Broj: Gž-152/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru u vijeću sastavljenom od sudaca Katija Hrabrov, predsjednice vijeća, Franka Zenić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz Z., M. K. 3c, OIB: …, zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima iz Z., protiv tuženice Z. banka d.d. Z., T. bana J. 10, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku H. I., odvjetniku iz O. društva P. & P. iz Z., G. I., I. trg 10/V., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj P-233/15 od 3. prosinca 2015., u vijeću sastavljenom 23. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužiteljice M. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-233/15 od 3. prosinca 2015. godine. u toč. III. i IV. izreke.

2. Odbija se djelomično žalba tuženice Z. banke d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda O. suda u Z., broj P-233/15 od 3. prosinca 2015. godine. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 7. lipnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d. i dijelu pod toč. II. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 18.125,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 1. veljače 2010. do 1. siječnja 2014. po stop od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011. a od 1. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi H.-a uvećanoj za 5 %-tnih poena odnosno sukladno čl. 29. st. 1. ZOO u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe i u toč. IV. izreke.

3. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su nezakonite odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženica izvršila od 1. listopada 2006. pa nadalje i u dijelu pod toč. II. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 9.712,17 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2007. do 1. siječnja 2010.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 07. lipnja 2005., u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d., odnosno sukladno O. o kamatnim stopama Z. banke d.d., te da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 01. listopada 2006. pa nadalje.

II Nalaže se tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa ukupan iznos 27.837,85 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 167,13 kuna s kamatom od 01. studenog 2007.,

-iznos od 168,68 kuna s kamatom od 01. prosinca 2007.,

-iznos od 168,86 kuna s kamatom od 01. siječnja 2008.,

-iznos od 171,69 kuna s kamatom od 01. veljače 2008.,

-iznos od 349,70 kuna s kamatom od 01. ožujka 2008.,

-iznos od 354,44 kuna s kamatom od 01. travnja 2008.,

-iznos od 344,12 kuna s kamatom od 01. svibnja 2008.,

-iznos od 340,68 kuna s kamatom od 01. lipnja 2008.,

-iznos od 345,34 kuna s kamatom od 01. srpnja 2008.,

-iznos od 337,90 kuna s kamatom od 01. kolovoza 2008.,

-iznos od 339,00 kuna s kamatom od 01. rujna 2008.,

-iznos od 344,02 kuna s kamatom od 01. listopada 2008.,

-iznos od 373,63 kuna s kamatom od 01. studenog 2008.,

-iznos od 351,89 kuna s kamatom od 01. prosinca 2008.,

-iznos od 376,03 kuna s kamatom od 01. siječnja 2009.,

-iznos od 379,30 kuna s kamatom od 01. veljače 2009.,

-iznos od 380,95 kuna s kamatom od 01. ožujka 2009.,

-iznos od 377,03 kuna s kamatom od 01. travnja 2009.,

-iznos od 376,47 kuna s kamatom od 01. svibnja 2009.,

-iznos od 370,32 kuna s kamatom od 01. lipnja 2009.,

-iznos od 364,91 kuna s kamatom od 01. srpnja 2009.,

-iznos od 484,10 kuna s kamatom od 01. kolovoza 2009.,

-iznos od 489,39 kuna s kamatom od 01. rujna 2009.,

-iznos od 486,37 kuna s kamatom od 01. listopada 2009.,

-iznos od 483,43 kuna s kamatom od 01. studenog 2009.,

-iznos od 490,18 kuna s kamatom od 01. prosinca 2009.,

-iznos od 496,58 kuna s kamatom od 01. siječnja 2010.,

-iznos od 503,31 kuna s kamatom od 01. veljače 2010.,

-iznos od 501,55 kuna s kamatom od 01. ožujka 2010.,

-iznos od 512,88 kuna s kamatom od 01. travnja 2010.,

-iznos od 509,96 kuna s kamatom od 01. svibnja 2010.,

-iznos od 515,67 kuna s kamatom od 01. lipnja 2010.,

-iznos od 547,78 kuna s kamatom od 01. srpnja 2010.,

-iznos od 540,47 kuna s kamatom od 01. kolovoza 2010.,

-iznos od 502,46 kuna s kamatom od 01. rujna 2010.,

-iznos od 489,67 kuna s kamatom od 01. listopada 2010.,

-iznos od 480,04 kuna s kamatom od 01. studenog 2010.,

-iznos od 367,44 kuna s kamatom od 01. prosinca 2010.,

-iznos od 380,49 kuna s kamatom od 01. siječnja 2011.,

-iznos od 371,03 kuna s kamatom od 01. veljače 2011.,

-iznos od 372,42 kuna s kamatom od 01. ožujka 2011.,

-iznos od 365,62 kuna s kamatom od 01. travnja 2011.,

-iznos od 367,72 kuna s kamatom od 01. svibnja 2011.,

-iznos od 390,83 kuna s kamatom od 01. lipnja 2011.,

-iznos od 394,08 kuna s kamatom od 01. srpnja 2011.,

-iznos od 349,78 kuna s kamatom od 01. kolovoza 2011.,

-iznos od 342,04 kuna s kamatom od 01. rujna 2011.,

-iznos od 329,98 kuna s kamatom od 01. listopada 2011.,

-iznos od 329,66 kuna s kamatom od 01. studenog 2011.,

-iznos od 328,35 kuna s kamatom od 01. prosinca 2011.,

-iznos od 332,73 kuna s kamatom od 01. siječnja 2012.,

-iznos od 337,55 kuna s kamatom od 01. veljače 2012.,

-iznos od 337,69 kuna s kamatom od 01. ožujka 2012.,

-iznos od 334,66 kuna s kamatom od 01. travnja 2012.,

-iznos od 335,89 kuna s kamatom od 01. svibnja 2012.,

-iznos od 337,70 kuna s kamatom od 01. lipnja 2012.,

-iznos od 335,75 kuna s kamatom od 01. srpnja 2012.,

-iznos od 335,92 kuna s kamatom od 01. kolovoza 2012.,

-iznos od 334,12 kuna s kamatom od 01. rujna 2012.,

-iznos od 330,79 kuna s kamatom od 01. listopada 2012.,

-iznos od 334,85 kuna s kamatom od 01. studenog 2012.,

-iznos od 336,32 kuna s kamatom od 01. prosinca 2012.,

-iznos od 335,73 kuna s kamatom od 01. siječnja 2013.,

-iznos od 329,81 kuna s kamatom od 01. veljače 2013.,

-iznos od 333,92 kuna s kamatom od 01. ožujka 2013.,

-iznos od 334,86 kuna s kamatom od 01. travnja 2013.,

-iznos od 333,01 kuna s kamatom od 01. svibnja 2013.,

-iznos od 327,55 kuna s kamatom od 01. lipnja 2013.,

-iznos od 324,16 kuna s kamatom od 01. srpnja 2013.,

-iznos od 327,17 kuna s kamatom od 01. kolovoza 2013.,

-iznos od 329,24 kuna s kamatom od 01. rujna 2013.,

-iznos od 334,52 kuna s kamatom od 01. listopada 2013.,

-iznos od 331,61 kuna s kamatom od 01. studenog 2013.,

-iznos od 332,92 kuna s kamatom od 01. prosinca 2013.,

-iznos od 333,98 kuna s kamatom od 01. siječnja 2014.,

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 01. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007., za vrijeme od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a počev od 01. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi H. uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 07. lipnja 2005., u dijelu koji se ne odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d., odnosno sukladno O. o kamatnim stopama Z. banke d.d. 

IV Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Protiv citirane presude u odnosu na toč. III. i IV. izreke žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti podredno da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupa iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnim čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Također prigovara odluci o troškovima postupka.

Protiv iste prvostupanjske presude u odnosu na toč. I., II. i IV. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da su nezakonite i sve odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa od 1. listopada 2006., uz napomenu da je prva promjena izvršena 1. listopada 2007., a nije naveo o kojim se odlukama radi niti su te odluke sastavni dio spisa. Nadalje, nije valjano proveo vještačenje ovo iz razloga jer je nalaz i mišljenje vještaka dostavljen uz poziv za glavnu raspravu i nije pozvao tuženicu da se o vještačenju očituje, što je ista ipak učinila podneskom od 24. kolovoza 2015. Također sud prvog stupnja nije uzeo u obzir odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj: 102/15) koje nameću obvezu kreditoru da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u CHF ili kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF konverziju takvog kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom. Tuženica je postupila po navedenim odredbama te tužiteljici dostavila prijedlog novog ugovora 12. studenoga 2015. nakon zaključenja glavne rasprave. Kod tužiteljice su utvrđene pretplate u iznosu od 3.518,92 kn, a učinak konverzije je 107.193,56 kn. Prema odredbama Zakona korisnik kredita ima rok od 30 dana da prihvati prenuđenu konverziju, nakon čega stranke pristupaju sklapanju aneksa ugovoru o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u izračunu konverzija kao kogentni propis nalaže promjenu valute kredita, ali zahtijeva dosljednu i bezuvjetnu primjenu svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje je vjerovnik stvarno primjenjivao. Sud prvog stupnja zaključuje da je između stranaka sporno da li je tuženica mijenjala kamatnu stopu sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11, dalje ZOO) te zaključuje kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, što nije obrazložio. Prema čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. dopušteno je ocjenjivati poštenost odredbe ako ista nije razumljiva te uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora a promjena redovne kamatne stope u konkretnom ugovoru izrijekom je vezana za promjenu tržišnih uvjeta. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako su Opći uvjeti sastavni dio ugovora, zbog čega je tuženica u spis dostavila Opće uvjete promjene kamatnih stopa od 1. siječnja 2011. i 11. prosinca 2012., pa stoga konstatacija suda kako u spornom ugovoru nisu bili definirani parametri te kako promjena kamate od 1. siječnja nije učinjena u skladu s odredbama naprijed citiranih Z. i D. 93/13/EEZ proturječna je ispravama koje prileže spisu. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je među strankama mjerodavna isključivo početna kamatna stopa jer ugovor sadrži ovlast i obvezu kreditora mijenjati kamatnu stopu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Tuženica je još u odgovoru na tužbu isticala odredbu sadržanu u Z. o zaštiti potrošača koja je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru (čl. 82. alineja 11. Zakona). Prema tome sud prvog stupnja zanemaruje sve posebne propise namijenjene upravo zaštiti potrošača koji su upućivali na to da se referentna stopa za promjenu stope redovne kamate može ali ne mora ugovoriti i koji su dopuštali promjenu kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru. Također smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio prigovor zastare navodeći da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u konkretnom slučaju tek kada se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne. Obveza na povrat stečenog bez osnove je izvanugovorna obveza, koja dospijeva prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to znači prvog dana poslije dana kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.

U odgovoru na žalbu tužiteljica je istakla neosnovanost žalbenih navoda i razloga, te predložila da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi presuda u pobijanom dijelu.

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužiteljica i tuženica ukazuju u žalbama, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile 7. lipnja 2005., da su nezakonite odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa zbog čega da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 27.837,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice sud prvog stupnja je isti djelomično prihvatio, budući je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka zaključio da su ništetene odredbe čl. 2. i čl. 7.- Ugovora o kreditu od 7. lipnja 2005. u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope, zbog čega je i naložio tuženici da tužiteljici isplati iznos od 27.837,85 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 7. lipnja 2005. u dijelu koji se ne odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženice, imajući u vidu čl. 295., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 59., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03; dalje ZZP)

Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- iz ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 07. lipnja 2005. godine proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje,

- iz izvedenih dokaza zaključuje da su odredbe o promjenjivost kamate ništetne, jer stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, a tuženica se poziva na Opće uvjete poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Ni sklopljeni ugovor ni Opći uvjeti poslovanja na koje se tuženica poziva, ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a poziva se na čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999. godine u kojem članku je navedeno:" Izmjene temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa." iz koje odredbe je razvidno da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, nisu određeni, kao ni u tekstu Općih uvjeta poslovanja u cijelosti.

- da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženice nije razumljiva, jer predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo paušalno i neprecizno navedeno u čl. 2. Ugovora: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 100.000,00 CHF ( slovima: stotisuća CHF) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90% godišnje,…". U čl. 7. Ugovora je navedeno:"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

- u obavijestima koje je tuženica slala tužiteljici (a kojim je tužiteljicu izvješćivala o promjenama kamatne stope) također se navodi neprecizan razlog zbog kojeg je uslijedila ta promjena: "…temeljem promijenjenih tržišnih uvjeta i Vašeg statusa klijenta…", u nekim obavijestima navedeno je tek: "… u skladu s promjenama tržišnih uvjeta…", odnosno samo: "…temeljem Vašeg statusa klijenta…", a u nekim obavijestima se nije navodio nikakav razlog zbog čega uopće dolazi do promjene kamatne stope ( npr. u obavijesti od 23. listopada 2007., l.s. 72), u predmetnom ugovoru nije ni navedeno da je promjena kamatne stope vezana za odluku tuženice prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za: "Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d.", odnosno O. o. k. s. K., što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali tako u predmetnom ugovoru nije nigdje navedeno.

- prema odredbi čl. 3. st. 1. D. 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

- prema odredbi čl. 5. D. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

- navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, pa nije opravdan prigovor kako tužiteljica nije prigovorila povećanju stope redovne kamate niti je zatražila okončanje ugovornog odnosa. Naime, tužiteljica nije ni mogla znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer o tome u obavijestima ili nije naveden nikakav razlog ili je razlog bio nerazumljiv i neprecizan) da bi mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora automatski zatražiti okončanje ugovora). Tužiteljici je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili  zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužiteljica) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženice, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru ni u općim uvjetima poslovanja tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja., odnosno ništetnu,

- tuženica se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka podneskom 26. kolovoza 2015., a svoje očitovanje nije obrazlagala, nije iznosila prigovore, niti je predložila eventualnu dopunu vještačenja. U svom podnesku je navela kako je vještak dva puta naveo razliku za 1. studenoga 2009. i 1. prosinca 2009., međutim isto je navedeno jedino u tablici koju je vještak u nalazu prikazao, dok konačan zbroj anuiteta, bez "dvostrukog" zbrajanja iznosi 27.837,85 kuna. Tuženica je podneskom od 1. rujna 2015. obrazlagala promjenu kamate, odnosno promjene tržišnih uvjeta koje su dovele do promjene kamate u konkretnom kreditu ističući kako je tijekom navedenog razdoblja svake godine na teret svoje izvorno planirane marže preuzela na sebe veći dio povećanih troškova izvora financiranja u CHF, nego tužiteljica, te predložila, ukoliko tužitelj ospori te podatke ili zaključke, da sud odredi vještačenje u odnosu na navedene podatke ili zaključke, ali na ročištu od 20. listopada 2015. je navela kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

- u odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO-a). Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Imajući navedene odredbe u vidu zaključuje da zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju vjerovnik ( tužiteljica) imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne ( čl. 215. st. 1. ZOO-a). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

- nije opravdan prigovor tuženice u odnosu na određivanje kamatne stope od 3,23% od 01. siječnja 2014., s obzirom da tužbeni zahtjev (onako kako je uređen podneskom zaprimljenim 28. kolovoza 2015.) ne obuhvaća razdoblje nakon tog datuma. Što se tiče promjene kamate od 01. siječnja 2013. ni ta promjena nije učinjena u skladu s odredbama ZOO-a, ZZP-a i D. 93/13/EEZ, s obzirom da je i o toj promjeni tužiteljica obaviještena pismenim putem od 8. siječnja 2013. u kojoj je obavijesti samo navedeno da kamatna stopa od 5,75 % ostaje nepromijenjena ( iako je izmjena na 5,75% učinjena u suprotnosti sa zakonima), a niti za taj "ostanak" tako određene kamate nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljici o tome dana bilo kakva mogućnost očitovanja ( o prihvaćanju ili ne tolike kamatne stope).

- odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 7. lipnja 2005., u dijelu koji se ne odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d., odnosno u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, jer iste nisu nepoštene, a time ni ništetne pa taj dio ugovornih odredbi i dalje proizvodi pravne učinke.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 27.837,85 kn na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove buduće su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope.

Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO.

Na temelju provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke 7. lipnja 2005. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 859-09/05 kojim je tužiteljici kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina s redovnom kamatnom stopom od 4,90 % godišnje dok je čl. 7. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu redovne kamate sukladno odluci o kamatnim stopama tuženice ili drugog akta banke.

S obzirom da je presudom V. trgovačkog suda R. H. broj P.-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom V. suda R. H. broj Rev t-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je, između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženice te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača to je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništava odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile 7. lipnja 2005. u dijelu promjene ugovorne kamate te utvrdio a sukladno nalazu i mišljenju vještaka J. K. da je tužiteljica u razdoblju od 7. lipnja 2005. do 1. siječnja 2014. pretplatila kamate u iznosu od 27.837,85 kn s pozivom na čl. 1111. ZOO.

Tuženica u žalbi u bitnome prigovora da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene, odnosno ništetne, jer da za takav zaključak nije proveo relevantne dokaze.

Međutim, imajući u vidu naprijed citirane presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuje ostale sudove pa se tužiteljica u ovom postupku može pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, zbog čega je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje djelomično pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Ne bi bilo sporno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnu obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima osobnog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Točno je da su potrošači, u konkretnom slučaju tužiteljica, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imali mogućnost raskida ugovora u smislu odredbi ZOO ali takva zakonska mogućnost ne čini, niti daje spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Kako su dakle odredbe po ugovornoj kamati o ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene te su odredbe sukladno čl. 87. st. 1. tog Zakona ništetne dok je u preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačeno visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne.

Osnovano tuženica u žalbi ističe da sud prvog stupnja nije mogao prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu pod toč. I. izreke te utvrditi da su odluke banke o promjeni redovne kamatne stope nezakonite, iz razloga što te odluke nisu konkretizirane niti prileže spisu, a niti je na takav način sud prvog stupnja o njima mogao odlučivati, zbog čega je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je u preostalom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke kojom je utvrđena ništetna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, u odnosu na odluku o promjeni kamatne stope.

Također osnovano tuženica u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno da je pogrešno cijenio prigovor zastare jer tužiteljica traži od tuženice vraćanje onog što je stekla bez valjane pravne osnove pa je stoga trebalo primijeniti zastarni rok od pet godina imajući u vidu kada je tužiteljica pokrenula ovaj postupak odnosno 26. siječnja 2015. pa je stoga tužiteljici priznat iznos od 18.125,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od 1. veljače 2010. pa do isplate, a odbiti dio od 9.712,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos od 1. studenoga 2007. do 1. siječnja 2010., pa je stoga valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti toč. II. izreke prvostupanjske presude.

Kako je zakonita visina stope ugovorne kamate u trenutku zaključenja ugovora to je žalbu tužiteljice u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. III. izreke.

Budući su po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nakon preinake prvostupanjske presude stranke podjednako uspjele u sporu što posljedično znači da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, to je valjalo odbiti obje žalbe kao neosnovane i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u toč. IV. izreke.

Što se tiče žalbenih navoda tuženice da je postupila po odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju te tužiteljici dostavila izračun konverzije 12. studenoga 2015. valja navesti da se radi o novim činjenicama koje se sukladno čl. 352. st. 1. ZPP ne mogu iznositi u žalbenom postupku.

 

U Zadru 23. ožujka 2018.