Broj: Gž-50/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. M. S. iz Z., 112. … OIB: … i 2. T. L. S. iz N., N …, OIB: … , obje zastupane po punomoćniku B. Z. odvjetniku u Z., protiv tuženika F. C. d.d. Varaždin iz V …, K …, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima iz Z…  H. Ž. i R. Ž., odvjetnicima iz V., …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2062/15 od 1. prosinca 2015., na sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

            

1. Odbija se žalba tužiteljica 1) M. S. i 2) T. L. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2062/15 od 1. prosinca 2015.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika F. C. d.d. za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

            

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: ''Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se provodi temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj: Ovr-3512/12 od 4. veljače 2013. godine ispražnjenjem i predajom u posjed nekretnine u zk. ul. 12643 k.o. Z. suvlasnički udio 98/10000 etažno vlasništvo (E-238), četverosobni  stan u zgradi 3, ulaz B, 2 kat lijevo s pripadajućim spremištem u podrumu, etažne oznake 3B-03, ukupne površine 109,99 m2 u Z. i nekretnine u zk. ul. 13045 k.o. Z. suvlasnički udio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-3), skladišni prostor koji se sastoji od skladišta površine 39,15 m2 natkrivenog trijema površine 4,85 m2, ukupne površine 44,00 m2, sve obojano crvenom bojom i označeno slovom B u U … , Z … .''

 

              II.  Nalaže se tužiteljicama da naknade parnični trošak tuženiku u iznosu od 3.125,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, pa do isplate i to po stopi koja se određuje  za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate  za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.“

 

              Protiv označene presude žalbu su izjavile tužiteljice 1. M. S. i 2. T. L. S. iz svih žalbenih razloga navodeći da Ugovor o zajmu broj 15/11 sa Sporazumom osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 24. ožujka 2011. ne sadrži sve bitne elemente i kao takav ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan. Žaliteljice ukazuju da po tom Ugovoru nije bilo predaje novca trgovačkom društvu V. d.o.o., niti je po njemu stekao bilo kakvu drugu zamjenjivu stvar, pa kako su žaliteljice po tom ugovoru pristale na prijenos fiducijarnog vlasništva radi osiguranja ugovora koji je ništetan, to su ništetni i svi aneksi tog ugovora. Žaliteljice ukazuju da je prvostupanjski sud  pogrešno zaključio da su one jamci - platci iz spomenutog Ugovora o zajmu, a nisu, s obzirom da se iste nisu obvezale na ispunjenje dužnikove obveze iz predmetnog Ugovora o zajmu. Žaliteljice ukazuju da prema čl. 106. Zakona o obveznim odnosima zakonski zastupnik T. L. S., niti M. S. nisu mogle valjano za njen račun jamčiti za dužnikovu obvezu, jer je ona u to vrijeme bila maloljetna, a time i poslovno nesposobna, pa je za valjanost tog pravnog posla bilo potrebno odobrenje Centra za socijalnu skrb. Žaliteljice ističu da je rješenjem Trgovačkog suda u Zadru, broj Stpn-68/13 od 21. siječnja 2014. odobrena predstečajna nagodba, a u točki IV. tog rješenja između ostalog je utvrđeno da sve ovršne isprave koje se odnose na tražbine iz nagodbe gube pravnu snagu, pa kako tuženik nema razlučno pravo, a žaliteljice nisu bile jamci - platci predstečajnog dužnika, te je tuženik u predstečajnoj nagodbi sudjelovao i prema njemu je utvrđena tražbina od 241.768,28 kuna, to bi se traženim namirenjem od žaliteljica ovaj iznos višekratno prebacio u odnosu na iznos koji je predstečajnom nagodbom utvrđen, jer nekretnine koje su dane u zalog su višekratno vrednije od tog iznosa. Žaliteljice ukazuju da fiducijalno osiguranje prati sudbinu osigurane tražbine, pa ukoliko tražbina, na bilo koji način prestane ili se smanji, prestaje i razlog stvarno-pravnog prijenosa, posebice što fiducijanti nisu osobno odgovorni za dužnikov dug. Žaliteljice ističu da je pogrešan način traženja ovrhe ispražnjenjem i predajom nekretnina u posjed, jer je fiducijar, ovdje tuženik, trebao tražiti njihovu prodaju, te namirenje iz postignute cijene i isplatu razlike duga i postignute cijene vlasnicima nekretnine, jer na ovaj način tuženik ima cilj steći nepripadnu imovinsku korist, odnosno traži u posjed stan koji vrijedi više od njegove tražbine, pa je takva ovrha nedopuštena. Žaliteljice ukazuju da je iz svih naprijed navedenih razloga i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka nezakonita. Žaliteljice predlažu da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno istu ukine i spis vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženik F. C. d.d. navodi da neosnovano tužiteljice u žalbi upiru da bi presuda bila nezakonita s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, a žaliteljice očito gube iz vida da su po rješenju prvostupanjskog suda u spor bile uključene zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona a ne iz razloga opisanog u točki 7. istog članka, istog stavka i istog Zakona. Tuženik ukazuje da se žalbenim navodima pokušava insinuirati da su ovršne isprave ništetne, a koji žalbeni razlog nije niti istican u njihovoj žalbi na rješenje o ovrsi, a niti u tužbi, pa se stoga ne može, po prvi puta, isticati u žalbi. Tuženik ukazuje da su tužiteljice u parnicu bile upućene samo iz razloga radi utvrđenja da li zaključena predstečajna nagodba ima učinak na njih kao na fiducijarne dužnike, a prvostupanjski sud  je u pobijanoj presudi dao više nego valjane razloge zbog čega je njihovu tužbu odbio kao neosnovanu. Tuženik F. C. d.d. ukazuje da pogrešno tužiteljice u žalbi tvrde da se nisu obvezale na ispunjenje dužnikove obveze iz predmetnog Ugovora o zajmu, jer upravo sklopljenim Sporazumom o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o zajmu i aneksom broj 4 tog Ugovora, iste su jamčile za nastalu obvezu, te su pristale (dozvolile) da po dospijeću novčane tražbine iz Ugovora o zajmu predmetne nekretnine osiguranja budu prenesene u vlasništvo predlagatelja, ovdje tuženika i da se temeljem navedenih ovršnih isprava provede ovrha radi predaje nekretnina u posjed, a tužiteljice sklopljenom predstečajnom nagodbom, nisu oslobođene obveze prema tuženiku. Tuženik ukazuje da je pogrešna tvrdnja tužiteljica da tuženik zahtijeva ovrhu radi namirenja višestruko većeg iznosa od utuženog, s obzirom da se traži predaja u posjed predmeta osiguranja radi njegove prodaje i namirenja utvrđene i po dužniku priznate novčane tražbine u iznosu od 870.759,97 kuna. Tuženik F. C. d.d. predlaže da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu prvostupanjskog suda te tužiteljice obveže na plaćanje prouzročenog troška za odgovor na žalbu kojeg potražuje u iznosu od 1.250,00 kuna. 

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP), na koju ukazuju tužiteljice u svojoj žalbi, jer je izreka presude razumljiva, nije u suprotnosti sa obrazloženjem, u obrazloženju su izneseni jasni razlozi o bitnim činjenicama tako da se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

              Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

              - da su tužiteljice 1) M. S. i 2) T. L. S. sa tuženikom F. C. d.d. V… sklopile sporazume o prijenosu prava vlasništva svojih nekretnina radi osiguranja novčane tražbine - duga društva V. d.o.o. Z. prema tuženiku F. C. d.d. s osnove zajma u sveukupnom iznosu od 1.640.000,00 kuna;

 

              - da je u međuvremenu nad trgovačkim društvom V. d.o.o. proveden postupak sklapanja predstečajne nagodbe koji je pred Trgovačkim sudom u Zadru, zaključen pod poslovnim broj Stpn-68/13 koja je postala pravomoćna i ovršna dana 21. siječnja 2014.;

 

              - da je predstečajnom nagodbom tuženik F. C. d.d. kao zajmodavac otpustio dužniku V. d.o.o. dug iznad iznosa od 241.768,28 kuna  i odredio datum dospijeća duga u 48 jednakih obroka, pa prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 66. st. 14. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“, broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15 i 78/15 -dalje ZFPPN), te odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. - dalje ZOO) i čl. 14. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03 107/07, 146/08, 137/09, 111/12 i 125/11, 68/13 i 110/15- dalje ZTD) utvrdio da je Ugovor o zajmu, zaključen između tuženika F. C. d.d. V. i trgovačkog društva V. d.o.o. trgovački ugovor, pa da su tužiteljice M. i T. L. S. sklapanjem Sporazuma o prijenosu prava vlasništva na svojim nekretninama radi osiguranja novčane tražbine iz tog Ugovora o zajmu postale jamci-platci uz trgovačko društvo V. d.o.o., pa kako predstečajna nagodba, koja je zaključena između trgovačkog društva V. d.o.o. i vjerovnika, među kojima i ovdje tuženika F. C. d.d., ne odnosi i nema učinak na tražbinu vjerovnika, ovdje tuženika F. C. d.d., prema tužiteljicama M. i T. L. S. kao jamcima-platcima, to prvostupanjski sud zaključuje da ovrha koju je pokrenuo tuženik F. C. d.d. protiv tužiteljice M. i T. L. S. radi namirenja, odnosno predaje u posjed njihovih nekretnina, nije nedopuštena, pa je njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio, a odluku o trošku donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

 

              Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Odredbom čl. 352. st. 1. ZPP je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povredu odredbama parničnog postupka, zbog kojih se žalba može izjaviti.

 

              Tužiteljice M. i T. S. u žalbi ističu da bi Ugovor o zajmu broj 15/11 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji je osnova za provođenje ovršnog postupka iz kojeg je i nastala ova parnica, protivan prisilnim propisima odnosno ništetan, jer ne sadrži sve bitne elemente propisane odredbom čl. 499. st. 1. ZOO, no, iz spisa proizlazi da tijekom postupka, kako ovršnog, tako i ovog parničnog, tužiteljice M. i T. L. S. nisu isticale ništetnost, odnosno predlagale dokaze o ovom činjeničnom navodu, pa kako to tijekom postupka nisu učinile, to sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP ne mogu valjano činiti, niti sada u žalbi, pa ovaj drugostupanjski sud ove činjenične navode nije uzeo u obzir.

 

              Neosnovano tužiteljice M. i T. L. S. upiru da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako one u ovom postupku nemaju status jamca-platca.

 

              Odredbom čl. 14. st. 2. ZTD je propisano da trgovački ugovori jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednom od njih, ili su u svezi obavljanja tih djelatnosti.

 

              Kada su tuženik F. C. d.d. i TD V. d.o.o. nesporno trgovačka društva, odnosno trgovci, a predmet Ugovora o zajmu broj 15/11 zajam iznos od 1.600.000,00 kuna, koji je tuženik F. C. d.d. kao trgovac koji se bavi tom djelatnosti dao trgovačkom društvu V. d.o.o za obavljanje njegove djelatnosti, to je onda valjano prvostupanjski sud zaključio da takav ugovor jest trgovački ugovor prema naprijed citiranom članku 14. st. 2. ZTD.

 

              Odredbom čl. 111. st. 4. ZOO je propisano da jamac za obvezu nastalu iz trgovačkog ugovora odgovara kao jamac – platac ako nije što drugo ugovoreno.

 

              Kako iz Ugovora o zajmu broj 15/11 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini proizlazi da nije izričito ugovoreno da jamci odgovaraju na dug TD V. d.o.o. samo i isključivo kao jamci, a kako je gore obrazloženo, radi se o trgovačkom ugovoru, to je onda pravilno prvostupanjski sud zaključio da, u konkretnom slučaju, tužiteljice M. i T. L. S. za dug TD V. d.o.o. po ovom Ugovoru odgovaraju kao jamci - platci.

 

              S obzirom na naprijed obrazloženo, neosnovana je žalbena tvrdnja tužiteljica M. i T. L. S. da u konkretnom slučaju isti ne bi za dug V. d.o.o. odgovarali kao jamci-platci, pa je dakle pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su iste prema odredbi čl. 111. st. 4. ZOO u konkretnom slučaju po ovom Ugovoru jamci-platci.

 

              Neosnovano također tužiteljice M. i T. L. S. u žalbi tvrde da Sporazum ne bi bio valjan, jer ga nije odobrio Centar za socijalnu skrb, jer iz spisa, a posebice rješenja Centra za socijalnu skrb Z. od 28. ožujka 2011. proizlazi da je R. S., ocu i zakonskom zastupniku mlt. T. L. S., dana suglasnost da pred javnim bilježnikom potpiše u njeno ime kao fiducijarnog dužnika Ugovor o zajmu broj 15/11 sa Sporazumom o osiguranju novčanih tražbina i prijenosom prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk.ul. 12643 k.o. Z., etaža 238.

 

              Dakle, u spisu postoji valjano odobrenje Centra za socijalnu skrb za potpis spornog Ugovora i preuzimanje obveza tada mlt. tužiteljice T. L. S., pa dakle, njen z.z. otac R. S. je valjano, odnosno zakonito taj Ugovor u njeno ime potpisao, pa stoga neosnovano se u žalbi ističe kako bi to utjecalo na zakonitost i valjanost potpisanog ugovora.

 

              Odredbom čl. 66. st. 14. ZFPPN je propisano da predstečajna nagodba nema učinak na tražbine vjerovnika prema solidarnim dužnicima i jamcima-platcima koji pored dužnika iz predstečajne nagodbe stoje u obvezi prema tom vjerovniku.

 

              Neosnovano tužiteljice M. i T. L. S. u žalbi ukazuju da bi provođenjem predstečajne nagodbe u kojoj je nesporno sudjelovao i tuženik F. C. d.d., prestalo pravo naplate, odnosno potraživanja tuženika F. C. d.d. prema njima, jer valjano prvostupanjski sud zaključuje da sukladno odredbi čl. 66. st. 14. ZFPPN predstečajna nagodba prema njima nema nikakvog učinka s obzirom da su isti, kako je to naprijed već obrazloženo, jamci-platci po ugovoru o zajmu uz TD V. d.o.o.

 

              Odredba čl. 66. st. 14. ZFPPN je odstupanje od načela akcesornosti (jednakost duga glavnog dužnika i jamca), pa dakle, sukladno toj odredbi, vjerovnik nije izgubio pravo ostvarivati svoju tražbinu u sudskom postupku od jamaca-plataca, ovdje tužiteljica M. i T. L. S. iz razloga što je zaključena predstečajna nagodba i što se u toj predstečajnoj nagodbi djelomično, prema svome dužniku, odrekao dijela duga.

 

              Dakle, ovom odredbom se odstupa od načela da fiducijarno osiguranje prati sudbinu osigurane tražbine, pa dakle, u konkretnom slučaju, unatoč tome što je tuženik F. C. d.d. sudjelovao u predstečajnoj nagodbi, on ima pravo i može tražiti od tužiteljica M. i L. S. namirenje duga TD V. d.o.o. koje je nastalo temeljem Ugovora o zajmu broj 15/11, a nije u predstečajnoj nagodbi realizirano.

 

              Dakle, po stavu ovog suda pravilan je i zakonit zaključak prvostupanjskog suda da ovrha koja se provodi temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr – 3512/12 nije nedopuštena.

 

              Tužiteljice M. i T. S. svojom žalbom pobijaju i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, međutim, iz sadržaja žalbe ne proizlazi konkretno koje troškove i iz kojih razloga pobijaju, a ispitujući pobijanu odluku u tom dijelu, ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, kada je trošak postupka dosudio tuženiku F. C. d.d., koji je u potpunosti uspio u sporu, a niti je pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP i odredbe Tarife, kada je istom priznavao trošak za pojedine procesne radnje, kao i visinu troška, pa da se ne ponavlja, u tom dijelu se tužiteljice M. i T. L. S., upućuje na sadržaj obrazloženja pobijane presude sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP.

 

              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužiteljica M. i T. L. S., a da ovaj sud nije našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo njihovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda.                    

 

              Odlučujući sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZPP o zahtjevu tuženika F. C. d.d. za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, ovaj sud nije našao da bi ta procesna radnja utjecala na konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari, odnosno da je bila potrebna i opravdana, pa stoga ovaj sud nije našao niti da bi trošak za tu procesnu radnju bio opravdan pa je zahtjev tuženika F. C. d.d. za naknadu tog troška odbio, odnosno odlučio kao u točki 2. izreke.

 

              S obzirom sve navedeno, trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Zadru 2. ožujka 2018.