Broj: Gž-538/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice R. N. (OIB: …), koju zastupa punomoćnik G. N., odvjetnik u P., protiv tuženika: 1. M. G. (OIB: …), O., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u S., i 2. Z. P. (OIB: …), S., . radi utvrđenja ništetnosti ugovora i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-899/15 od 27. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužiteljice R. N. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-899/15 od 27. ožujka 2017., s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

''1. Ugovor o prodaji zaključen između parničnih stranaka 13.05. 2009. i ovjeren istog dana od Ureda državne uprave u O., po kojem je tužiteljica prodala apartmanu k.o.J. z.k.č. 758/642  u 157/1000 dijela povezano s vlasništvom stana u zapadnom dijelu prizemlja građevine, koji se sastoji od predsoblja, kuhinje i blagovaonice, kupaonice, tri sobe i natkrivene terase, površine 57,79 m², u elaboratu o etažiranju označne sa S-1 i sivom bojom, proglašava se ništavim ex tunc.

2. Nalaže se tuženiku izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime tužiteljice u roku do 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude jer će istu u protivnom zamijeniti ova presuda.

3. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici sve troškove parničnog postupka prouzročene ovom parnicom, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.''

Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je među strankama sporno da li je ugovor o kupoprodaji potpisao osobno M. G. ili je njegovo ime na ugovoru potpisao M. O., jesu li M. G.i M. O. prijevarno postupali, te je li ugovor radi toga ništetan, a sporno je i je li tužiteljica isplaćena u cijelosti za stan, te je li ugovor ništetan, ukoliko nije isplaćena u cijelosti te je li 2. tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari,

- da je prema odredbi čl. 322. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju propisuje što drugo. Ugovorom o kupoprodaji od 13. svibnja 2015. tužiteljica je 1. tuženiku M. G. prodala 157/1000 dijela č. zem. 758/642 k.o. J. povezano sa vlasništvom stana u zapadnom dijelu prizemlja površine 57,79 m², u elaboratu označeno sa ''S-1'' i sivom bojom, po cijeni od 78.016,50 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a prema čl. 3 ugovora, plaćanje se vrši kompenzacijom preko tvrtki KIO I. d.o.o. i KIO K. d.o.o., oba iz O. Na ugovoru, na mjestu potpisa kupca, stoji: M. G.. Iz potvrde od 2. listopada 2010. (list spisa 12) vidljivo je kako položena isprava radi upisa vlasništva M. G. na 157/100 dijela č. zem. 758/62 povezano sa vlasništvom stana u zapadnom dijelu prizemlja građevine, a iz potvrde od 27. ožujka 2014. (list spisa132) da je vlasništvo istog upisano na ime 2. tuženika Z. P.,

- da grafološkim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi pripada li potpis na ugovoru 1. tuženiku M. G.,

- da iz iskaza sina tužiteljice I. N. proizlazi da pri sklapanju ugovora nije legitimirao osobu s kojom ga je sklopio, a osam dana nakon sklapanja ugovora, od T. J. saznao da ga je potpisao M. O., unatoč čemu nisu osporavali ugovor jer su mislili da će apartman biti plaćen. Nije znao objasniti zbog čega je sklopio ugovor u kojem se obveza kupca nameće trećoj osobi koja ne sudjeluje u tom pravnom poslu, dodajući da su sklopili ugovor o založnom pravu za koje misli da je on stekao. Iskazao je i da se njihov odvjetnik nikad nije obraćao tuženiku radi ispunjenja ugovora, da su podnijeli kaznenu prijavu, no nikad nisu dobili obavijest niti se interesirali što je s postupkom, nema saznanja koji bi bio interes M. O. potpisati ugovor imenom M. G., da je njegov stric istoga dana sklopio ugovor za drugi apartman, a plaćanje je bilo ugovoreno na isti način, te su on i stric na ime potraživanja iz ugovora uzimali robu iz poduzeća KIO K.a d.o.o. i KIO I. d.o.o. Iskazao je da nema specifikaciju što je uzeo on, a što stric, a onda da ima na papiru, da su tako dobivenu robu davali Trgovačkom obrtu S., za što nisu ispostavljali račune jer nemaju obrt, te da zna ''u lipu'' što su i koliko uzeli jer ima zapisano. Nadalje, kako su u navedena poduzeća robu isporučivali izravno na TO S. na koji načine je podmireno oko 987.000,00 kn dok je 387.000,00 kn ostalo ne isplaćeno, pri čemu misli na tražbine njegove majke i stričeve kćeri zajedno (2 x 680,000,00 kn). TO S. je njima isplaćivala gotovinu, a ne zna kako su to rješavali u svojim poslovnim knjigama. Njegov stric (odnosno stričeva kći) isplaćen je u cijelosti, pojašnjavajući da je njoj tada novac bio potrebniji, pa je pustio da se prvo ona naplati. On je stalno odlazio kod O. koji mu je obećavao isplatu ''sutra''. Još je kazao i da njegova majka nije prijavila svoju tražbinu u stečajnom postupku otvorenom nad poduzećem KIO k., te da su stvarni ugovaratelji posla on odnosno stric, a ne njegova majka odnosno sestrična, 

- da iz iskaza B. N. proizlazi da ni on nije utvrđivao identitet osobe s kojom je ugovarao kupoprodaju, kao punomoćnik svoje kćeri, istog dana kad i I. N. za svoju majku, da se pojavila jedna osoba, bio je uvjeren da je to G., par mjeseci kasnije sreo je tu osobu u KIO O. i shvatio da je to O.. Prije sklapanja ugovora sa tim fizičkim osobama, sklopili su ugovor sa KIO i., kao tvrtkom kćeri KIO O., i to ugovor o prodaji apartmana, kojim su se oni obvezali platiti apartmane. Upitan o sklapanju dvaju kupoprodajnih ugovora za istu stvar s dvjema različitim osobama, nije znao objasniti, iskazujući da su mu tako rekli u KIO O.. Iskazao je i kako je KIO O. isporučivala robu TO S. iz S. B., a TO S. bi mu na ime toga isplatili gotovinu ali umanjenu za 30%, moguće i 40% od vrijednosti robe, te da se njegova kći naplatila jer je on češće odlazio kod direktora K., koji je bio njegov prijatelj i vršio pritisak da se plati. Iskazao je i da ne zna u kakvom je odnosu O. bio s poduzećem KIO O., no da mu je T. J. kazala da I. N. ne može dobiti robu jer je tako rekao O., na što je rekao I. da podnese tužbu. Kazao je i da kad je shvatio kako je osoba u O. bio O., a ne G., nisu razgovarali da bi nešto u vezi toga poduzimali jer su im te osobe bile periferne budući su se trebali naplatiti od KIO I., dodajući kako on kupca M. s kojim je sklopio ugovor nikad nije vidio, ponavljajući da ih krajnji kupac nije zanimao, jer su se njima KIO I. obvezali isporučiti robu u visini cijene apartmana, u čemu je on uspio,

            - da je              M. O. iskazao da su G. i M. imali potraživanja prema poduzeću KIO I. ili KIO K., sad više nije siguran, da je predsjednik uprave D. K. predložio da to riješe kupoprodajom ovih apartmana. M. mu je rođak, a G. kum te su njemu prepustili da to za njih dogovori, da je između sudionika ubrzo potpisana višestruka kompenzacija, ne može se sjetiti tko su sve bili sudionici, no temeljem koje je G. i M. odmah skinut iznos potraživanja koji su imali prema KIO I. Iskazao je i da su se na dan potpisivanja ugovora u O. u jednom kafiću nalazili I. i B. N., a u drugom G. i M., a on je šetao od jednog do drugog kafića, pregovarajući o kupoprodaji, nakon čega je svakom dao po primjerak ugovora, te se ni u jednom trenu N. sa G. i M. nisu sreli, ali nije dao uvjerljivo obrazloženje zbog čega,

- da iskaz I. N. sud ne prihvaća u dijelu da ne zna zbog čega je ugovoreno da će se plaćanje obaviti preko navedenih pravnih osoba, da ima specificirano što su od robe ''povukli'' iz tih poduzeća odnosno što je isporučeno TO S., jer bi to tužiteljica dostavila tijekom postupka, osobito kad se uzme u obzir da je iskazao da je on stvarni ugovaratelj posla iz čega proizlazi da se njegova majka samo pojavljuje u ulozi prodavatelja i tužitelja. Pored toga ne prihvaća ni dio iskaza iz kojeg proizlazi da je cijena stana kojeg je njegova majka prodala 680.000,00 kn, budući u ugovoru stoji iznos od 78.016,50 EUR, što iznosi oko 585.000,00 kn. Iskaz prihvaća u dijelu da se njihov odvjetnik nije obraćao tuženiku radi ispunjenja ugovora, budući uz dopis (l.s.14) ne prileži dokaz o uručenju tog dopisa tuženiku ad.1. M. G., već se navodi da se prilaže povratnica od 27.05.2010. vraćena uz naznaku'''otputovao'' (koja nije priložena), kao i u dijelu da njegova majka nije prijavila svoju tražbinu u stečajnom postupku nad poduzećem KIO K., jer ne nalazi razlog da bi o tom neistinito iskazivao. Iskaz B. N., sud prihvaća kao uvjerljiv u dijelu da ih nije bilo briga tko su krajnji kupci, jer su se navedena poduzeća obvezala isplatiti im u robi cijenu apartmana i prije nego su sklopili ugovor o kupoprodaji, da ih nije bilo briga ni kad su shvatili da je u O., radi kupoprodaje, bio O., pa je očito da su s poduzećima, navedenim u ugovoru o kupoprodaji, dogovorili da će im oni isporučivati robu na ime isplate cijene za apartmane, radi čega nisu od kupaca, u ovom slučaju M. G., očekivali isplatu cijene. Iskaz M. O. sud prihvaća u dijelu da su G. i M. imali potraživanje prema poduzeću KIO i. ili KIO K., da je predsjednik uprave K. predložio da to riješe kupnjom ovih apartmana, jer je takav iskaz kompatibilan iskazu B. N. (kojemu je K. prijatelj). Iskaz ovog svjedoka sud nalazi osobito neuvjerljivim i nelogičnim u dijelu o pregovorima koje je vodio između N. koji su bili u jednom kafiću te G. i M. koji su bili u drugom,

- da je slijedom navedenog, u postupku utvrđeno da su tužiteljičin sin, kao njezin punomoćnik i njegov stric kao punomoćnik svoje kćeri, dogovorili s poduzećem KIO I. da će im prodati apartmane, a poduzeće će im isplatiti cijenu kroz isporuku robe iz tog poduzeća. Nadalje, KIO i. su dogovorili sa svojim vjerovnicima M. G. i izvjesnim M. da oni uzmu apartmane na ime svog potraživanja prema tom poduzeću, ali su ugovor sklopili izravno N. sa stjecateljima apartmana. Dakle, radilo se o pravnom poslu sklopljenom između više osoba, premda su potpisnici ugovora o kupoprodaji bili prodavatelji i krajnji kupci. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica doista primila određeni iznos, kroz isporuku robe, koju je to poduzeće isporučivalo izravno trgovačkom obrtu S. iz S. B., da prvenstveno treba reći kako 2. tuženik Z. P. nije sudjelovao u pravnom poslu - kupoprodaji sklopljenom između R. N. i M. G., radi čega je njegov prigovor da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari osnovan, kako u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ugovora ništetnim, tako i u pogledu izdavanja tabularne isprave. Stoga je tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženika odbijen. Nadalje, budući je 1. tuženik M. G. (l.s. 28) izjavio da potpis na ugovoru prihvaća kao vlastiti potpis, kojim je preuzeo prava i obveze iz ugovora kao da ga je vlastoručno potpisao, to sud, imajući u vidu takvu izjavu nalazi da je nevažno je li ga potpisao on ili M. O.. Stoga je, po ocjeni pravni posao sklopljen između R. N., kao prodavateljice, te M. G., kao kupca, koji je u cijelosti prihvatio obveze iz ugovora, valjano sklopljen pravni posao, te se ne radi o ništetnom ugovoru u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, ne stoji tvrdnja tužiteljice da su 1. tuženik M. G. i M. O. prijevarno postupali, jer nije jasno u čemu bi se sastojala navodna prijevara, kad osoba u ugovoru navedena i potpisana kao kupac prihvaća sva prava i obveze iz ugovora. Pored toga, tužiteljica u prilog navodima o prijevari spominje kaznenu prijavu koju da je podnijela u travnju 2013. protiv O., G. i dr. osoba, međutim, nije dokazala da je to doista učinila, a kad se ima u vidu da do okončanja postupka navodi kako nema saznanja o stadiju tog postupka, za zaključiti je, ili prijavu nije podnijela ili je odbačena. Nadalje, ako je smatrala da se radi o prijevarnom postupanju, što navodi u podnesku iz prosinca 2010. (l.s. 33) nije jasno zašto je tek 2013. godine podnijela (ako je) kaznenu prijavu. Isto tako nije ispunjena ni neka druga pretpostavka iz ZOO-a da bi ugovor bio ništetan, zelenaški ugovor (čl.329. st.1. ZOO-a), ugovor sklopljen uporabom sile (čl.279. st.3. ZOO-a), prividan ugovor (čl.285. st.1. ZOO-a), nije bilo nesporazuma stranaka o bitnim sastojcima ili pravnoj naravi ugovora (čl.282. ZOO-a), niti je činidba objektivno nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva (čl.270. ZOO-a). Na koncu, tužiteljica je, nakon što je njezin sin i punomoćnik, osam dana kasnije saznao da osoba koja je došla u O. nije M. G. već M. O. i dalje preuzimala robu na ime isplate kupoprodajne cijene, dakle, nastavila je primati ispunjenje obveze. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da nije primila dvije trećine kupoprodajne cijene treba reći da neispunjenje ugovorne obveze jedne od strana uz zakonom predviđene pretpostavke (čl. 359. - čl.369. ZOO-a) može biti razlog za raskid ugovor, no ne može za posljedicu imati ništetnost ugovora od trenutka sklapanja, kako to tužiteljica tužbom traži. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan je i u odnosu na 1. tuženika M. G.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žalitelju valja, u bitnom, odgovoriti da prema odredbi čl. 312. st. 1. ZOO-a ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, a kako iz stanja spisa proizlazi da je 1. tuženik izričito odobrio sklapanje spornog ugovora sve da je M. O. i bio lažni punomoćnik zbog toga nije osnovana tvrdnja žalitelja da taj pravni posao ne proizvodi pravne učinke jer da je sklopljen po neovlaštenoj osobi i time bio ništetan, a u čemu se žalba iscrpljuje.

Slijedom naprijed navedenog obrazloženja valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 12. veljače 2018.