Broj: Gž-3308/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. Z., 2. V. Z., 3. I. Z., svi kao nasljednici pok. T. Z. iz R., 4. M. Z. iz R., i 5. N. Z. iz R., svi zastupani po punomoćniku D. J., odvjetniku iz R., protiv tuženika: 1. F. S. i 2. M. S., oboje iz R., i oboje zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-7238/15-9 od 13. travnja 2016., u sjednici održanoj dana 15. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-7238/15-9 od 13. travnja 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da isplate tužiteljima iznos od 163.256.48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i rokovima dospijeća na pojedinačne iznose kako je to pobliže specificirano u točki 1. izreke prvostupanjske presude.

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženicima da nadoknade tužiteljima parnični trošak u iznosu od 29.717,74 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja vrijedi zadnjeg dana polugodišta koje prethodi polugodištu za koje se određuje stopa uvećanoj za pet postotnih poena, počev od 13. travnja 2016. do isplate.

 

Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je povučen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznos od 286.743,52 kune.

 

Protiv prvostupanjske presude tuženici su podnijeli žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu podnijeli odgovor na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti  na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženici s osnove naknade za korištenje bez valjane pravne osnove stana u prizemlju zgrade u R., … za razdoblje od 1. svibnja 2006. do 13. srpnja 2011. isplate iznos od 163.256,48 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužitelji upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici nekretnine – zgrade u R., … sagrađene na kčbr. 123 upisane u zk. ul. br. 530 k.o. H.

 

Utvrđeno je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3951/92 od 28. listopada 2009. naloženo tuženicima da predaju tužiteljima u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu – kuću u R., … sagrađenu na k.č.br. 123 i nekretninu k.č.br. 479, obje k.č.br. upisane u zk. ul. br. 530 k.o. H. te da je istom presudom odbijen protutužbeni zahtjev kojim su tuženici tražili da se utvrdi da su suvlasnici ½ dijela opisanih nekretnina te da im se izda tabularna isprava podobna za upis njihova prava vlasništva u zemljišne knjige jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda a odbijen je i zahtjev tuženika da se naloži tužiteljima da im predaju u posjed predmetne nekretnine slobodne od osoba i stvari.

 

Nesporno je da su tuženici koristili stan u prizemlju navedene zgrade u R., …, površine 98,71 m2 u razdoblju od 1. svibnja 2006. sve do 13. srpnja 2011.

 

Tuženici su porekli tvrdnje tužitelj da su neosnovano koristili predmetni stan u navedenom razdoblju navodeći da su kao pošteni posjednici izvršili ulaganje u predmetnu zgradu i da predmetni stan u toj zgradi koriste na temelju svojih ulaganja te da im po osnovi tih ulaganja pripada pravo zadržanja (retencije) na predmetnom stanu sve do isplate vrijednosti njihovih ulaganja. Kasnije tijekom postupka tuženici su podneskom od 11. studenoga 2015. istaknuli i prigovor radi prebijanja stavljajući u prijeboj svoju tražbinu s naslova ulaganja u iznosu od 960.015,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor prava zadržanja jer je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za postojanje prava zadržanja na navedenom stanu propisane odredbama članaka 72. do 75. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO). Naime, odredbom članka 73. stavka 1. ZOO-a je propisano da vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje.

 

Prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju s obzirom na postojanje presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-3951/92 od 28. listopada 2009. kojom je tuženicima naloženo iseljenje iz predmetnog stana treba uzeti da tužitelji kao dužnici zahtijevaju da im se vrati predmetni stan koji je izašao iz njihova posjeda protiv njihove volje, zbog čega tuženici nemaju pravo da zadrže predmetni stan dok im se ne isplati naknada za izvršena ulaganja.

 

Nadalje, po stajalištu prvostupanjskog suda, tuženici su donošenjem presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-3951/92 od 28. listopada 2009. prestali biti pošteni posjednici te su izgubili u smislu odredbe članka 18. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12  i 152/14, dalje: ZVDSP) svoje pravo na posjed predmetnog stana.

 

Konačno prvostupanjski sud nije prihvatio ni istaknuti prigovor radi prebijanja ocijenivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke predviđene odredbama članaka 195. i 196. ZOO-a jer tražbina tuženika po osnovi ulaganja u predmetnu nekretninu nije dospjela budući da o toj tražbini nije pravomoćno odlučeno u parnici koja se vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-3503/12.

 

Prvostupanjski sud je stoga zaključio da su tuženici u spornom razdoblju koristili predmetni stan bez valjane pravne osnove i da su time ostvarili korist u visini najamnine koju bi trebali plaćati za predmetni stan, pa je, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke i procjene vrijednosti nekretnina Z. K., dipl. ing. građ., i podataka dostavljenih od Ministarstva financija, Porezne uprave R., Ispostave R. da su tuženici u spornom razdoblju korištenjem predmetnog stana ostvarili korist u ukupnom iznosu od 163.256,48 kuna, prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan pozivom na odredbe članaka 1111. i 1120. ZOO-a, dakle odredbe koje uređuju stjecanje bez osnove (u obrazloženju prvostupanjske presude je očitom pogreškom navedeno članka 1011. i 1020. ZOO-a).

 

Osnovano tuženici u žalbi osporavaju pravilnost stajališta prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru prava zadržanja i prigovoru radi prebijanja.

 

Iz stanja spisa bi proizlazilo da su tuženici vršili ulaganja u predmetnu zgradu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća odnosno prije nego je prvostupanjskom sudu podnesena tužba poslovni broj P-3951/92 kojom je zatraženo iseljenje tuženika iz predmetnog stana.

 

Ovom drugostupanjskom sudu za sada nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da se tuženici imaju smatrati nepoštenim posjednicima jer im je pravomoćnom presudom naloženo da isele iz predmetnog stana. Naime, za ocjenu pitanja je li posjednik koji vrši ulaganja u tuđu nekretninu pošten odlučna je kakvoća posjeda posjednika u vrijeme kada se vrše ulaganja. Ako je posjednik u vrijeme kada je vršio ulaganja bio pošten jer je nekretninu koristio na temelju valjanog pravnog posla tada naknadno saznanje za odluku kojom je odbijen njegov zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na spornoj nekretnini nema za posljedicu gubitak prava zadržanja sve dok mu se ne isplati vrijednost izvršenih ulaganja.

 

Prema odredbi članka 38. stavka 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90; „Narodne novine“, broj 53/91 i 92/94, dalje: ZOVO), koji je bio na snazi u vrijeme kada su vršena ulaganja, savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, a prema odredbi iz stavka 4. istog članka savjesni posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana, dok je prema stavku 5. istog članka nužne i korisne troškove vlasnik stvari dužan nadoknaditi savjesnom posjedniku u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

 

Prema odredbi članka 38. stavka 7. ZOVO-a savjesni posjednik ima pravo zadržati stvar dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova što ih je imao u vezi s održavanjem stvari.

 

Prema sada važećoj odredbi članka 164. stavka 2. ZVDSP-a je propisano da ako vlasnik zahtijeva da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

Nužni troškovi su oni koji su nužni za održavanje stvari te bi bez njih stvar potpuno ili djelomično propala. Korisni troškovi su oni troškovi kojima se povećava vrijednost stvari. Pritom treba imati na umu da u smislu odredbe članka 164. stavka 3. ZVDSP-a nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno.

 

Po pravnom shvaćanju ovoga suda vlasnik stvari nema pravo na isplatu s osnove naknade za korištenje njegove stvari za razdoblje kroz koje pošteni posjednik s obzirom na odredbu članka 38. stavka 7. ZOVO-a odnosno članka 164. stavka 2. ZVDSP-a ima pravo zadržanja (retencije) njegove stvari dok mu se ne isplati naknada za učinjena ulaganja.

 

Prema tome za odluku o tome imaju li odnosno jesu li tuženici imali pravo zadržanja na predmetnom stanu u spornom razdoblju potrebno je utvrditi jesu li tuženici bili pošteni posjednici u vrijeme kada su vršili ulaganja u predmetnu zgradu odnosno stan te o kakvim troškovima se radilo.

 

U prvostupanjskom postupku nije, međutim, raspravljeno i utvrđeno kakva je bila kakvoća posjeda tuženika u vrijeme kada su oni izvršili ulaganja u predmetnu zgradu, tj. jesu li i po kojoj pravnoj osnovi oni koristili predmetnu zgradu odnosno stan u koju su vršili ulaganja ili su zgradu odnosno stan koristili bez valjane pravne osnove te mimo znanja i odobrenja vlasnika vršili ulaganja u predmetnu zgradu, a ni o tome o kakvim se troškovima radilo.

 

Ocjenjujući neosnovanim istaknuti prigovor radi prebijanja prvostupanjski sud se pogrešno poziva na odredbu članka 195. ZOO-a koja se odnosi na građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) jer se u konkretnom slučaju radi o prebijanju u parnici odlukom suda (compensatio per iudicem) budući da su prigovorom radi prebijanja tuženici istaknuli prema tužiteljima postojanje svoje kompenzabilne, ali još nekompenzirane tražbine, pa se u takvom slučaju prebijanje vrši tek odlukom suda koja ima konstitutivno značenje ako sud utvrdi postojanje tražbina obiju stranaka, dok građanskopravni prijeboj nastaje uz ispunjenje pretpostavaka iz članka 195. ZOO-a izjavom o prijeboju u skladu s odredbom članka 196. stavka 1. ZOO-a. Kada se radi o građanskopravnom prijeboju u eventualnoj parnici tuženik prigovara da je tužiteljeva tražbina već prestalo kompenzacijom.

 

Propustom prvostupanjskog suda u pogledu odlučivanja o prigovoru radi prebijanja tuženika počinjena je relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 3. ZPP-a, na koju tuženici osnovano ukazuju navodima u žalbi.

 

U vezi s istaknutim prigovorom radi prebijanja treba reći i sljedeće. Tuženik isticanjem tražbine radi prebijanja ostvaruje ista ovlaštenja koja ostvaruje isticanjem tužbenog zahtjeva. Zato se i na prigovor radi prebijanja primjenjuju pravila o litispendenciji uređena odredbom članka 194. ZPP-a. Stoga dok o nekoj tražbini teče parnica, ta se ista tražbina ne može isticati u drugoj parnici u obliku prigovora radi prebijanja, odnosno dok je prigovor radi prebijanja pendentan, o toj se istoj tražbini ne može se među istim strankama pokrenuti druga parnica. Dakle, kad tuženik prigovorom radi prebijanja istakne u prijeboj tražbinu o kojoj već teče parnica po tužbi ili protutužbi u drugoj parnici sud je dužan takav prigovor radi prebijanja u smislu odredbe članka 194. stavka 3. ZPP-a odbaciti kao nedopušten. Stoga će prvostupanjski sud o dopuštenosti istaknutog prigovora radi prebijanja u nastavku postupka voditi računa.

 

Ni utvrđenja prvostupanjskog suda o visini koristi koje su tužitelji imali korištenjem predmetnog stana u spornom razdoblju ne mogu se prihvatiti kao pravilna.

 

Tuženici, naime, tvrde da je dio predmetnog stana bio nepodoban za stanovanje zbog izbijanja vlage kroz stare zidove i da su oni koristili samo dio stana koji je dograđen – proširen, zbog čega tužiteljima ne pripada naknada za cijelu kvadraturu predmetnog stana, koja je inače nesporna među strankama. To pitanje nije, međutim, raspravljeno u prvostupanjskom postupku, iako je ono od značenja za odluku u ovom sporu odnosno za utvrđenje visine koju su tuženici ostvarili korištenjem predmetnog stana.

 

S obzirom na izneseno trebalo je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenje, raspravit će sporna pitanja u pogledu istaknutog prigovora prava zadržanja i prigovora radi prebijanja na koja je ukazano u ovom rješenju, pa će na temelju rezultata provedenog postupka ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

U Splitu 15. ožujka 2018.