Broj: Gž-109/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu Mihi Mratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. E., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. O. d.d., Z., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. S. S., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2017. pod poslovnim brojem Pn-4134/14, 6. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2017. pod poslovnim brojem Pn-4134/14.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 9.121,82 kune s kamatom koja teče od 27. ožujka 2014. do isplate kao i nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.562,50 kuna s pripadajućom kamatom od presuđenja, odnosno od 24. studenog 2017. do isplate.

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlozi su propisani odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet postupka između stranaka jeste zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 9.121,82 kune s kamatom od 27. ožujka 2014., kao datuma kada je završeno liječenje s obzirom da bi tužiteljica još ranije podnijela odštetni zahtjev.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-kako je tužiteljica 29. listopada 2013. u svojstvu putnika u autobusu Z.-a pretrpjela prometnu nezgodu,

 

-kako je do prometne nezgode došlo na način da je uslijed naglog kočenja autobusa tužiteljica pala iako se za vrijeme vožnje pridržavala svih pravila sigurne vožnje,

 

-kako je kočenje bilo naglo jer je vozač bicikla oduzeo prednost prolaska autobusu,

 

-kako je tužiteljica pala te je zadobila ozljede u vidu rane razderotine na glavi i istegnuće vrata (trzajna ozljeda),

 

-kako je tužiteljica pretrpjela dugotrajnu bol, te strah,

 

-kako je tužiteljica morala mirovati, odlaziti na kontrole, nositi specijalni ovratnik, te provoditi fizikalnu terapiju,

 

-kako bi tužiteljici zbog pretrpljene ozljede bila potrebna pomoć druge osobe u ukupnom trajanju od 75 sati,

-kako je cijena sata tuđe pomoći i njege u gradu Z. 15,00 kuna,

 

-kako je tužiteljica imala trošak liječenja povodom štetnog događaja u iznosu od 71,82 kune,

-kako je vlasnik autobusa (Z.) imao zaključen Ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama s tuženikom kao osigurateljem.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je kao prvo zaključio da je tuženik pasivno legitimiran, i to sukladno odredbama članaka 2., 17., 20. i 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj, 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), a sve sukladno analognom primjenom odredbe članka 1069. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj, 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

 

Nadalje, je prvostupanjski sud utvrdio kako tužiteljica nije suodgovorna za nastanak štetnog događaja, te da joj stoga sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 8.000,00 kuna, pravo na naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.050,00 kuna, kao i pravo na naknadu imovinske štete s osnove troškova liječenja u iznosu od 71,82 kune, sve s pozivom na odredbu članka 1095. ZOO-a, time da je kamatu priznao na cjelokupni iznos dosuđene štete od 27. ožujka 2014., s obzirom da je do tada već tužiteljičina tražbina i dospjela, s obzirom na ranije podneseni odštetni zahtjev, te činjenicu da se prometna nezgoda dogodila 29. listopada 2013.

 

Kao prvo valja istaći da prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nema pogrešne ocjene dokazne građe, niti pogrešnih zaključaka o odlučnim činjenicama, već je očito kako tuženik ima drukčije pravno shvaćanje od prvostupanjskog suda, a glede odgovornosti za štetu.

 

Naime, zaista je odredbom članka 1069. stavak 1. i 4. ZOO-a propisano da za štetu koju pretrpe treće osobe u svezi s pogonom motornog vozila odgovara njegov vlasnik, a  trećom osobom smatra se oštećenik koji nije ujedno vlasnik, ili neovlašteni korisnik motornog vozila, niti je osoba zadužena u svezi s pogonom motornog vozila.

 

Jasno je dakle da je putnik u vozilu treća osoba, u smislu odredbe članka 1069. ZOO-a.

 

ZOOP u odredbi članka 2. je zaista predvidio kao osobno osiguranje u prometu i osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja, kao poseban vid obveznog osiguranja, dok obvezno osiguranje u prometu i jest osiguranje vlasnika odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama.

 

Međutim, kako je odredbom članka 22. stavak 4. ZOOP-a propisano da osiguranje od automobilske odgovornosti ne pokriva štetu na stvarima koje je vlasnik vozila, kojim je prouzročena šteta, preuzeo radi prijevoza, a nalazile su se u vozilu ili na vozilu kojim je prouzročena šteta to je sudska praksa već zauzela pravno shvaćanje po kojem putnik u vozilu u kojem se dogodio nesretni slučaj može zahtijevati naknadu štete i na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti, a sve ovo zato što je i odredbom članka 20. stavak 2. ZOOP-a propisano da ako je za nastalu štetu odgovoran vlasnik prijevoznog sredstva koji je sklopio ugovor o osiguranju putnika u javnom prometu, u naknadu štete koja pripada oštećenoj osobi na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti ne uračunava se iznos koji pripada oštećenoj osobi po osnovi obveznog osiguranja putnika u javnom prometu.

 

Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, a glede pak tuženikove pasivne legitimacije.

 

S obzirom na pretrpljene posljedice i odredbu članka 1100. ZOO-a pravilno je prvostupanjski sud i utvrdio visinu neimovinske štete.

 

Glede imovinske štete, i to obveze na naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege, suprotno od tuženikova pravna shvaćanja polazi se od prve premise da je tuđa pomoć i njega plaćena, i to upravo nakon što je ista i obavljena, te bi stoga predstavljala novčanu imovinsku štetu, a ne nenovčanu imovinsku štetu, koja će se dakle otkloniti tek presuđenjem i primitkom adekvatnog novčanog iznosa.

 

Stoga je odluka o kamati pravilna.

 

Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda u ovom konkretnom slučaju tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, time da je sud cijenio kako tužiteljica nema pravo na naknadu parničnog troška kao da je vrijednost predmeta spora preko 10.000,00 kuna, a što znači da je u cijelosti poštivao odredbu članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Split, 6. ožujka 2018.