Broj: Gž-281/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića, kao predsjednika vijeća, te Denis Pancirov Parcen kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Kežića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz M. B., OIB: …, zastupan po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz D. S., protiv tuženika P. d.d., Z., OIB: …, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i P., Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-542/15-19 od 25. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-542/15-19 od 25. studenog 2016.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 7.075,93 CHF u protuvrijednosti hrvatske kune prema srednjem tečaju na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na iznos od

154,37 CHF od 1.05.2010. godine do isplate,

154,37 CHF od 1.06.2010. godine do isplate,

154,37 CHF od 1.07.2010. godine do isplate,

154,37 CHF od 1.08.2010. godine do isplate,

154,37 CHF od 1.09.2010. godine do isplate,

154,37 CHF od 1.10.2010. godine do isplate,

154,37 CHF od 1.11.2010. godine do isplate,

129,80 CHF od 1.12.2010. godine do isplate,

129,80 CHF od 1.01.2011. godine do isplate,

129,80 CHF od 1.02.2011. godine do isplate,

129,80 CHF od 1.03.2011. godine do isplate,

129,80 CHF od 1.04.2011. godine do isplate,

129,80 CHF od 1.05.2011. godine do isplate,

113,34 CHF od 1.06.2011. godine do isplate,

113,34 CHF od 1.07.2011. godine do isplate,

113,34 CHF od 1.08.2011. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.09.2011. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.10.2011. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.11.2011. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.12.2011. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.01.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.02.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.03.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.04.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.05.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.06.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.07.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.08.2012. godine do isplate,

97.46 CHF od 1.09.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.10.2012. godine do isplate,

97,46 CHF od 1.11.2012. godine do isplate,

3.414,CHF od 1.12.2012. godine do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa nadalje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za  tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.464,67 CHF.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.964,87 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2016. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za  tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tužitelju da tuženiku  naknadi parnični trošak u iznosu od 1.464,87 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2016. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za  tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

Pravovremenom podnesenom žalbom tu presudu pobijaju:

 

a) Tužitelj u dijelu kojim je odbijen sa tužbenim zahtjevom i u odluci o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) predlaže da Županijski sud presudu u pobijanom dijelu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, zajedno sa troškovima žalbe, podredno da se ista u pobijanom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

b) Tuženik u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev i odluci u troškovima postupka, dakle u točkama I. i III. izreke presude, zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te naloži istom nadoknaditi parnični trošak tuženiku uvećan za troškove žalbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Među strankama nije sporno:

 

- da su sklopile Ugovor o kreditu od 16. studenog 2006., broj 9012094885 kojim ugovorom glavnica kredita iznosi 191.000,00 CHF obračunato u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće za dan korištenja kredita,

 

- da je namjera kredita bila kupnja stambenog objekta,

 

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 12 godina tj. u 144 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

 

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,75 % godišnje, s tim da je ona promjenjiva (Točka 4.1. Ugovora),

 

- da je u točki 7.2. Ugovora navedeno da u slučaju promjene stope iz točke 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu, banka će pismeno obavijestiti korisnika kredita,

 

- da je prema podacima - iz dopisa banke broj 305/2015 vidljivo kako se mijenjala odnosno kretala kamatna stopa od početne ugovorene pa do dana zatvaranja kredita u 2012. godini tj. da je ista osim u razdoblju od 1. siječnja 2007. pa do 30. lipnja 2007., kada je iznosila 4,70 % i u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 31. srpnja 2007. kada je iznosila 4,65 % čitavo ostalo vrijeme rasla, odnosno bila veća od prvotno ugovorene stope od 4,75%.

 

O žalbi tuženika:

 

Među stankama je sporno da li su ništetne i bez pravnog učinka odredbe članka 4. 1. i 4. 2. Ugovor o namjenskom kreditu kojim odredbama je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, pa bi bila tužena u obvezi izvršiti povrat tužitelju neosnovno stečenog u pogledu eventualne ništetne odredbe članka 4. 1. i 4. 2. Ugovora o namjenskom kreditu.

 

Ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pobijanoj odluci o tim pitanjima zauzeo sud prvog stupnja. Tako je valjano utvrđeno kako je tuženik postupio suprotno odredbi članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj, 96/93, 46/07 i 79/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO-a. Ista materija jednako bi bila regulirana i odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj, 9/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41-723/14) i u članku 96. i 102. te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a po tom i u članku 323. ZOO-a posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je tako tuženi dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem citiranih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

U konkretnom slučaju to znači da je tuženik bez pravne osnove stekao iznose ugovorene kamate koje je tužitelj platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa kamatne stope od 4,75% koja je početno ugovorena i jedino poznata tužitelju.

 

Dakle, citirane odredbe predmetnog ugovora koje sadrže neodređene formulacije o promjenjivosti kamatne stope, te da je prema istima ta promjena ovisna o odluci tuženika bez da su jasno i točno određeni uvjeti promjenjivosti kamatne stope i referentne stope za koju se veže promjena, te da nije na tužitelju razumljiv način opisan način promjene kamatne stope, ukazuje da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

 

Tužitelj nije mogao znati, osim kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, niti približno procijeniti kada će se, zašto i kako tijekom trajanja ugovora ta kamatna stopa mijenjati, jer njegova obveza u tom dijelu nije određena niti odrediva. Pri tom činjenica što nije zatraženo tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnosti, odredbe članka 4. Ugovora nije relevantno, već je tužbeni zahtjev postavljen samo za isplatu, budući da je ništetnost navedenih odredbi prvostupanjski sud pravilno riješio kao prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari.

 

Sve naprijed rečeno na valjani je način sud prvog stupnja utvrdio imajući u vidu postojeću sudsku praksu pa tako i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-294/14.

 

Kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredbi članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud temeljem odredbe članka 365. ZPP-a osim po žalbi pazi i po službenoj dužnosti, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. njene izreke temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

 

Pri tome se skreće pažnja da je prvostupanjski sud vještačenjem utvrdio visinu obveze tuženika stavljajući u iznos plaćene iznose nakon promjene kamatne stope po tuženiku, u odnosu na iznos kamatne stope koje su bili u povratu do promjene, u odnosu na stanje u času zaključenja ugovora.

 

O žalbi tužitelja:

 

U konkretnom slučaju pravna osnovanost zahtjeva je stjecanje bez osnove koje regulira odredba članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pa se dakle na ovu vrstu potraživanja primjenjuje se opći rok zastare za tražbine iz članka 225. istog Zakona i iznosi 5 godina.

 

Dakle, u pogledu dijela tražbine valja reći da je predmetna tužba za isplatu podnijeta dana 14. travnja 2015. pa je dio potraživanja tužitelja koji dospio do dana 14. travnja 2010. u zastari, te je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je za dio koji nije nastupila zastara u iznosu od 7.075,93 CHF valjalo usvojiti, a preostali dio u iznosu od 4.464,67 CHF odbiti.

 

Pri tome valja reći kako niti prema jednom pravnom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) iz članka 502.a) ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetnu. Naime, i prema odredbi članka 502. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati tek na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a) stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašteni štiti. U tome će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, dakle, takvom kolektivnom tužbom ne može se prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna.

 

U pogledu pak početka tijeka zastarnog roka, imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev x-183/11 žalitelju treba reći kako na pitanje kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništetnog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara za takvo potraživanje, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare za potraživanje je 5 godina, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, no kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina od toga dana. Prema tome, kako je tužba podnijeta 14. travnja 2015. unutar zastarnog roka su svi iznosi koje je tužitelj isplatio od 14. travnja 2010. i tužitelj ima pravo na povrat tih iznosa od tuženika.

 

Zbog iznesenog žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, prvostupanjska presuda potvrđena u točki II. njegove izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Odluka o trošku pravilno je utvrđena u smislu odredbe članka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a i pravilno obrazložena.

 

Zbog iznesenog žalbe i tužitelja i tuženog odbijene su kao neosnovane u odluci o troškovima postupka i prvostupanjska presuda potvrđena u točkama III. i IV. njene izreke temeljem članka 380. stavak 3. ZPP-a.

 

U Splitu 1. veljače 2018.