Broj: Gž-960/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Puli – Pola, po sucu Alenki Paus, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H.t. d.o.o.,  OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u V., protiv tuženika S. B. iz V., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici J. K. i M. R., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u V., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. Povrv-451/15-25 od 23. veljače 2017. godine i o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu posl. br. Povrv-451/15-31 od 8. lipnja 2017., 29. siječnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. Povrv-451/15-31 od 8. lipnja 2017. godine.

 

r i j e š i o   j e

             

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. Povrv-451/15-25 od 23. veljače 2017. godine.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I/ U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. M. iz V., br. Ovrv-655/15 od 08. lipnja 2015. godine kojim je naloženo tuženiku S. B. iz V., da tužitelju H.t. d.o.o., isplati iznos od 47.162,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2015. godine do isplate, te nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.314,52 kn i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 975,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te se tužbeni zahtjev odbija. II/ Nalaže se tužitelju H.t. d.o.o. B. da tuženiku S. B. naknadi troškove u iznosu od 8.537,50 kn (osam tisuća petsto trideset sedam kuna i pedeset lipa), u roku od 15 dana.“

 

              Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se odbija prijedlog tuženika od 6. veljače 2017. godine radi osiguranja dokaza provođenjem očevida i građevinskog vještačenja.

 

Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, da sud nije utvrdio vrijednost odvezenog kamena niti vrijednost izvedenih radova, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP, da je punomoćniku tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude predan otpravak presude sastavljen suprotno odredbi čl. 335. st. 13. ZPP, bez pečata, pa izražava sumnju u vjerodostojnost iste, da ista ne sadrži niti potpis suca, čime ukazuje na povredu iz čl. 335. st. 5. ZPP; da je sud trebao provesti građevinsko vještačenje kako bi utvrdio vrijednost i količinu kamena, da je bila sporna i količina kamena preostalog nakon rušenja, da je sporno i da li je kamen u cijelosti vraćen tuženiku ili nije, a za što nije proveden niti jedan vjerodostojni dokaz. Ukazuje na iskaz tuženika koji iskazuje da nije pratio koliko je kamena odvezeno te na nelogičnosti i neuvjerljivost iskaza istog i svjedoka K. L., vanbračne supruge tuženika; da isti uopće ne znaju koliko je kamena odvezeno; da stoga tuženik nije platio naknadu, a tužitelj je ispunio svoju obvezu iz ugovora, a sav odvezen kamen je tuženiku vraćen. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovno suđenje.

 

Protiv rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik te ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 299. st. 2. ZPP, da je na ročištu 18. studenog 2016. godine zastupnik tužitelja istaknuo da je kamen dobiven rušenjem nekretnine u vlasništvu tužitelja prevožen od strane djelatnika istog na nekretnine u posjedu tužitelja te navodno vraćen tuženiku; da je tuženik nakon tog ročišta vožnjom na zemljište u posjedu tužitelja došao do saznanja da je predmetni kamen uskladišten na istom zemljištu; da je nejasno na koji je način tuženik na pripremnom ročištu mogao predlagati dokazne prijedloge kojima bi pobijano navode tužitelja istaknute tek na ročištu za glavnu raspravu, da je iznio i razloge zašto će kasnije dokaz očevidom i vještačenjem biti otežano izvesti, da prijeti opasnost preprodaje kamena. Predlaže preinaku rješenja, podredno ukidanje i vraćanje na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

              Sa žalbom protiv presude je postupljeno sukladno čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

Žalba tuženika protiv rješenja nije osnovana.

 

Pobijanom je presudom ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika L. M. iz V. posl. br. Ovrv-655/15 od 8. lipnja 2015. godine kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 47.162,50 kn sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2015. godine te troškove ovršnog postupka sa zateznim kamatama te je odbijen tužbeni zahtjev.

Takva se odluka obrazlaže utvrđenjima:

 

-          da su stranke sklopile usmeni ugovor o djelu za izvođenje radova rušenja kuće i poravnanja zemljišta i navoženje šljunka

-          da je ugovoreno plaćanje radova vrijednošću kamena kojim je kuća građena, odnosno da će tužitelj kao naknadu za izvršene radove preuzeti kamen preostao nakon rušenja kuće

-          da nije dogovoreno nikakvo dodatno plaćanje

-          da plaćanje takve naknade nije ugovoreno zavisno o kvaliteti preuzetog kamena

-          da se tužitelj bavio rušenjem objekta i otkupljivanjem kamena, pa sve i ako je kamen bio žut i nekvalitetan, porozan i mokar radi se o činjenicama koje su nedvojbeno tužitelju, odnosno zastupniku bile vidljive prilikom ugovaranja posla

-          da je tužitelj preuzeo kamen i vratio tuženiku dio kamena i to da se radilo o otpadnom kamenu, a da ugovor nije raskinut

a slijedom čega zaključuje da tužitelj prema tuženiku nema osnova za bilo kakvo daljnje potraživanje s osnova naknade za izvedene radove, čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO), ni po osnovi raskida ugovora, čl. 368. ZOO.

 

Takva odluka je pravilna.

 

Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, pa niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost niti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza svakog zasebno i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka i prema svom uvjerenju uzeo koje su činjenice dokazane. Pritom je u obrazloženju presude iznio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio te zašto te kako ih je ocijenio. Posebno je naveo koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, izjasnivši se i o pravnoj osnovi spora, prijedlozima i prigovorima stranaka. Time je posve postupao sukladno odredbi čl. 8. i 338. st. 4. ZPP.

 

Nadalje, kraj činjenice da je sud prvog stupnja, kako i navodi, kroz primjenu neposredne ocjene dokaza kao logičniji, uvjerljiviji i time prihvatljiviji da se na istom temelji odluka ocijenio iskaz tuženika, a pravilnost te neposredne ocjene dokaza ovome sudu žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, to je pravilno sud prvog stupnja odbio daljnje provođenje dokaza građevinskim vještačenjem na okolnosti vrijednosti izvršenih radova i vrijednosti kamena.

 

Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, a nije počinjena niti bitna povreda čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 335. st. 5. i st. 13. ZPP jer je u spisu izvornik odluke potpisan je od strane suca, a otpravak koji se uručuje strankama ne sadrži isti, čl. 65. st. 2. Sudskog poslovnika. Pri tome valja naznačiti da se ti žalbeni navodi i ne mogu ispitati jer uz žalbu nije dostavljen otpravak presude koji je punomoćniku tužitelja uručen.

 

Stoga, kako ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja i primjenu materijalnog prava, to i kraj žalbenih navoda, ponovno upućuje na već dano obrazloženje suda prvog stupnja, čl. 375. st. 5. ZPP.

 

              Glede prijedloga za osiguranje dokaza valja naznačiti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 299. st. 2. ZPP kada je odbio provođenje, odnosno osiguranje toga dokaza. Naime, tužitelj je zaista na pripremnom ročištu iznosio činjenicu da kamen nije preuzeo, da bi nastavno iz iskaza zz tužitelja i tuženika, ali i svjedoka proizlazilo da je kamen vraćen, ali je sporno u kojem je dijelu vraćen, da li u cijelosti ili djelomično. Kada se pri tome cijeni da slijedi da je to vraćanje izvršeno cca 10 dana po preuzimanju (iskaz zz tužitelja, tuženika, svjedoka L. K., B. K.), tada se radi o činjenici koju su stranke mogle iznositi ranije u tijeku postupka, odnosno na vrijeme, još u tužbi (podnesku po prigovoru, pripremnom ročištu), odnosno odgovoru na tužbu (prigovoru). Stoga je pravilno sud prvog stupnja odbio taj prijedlog kao neosnovan, pa je neosnovana i žalba tuženika. U tom je segmentu valja dodati da je sud prvog stupnja dao valjano obrazloženje (u presudi) analizom svih provedenih dokaza zašto je zaključio da je vraćen samo dio kamena i to onaj otpadni, pa se upućuje na isto bez potrebe ponavljanja istog, a uslijed čega su neosnovani i žalbeni navodi u smislu da tuženik, pa niti njegova vanbračna supruga ne znaju koliko je kamena odvezeno; nadalje, da li je preostali dio kamena na nekoj nekretnini tužitelja i nije od značaja. Ovdje valja dodati da činjenica da je svjedok L. K. izvanbračna supruga tuženika ne ukazuje sama po sebi da se radi o nevjerodostojnom svjedoku. Nadalje, pri donošenju rješenja nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga, konačno pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su stranke sklopile usmeni ugovor o djelu, da je dogovorena naknada u vidu preuzimanja kamena od ruševine kuće; da je tužitelj kamen preuzeo, da je vraćen samo dio kamena i to otpadni, da ugovor nije raskinut, a slijedom čega nema osnove niti temeljem odredbe čl. 590. ZOO, niti čl. 368. ZOO da se održi na snazi predmetni platni nalog, odnosno naloži tuženiku isplata iznosa kojeg tužitelj potražuje kao naknadu za obavljeni posao.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci presude, odnosno rješenja.

 

Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena, kako po osnovu, čl. 154. st. 1. ZPP tako i po visini čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Kako je žalba tuženika neosnovana odbijen je zahtjev istog za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

U Puli – Pola, 29. siječnja 2018. godine.