila potrebna za vođenje parnice. Većina nije ni dostavljena tuženiku niti se spominje u zapisnicima s ročišta. Stoga da je očigledno kako je sud priznao tužiteljici sve zatražene troškove kako ih je specificirala u svom troškovniku, a sve bez bilo kakve kritičke ocjene opravdanosti tih troškova u smislu gore navedenog. Nadalje, odluka o trošku je nezakonita i stoga što je sud sukladno vrijednosti predmeta spora u pojedinim fazama postupka trebao utvrditi i uspjeh stranaka u parnici. Međutim, sud da je uspjeh stranaka u parnici utvrdio prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, a istovremeno je vrijednost pojedinih poduzetih radnji donirao tužiteljici i oštetio tuženika. Stoga da je prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbama čl. 37., čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155., čl. 158. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku jer je omjer uspjeha tužiteljice u cijelosti i stranaka u sporu odredio isključivo s obzirom na uspjeh u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, nije vodio računa o smanjenu tužbenog zahtjeva koja činjenica predstavlja djelomično povlačenje tužbe što znači da je taj trošak trebao biti dosuđen tuženiku te propustio utvrditi sve činjenice relevantne za obračun stvarnih parničnih troškova stranaka u ovom sporu.

              Protiv dopunske presude i rješenja od 6. ožujka 2017. (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda i rješenje preinače.

              U žalbi ističe da će se tužiteljica zbog izuzetno teške ozljede noge liječiti cijeli život, a za odluku o dospijeću štete odlučan je datum kada je definirano tužiteljičino zdravstveno stanje, a to svakako nije bilo na dan zaključenja desetogodišnje parnice. Zakonske zatezne kamate imaju i kaznenu funkciju jer se njima sankcionira ponašanje dužnika koji ne ispunjava svoju obvezu, a sud je pobijanom odlukom u potpunosti anulirao svrhu te funkcije i dao poticaj tuženiku da obvezu ne ispunjava na vrijeme. U času podnošenja tužbe da su bile poznate sve posljedice štetne radnje i liječničkim vještačenjem bilo je moguće utvrditi opseg i intenzitet ozljeda u istom omjeru kao što je utvrđen i višestrukim liječničkim vještačenjima te njihovim očitovanjima. Liječenje tužiteljice u svakom slučaju je završilo još 2008. pa ako sud drugog stupnja ne usvoji zahtjev za zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, svakako mora usvojiti taj zahtjev od dana kad su bile poznate posljedice svih vidova štete odnosno povrede prava osobnosti, a to je bilo najkasnije 2008. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

              Žalbe tužiteljice i tuženika protiv prvostupanjske presude od 25. siječnja 2016. su djelomično osnovane.

              Žalba tužiteljice protiv dopunske presude je djelomično osnovana, dok protiv prvostupanjskog rješenja od 6. ožujka 2017. nije osnovana.

              U odnosu na žalbu tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod toč. II izreke kojim se ispravlja izreka presude prvostupanjskog suda od 25. siječnja 2016. glede dana početka potrebe za tuđom njegom i pomoći valja istaći da je odredbom čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) propisano kako će pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispraviti sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

              Kako se u konkretnom slučaju ispravlja očita pogreška u pisanju jer je iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno da tužiteljica traži tuđu pomoć i njegu počevši od 1. rujna 2008. dok je u izreci prvostupanjske presude od 25. siječnja 2016. kao datum naveden 1. ožujka 2008. to znači da je doista riječ o omašci u pisanju slijedom čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

              Nadalje, glede tvrdnje tuženika kako je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. st. 1. i 2., čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP time što tužiteljica nije pristala na ponovni pregled iako su medicinski vještaci na ročištu od 17. rujna 2015. predlagali zajednički pregled tužiteljice, istaći je da iz ostalih navoda žalitelja u ovom dijelu zapravo proizlazi da je tužiteljicu trebalo odbiti s tužbenim zahtjevom po osnovi rente, jer da nema dokaza da je istoj nakon okončanog liječenja i dalje potrebna tuđa pomoć, tj. trajna tuđa pomoć, što sve ukazuje da je zapravo riječ o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, a o čemu će biti riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove drugostupanjske presude.

              Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 261. ZPP stoga što je usuglašenim nalazom i mišljenjem vještaka dr. F. i dr. R. na ročištu od 7. prosinca 2010. utvrđeno da je tužiteljici potrebna trajna tuđa pomoć u opsegu od 16 sati mjesečno te je nakon toga, po vještaku dr. Č., također utvrđena potreba tužiteljice za trajnom tuđom pomoći u opsegu od 4 sata tjedno, dok je iz usmenog očitovanja dr. Č. na ročištu od 12. travnja 2012. razvidno kako je isti ostao kod toga da su kod tužiteljice zaostale takve posljedice koje opravdavaju tuđu pomoć, kao i da iz dodatne medicinske dokumentacije (koju nije imao na uvidu pri izradi svog nalaza i mišljenja) slijedi da je kod tužiteljice po izvršenom operativnom zahvatu i fizikalnoj terapiji prilikom pregleda ortopeda od 8. rujna 2011. utvrđeno kako je i dalje zaostala nestabilnost te da je imajući u vidu cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i tijek liječenja tužiteljice od vještačenja dr. R. pa do njegovog vještačkog pregleda stanje tužiteljice nije poboljšalo pa prvostupanjski sud prihvaćajući nalaze i mišljenje vještaka nije postupio protivno odredbi čl. 261. ZPP pa stoga ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

              Time što je nalazima i mišljenjima medicinskih vještaka utvrđeno da je tužiteljici potrebna tuđa pomoć u opsegu od 16 sati mjesečno, dok je prvostupanjski sud zaključio da je istoj potrebna trajna tuđa pomoć u opsegu od 17,33 sata mjesečno, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da su svi vještaci tijekom ovog postupka pitanje opsega trajne tuđe pomoći bazirali na tjednoj ili mjesečnoj satnici, a ne na godišnjoj razini, pa kako je notorno da godina ima 52 tjedna, to je uzimajući u obzir navedeno razdoblje pravilno prvostupanjski sud bazirao potrebu trajnu tuđu pomoć u opsegu od 17,33 sata mjesečno. Stoga navedena presuda nije kontradiktorna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se stoga ista može ispitati.

              Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na  koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

              Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu te da joj plaća mjesečnu rentu počevši od 1. ožujka 2008. pa nadalje, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi štetnog događaja koji se dogodio dana 19. kolovoza 2007. u Z., kada se dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali tužiteljica i osiguranik tuženika H. B. koji je te prigode upravljao osobnim automobilom registarske oznake ZG 4418-DB i kojom prigodom je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede opasne po život.

              Dakle, iz navedenog nedvojbeno slijedi da je tuženik pasivno legitimiran te je daljnje prijeporno pitanje doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja budući da i u ovoj fazi postupka tuženik smatra kako je tužiteljica isključivo odgovorna za nastali štetni događaj, dok tužiteljica smatra kako je isključivo odgovoran osiguranik tuženika.

              Prvostupanjski sud smatra kako je iz iskaza saslušanih svjedoka H. B., Z. B. i J. R. te kombiniranog prometno-medicinskog vještačenja po vještacima dr. J. Š. i dipl. ing. I. B. od 12. lipnja 2009. (l.s. 92-97) nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica iskoračila na dio kolnika kojim je s njezine lijeve strane nailazilo vozilo, a da se prethodno nije uvjerila da li iz tog smjera dolazi vozilo, dok se automobil osiguranika tuženika kretao desnom prometnom trakom, a u slučaju da se kretao po sredini svoje desne prometne trake da ne bi došlo do kontakta između vozila i tužiteljice. Osim toga, na mjestu nezgode nisu pronađeni tragovi kočenja te se brzina vozila neposredno prije nezgode nije mogla izračunati pa da se može zaključiti da je tužiteljica suodgovorna za 30% jer je neoprezno poduzela radnju iskoračivši na kolnički trak bez da je prethodno provjerila da li nailazi vozilo, dok je osiguranik tuženika suodgovoran stoga što je upravljao opasnom stvari te se isti nije kretao po sredini svoje desne prometne trake, a u kojem bi slučaju mogao izbjeći kontakt između svog vozila i tužiteljice.

              Navedeni zaključak prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća te ga stranke svojim žalbenim navodima nisu dovele u pitanje.

              Ovo stoga što je čl. 3. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj: 105/04 i 142/06 dalje; ZSPC), koji se primjenjuje na konkretni slučaj, propisano da su državna tijela i tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne i fizičke osobe te sudionici u prometu dužni, u postupanju prema odredbama ovog Zakona, voditi računa o optimalnoj sigurnosti, razvijati solidarnost, humane i etičke odnose među sudionicima u prometu na cestama, štiti zdravlje i život drugih osoba, osobito djece, invalida, starih i nemoćnih osoba i brinuti se o zaštiti životnog okoliša.

              Radi pojašnjenja, ističe se da su sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 59. ZSPC sudionici u prometu na cesti definirani kao osobe koje na bilo koji način sudjeluju u prometu na cesti, a sukladno toč. 61. istog Zakona pješak je, između ostalog, osoba koja sudjeluje u prometu, a ne upravlja vozilom.

              Nadalje, odredba čl. 34. st. 1. ZSPC određuje da su sudionici u prometu dužni postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba.

              Vozač vozila koje se kreće pokraj vozila javnog prijevoza putnika ili pokraj autobusa kojim se obavlja prijevoz za vlastite potrebe, zaustavljenoga na stajalištu, mora se kretati smanjenom brzinom i uz povećan oprez tako da ne ugrožava osobe koje u to vozilo ulaze, odnosno iz njega izlaze (čl. 41. st. 1. ZSPC).

              S druge strane, osobe iz st. 1. tog članka, kad radi ulaska u vozilo ili nakon izlaska iz vozila moraju prijeći preko kolnika dužne su to činiti na način propisan u čl. 129., 130. i 131. istog Zakona (čl. 41. st. 2. ZSPC).

              Po odredbi čl. 129. st. 2. ZSPC određeno je da na cesti koja ima obilježene pješačke prijelaze ili posebno izgrađene prijelaze, odnosno prolaz za pješake, pješak je dužan pri prilaženju ceste kretati se tim prijelazima, odnosno prolazima ako oni nisu od njega udaljeni više od 50 m u naselju, odnosno 100 m izvan naselja.

              I konačno, prema odredbi čl. 51. st. 1. ZSPC vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

              U konkretnom slučaju do štetnog događaja došlo je u situaciji kada je tužiteljica izašla iz autobusa na ugibalištu, autobus je bio zaustavljen te se ista nije ponašala u skladu s prethodno citiranom odredbom čl. 41. st. 2. ZSPC, dok se s druge strane osiguranik tuženika u takvoj prometnoj situaciji nije ponašao u skladu s odredbom čl. 51. ZSPC tako da eventualno predvidi mogućnost da bi netko od putnika iz parkiranog autobusa mogao neoprezno započeti radnju prelaska prometnice na mjestu gdje to nije dozvoljeno pješacima, pa je pored okolnosti koje proizlaze iz prometno-medicinskog vještačenja za ovakav omjer doprinosa relevantna i činjenica što se osiguranik tuženika nije ponašao u skladu s ovom situacijom, dok je s druge strane tužiteljica svojim neopreznim iskorakom na kolničku traku također doprinijela nastanku štetnog događaja.

              Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1092. u svezi s čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. istog Zakona kada je na strani tužiteljice utvrdio doprinos od 30%.

              Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila da joj tuženik na ime neimovinske štete isplati iznos od 105.000,00 kn i to po kriterijima za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 kn, za pretrpljene bolove 24.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 80.000,00 kn, za duševne bolove zbog naruženosti 35.000,00 kn, kao i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu do 31. kolovoza 2008. 16.000,00 kn te mjesečnu rentu za tuđu pomoć u iznosu od 266,00 kn mjesečno počevši od 1. rujna 2008. pa nadalje.

              Prvenstveno valja istaći da je prvostupanjski sud pogriješio kada je tužiteljici od iznosa pravične novčane naknade oduzeo iznose koji su tužiteljici neprijeporno isplaćeni u mirnom postupku.

              Naime, iz podneska tužiteljice od 15. svibnja 2014. (l.s. 210) slijedi da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev uskladila s činjenicom da joj je tuženik u mirnom postupku isplatio određene iznose kako po kriteriju neimovinske, tako i po kriteriju imovinske štete tj. ista je zatražene iznose naknade štete umanjila za nesporno isplaćene iznose pa u takvoj situaciji nije bilo mjesta daljnjem umanjenju utvrđenog iznosa štete.

              U odnosu na kriterij pretrpljenih bolova, sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio iznos od 24.000,00 kn.

              Pritom prvostupanjski sud svoju odluku temelji na tome da je iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M. M. i dr. J. F. razvidno kako je ista zbog operativnog zahvata i više medicinskih manipulacija trpjela bolove jačeg intenziteta u trajanju od 7 dana, srednji bolovi su trajali 14 dana, dok su slabi bolovi kumulativne naravi bili prisutni 60 dana pa kada se uzme u obzir činjenica da je tužiteljica pretrpjela teške tjelesne ozljede u vidu iščašenja desnog koljena, potresa mozga, natučenja lijeve šake, lakta, kuka i leđa te krvnog podljev na lijevoj strani čela i cijeneći kako je iz nalaza i mišljenja tih vještaka razvidno kako je ista zadržana na bolničkom liječenju od 19. kolovoza 2007. do 24. kolovoza 2007. nakon čega joj je obavljena operativna rekonstrukcija vanjske postranične sveze tako da je bolnički liječena i od 12. rujna 2007. do 18. rujna 2007., da bi potom došlo do operativnog zahvata radi rekonstrukcije prednje i stražnje križne veze, kao i fizikalne terapije, kao i da su joj naknadno u kolovozu 2008. bila odstranjena dva slobodna koštana fragmenta te imajući u vidu fizikalnu terapiju ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO, kao i da je utvrđena visina štete u skladu s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji) kada je tužiteljici po ovom kriteriju, uz umanjenje za doprinos iste, dosudio iznos od 24.000,00 kn umanjen za doprinos iste od 30% tako da po tom kriteriju tužiteljici pripada pravična novčana naknada u visini od 16.800,00 kn.

              Što se tiče kriterija pretrpljenog straha tužiteljica je zatražila 20.000,00 kn, a prvostupanjski sud smatra da joj taj iznos pripada jer je trpjela primarni strah jačeg intenziteta 1-2 dana, sekundarni strah jačeg intenziteta 4 dana, srednji 10 dana i lakši 14 dana, a nakon toga tijekom 4 mjeseca kasni strah slabijeg intenziteta. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud stoga što je s obzirom na težinu ozljeda, tijek liječenja gdje su prisutni operativni zahvati, a nakon toga i rehabilitacija, zasigurno kod tužiteljice (koja je u vrijeme nastanka štetnog događaja bila stara svega 23 godine) izazvali takav strah da je riječ o iznosu koji je pravilno odmjeren. Kada se od navedenog iznosa odbije doprinos tužiteljice od 30% proizlazi da po ovom kriteriju tužiteljici u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 1100. ZOO te Orijentacijskih kriterija valja dosuditi iznos od 14.000,00kn.

              U pogledu naruženosti iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je riječ o srednjem stupnju koji je povremeno uočljiv trećim osobama te je prvostupanjski sud utvrdio da bi tužiteljici po ovom kriteriju pripala pravična novčana naknada u visini od 35.000,00 kn.

              Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilnom primjenom odredbe čl. 1100. ZOO te imajući u vidu Orijentacijske kriterije, sve uz činjenicu da se radi o srednjem stupnju naruženosti koji je tek povremeno uočljiv trećim osobama, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja da bi pravična novčana naknada za ovaj kriterij iznosila 20.000,00 kn, a umanjena za 30% iznosila bi 14.000,00 kn.

              U odnosu na duševne boli radi tjelesnog i duševnog oštećenja vještaci medicinske struke usuglasili su se da je riječ o postotku od 35% te je prvostupanjski sud smatrao kako je iznos od 80.000,00 kn primjeren uz umanjenje od 30% za doprinos tužiteljice i iznos isplaćen u mirnom postupku.

              Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi tužiteljici po ovom kriteriju pripala pravična novčana naknada u visini od 35.000,00 kn. Ovo stoga što se radi o 35 % umanjenja pa kako sukladno Orijentacijskim kriterijima u takvom slučaju (uz uvažavanje specifičnih okolnosti svakog pojedinog slučaja pa tako konkretno da je tužiteljica rođena 1984. koja je u momentu štetnog događaja bila na školovanju i da joj je kao trajna posljedica zaostalo ograničenje pokretljivosti noge) oštećenom pripada po 11.000,00 kn za svakih započetih 10% umanjenja životne aktivnosti to bi istoj pripala pravična novčana naknada u iznosu od 35.000,00 kn koji umanjen za doprinos tužiteljice od 30% daje iznos od 24.500,00 kn.

              U odnosu na dosuđenu rentu u visini od 182,00 kn mjesečno počevši od 1. rujna 2008. iz spisa predmeta proizlazi da su medicinski vještaci dr. Ž. R., dr. A. Č. i dr. J. F. nedvojbeno potvrdili i usuglasili stajalište na način da je tužiteljici potrebna stalna tuđa pomoć druge osobe od 2 sata dnevno, 2 puta tjedno, tj. 4 sata tjedno ili 16 sati mjesečno za poslove koji zahtijevaju duže stajanje, hodanje, nošenje težeg tereta, poslove koji zahtijevaju položaj klečanja, čučanja i penjanja po ljestvama, a pri kojem nalazu su vještaci ostali i nakon pregleda zdravstvenog kartona tužiteljice te su na ročištu od 17. rujna 2015. predložili da bi još jednom zajednički pregledali tužiteljicu na okolnost potrebe za tuđom pomoći i njegom čemu se tužiteljica usprotivila jer su već pisanim putem, kao i usmenim očitovanjem istakli da joj potrebna stalna tuđa pomoć i njega. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljici potrebna trajna tuđa pomoć i njega bez obzira na činjenicu što ista nije pristala da se podvrgne još jednom pregledu i to stoga što u spisu predmeta prileži i više nego dovoljno dokazne građe, tj. nalaza i mišljenja navedenih vještaka da je tužiteljici takva pomoć trajno potrebna, objašnjeno je radi čega joj je potrebna te konkretno u kojim situacijama.

              Pritom treba dodati kako je dr. Č. na ročištu od 12. travnja 2012. (l.s. 156) tj. nakon zadnjeg operativnog zahvata u rujnu 2011. te pregledavši dodatnu medicinsku dokumentaciju ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja što znači da nije bilo potrebe da se izvrši još jedan pregled tužiteljice s obzirom na težinu pretrpljenih ozljeda i zaostale posljedice jer nije za očekivati da bi kod tužiteljice došlo do poboljšanja zdravstvenog stanja o čemu se decidirano izjasnio upravo vještak dr. A. Č. na navedenom ročištu ističući da tužiteljica usprkos novom operativnom zahvatu i fizikalnoj terapiji i dalje ima zaostalu nestabilnost što je konstatirano na pregledu ortopeda od 8. rujna 2011.

              U odnosu na prijedlog vještaka dr. J. F. i dr. Ž. R. od 17. rujna 2015. da zajednički pregledaju tužiteljicu na okolnost potrebe za tuđom pomoći i njegom, istaći je da je tužiteljica prilikom provođenja prethodnih vještačenja pregledana te da su nakon navoda punomoćnika iste da više neće pristati na ponovni pregled, vještaci suglasno ostali kod usmenih i pisanih nalaza pa kako iz istih proizlazi da je tužiteljici potrebna trajna tuđa pomoć i njega, to nije u pravu tuženik kada tvrdi da tužiteljica nije dokazala kako bi joj pripadala pravična novčana naknada štete i po ovom kriteriju.

              Stoga je prvostupanjski sud, vezujući potrebu tužiteljice za trajnom pomoći 4 sata tjedno, što je 208 sati godišnje (52 tjedna x 4 sata) i podijeljeno s 12 mjeseci, pravilno utvrdio da bi se radilo o potrebi stalne tuđe pomoći od 17,33 sata mjesečno te je primjenom odredbe čl. 223. ZPP pravilno odlučio da je neto satnica od 15,00 kn primjereni iznos za pružanje tuđe pomoći i njege jer su tu uslugu tužiteljici pružale osobe kojima to nije profesionalna djelatnost te je tužiteljici dosuđen iznos od 16.000,00 kn do 31. kolovoza 2008., a od 1. rujna 2008. pa nadalje mjesečno 260,00 kn te uz 30% suodgovornosti slijedi da tužiteljici pripada naknada u iznosu od 182,00 kn mjesečno od 1. ožujka 2008. pa ubuduće, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

              S obzirom na činjenicu da tužiteljica u žalbi ističe kako bi u pravilnoj primjeni materijalnog prava trebalo tužiteljici dosuditi kamatu od dovršetka liječenja koje je bilo završeno 25. studenoga 2011., ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi doista tužiteljici za neimovinsku štetu pripala zakonska zatezna kamata od trenutka završenog liječenja s obzirom da je nedvojbeno kako se tužiteljica tijekom ovog postupka doista i liječila.

              Međutim, u ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporno koji dan je dan završetka liječenja tužiteljice.

              Naime, suprotno navodima tužiteljice da je liječenje završeno 25. studenoga 2011. iz izlaganja tuženika na ročištu od 17. rujna 2015. slijedilo bi da se tužiteljica liječila do 25. studenoga 2014., sukladno pisanom nalazu i mišljenju vještaka dr. Ž. R. i dr. J. F. od 19. svibnja 2015. (l.s. 260) gdje se izričito navodi da je liječenje trajalo u periodu od 19. kolovoza 2007. do 25. studenoga 2014.

              S obzirom na činjenicu da tužiteljica nije prigovarala na takvo utvrđenje medicinskih vještaka, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da se trenutak završetka liječenja smatra 25. studenoga 2014. te da tužiteljici od tog dana pripada zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose neimovinske štete.

              Apostrofira se činjenica da u prvostupanjskoj presudi u dijelu pod toč. III izreke nije odlučeno u odnosu na zakonsku zateznu kamatu glede odbijenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 37.783,49 kn, kao i da u dopunskoj presudi i rješenju od 6. ožujka 2017. prvostupanjski sud također nije odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva, a niti je tužiteljica zatražila donošenje dopunske presude pa se slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 339. st. 2. ZPP smatra da je tužba u tom dijelu povučena. Stoga, ovaj drugostupanjski sud u pogledu iznosa od 2.095,49 kn (preko iznosa od 35.688,00 kn do iznosa od 37.783,49 kn) nije tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu.

              Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. 1., 2., 3., 4. i 5. izreke ove drugostupanjske odluke.

              Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

              U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari mijenjala se kako slijedi:

              - u 1. fazi postupka od podnošenja tužbe dana 13. prosinca 2007. pa do 10. veljače 2010. iznosila je 284.000,00 kn,

              - u 2. fazi postupka u periodu od 11. veljače 2010. do 14. rujna 2010. iznosila je 235.000,00 kn,

              - u 3. fazi postupka u periodu od 15. rujna 2010. do 17. veljače 2014. iznosila je 240.000,00 kn,

              - u 4. fazi postupka u periodu od 18. veljače 2014. do 14. svibnja 2014. iznosila je 175.000,00 kn i

              - u 5. fazi postupka u periodu od 15. svibnja 2014.  pa do okončanja postupka iznosila je 105.000,00 kn.

              U 1. fazi postupka (VPS 284.000,00 kn) tužiteljica je uspjela 100% u pogledu osnova i 30% u odnosu na visinu, dok tuženik u pogledu osnove nije uspio, ali je u pogledu visine uspio sa 70%. Stavljajući u omjer uspjeh glede visine i osnove tužbenog zahtjeva u ovom razdoblju slijedi da je tužiteljica uspjela sa 65% (100% + 30% =130 % : 2=65%), a tuženik sa 35% (0%+70%=70% : 2=35%).

              U 2. fazi postupka (VPS 235.000,00 kn) tužiteljica je uspjela 100% u pogledu osnova i 36% u odnosu na visinu, dok tuženik u pogledu osnove nije uspio, ali je u pogledu visine uspio sa 64%. Stavljajući u omjer uspjeh glede visine i osnove tužbenog zahtjeva u ovom razdoblju slijedi da je tužiteljica uspjela sa 68% (100% +36% =136 % : 2=68%), a tuženik sa 32% (0%+64%=64% : 2=32%).

              U 3. fazi postupka (VPS 240.000,00 kn) tužiteljica je uspjela 100% u pogledu osnova i 35% u odnosu na visinu, dok tuženik u pogledu osnove nije uspio, ali je u pogledu visine uspio sa 65%. Stavljajući u omjer uspjeh glede visine i osnove tužbenog zahtjeva u ovom razdoblju slijedi da je tužiteljica uspjela sa 67,5% (100% +35% =135 % : 2=67,5%), a tuženik sa 32,50% (0%+65%=65% : 2=32,50%).

              U 4. fazi postupka (VPS 175.000,00 kn) tužiteljica je uspjela 100% u pogledu osnova i 49% u odnosu na visinu, dok tuženik u pogledu osnove nije uspio, ali je u pogledu visine uspio sa 51%. Stavljajući u omjer uspjeh glede visine i osnove tužbenog zahtjeva u ovom razdoblju slijedi da je tužiteljica uspjela sa 74,5% (100% +49% =149 % : 2=74,5%), a tuženik sa 25,5% (0%+51%=51% : 2=25,5%).

              U 5. fazi postupka (VPS 105.000,00 kn) tužiteljica je uspjela 100% u pogledu osnova i 81% u odnosu na visinu, dok tuženik u pogledu osnove nije uspio, ali je u pogledu visine uspio sa 19%. Stavljajući u omjer uspjeh glede visine i osnove tužbenog zahtjeva u ovom razdoblju slijedi da je tužiteljica uspjela sa 90,5% (100% +81% =181 % : 2=90,5%), a tuženik sa 9,5% (0%+19%=19% : 2=9,5%).

              Što se tiče 1. faze  postupka tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika pripada po 500 bodova za sastav tužbe, pristup na ročišta 3. lipnja 2008., 1. listopada 2008., 15. travnja 2009., 5. studenoga 2009. i isti iznos za očevid od 28. svibnja 2009., kao i po 250 bodova za ročišta na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima ili koja su odgođena i to kako slijedi: ročište od 12. prosinca 2008., 12. veljače 2009. i 12. ožujka 2009. To nadalje znači da je u ovoj fazi postupka priznat trošak tužiteljici 3250 bodova tj. 32.500,00 kn što uz pripadajući PDV čini iznos od 40.625,00 kn.

              U ovoj fazi postupka tuženiku je priznato po 500 bodova na ime sastava odgovora na tužbu te pristupa na ročišta od 3. lipnja 2008., 1. listopada 2008., 15. travnja 2009. i 5. studenoga 2009. te po 250 bodova za ročišta 12. prosinca 2008. i 12. ožujka 2009., odnosno ukupno 3000 bodova tj. 3.000,00 kn što uz pripadajući PDV daje iznos od 37.500,00 kn.

              Nadalje, srazmjerno uspjehu stranaka u sporu u ovoj fazi postupka tužiteljici je priznat trošak od 26.406,25 kn, a tuženiku u visini od 13.125,00 kn.

              U 2. fazi postupka tužiteljici je priznato po 250 bodova za sastav podneska od 11. veljače 2010. te za pristup na ročišta 16. veljače 2010. i 12. svibnja 2010., kao i 25 bodova za sastav podneska od 21. svibnja 2010. tj. sveukupno 775 bodova što daje iznos od 7.750,00 kn te uz pripadajući PDV iznosi 9.687,50 kn.

              U ovoj fazi postupka tuženiku je priznato 250 bodova na ime pristupa na ročište 12. svibnja 2010. što uz pripadajući PDV iznosi 3.150,00 kn.

              S obzirom na uspjeh stranaka u ovoj fazi postupka tužiteljici je obistinjen trošak od 6.587,50 kn, a tuženiku od 1.008,00 kn.

              U 3. fazi postupka tužiteljici je priznato po 250 bodova za sastav podneska od 15. rujna 2010., pristup na ročišta 6. listopada 2010., 7. prosinca 2010., 10. svibnja 2011., 6. rujna 2011., 12. travnja 2012. i 10. listopada 2012. kao i po 125 bodova za ročišta od 9. lipnja 2011., 13. lipnja 2012. i 19. rujna 2013. tj. sveukupno 2125 bodova što daje iznos od 21.250,00 kn te uz pripadajući PDV iznosi 26.562,50 kn.

              U ovoj fazi postupka tuženiku je priznato po 250 bodova za pristup na ročišta 6. listopada 2010., 10. svibnja 2011., 6. rujna 2011., 12. travnja 2012., 10. listopada 2012. i za sastav podneska od 6. rujna 2011. te 125 bodova za pristup na ročišta 9. lipnja 2011. i 19. rujna 2013. što ukupno daje 1750 bodova tj. 17.500,00 kn i uz pripadajući PDV ukupno iznosi 21.875,00 kn.

              Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužiteljici u 3. fazi postupka srazmjerno njezinom uspjehu priznat trošak od 17.929,69 kn, a tuženiku sukladno njegovom uspjehu iznos od 7.109,38 kn.

              U 4. fazi postupka tužiteljici je priznato po 250 bodova za sastav podneska od 18. veljače 2014. i pristup na ročište od 2. travnja 2014. tj. 500 bodova što daje iznos od 5.000,00 kn, a uz pripadajući PDV ukupno iznosi 6.250,00 kn.

              U ovoj fazi postupka tuženiku je priznato 250 bodova za pristup na ročište 2. veljače 2014. s pripadajućim PDV tj. ukupno 3.125,00 kn.

              Stoga je tužiteljici sukladno njezinom uspjehu u ovoj fazi postupka obistinjen trošak od 4.656,25 kn, a tuženiku sukladno njegovom uspjehu iznos od 796,88 kn.

              U 5. fazi postupka tužiteljici je priznato po 250 bodova za sastav podneska od 15. svibnja 2014. te pristup na ročišta održana 20. svibnja 2014., 2. srpnja 2015., 17. rujna 2015. i 10. prosinca 2015. kao i po 125 bodova za pristup na ročišta od 5. studenoga 2014., 5. ožujka 2015., 29. listopada 2015. i 3. studenoga 2015. što iznosi 1850 bodova ili 18.500,00 kn te kada se pridoda PDV ukupno iznosi 23.125,00 kn.

              U ovoj fazi postupka tuženiku je priznato po 250 bodova za pristup na ročišta 20. svibnja 2014., 2. srpnja 2015., 17. rujna 2015., 10. prosinca 2015. i za sastav podneska od 16. rujna 2015. te po 125 bodova za pristup na ročišta od 5. studenoga 2014., 5. ožujka 2015., 29. listopada 2015. i 3. studenoga 2015. što iznosi 1850 bodova ili 18.500,00 kn i uz pripadajući PDV daje iznos od 23.125,00 kn.

              Prema tome, tužiteljici je srazmjerno njezinom uspjehu u ovoj fazi postupka priznat iznos od 20.928,13 kn, a tuženiku srazmjerno njegovom uspjehu iznos od 2.196,88 kn.

              Nadalje, bez obzira na uspjeh stranaka u sporu u pogledu troškova vještačenja koji su u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bili nužni za vođenje ovog postupka tužiteljici je priznato 9.525,00 kn, a tuženiku 7.176,00 kn.

              Kada se zbroji dosuđeni trošak tužiteljice po pojedinim fazama (26.406,25 kn+6.587,50 kn+17.929,69 kn+4.656,25 kn+20.928,13 kn) to sveukupno iznosi 76.507,82 kn te uz priznati trošak vještačenja od 9.525,00 kn i trošak sastava žalbe protiv presude u visini od 1.562,00 kn daje ukupni trošak od 87.594,82 kn. Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak sastava žalbe protiv dopunske presude i rješenja od 6. ožujka 2017. jer je s istom uspjela samo u neznatnom dijelu.

              U odnosu na tuženika kada se zbroji dosuđeni trošak po pojedinim fazama (13.125,00 kn+1.008,00 kn +7.109,38 kn+796,88 kn+2.196,88 kn) to ukupno iznosi 24.236,14 kn te uz priznati trošak vještačenja od 7.176,00 kn daje ukupni trošak u visini od 31.412,14 kn. Napominje se da tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je s istom uspio samo u neznatnom dijelu.

              Konačno, kada se izvrši prijeboj dosuđenog parničnog troška tužiteljici od 87.594,82 kn s dosuđenim troškom tuženiku od 31.412,14 kn proizlazi da je tuženik u obvezi tužiteljici pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14) naknaditi parnični trošak u visini od 56.182,68 kn (toč. 6. izreke ove drugostupanjske odluke) s tim što je u pogledu preostalog zatraženog troška kako tužiteljice, tako i tuženika isti odbijen kao neosnovan jer nije bila riječ o troškovima postupka koji su bili nužni za vođenje istog.

 

Zadar, 19. prosinca 2017.