Broj: Gž-498/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice R. Š., iz N. V., OIB:…, zastupane po punomoćnici K. V., odvjetnici u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, (za Općinski sud u Koprivnici), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-36/16-12 od 22. prosinca 2016., 5. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba punomoćnice tužiteljice dok se žalbe tužiteljice i žalba tuženice djelomično odbijaju a djelomično prihvaćaju i presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-36/16-12 od 22. prosinca 2016.:

 

1.) potvrđuje:

a) u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je obvezana tuženica isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 6.040,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 28. siječnja 2014. kao dana podnošenja tužbe do isplate,

b) u točki IV. izreke presude;

 

2.) preinačuje:

a) u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je obvezana tuženica isplatiti tužiteljici na ime naknade štete preko iznosa od 6.040,00 kuna do iznosa od 12.040,00 kuna (za iznos od 6.000,00 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom od 28. siječnja 2014. kao dana podnošenja tužbe do isplate i tužbeni zahtjev tužiteljice se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan;

b) u točki II. izreke glede parničnog troška i sudi:

„Nalaže se tuženici, u roku od 8 dana, naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.932,49 kuna s zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim  trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a sve od 5. ožujka 2018. do isplate.“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom obvezana tuženica isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 12.040,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke) kao i parnični trošak u iznosu od 6.227,50 kuna (točka II. izreke).

 

Republika Hrvatska obvezana je isplatiti punomoćnici tužiteljice na ime troškova delegacije iznos od 151,20 kuna (točka III. izreke); dok je zahtjev iste preko tog iznosa a do iznosa od 320,00 kuna odbijen (točka IV. izreke).

 

Protiv točke II. izreke odluke u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat daljnji zatraženi parnični trošak žalbu podnosi tužiteljica a protiv točke IV. izreke punomoćnica tužiteljice pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti.

 

Žalbu podnosi i tuženica, ali protiv točke I. i II. izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba punomoćnice tužiteljice je neosnovana dok su žalbe tužiteljice i tuženice djelomično osnovane.

 

Kronološki promatrano, prvostupanjski sud je dana 29. srpnja 2015. donio presudu broj Pr-17/15-4 kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i to za iznos od 14.280,00 kuna, a odbio za iznos od 6.120,00 kuna, nakon što je smatrao dokazanim činjenicu radne nezgode te obima i visine štetnih posljedica, uz ocjenu postojanja podijeljene odgovornosti.

 

Ovaj drugostupanjski sud je dana 26. siječnja 2016. donio odluku broj Gž R-428/15 kojom je potvrdio navedenu presudu u odbijajućem dijelu u cijelosti kao i u dosuđujućem dijelu glede iznosa naknade imovinske štete od 2.240,00 kuna dok je istu ukinuo za iznos od 12.040,00 kuna dosuđen s naslova naknade neimovinske štete. Također, prihvatio je sva činjenična utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja od 30%, a tuženika od 70%, kao i glede obima štetnih posljedica u smislu ocjene okolnosti i visine nastale neimovinske štete ali je presudu ukinuo zbog potrebe dodatnog razjašnjenja činjeničnog stanja u svezi sporne činjenice je li isplatu iznosa od 6.000,00 kuna učinjene od strane C. o. potrebno uračunati u dosuđeni iznos ili ne.

 

Stoga je predmet spora u ovoj fazi postupka zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete koju je ista pretrpjela ozljeđivanjem u radnoj nezgodi od 17. veljače 2012.

 

U ponovljenom postupku sud je ponovno prihvatio taj tužbeni zahtjev uz obrazloženje da predmetna polica osiguranja ne predstavlja osiguranje od odgovornosti pa da se tako ima kumulirati isplaćeni iznos s naslova trajnog invaliditeta s iznosom naknade neimovinske štete.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom nepravilno primijenio materijalno pravo.

 

Kao što je već u ranijoj drugostupanjskoj odluci navedeno, iz predmeta spisa proizlazi da je tužbeni zahtjev utemeljen na odredbi članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09; dalje: ZZR) kojom je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu; iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

Odredbom članka 6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11.; dalje: ZR), propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom; dok je člankom 33. stavkom 1. ZR propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika, a u skladu sa posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja.

 

Na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica dokazala da je došlo do radne nezgode, a da je tuženica dokazala da postoje pretpostavke koje bi je dijelom oslobodile od odgovornosti. Odgovornost tuženice je objektivna i zasniva se na pretpostavci uzročnosti između štete i tehnološkog procesa odnosno zaštite na radu. Iz provedenih dokaza i to prijave o ozljedi na radu te iskaza tužiteljice i svjedoka, nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica obavljajući posao kod tuženice doživjela radnu nezgodu.

 

Tužiteljica je kritične prigode radila na svom radnom mjestu zapisničara u sudnici u zgradi Općinskog suda u Koprivnici u sklopu kojeg posla vrši i radnju prijenosa spisa od npr. ormara, stola, pisarnice do svog radnog stola i obratno u kojoj radnoj operaciji mora prijeći sa podesta visine oko 20-ak cm na nižu razinu poda na kojoj se nalazi tepih staza koja nije bila fiksirana za pod sudnice i kojom prigodom je upravo noseći spise prilikom silaska s podesta, došlo do poskliznuća za nepričvršćeni tepih stazu uslijed čega je ozlijeđena.

 

Stoga je očito da tužiteljica nije mogla izbjeći nezgodu jer je takva tepih staza, obzirom na položaj i činjenicu da nije fiksirana, ustvari opasna stvar i takav njen položaj u prostoru pokazao se neadekvatnim opasnostima kojima je radnik izložen, pa konkludira da doista tuženica nije poduzela sve mjere za siguran rad svojih zaposlenika. Ovo stoga i jer iz iskaza svjedoka M. J. i B. M., nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica radila svoj uobičajeni posao na uobičajeni način pa je propust organizacije zaštite na radu u smislu osiguranja prohodnosti pristupa radnom mjestu tužiteljice bez opasnosti, propust tuženice koji se sankcionira sukladno citiranim odredbama (članak 15. ZZR i članak 33. ZR).

 

Oslobađanje od odgovornosti za štetu (potpuno ili djelomično) prema odredbi članka 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) se ne pretpostavlja već nepažnja radnika (koja se prosuđuje prema psihofizički objektivno mogućem stupnju pažnje oštećenog u okolnostima u kojima je šteta nastala) mora biti dokazana. Mnijenje je i ovoga suda da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio postojanje suodgovornosti tužiteljice za nastanak, a time i posljedice, štetnog događaja jer je nosila cipele sa visokom petom (5-7 cm, bez obzira koliko iste čvrsto stajale uz nogu kod poskliznuća zasigurno dodatno utječu na obim štete u odnosu na poskliznuće kada se nose niske potpetice što je notorno) iako je istoj bilo poznato u kakvim radnim uvjetima radi (zaposlena već 16 godina u sudu i radi s drugom sutkinjom u istoj takvoj sudnici kao što je ova u kojoj se dogodila nesreća) što nije smjela zanemariti prilikom odabira obuće na radu.

 

Do nezgode je došlo zbog propusta tuženice u organizaciji osiguranja sigurnosnih uvjeta rada tužiteljice ali postoji i suodgovornost tužiteljice sve kako je to već utvrđeno odnosno, u omjeru 30 (tužiteljica) :70 (tuženica). Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženice kojima i nadalje osporava svoju odgovornost ukazuju se neutemeljenima.

 

Nadalje, odredbom članka 1100. ZOO određeno je, među ostalim, da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena na medicinskoj dokumentaciji i vještačenjima, kako je tužiteljica u predmetnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede u vidu prijeloma maleola desne lisne kosti; karakter i težina povreda koje je tužiteljica zadobila, lokacija povreda, duljina trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je trpjela (jaki 3 dana, srednji 7 dana i blagi 30 dana), popratne neugodnosti pri liječenju (višekratno RTG snimanje, imobilizacija, potreba mirovanja, analgetici, hod sa štakama, oblozi, oticanje, otežano održavanje higijene, fizikalna terapija, kontrole i dr.), dob tužiteljice (rođena ...), intenzitet i trajanje straha (primarni jakog intenziteta i kratkog trajanja te sekundarni jakog intenziteta 5 dana, srednjeg 10 dana i 40 dana blagog intenziteta), manifestacije straha (zabrinutost za ishod liječenja), duševne boli zbog umanjenje životnih aktivnosti (u stupnju od 10%, subjektivni znaci funkcionalne oštećenosti očituju se kroz oteklinu desnog gležnja, ograničene i bolne kretnje u desnom gležnju posebno kod dužeg hodanja ili stajanja); za zaključiti je da obim svih posljedica koje je tužiteljica pretrpjela na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti upravo u, po sudu prvog stupnja utvrđenom, iznosu od 17.200,00 kuna, odnosno, uz odbitak suodgovornosti u iznosu od 12.040,00 kuna na ime naknade neimovinske štete.

 

Tijekom postupka utvrđeno je i da je između tuženice i C. o. d.d. sklopljen ugovor o osiguranju prema polici osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) broj … po kojem ugovoru je osiguran trajni invaliditet uslijed nezgode u visini do 60.000,00 kuna te je tužiteljici od strane C. o. isplaćen za utvrđenih 10% trajnog invaliditeta, iznos od 6.000,00 kuna, i to dana 7. kolovoza 2012.

 

Prvostupanjski sud navodi da poslodavac tužiteljice nije imao ugovoreno osiguranje od odgovornosti pa da se isplaćeni iznos kumulira s iznosom naknade štete.

 

Odredbom članka 972. stavka 2. ZOO propisano je da pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osigurani iznos, a stavak 3. da se odredba prethodnih stavaka ne odnosi na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

 

Dakle, osigurnina koju se obvezuje isplatiti osiguratelj prema stavku 1. članka 972. ZOO nema karakter naknade štete, već ona predstavlja unaprijed ugovoreni novčani iznos kojeg se osiguratelj obvezuje isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja po nastupu osiguranog slučaja, a što je jedno od temeljnih načela osiguranja osoba. Pravilo je da osiguranje od posljedica nesretnog slučaja nema za svrhu naknaditi štetu koja je nastala nastupom osiguranog slučaja tj. nije odštetnog karaktera pa je time dopuštena kumulacija naknade štete i osigurnine. Nasuprot tomu, osiguranje od odgovornosti jeste odštetnog karaktera i nije dopuštena kumulacija naknade štete i osigurnine.

 

Kako je već ranije u odluci ovog suda rečeno, a na to direktno upućuje i odredba članka 972. stavka 3. ZOO, ugovor o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja može se ugovoriti i kao osiguranje od odgovornosti. 

 

U sentenci sudske odluke VSRH Revr-230/2005-2 od 22. veljače 2006. navodi se: "Kombinirano kolektivno osiguranje koje je zaključio poslodavac i premiju plaćao svojim sredstvima, a kojim su svi zaposlenici osigurani od posljedica nesretnog slučaja treba smatrati osiguranjem od odgovornosti pa iznose isplaćene zaposleniku na temelju tog osiguranja treba uračunati u iznos naknade štete za koju mu odgovara poslodavac zbog nezgode na radu." (Izbor odluka br. 2/2006., odl. br. 49.).

 

Pitanje izvora sredstava iz kojih se plaća premija nije minorno jer, koji je motiv poslodavca da sklopi i ugovor o osiguranju od odgovornosti i ugovor o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja i da se sve to kumulirano isplati radniku. Očekivani motiv poslodavca za sklapanje ugovora o osiguranju bio bi, kao kod svakog osiguranja, da se zaštiti u slučaju svoje odgovornosti za štetu, da si olakša situaciju a ne da osiguranik „zarađuje“.

 

Iz dopisa C. o. od 12. kolovoza 2014. (list 43 spisa) kao i od 7. travnja 2016. (list 94 spisa) jasno proizlazi da se radi o polici kombiniranog kolektivnog osiguranja koja se plaća iz državnog proračuna, a iz obračuna plaće tužiteljice (list 112-114 spisa) proizlazi da iz njene plaće nisu isplaćivani iznosi s naslova premije osiguranja.

 

Stoga je zaključiti da se konkretni ugovor o osiguranju kojim su radnici osigurani od posljedica nesretnog slučaja treba smatrati osiguranjem od odgovornosti pa iznos od 6.000,00 kuna isplaćen tužiteljici na temelju tog osiguranja treba uračunati u iznos naknade štete za koju joj odgovara poslodavac zbog nezgode na radu i istoj konačno dosuditi s naslova naknade neimovinske štete iznos od 6.040,00 kuna a uslijed čega je valjalo djelomično preinačiti odluku.

 

Kako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je u smislu odredbe članka 166. stavka 2. ZPP valjalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka, a primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP.

 

Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) određuje da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Tužiteljica je u osnovu tužbe uspjela 70%. Glede visine traženja, ista je u tužbi potraživala iznos od 20.400,00 kuna, a nakon odluke ovog suda od 26. siječnja 2016. pravomoćno je presuđen odbijajući dio od 6.120,00 kuna i dosuđujući dio od 2.240,00 kuna dok je visina preostalog zahtjeva 12.040,00 kuna a tužiteljica je uspjela u iznosu od 6.040,00 kuna.

 

Stoga, u odnosu na tužbeni  zahtjev od 20.400,00 kuna tužiteljica je sveukupno u osnovu (70%) i visini (8.280,00 kuna = cca 42%) uspjela 56% a u odnosu na tužbeni zahtjev u visini od 12.040,00 kuna u osnovu (70%) i visini (6.040,00 kuna = cca 50%) uspjela je sveukupno 60%.

 

U skladu s poduzetim parničnim radnjama, tužiteljici je u odnosu na tužbeni zahtjev od 20.400,00 kuna valjalo priznati trošak sastava izvansudskog zahtjeva 100 bodova prema Tbr. 28.; na ime sastava tužbe 100 bodova temeljem Tbr. 7. točke 1., na ime pristupa na ročišta dana 6. studenog 2014. i 14. srpnja 2015. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točke 1.; od 8. srpnja 2014. i 19. ožujka 2015. po 50 bodova temeljem Tbr. 9. točke 2., a od 29. srpnja 2015. 50 bodova temeljem Tbr. 9. točke 3., na ime sastava podnesaka od 16. srpnja 2014. i 16. veljače 2015. po 100 bodova temeljem Tbr. 8. točke 1., na ime sastava žalbe od 3. kolovoza 2015. za pobijani dio od 6.120,00 kuna 93,75 bodova prema Tbr. 10. točki 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 8.437,50 kuna, na ime PDV-a iznos od 2.109,37 kuna tj. ukupno 10.546,87 kuna odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 56% iznos od 5.906,24 kune te cjelokupan trošak vještačenja od 2.000,00 kuna dakle, ukupno 7.906,24 kune.

 

Prema uspjehu u odnosu na preostali tužbeni zahtjev u visini od 12.040,00 kune tužiteljici pripada na ime pristupa na ročište dana 18. studenog 2016. 100 bodova temeljem Tbr. 9. točke 1.; a od 21. rujna 2016. 25 bodova temeljem Tbr. 9. točke 5., te na ime sastava žalbe od 28. prosinca 2016. 62,5 bodova prema Tbr. 10. točke 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 1.875,00 kuna, na ime PDV-a iznos od 468,75 kuna tj. ukupno 2.343,75 kuna odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 60% iznos od 1.406,25 kuna.

 

Dakle, tužiteljici sveukupno pripada iznos od 9.312,49 kuna.

 

Istoj nije priznat sastava podneska od 18. studenog 2016. jer je isti dan održano ročište na kojemu je tužiteljica mogla iznijeti svoje navode, kao ni trošak ročišta za objavu presude od 22. prosinca 2016. jer ista nije pristupila na navedeno ročište.

 

Tuženici u skladu s poduzetim radnjama u odnosu na tužbeni zahtjev od 20.400,00 kuna valjalo je priznati trošak sastava odgovora na tužbu 100 bodova temeljem Tbr. 8. točke 1.; na ime pristupa na ročišta dana 6. studenog 2014. i 14. srpnja 2015. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točke 1.; od 8. srpnja 2014. 50 bodova temeljem Tbr. 9. točke 2.; na ime sastava podnesaka od 20. kolovoza 2014. i 16. ožujka 2015. po 100 bodova temeljem Tbr. 8. točke 1., a od 19. ožujka 2015. 25 bodova temeljem Tbr. 8. točke 3., i na ime sastava žalbe od 7. kolovoza 2015. za pobijani dio od 14.280,00 kuna 125 bodova prema Tbr. 10. točki 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 7.000,00 kuna, odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 44% iznos od 3.080,00 kuna.

 

Prema uspjehu u odnosu na preostali tužbeni zahtjev u visini od 12.040,00 kuna tuženici pripada na ime pristupa na ročište od 18. studenog 2016. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. točke 1.; od 21. rujna 2016. 25 bodova temeljem Tbr. 9. točke 5., te od 22. prosinca 2016. 50 bodova temeljem Tbr. 9. točke 3., na ime sastava podneska od 8. lipnja 2016. po 25 bodova temeljem Tbr. 8. točke 3., i na ime sastava žalbe od 29. prosinca 2016. 125 bodova prema Tbr. 10. točki 1., što sve pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 3.250,00 kuna, odnosno, razmjerno uspjehu u sporu od 40% iznos od 1.300,00 kuna.

 

Dakle, tuženici sveukupno pripada iznos od 4.380,00 kuna.

 

Tuženici nije priznat traženi trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora jer isto nije predviđeno OT.

 

Parnične stranke su oslobođene obveze plaćanja sudskih pristojbi temeljem Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15; dalje: ZSP)  i to tužiteljica temeljem odredbe članka 16. stavka 1. točke 3. a tuženica temeljem odredbe članka 16. stavka 1. točke 1. ZSP.

 

Nakon prijeboja troškova, tužiteljici je za dosuditi iznos od 4.932,49 kuna

 

U odnosu na troškove delegacije koje tužiteljica pobija u točki IV. izreke presude tj. u odbijajućem dijelu, prema odredbi članka 11. stavka 4. i 5. Zakona o sudovima („Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/16 i 82/16; dalje: ZS) u delegiranim predmetima strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje dulje od tri sata, u dijelu kojim su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom, a koji se troškovi isplaćuju na teret državnog proračuna.

 

Cestovna udaljenost između sjedišta ureda punomoćnice tužiteljice koje se nalazi u K₁. i suda koji se nalazi u K₂. iznosi 32,46 km a ista ta udaljenost između K₁ i B. iznosi 40,2 km sve prema internetskim podacima raspoloživo na URL: www…pa stoga tužiteljici i njenoj punomoćnici ne bi pripadao zatraženi trošak javnog prijevoza zbog delegacije jer taj put zasigurno ne traje dulje od tri sata. Međutim, zbog zabrane reformatio in peius, jer tuženica nije pobijala točku III. izreke presude, samo je odbiti žalbu tužiteljice i njene punomoćnice u svezi troškova s osnove delegacije.

 

Slijedom iznijetog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP te odredbe članka 380. točke 3. ZPP.

 

U Splitu 5. ožujka 2018.