Broj: Gž-1974/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljanom od sudaca tog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz S. K., B. R., OIB; …, zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1. R. A. d.d. Z., P. 59, OIB: …, zastupane po punomoćniku D. B., odvjetniku u Z. i 2. S. M. d.o.o. Z., T. T. 8, OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. M. G., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 2-Pn-3769/11-25 od 4. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 2-Pn-3769/11-25 od 4. ožujka 2016. u odnosu na tuženika 2. S. M. d.o.o. Z.

II. Djelomično prihvaća žalba tužitelja te odbija žalba tuženika 1. i preinačuje pobijana presuda u odnosu na tuženika 1. R. A. d.d.  te sudi:

"I. Nalaže tuženiku 1. R. A. d.d. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju S. Z. iznos od 8.450,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 8.000,00 kuna teče od 25. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotne poena te na iznos od 450,00 kuna počev od 4. ožujka 2016. do isplate po stopi po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok se za više zatraženi iznos od 17.000,00 tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovanim.

II. Nalaže se tužniku 1. R. A. d.d. Z. u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.750,00 kuna."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku 1. i 2. naknaditi solidarno tužitelju iznos od 25.450,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućem od 25. srpnja 2011. uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku 1. R. A. d.d. Z. iznos od 9.912,60 kuna i tuženiku 2. S. M. d.o.o. Z. iznos od 5.937,50 kuna sve u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žali se i tuženik 1. pobijajući odluku o troškovima postupka zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana odluka u tom dijelu preinači sukladno navodima žalbe.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika 1. nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana u odnosu na tuženika 1., a u cijelosti neosnovana u odnosu na tuženika 2.

 

Predmet ovog spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog povrede prava osobnosti, kao i naknadu za tuđu pomoć i njegu.

 

U ovoj fazi postupka između stranaka nije bila sporna činjenica da je dana 5. svibnja 2009. u 18,05 sati u S., na adresi Z. 6, u poslovnici R. tužitelj bio nazočan počinjenju kaznenog djela razbojništva i teškog ubojstva za koje je nepravomoćno osuđen K. D.

 

Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi i postojanje odštetne odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi u svezi s predmetnim štetnim događajem, kao i visina iste.

 

Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku utvrdio slijedeće:

 

- da je između tuženika 1. travnja 2001. zaključen Ugovor o pružanju usluga tjelesne zaštite osoba i imovine iz kojeg proizlazi da se radi o uslugama nadzora nad ulaskom i izlaskom osoba u, kroz, iz štićenog prostora, sprečavanje i otkrivanje štetnih pojava i protupravnih radnji koje mogu ugroziti osobe i imovinu, poduzimanju mjera zaštite radi otklanjanja štetnih pojava i protupravnih radnji te ostali zaštitarski poslovi koje po zahtjevu uz uvjet da su u skladu s Zakonom o zaštiti osoba i imovine, te će se obavljanje tih poslova angažirati stručni i osposobljeni zaposlenici koji posjeduju potrebna ovlaštenja za obavljanje tih poslova, te da je jedno od mjesta obavljanja usluga podružnica tužene R. A. d.d. Zagreb u S.;

- da je 5. svibnja 2009. u poslovnici tuženika R. A. d.d. Z., P. 59 u S. počinjeno kazneno djelo razbojništva i teškog ubojstva djelatnika MUP-a uz upotrebu vatrenog oružja, u kojem trenutku je u poslovnici kao stranka bio i tužitelj;

- da je osnovom provedenog nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. G. M. utvrđeno da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju bio izložen situaciji visokog stresogenog potencijala u vidu realne opasnosti za tjelesni integritet i život, što je dovelo do razvoja akutne stresne reakcije i PTSP a zbog čega je uslijedilo psihijatrijsko liječenje tijekom razdoblja od godine dana pri čemu je tužitelj pretrpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta na koji se nadovezuju umjeren do jaki do tri dana, umjereni oscilirajući do sveukupno četiri tjedna i slabi do umjereno oscilirajući u trajanju do pet mjeseci te na kraju kasni povremeni oscilirajući strah srednjeg intenziteta u situacijama koje podsjećaju na štetni događaj time da duševnih boli zbog smanjenja općih životnih aktivnosti nema;

- da je kao posljedicu predmetnog štetnog događaja tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u vidu nekvalificirane osobe u trajanju od 30 sati za potrebe psihološke podrške;

- da je obzirom na utvrđenu uzročno-posljedičnu svezu između predmetnog štetnog događaja i posljedica proisteklih iz iste tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti koje obzirom na manifestaciju posljedica opravdavao dosuđenje iznosa od 12.000,00 kuna pri čemu bi novčana imovinska šteta u vidu tuđe njege i pomoći prema iznosu od 15,00 kuna za jedan sat osnovom ovlaštenja iz odredbe članka 223. ZPP-a iznosila 450,00 kuna;

- da je do predmetnog štetnog događaja došlo dana 5. svibnja 2009. u poslovnici tuženika R. A. d.d. Z., P. 59 u S. na način da je u istu pristupio muškarac, navukao čarapu na glavu izvadio oružje i sve klijente u poslovnici, između ostalog i tužitelja, uz prijetnju oružjem natjerao da legnu dok je djelatnice banke natjerao da otvore ladice, uzeo novac, a po dolasku policije počeo pucati i ustrijelio djelatnika policije te pobjegao, time da je u trenutku ulaska tog muškarca u banku zaštitar bio u podrumskog dijelu poslovnice – trezoru te da je u prizemlju dio poslovnice stigao kada je pljačkaš napustio istu.

 

Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao da tužitelj nije dokazao postojanje odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj, koju je cijeniti s aspekta odgovornosti po osnovi krivnje u smislu odredbe članka 1045. u svezi s odredbom članka 1049.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

 

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da na konkretni pravni slučaj nije moguće primijeniti odredbu članka 1063. ZOO-a, koja regulira postojanje objektivne odgovornosti jer djelatnost banke ne predstavlja opasnu djelatnost, a prema redovnom tijeku stvari i u skladu s prirodom poslovanja ne postoji ni opasnost od štete za okolinu pa je utoliko i odgovornost iste promatrati s aspekta subjektivne odgovornosti, koja je u konkretnom slučaju izostala obzirom da je tuženik 1. R. A. d.d. Z. osigurao tjelesnu zaštitu za vrijeme rada poslovnice te imao instalirani sustav protuprovale, protuprepada i video nadzora i da su uplatno – isplatna mjesta bila pokrivena protuprepadnim sustavom sa centraliziranom dojavom o nadzoru alarma na CDS tuženika 2. S. M. d.o.o. i da je djelatnica u poslovnici aktivirala tihi alarm, što sve upućuje na zaključak da je tuženik 1. postupao u skladu s člankom 8. stavka 1. Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju gotovim novcem i vrijednostima ("Narodne novine" broj 173/03, 150/05 – dalje: ZMMS).

 

U utvrđenju činjenice da se djelatnik zaštitarske tvrtke tuženika 2. S. M. d.o.o. Z. odnosne prigode nalazio u podrumskom dijelu poslovnice – trezoru i da je treća osoba tek nakon ulaska u poslovnicu stavila čarapu na glavu te izvadila oružje, prvostupanjski sud nalazi odsustvo odgovornosti na strani ovog tuženika jer se radi o posljedicama radnje treće osobe koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti čime postupanje djelatnika ovog tuženika ne bi bilo u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatnoj zaštiti ("Narodne novine" broj 68/03, 31/10 i 139/10 – dalje: ZPZ).

 

S pravom žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u odnosu na tuženika 1.

Naime, djelatnost prvotuženika, između ostalog je i poslovanje s građanstvom i gotovim  novcem u poslovnicama, što nedvojbeno predstavlja djelatnost povećanog rizika, koji zahtjeva i dodatne mjere zaštite, zbog čega je i donesen Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju gotovim novcem i vrijednostima, koji obvezuje sve novčarske institucije pa tako i banke.

Međutim, to ne znači ujedno da bi se njena odgovornost mogla promatrati u kontekstu opasne djelatnost pa je utoliko pravilno sud prvog stupnja smatrao da se u konkretnom slučaju odgovornost ovog tuženika ima promatrati s aspekta subjektivne odgovornosti.

 

S druge strane neosnovana žalitelj osporava i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu drugotuženika, kao zaštitarsku tvrtku jer predmetni štetni događaj nije posljedica radnji djelatnika ovoga tuženika, u kom slučaju bi njegovu odgovornost valjalo cijeniti kroz objektivnu odgovornost s obzirom na opasnu djelatnost. Naime, odgovornost tvrtke koja obavlja zaštitarsku djelatnost ukoliko je šteta počinjena od strane njenog djelatnik uređena je ZPZ-om, koji propisuje da je trgovačko društvo dužno naknaditi svaku štetu koju njezin zaposlenik na radu ili u svezi s radom prouzroči ugovornoj strani ili trećim osobama.

 

Stoga se šteta, u konkretnom slučaju proistekla iz kaznenog djela razbojstva počinjenog od strane treće osobe, ne može promatrati s aspekta objektivne odgovornost zaštitarske tvrtke, a koja bi već prema sadržaju djelatnosti predstavljala opasnu djelatnost i za koju bi već samim tim zaštitarske tvrtke odgovarale u smislu odredbe članka 1045. stavak 3. i članka 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

Naime, člankom 27. ZPZ-a propisano je da su ovlasti osoba kojim je izdano dopuštenje za obavljanje poslova tjelesne zaštite: provjera identiteta osoba, davanja upozorenja i zapovijedi, privremeno ograničenje slobode kretanja, pregled osoba predmeta i prometnih sredstava, osiguranje mjesta događaja, uporaba zaštitarskog psa, uporaba tjelesne snage i upotreba vatrenog oružja.

 

S druge strane iz odredbe članka 2. između stranka sklopljenog Ugovora broj 01-037-ZG o pružanje usluga tjelesne zaštite osoba i imovine od strane drugotuženika podrazumijeva nadzor nad ulaskom i izlaskom osoba u i iz štićenog prostora naručitelja, što je u konkretnom slučaju nedvojbeno izostalo.

 

Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi utvrđeno da se djelatnik drugotuženika, kao zaštitar, odnosne prigode nalazio u prostoru trezora te nije bio nazočan u vrijeme ulaska počinitelja kaznenog djela u poslovnici pa time ni u mogućnosti fizički zaštiti poslovnicu i osobe u njoj.

 

Upravo u tom kontekstu je i promatrati odgovornost na strani tuženika 1., koji je u skladu s odredbama ZMMS-a, bio dužan osigurati tjelesnu zaštitu u štićenom prostoru i koja u vrijeme počinjena kaznenog djela razbojstva nije bila osigurana jer je isti u tom trenutku bio bez nadzora. Naime, smisao i ratio odredaba ovog Zakon jest upravo o poduzimanju mjera kako bi se na što učinkovitiji i za građanstvo siguran način odvijala djelatnost novčarskih kuća u radu s građanstvom.

 

Stoga, u činjeničnim okolnostima kada je između stranaka u provedbi citiranog Zakon nedvojbeno sklopljen ugovor o pružanje usluga tjelesne zaštite osoba i imovine, prema kojem iz priloga istog o broju angažiranih osoba zaposlenih u zaštitarskoj tvrtci drugotuženika proizlazi da je za ovu poslovnicu određen jedan zaštitar, ne može se smatrati da je tuženik 1. postupio u skladu s zakonskom obvezom osiguranja fizičke zaštite štićenog prostora, koja podrazumijeva permanentni nadzor. To zapravo znači da štićeni prostor ne smije niti u jednom trenutku biti bez nadzora, u kom smislu je i promatrati odgovornost prvotuženika, koji zbog propusta u angažiranju dovoljnog broja fizičkih osoba zaštitara nije omogućio sigurne uvjeta poslovanja s građanstvom.

 

Naime, pljačke i prepadi na novčarske institucije su u svakom slučaju predvidljivi i mogući događaji te povećani rizik za novčarske institucije a što je posebno regulirano i odredbama ZMMS-a.

 

Tako je člankom 8. ovog Zakona propisano je da su novčarske institucije prve kategorije dužene u svojim objektima osigurati minimalne sigurnosne uvjete zaštite iz članka 7. stavak 1. točka 1., 2., 3. i 4. a to su: protuprovalni sustav sa centraliziranom dojavom i nadzorom alarma, protuprepadni sustav sa centraliziranom dojavom i nadzorom alarma, neprekidni video nadzor s mogućnošću pohranjivanja video zapisa i tjelesna zaštita te pregradnja radnog prostora zaposlenika neprobojnim pregradama u visini etaže i protuprovalnim vratima od prostora koji su dostupni strankama i drugim osobama.

 

U tom kontekstu promatrani Zapisnik o izvršenom nadzornom pregledu PU Zagrebačke, Sektora upravnih, inspekcijskih i poslova civilne zaštite unutarnjih poslova od 6. svibnja 2009., koji je sačinjen od strane ovlaštenih djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, u ovom slučaju može otkloniti prekršajnu odnosno eventualnu kaznenu odgovornost tužene 1. ali ne i njenu građansku- pravnu odštetnu odgovornost.

 

Utoliko je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je otklonio postojanje odštetne odgovornosti na strani ovoga tuženika te je obzirom na pravilno utvrđenu nastalu štetu u svezi s predmetnim štetnim događajem od strane suda prvog stupnja, pozivom na odredbu članka 1100. stavak 1. ZOO-a s aspekta povrede prava osobnosti cijeniti prema novčanom ekvivalentu u visini od 8.000,00 kuna, te tužitelju u odnosu na ovog tuženika uz dosudu iste, priznati i pravo na imovinsku štetu u vidu tuđe njege i pomoći, pravilno utvrđenu primjenom odredbe članka 1089. stavak 2. i članak 1095. ZOO-a.

 

Naime, imajući u vidu utvrđenu težina povreda i okolnosti slučaja, koje opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu prema članku1100. stavku 1.ZOO-a, tužitelju zbog povrede prava osobnosti osnovano pripadao iznos od 8.000,00 kuna, do kojeg je prihvaćen njegov tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženika dok mu za pretrpljenu nenovčanu imovinsku štetu, temeljem članka 1089. stavak 2. i članak1095. ZOO-a, pripada novčana naknada u iznosu od 450,00 kuna, prema cijena jednog sata tuđe pomoći u iznosu od 15,00 kuna u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka i smanjenja troškova, a temeljem odredbe čl. 223. ZPP-a.

 

Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a pobijanu presudu valjalo preinačiti u odnosu na ovog tuženika i odlučiti kao pod točkom II. izreke dok je valjalo odbiti njegovu žalbu u odnosu na drugotuženika za kojeg nisu utvrđene pretpostavke odštetne odgovornosti jer u postupku nisu utvrđeni propusti na strani ovog tuženika u smislu osiguranja djelatnika u skladu s ugovornim obvezama .

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka u odnosu na tuženika 1., koja je zasnovana na primjeni odredbe članka 154. stavak 2. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a dok je u odnosu na drugotuženika istu u cijelosti temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a obzirom na njegov uspjeh u postupku u cijelosti valjalo potvrditi. Tužitelju je tako u odnosu na tuženika 1. valjalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tbr.7. – 9. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za sastav tužbe od 100 bodova i podnesaka od 3. prosinca 2012., 4. listopada 2012, 18. prosinca 2013. i 10. travnja 2014., 2. rujna 20154. od po 25 bodova, te 14. listopada 2011., 11. prosinca 2012., 20. svibnja 2013., 28. svibnja 2015. od po 100 bodova te pristup na ročištu od 11. veljače 2015. i 15. listopada 2015. od po 25 bodova te ročištima 21. ožujka 2011., 20. svibnja 2015., i 20. siječnja 2016. po 100 bodova, što sveukupno zbrojeno, pomnoženo s vrijednošću boda te PDV, sveukupno predstavlja iznos od 11. 875,00 kuna. Kako je tužitelj u odnosu na ovog tuženika uspio u cijelosti u odnosu na osnovu, a djelom i u odnosu na visinu, njegov uspjeh je cijeniti u omjeru od 60 %, pa je u navedenom istom priznati trošak u iznosu od 7. 125,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 1.200,00 kuna. S druge strane uspjeh tuženika 1. je cijeniti u omjeru od 40 % pa je od dosuđenog i priznatog troška u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u visini od 5.937,50 kuna, uvećanog za trošak pristupa ročištu za objavu presude temeljem Tbr. 9. toč. 3. od 500 kuna, istom u navedenom omjeru valjalo priznati trošak u visini od 2.575,00 kuna. Kada se navedeni iznosi prebiju proizlazi da je ovaj tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.750,00 kuna radi čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu 22. veljače 2018.