Broj: Gž-819/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća,  Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz Z., A. … , sada na adresi O …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. S. V., na adresi O…, M… , protiv tuženika: 1) M. M. iz Z., A …, OIB: .… 2) Ž. T. iz Z., G … 1A, OIB: … i 3) V. B. V. M. iz Z., svi zastupani po punomoćniku mr.sc. Z. Z., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1001/08 od 2. svibnja 2016., na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja B. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1001/08 od 2. svibnja 2016. u točki I. izreke i točki II. izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo da tuženicima pod 1) do 3) nadoknadi parnični trošak u iznosu od 40.190,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja B. V. koji glasi:

 

Obvezuju se tuženici M. M. i Ž. T. i V.-M. V. solidarno isplatiti na ime naknade štete tužitelju B. V. iznos od 210.000,00 kn i to

-za pretrpljene duševne bolove zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti u iznosu od 130.000,00 kn

-za pretrpljeni strah iznos od 30.000,00 kn,

-za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava osobe iznos od 50.000,00 kn

sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate kao i nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, sve u roku od 15 dana.

 

II. Dužan je tužitelj tuženicima pod 1) do 3) nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 40.190,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.“

 

Na označenu presudu, pod točkom I. izreke te odluke o troškovima postupka, žalbu je izjavio tužitelj B. V. iz svih žalbenih razloga navodeći da je on u tužbi citirao izjave svih tuženika iz sporne emisije, a prvostupanjski sud u pobijanoj presudi na stranici 1. samo općenito to spominje, bez navođenja citata i tvrdnji za koje je žalitelj smatrao da sadrže izjave kojima mu je nanesena šteta, zbog čega se takva presuda ne može ispitati. Žalitelj ukazuje da je Županijski sud u Zagrebu po istoj činjeničnoj osnovi utvrdio da je tužitelj pretrpio duševne boli zbog povrede ugleda i časti, te strah koji je nastao emitiranjem sporne emisije, pa kada kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrđuje kako nije dokazano da mu je istim tim radnjama nanesena šteta, to je onda takva presuda nepravilna, posebice što su, i u tom postupku, koji je vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, kao svjedoci saslušani i ovdje tuženici.  Žalitelj ukazuje da je autorizacijom teksta, odnosno izjava od strane tuženika pod 1. i 2., s obzirom da su isti sudjelovali osobno u emisiji, umanjena odgovornost medija koji je prenio štetne informacije o tužitelju, pa stoga žalitelj drži da je dosuđenjem i isplatom naknade štete od strane HRT-a njemu šteta samo djelomično otklonjena, pa drži da su i tuženici djelomično obvezni na isplatu štete za svoje izjave izrečene u ovoj emisiji. Žalitelj ističe da iznesene tvrdnje tuženika nisu bili vrijednosni sudovi, kako to u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud, te da se ne radi niti o točnim tvrdnjama, što je vidljivo iz dokaza u spisu, također tuženici nisu niti postupali u dobroj vjeri, a kako iz presude jasno proizlazi da su pojedini navodi sadržavali očite uvrede i klevete na račun žalitelja, sudovi su morali dosuditi naknadu štete, pa prvostupanjski sud, obzirom je u ovom postupku pri ocjenjivanju činjeničnog stanja bio vezan pravomoćnom sudskom odlukom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, nije mogao drugačije činjenično utvrditi, niti drugačije presuditi, jer se radi o istoj činjeničnoj osnovi. Žalitelj ukazuje da je tuženica pod 3) bila novinarka, te da iz spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi da je štetu tužitelju prouzročila namjerno, jer prije organiziranja sporne emisije uopće nije pribavila niti jedan od dokaza koje je tužitelj priložio uz tužbu, a u spornu emisiju je pozvala tuženike pod 1. i 2. koji su iznosili klevetničke i uvredljive informacije o tužitelju, te naknadno to sve stavila u eter, pa je dakle ista mogla prekinuti govornike dok su iznosili uvredljive i klevetničke informacije o tužitelju, a mogla je to i naknadno izbrisati, što nije učinila, već je takvu emisiju pustila u eter, a čime je dakle, tužitelju štetu prouzročila namjerno, a autorizacija intervjua postoji upravo zbog odgovornosti onoga tko je i autorizirao neki intervju. Posljedično tome, žalitelj drži da je i pogrešna odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tuženike da nadoknade štetu tužitelju, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Žalitelj popisuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), na koju opisno ukazuje tužitelj B. V. u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna, nije u suprotnosti sama sa sobom, niti sa obrazloženjem, u obrazloženju su dati valjani razlozi o bitnim činjenicama tako da je isto razumljivo i može se valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski  sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

- da je predmet spora zahtjev tužitelja B. V. za naknadu nematerijalne štete koju trpi zbog negativnih, uvredljivih i podcjenjivačkih informacija iznesenih o njemu u emisijama objavljenim na H. radioteleviziji - R. Z. 8. travnja 2005. i 11. travnja 2005. u kojim je tuženica pod 3) V. B. V. M. sudjelovala kao novinarka a tuženici pod 1) M. M. i 2) Ž. T. kao gosti emisije;

 

- da među strankama nije sporno da je tužitelj B. V. vlasnik i osnivač trgovačkog društva Termal d.o.o. koje je pružalo uslugu isporuke toplinske energije, upravljanja i održavanja sustava centralnog grijanja i tople potrošne vode u zgradama među kojima i onima u kojima je prebivalište tuženika;

 

- da među strankama nije sporno da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-629/13, koja je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-531/14, tuženici HRT naloženo da ovdje tužitelju B. V. isplati iznos od 35.000,00 kn sa pripadajućim kamatama za štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha sukladno odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., i 88/01. - dalje ZOO), nastalu emitiranjem spornih emisija 8. i 11. travnja 2005., po osnovi odgovornosti tuženice HRT kao nakladnika, sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o medijima (Narodne novine broj: 59/04. – dalje ZM);

 

- da je tužiteljeva tvrtka T. d.o.o. stanarima slala mjesečno opomene za dugovanje koje je naplaćivala 20,00 kn, što proizlazi iz sadržaja opomene upućene Ž. M. u kojoj se navodi “napominjem da ćemo Vam slati opomene svakih 7 dana sve dok u cijelosti ne podmirite naša potraživanja, te zaračunavati trošak opomene 20,00 kn”, što potvrđuje i sam tužitelj B. V. u svojem stranačkom iskazu kada navodi da je po ugovoru bio ovlašten stanarima slati po jednu opomenu svakome na mjesec, da je tako i činio do raskida ugovora, a da je nakon toga i češće slao, te svaku opomenu zaračunavao 20,00 kn, a ne zna da li je bio ovlašten za to:

 

- da iz presude Općinskog suda u Zadru broj P-1893/05 od 11. listopada 2010. proizlazi da je tuženiku u tom postupku zaračunato ukupno 8 opomena, koji zahtjev je nakon prigovora tog tuženika povučen;

 

- da su Predstavnici suvlasnika kotlovnice „P. …“ u Zadru uputili predstavku Državnom inspektoratu, a koja je proslijeđena Financijskoj policiji 22. veljače 2005.;

 

- da tužitelj B. V. u bitnom iskazuje da je nakon emitiranja ovih emisija njegova tvrtka počela propadati, on osobno više nije mogao dobiti nikakve poslove, da je za prvo emitiranje (8. travnja), kao i da će biti druga emisija 11. travnja, čuo od svog knjigovođe, istog trenutka zvao R. Z., dobio jednu novinarku i glavnog urednika, te mu je rečeno da je ta emisija u petak samo kraće obrađivala tu temu, te da će nju obrađivati jedna dulja emisija koje je trebala svakog trenutka početi, pozvali su ga u tu emisiju, ali kako je ona počinjala za kojih 10-ak minuta, nije mogao doći i gostovati u njoj prvenstveno iz razloga što se nije imao vremena pripremiti, cijelu emisiju je slušao, tvrdi da je u emisiji izrečeno niz laži, da je on vlasnike stanova u P. nebodera oštetio, da je uništio njihovu kotlovnicu, da je lažirao račune u obje kotlovnice, da je iste račune za gorivo naplatio i u Pet n … kao i u naselju Lj…, da ih je oštetio za milijun kuna, da je napravio veći trošak u  kotlovnici nego što je trebao, da je uzeo skuplje gorivo nego što je trebalo i što je bilo ugovoreno, što nije istina, zatim da su podnijeli kaznenu prijavu protiv njega, što je istina, a to sve u namjeri da ga unište, okaljaju mu ugled u čemu je naročito prednjačila tuženica pod 1) M. M., nakon odslušane emisije nije mogao doći k sebi, zvalo ga je 20-ak prijatelja i poznanika, to je strašno pogodilo njegovu suprugu i njihove roditelje, problema zbog toga je imao i njegov sin koji je u to vrijeme studirao u Rijeci, jer je zbog stalnog propitkivanja o njemu popustio na studiju, počeli su napuštati prijatelji i poslovni partneri, navodili su da znaju da on nije takav kao što se prikazalo u toj emisiji, ali da ne mogu više biti uz njega zbog drugih, tvrdi da R. Z. nikada nije napravio emisiju u koju bi ga pozvao, pa da eventualno iznesene tvrdnje demantira, nikad mu se nitko od tuženika nije javno ispričao povodom ove emisije, a osjećaj nakon emisije je bio takav da ga može opisati samo kao to da je bio razočaran, tužan, pa prvostupanjski sud, ocjenjujući iskaz tužitelja i dovodeći ga u vezu s ostalim izvedenim dokazima izvješćem o poslovanju i tehničkom stanju sustava kotlovnice u razdoblju od 1. svibnja do 1. studenog 2003., dopisima između tvrtke tužitelja i predstavnika stanara, vještvu broj 2811/03, ponudom, zapisnikom o primopredaji kotlovnice i toplinskih podstanica u A. H…. ugovorom o organiziranju isporuke toplinske energije, upravljanju i održavanju sustava centralnog grijanja i tople potrošne vode s privitkom A, zapisnicima sa sastanka predstavnika suvlasnika, izvještajem o utvrđivanju spremnika tople vode, izjavom o raskidu ugovora, financijsko računovodstvenim vještačenjem, zapisnikom o primopredaji kotlovnice i podstanica u ulicama A. H… i G. V., prigovorima na opomene, prijedlozima za ovrhu, izvješćima o stanju grijanja i tople vode, ispisima stanja za obveznike, specifikacijama troškova, kartica obveznika, te novinskih članaka, prvostupanjski sud utvrđuje da su tuženici pod 1. M. M. i pod 2. Ž. T. imali opravdane sumnje glede poslovanja tužiteljeve tvrtke i da su upravo te svoje sumnje iznijeli u navedenim radijskim emisijama, pri čemu njihove izjave ne nalazi klevetničkim niti izrečenim s namjerom da neistinama zlonamjerno oštete tužitelja, već vrijednosnim sudovima, pa primjenjujući odredbe čl. 157. i čl. 200. ZOO, u odnosu na ove tuženike sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim i odbija ga, a u odnosu na tuženicu pod 3. V. B. V. M. prvostupanjski sud utvrđuje da je ista uposlena kao novinar kod nakladnika , da odgovornost nakladnika nije izvorna već predstavlja vid odgovornosti za drugoga, pa kada se tužitelj B. V. opredijelio za tužbu protiv nakladnika, tj. HRT-a i prema njemu uspio sa svojim zahtjevom, to nije mogao za istu štetu tužiti i novinarku, ovdje tuženicu pod 3. V. B. V. M. s obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj B. V. nije dokazao njezinu makar grubu nepažnju, pa je i u odnosu na ovu tuženicu tužbeni zahtjev prvostupanjski sud našao neosnovanim i odbio ga, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife).

 

              Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog sud u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Odredbom čl. 368. st. 1. ZPP je propisano da pisano izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje, a st. 4. istog članka je propisano da će sud u obrazloženju izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje od tih činjenica je sud utvrđivao, zašto i kako ih je ocijenio, te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, te o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, o njihovim prijedlozima i prigovorima, ukoliko odluke o istima nije dao tijekom postupka.

 

              Neosnovano tužitelj B. V. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, u obrazloženju svoje odluke, trebao citirati tvrdnje i sadržaje izjava koje je on naveo u tužbi, a kojima je, po njegovoj tvrdnji, nanesena mu šteta za koju traži naknadu, jer prema naprijed citiranoj odredbi, da bi obrazloženje presude bilo valjano, nije neophodno da sud citira sve navode i tvrdnje stranaka, koje su u tužbi, odgovoru na tužbu ili tijekom postupka navedeni, s obzirom da iste postoje u spisu, a prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo i ukratko opisao tvrdnje tužitelja B. V. te valjano obrazložio razlog zbog kojih te tvrdnje i činjenice ne prihvaća, a svoj zaključak prvostupanjski sud temelji na ocjeni provedenih dokaza, koje je u obrazloženju analizirao stavljajući ih u odnos među sobom kao i u odnosu na iskaz i tvrdnje tužitelja B. V., pa je takvo obrazloženje razumljivo i sukladno odredbi čl. 368. st. 4. ZPP.

 

              Neosnovano tužitelj B. V. u žalbi upire da bi prvostupanjski sud, pri donošenju svoje odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom postupku, bio vezan presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-629/13, koja je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-531/14, a kojom je, tamo tuženici HRT, naloženo da ovdje i tamo tužitelju B. V. isplati iznos od 35.000,00 kn sa pripadajućim kamatama za štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha, jer iako se radi o djelomično istom činjeničnom navodu radi se o sasvim drugačijoj pravnoj osnovi odgovornosti za počinjenu štetu.

 

              Naime, u parničnom postupku koji je vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužba je podnesena protiv nakladnika HRT za naknadu neimovinske štete nanijete emisijama emitiranim 8. i 11. travnja 2005., dakle istim emisijama, ali po osnovi odgovornosti iz čl. 21. st. 1. ZM, dakle odgovornosti nakladnika koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugom štetu, dok u ovom parničnom postupku tuženici, iako su sudjelovali u tim emisijama pa je dakle činjenično stanje doista u tom dijelu isto, odgovaraju po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, a sukladno odredbama čl. 158. i čl. 200. ZOO (tuženici M. M. i Ž. T.) te čl. 170. st. 2. (tuženica V. B. V. M.), pa je valjan zaključak prvostupanjskog suda da ta presuda njega ne veže.

 

              Dakle, ovdje treba reći da bi se u konkretnom slučaju, prema činjeničnom opisu tužbe, radilo o odgovornosti za štetu koja je nanesena građanskim deliktom a koja se naziva izvanugovorna i deliktna odgovornost, unutar koje razlikujemo subjektivnu i objektivnu odgovornost, vlastitu i odgovornost za drugoga te podijeljenu i solidarnu odgovornost, s time da se pravila o izvanugovornoj odgovornosti primjenjuju na odgovarajući način u svim slučajevima koji nisu uređeni posebnim pravilima odgovornosti za štetu.  

 

              Tužitelj B. V. u žalbi pravilno citira, ali pogrešno tumači odredbu čl. 21. ZM, jer je doista tom odredbom predviđeno oslobađanje od odgovornosti nakladnika u tamo propisanim slučajevima, no činjenica da HRT, kao tuženi nakladnik u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-629/13, nije dokazao razloge za oslobođenje od odgovornosti za štetu, a teret dokaza je u tom dijelu tog postupka bio na njemu, ne znači, niti je dokaz da su za nastanak štete, koja je utvrđena prema HRT kao nakladniku, odgovorni ili suodgovorni ovdje tuženici, pogotovu što isti ne odgovaraju za štetu po istoj pravnoj osnovi.

 

              Odredbom čl. 158. ZOO je propisano da krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

 

              Odredbom čl. 199. ZOO je propisano da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude odnosno ispravka, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

 

              Odredbom čl. 200. st. 1. ZOO propisano je da će sud, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

 

              Nisu osnovane žalbene tvrdnje tužitelja B. V. da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da izjave, koje su tuženici M. M. i Ž. T. iznijeli u spornim emisijama, nisu bile uvrede i klevete na njegov račun te iznesene u namjeri nanošenja štete, jer se i po stavu ovog suda radi o iznesenim vrijednosnim sudovima koji su zasnovani na istinitim činjenicama.

 

              Naime, valjano prvostupanjski sud zaključuje da je tema spornih emisija bila problematika grijanje u zgradama „Pet nebodera“ u kojima sudionici emisija imaju stanove i žive, pa kada je i sam tužitelj, u svom iskazu potvrdio da su postojale nepravilnosti glede izdavanja računa, opomena, kod nabavke skupljeg goriva od ugovorenog, te da je toplinska energija često prekidana, dakle, potvrdio da se radi o činjenicama koje su istinite, dok se dio izjava tuženika M. M. i Ž. T. odnosi na vrijednosne sudove, tada doista nije dokazana namjera da se ovakvim informacijama našteti tužitelju B. V., kao vlasniku firme koja je imala ugovor o pružanju usluga centralnog grijanja, već ukaže na probleme koji su stanari sa grijanjem i organizacijom grijanja imali.

 

              Također valjano prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj B. V. nije dokazao da su objavljene informacije doista izazvale negativnu reakciju okoline, prijekor, prezir, poniženje, ili da su pak umanjile njegov ugled u javnosti čime da bi mu bila uzrokovana duševna bol zbog povrede časti i ugleda, ili da je pak pretrpio strah, jer osim svojih navoda i tvrdnji o tome nije predlagao niti sudu dostavio valjane dokaze.

 

              Neosnovano tužitelj B. V. u žalbi upire da je u parničnom spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu vidljivo da je tuženica V. B. V. M. štetu tužitelju počinila namjerno, jer  to ne proizlazi iz presude toga suda poslovni broj Pn-629/13, a sve da bi proizlazilo ne bi se odnosilo na ovaj postupak i odgovornost tuženice V. B. V. M., jer se u tom postupku utvrđivala odgovornost za štetu nakladnika HRT, kao njenog poslodavca, pa kako ona u tom postupku nije bila stranka u odnosu na nju ta presuda nema izravnog učinka.

             

              Odredbom čl. 170. st. 1. ZOO je propisano da za štetu koju radnik, u radu ili u svezi rada, uzrokuje trećoj osobi odgovara poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo, a st. 2. istog članka je propisano da oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu uzrokovao namjerno.

 

Dakle pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je tužitelj B. V., da bi opravdao svoj tužbeni zahtjev za isplatu na ime naknade štete, morao dokazati da je tuženica V. B. V. M. u organizaciji i realizaciji spornih emisija postupala s namjerom da njemu uzrokuje štetu, jer iako je šteta, kako je to utvrđeno presudama Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Zagrebu, iznošenjem informacija u tim emisijama nanesena tužitelju B. V., za tu štetu je, sukladno odgovornosti nakladnika te odredbama ZM, kao i odredbe čl. 170. st. 1. ZOO, odgovarao nakladnik HRT, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.

Dakle po stavu ovog suda valjano je prvostupanjski sud zaključio da je, zbog štete koja mu je počinjena emitiranjem spornih emisija, tužitelju B. V., u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-629/13 protiv nakladnika HRT, dakle poslodavca tuženice V. B. V. M., temeljem odredbi čl. 21. i čl. 22. ZM, dosuđena pravična naknada, pa kako u ovom postupku tužitelj B. V. nije dokazao da bi tuženica V. B. V. M. emisije pripremala i vodila sa izričitom namjerom počinjenja štete tužitelju, to i po stavu ovog suda nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 170. st. 2. ZOO kada bi tužitelj B. V. naknadu za istu štetu mogao tražiti i od tuženice V. B. V. M. neposredno.

              Tužitelj B. V. žalbom pobija presudu i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, međutim iz obrazloženja žalbe ne proizlazi na koje konkretne troškove i iz kojih razloga se žali, a ispitujući presudu u ovom dijelu ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, kada je trošak postupka dosudio tuženicima koji su u cijelosti uspjeli u sporu, a također niti da je tuženicima odobrio trošak protivno odredbi čl. 155. ZPP ili odredbi Tarife, pa da se ne ponavlja tužitelja B. V. se u tom dijelu upućuje na sadržaj obrazloženja pobijene presude sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP.

 

              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja B. V., a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, njegovu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i toč. II. izreke u dijelu kojim je dosuđen parnični trošak tuženicima.

 

              U preostalom, a nepobijanom dijelu točka II. izreke prvostupanjske presude, kojom je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen, ostaje nepromijenjena.

 

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 16. ožujka 2018.