Broj: Gž-1467/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić, kao predsjednice vijeća, te Katije Blaće, kao sutkinje izvjestiteljice i Marije Šimičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K., iz K. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Č., odvjetniku u K. K., protiv tuženika H. A. R. H. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-5251/16 od 10. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-5251/16 od 10. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom suđeno je:

 

„I. Raskida se Ugovor o financijskom leasingu motornog vozila HR/020901015 od 1. veljače 2008. pa se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 283.273,76 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. srpnja 2010. do isplate po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 5. srpnja 2010. do 30. lipnja 2011.,

-od 12% godišnje u periodu od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

-od 8,14 % godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, uz istovremenu obvezu tužitelja vratiti tuženiku u roku od 15 dana automobil marke Mercedes Benz, model E 280 CDI, broj šasije … .

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničkog troška iznos od 48.318,75 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 10. ožujka 2017. do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje u žalbi ukazuje tuženik, a nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, valja navesti kako tijekom postupka nije bilo sporno da su stranke 1. veljače 2008. sklopile ugovor o financijskom leasingu motornog vozila HR/020901015 (u daljnjem tekstu: ugovor o leasingu) a kojim je tuženik dao tužitelju na korištenje u obliku financijskog leasinga automobil Mercedes-benz, model E 280 CDI, broj šasije … godina proizvodnje 2008., uz vrijednost leasinga od 58.462,51 EUR-a, te je ugovoreno učešće za vozilo u iznosu od 10.524,43 EUR-a.

 

Zatim, za navesti je kako je ovaj sud svojom odlukom broj Gž-959/15 od dana 7. srpnja 2015. potvrdio točku I. presude broj P 3523/10 od 23. ožujka 2015. kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je ugovor o financijskom leasingu ništetan.

 

Nakon donošenja gore navedene presude ovog suda, predmet spora ostao je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio raskid Ugovora o financijskom leasingu motornog vozila broj HR/020901015 od 1. veljače 2008. te slijedom toga i zahtjev na isplatu iznosa od 39.400,03 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama, te i podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 50.720,40 EUR-a s pripadajućim kamatama.

 

U provedenom postupku utvrđeno je:

 

- da se radi o vozilu proizvedenom 30. listopada 2007., a uvezenom u Republiku Hrvatsku 8. siječnja 2008.,

 

- da je u odnosu na podatak iz Ugovora o leasingu da je objekt leasinga automobil Mercedes Benz proizveden 2008. godine vještak naveo kako su godine proizvodnje automobila nešto slično kao školske godine jer ne počinju 1. siječnja da bi završile 31. prosinca svake godine, nego počinju u jesen prethodne godine i završe u ljeto slijedeće, jer veliki broj proizvođača vozila u jesen počinje proizvoditi model slijedeće godine, te da treba razlikovati model automobila od godine proizvodnje odnosno da je u konkretnom slučaju bila riječ o modelu 2008. proizvedenom u listopadu 2007.,

 

- da je tužitelj nakon preuzimanja vozila redovno servisirao vozilo o čemu je u periodu od 6. lipnja 2008. do 27. svibnja 2010. otvoreno osamnaest (18) radnih naloga, te u daljnjem dvogodišnjem periodu jedan radni nalog,

 

- da je vještak u svom nalazu i mišljenju izdvojio dolazak vozila na servis 28. prosinca 2009. prilikom kojeg je reklamacija bila ''neobičan zvuk motora'' te su radnici servisa utvrdili da je ''potrebna zamjena ležaja na radilici'', a što po ocjeni vještaka znači da je utvrđen iznimno ozbiljan problem s motorom, ali vozilo nije zadržano u servisu,

 

-da je vještak izdvojio dolazak na servis od 28. siječnja 2010. kada je vozilo zadržano u servisu punih 13 dana te je otvoreno čak šest (6) radnih naloga od kojih je po jednom s oznakom ''reklamacija'' izvršeno vađenje motora te je izvršena zamjena prvog temeljenog ležaja radilice bez daljnjih informacija o uzroku,

 

-da je vještak u odnosu na servis od 28. siječnja 2010. izrazio mišljenje da je atipičan slučaj stradavanja baš tog ležaja bez da je to dovedeno u vezu s eventualnim propustima tužitelja, da taj događaj na motoru nije bio posljedica vremenskog trošenja i istrošenosti (habanja), jer se radilo o novom vozilu u garantnom roku s prijeđenih nepunih 100.000 km, već da taj događaj predstavlja havariju na motoru, da se ima smatrati da je riječ o slučajnoj tvorničkoj pogrešci (a ne serijskoj), da je, neovisno da li je pogreška nastala u proizvodnji dijelova ili montaži motora kao sklopa, do havarije došlo te je i sanirana s tim da je prijeporna kvaliteta motora nakon sanacije jer da je radilica motora s ležajima vitalni podsklop motora te da ovakva havarija može imati i najčešće ima odraza na stanje donjeg pojasa motora (blok motora, radilica sa stanjem njenih oslonaca s pripadnim temeljnim i letećim ležajima),

 

- da je vještak s obzirom na delikatnost opisanog tipa havarije na motoru naveo da se može reći da konkretni motor, i nakon sanacije, nije više onaj motor koji bi bio da događaja na njemu nije bilo te da ovakvi događaji nisu česti na novim motorima, a posebno ne kod motora Mercedes koji je jedan od najrenomiranijih proizvođača automobila,

 

- da je vještak u usmenom nalazu i mišljenju pojasnio da je, u situaciji kada je na vozilu tužitelja stradao samo jedan ležaj, zaključio da motor nije ostao bez ulja niti je otkazala pumpa ulja odnosno da kvar nije u vezi s rukovanjem vozilom od strane tužitelja te da motor s promijenjenim temeljnim ležajem, što predstavlja vitalni dio motornog mehanizma, više nije onaj motor koji ima vrijednost i pouzdanost motora koji takvu pogrešku nije imao,

 

- da je u pogledu slojeva boje vozila i buke u vozilu vještak izvršio mjerenja i uspoređivanja te je utvrđeno da predano vozilo nakon izlaska iz tvornice nije imalo oštećenja na karoseriji te je na njemu tvornički sloj boje koji je uredan,

 

- da je vještak u odnosu na buku naveo da je mjerenje pokazalo da je buka nešto veća i da je to u vezi s kvalitetom brtvljenja na vratima što je moglo u servisu biti otklonjeno promjenom brtvi na otvorima karoserije,

 

-da je tužitelju temeljem ugovora o leasingu treća osoba kao dobavljač objekta leasinga isporučila objekt leasinga koji je imao materijalni nedostatak.

 

Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako u odnosu na tuženika kao davatelja leasinga, tužitelju pripada pravo na raskid ugovora o leasingu i pravo na povrat naknade koju je platio u skladu s ugovorom o leasingu.

 

Prije svega valja navesti kako su prava i obveze subjekata leasinga uređeni odredbama članka 39. do 51. Zakona o leasingu („Narodne novine“, broj, 135/06, dalje: ZL), te da se odnose na primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima, obveze leasing društva kao davatelja leasinga (članak 40. do 42.), prava i obveze primatelja leasinga (članak 43. do 48.), obveze dobavljača (članak 49. do 50) i solidarnu odgovornost leasing društva kao davatelja leasinga i dobavljač objekta leasinga prema primatelju leasinga (članak 51.)

 

Nadalje, za navesti je kako je odredbom članka 44. stavka 1. ZL-a propisano ako dobavljač objekta leasinga primatelju leasinga ne isporuči objekt leasinga, ako ga isporuči sa zakašnjenjem, ako objekt ima materijalni nedostatak ili nije u skladu s ugovorom o leasingu, primatelj leasinga može odbiti prihvat isporuke ili raskinuti ugovor o leasingu i ima pravo na naknadu štete od dobavljača objekta leasinga dok je stavkom 2. propisano ako raskine ugovor, primatelj leasinga ima pravo na povrat naknade koju je platio u skladu s ugovorom o leasingu.

 

Žalbenim navodima tuženik, nije vlastitom ocjenom izvedenih dokaza i iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na raskid ugovora o leasingu i povrat naknade koju je platio u skladu s ugovorom o leasingu.

 

Neosnovano u tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak kada je naveo kako obzirom na činjenicu da ZL ne sadrži odredbe o posljedicama raskida ugovora, treba primijeniti odredbe članka 360. do 374. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj, 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

 

Ovakav zaključak prvostupanjskog suda i primjena odredbi članaka 360 do 374. ZOO-a po mišljenju ovog suda je u cijelosti ispravna obzirom da ZL doista ne sadrži odredbe o posljedicama raskida ugovora.

 

Osim toga neosnovno u žalbi tuženik navodi kako je pogrešno primijenjena odredba članka 368. stavka 4. ZOO-a koja propisuje da svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te mu dosudio iznos od 283.273,76 kuna, jer je upravo ovaj iznos tužitelj podmirio prije podnošenja tužbe.

 

Neosnovano u žalbi tuženik navodi kako je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je tužitelj tražio iznos od 39.400,03 EUR-a, a da mu je sud dosudio 283.273,76 kuna. Naime, prvostupanjski je sud dao iscrpne i logične razloge temeljem kojih je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 283.273,76 kuna, na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje (članak 375. stavak 5. ZPP-a).

 

Nadalje, odredbom članka 50. ZL-a u stavku 1. propisano je ako dobavljač objekt leasinga ne isporuči primatelju leasinga, ako ga isporuči sa zakašnjenjem ili ako objekt leasinga ima materijalni nedostatak, primatelj leasinga ima prema dobavljaču objekta leasinga prava koja bi, prema propisima koji uređuju obvezne odnose, imao da je ugovorna strana s dobavljačem objekta leasinga, s tim da primatelj leasinga nema pravo sniženja cijene ili zamjene bez suglasnosti davatelja leasinga (stavak 2.). Nadalje, prema stavku 3. dobavljač objekta leasinga ne može biti odgovoran primatelju leasinga i davatelju leasinga za istu štetu.

 

Naime, naglašava se kako je nesporno da je tužitelj tuženika, kao davatelja leasinga, svojim dopisom od dana 14. veljače 2008. obavijestio o svim materijalnim nedostacima na predmetu leasinga a tuženik, iako je to bio dužan temeljem odredbe članka 50. stavak 2. ZL-a nije dao suglasnost tužitelju da prema dobavljaču leasinga pokrene bilo kakav postupak.

 

Isto tako, potrebno je naglasiti kako prilikom sklapanja ugovora s primateljem leasinga davatelj leasinga je dužan primjenjivati uz ZL i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj, 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13; dalje: ZZP) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi, kojima je određeno transparentno i jasno navođenje svih ugovornih uvjeta i detaljno upoznavanje potrošača s tim uvjetima, a pod transparentnim i jasnim, po stajalištu ovog suda nije samo prilaganje Općih uvjeta ugovoru, već iscrpno i jasno objašnjenje i upoznavanje potrošača, u ovom slučaju tužitelja o svim njegovim pravima i obvezama.

 

Tijekom postupka tuženik nije priložio nikakav dokaz iz kojeg bi se s nesumnjivom sigurnošću moglo zaključiti kako je tužitelja detaljno i iscrpno upoznao sa svim odredbama svojih Općih uvjeta poslovanja a posebno s odredbama 1.4., 1.5. i 1.6., koje govore o  odgovornosti u slučaju nedostataka i štete i u kojima je navedeno da davatelj leasinga ustupa primatelju leasinga sva prava i obveze glede pregleda na nedostatke, ispunjenje, garanciju i posljedice kašnjenja koje ima prema dobavljaču na osnovu isporuke (članka 1.4.), da primatelj leasinga prihvaća ovo ustupanje te se odriče takvih potraživanja prema davatelju leasinga i obvezuje se da za nedostatke i štetu nastalu temeljem tog članka Općih uvjeta neće teretiti davatelja leasinga (članak 1.5.).

 

Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršnom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, a sve u visini Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 25. siječnja 2018.