Broj: Gž-285/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. društva A. G. & Š. N. d.o.o. Z. protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Građansko upravni odjel Šibenik, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem 10 P-609/16 od 15. studenoga 2016., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem 10 P-609/16 od 15. studenoga 2016., te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Ovr-1640/15 od 6. srpnja 2015.

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga, predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja jest proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Ovr-1640/15 od 6. srpnja 2015., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 224.651,25 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate određene temeljem ovršnog rješenja ministarstva, Klasa: …, Ur. br: … od 25. listopada 2005.

 

Raspravljajući po navedenom zahtjevu prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio sljedeće:

 

-da je ovrhovoditelj Republika Hrvatska, ministarstvo, ovdje tuženik, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, dana 30. lipnja 2015. podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave, rješenja ministarstva od 25. listopada 2005. radi naplate novčanog iznosa od 224.651,25 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom na glavnicu, počev od 7. siječnja 2005., kao i troškova postupka;

-da je rješenjem o ovrsi donesenom na temelju citirane ovršne isprave Općinski sud u Šibeniku pod poslovnim brojem Ovr-1640/15 dana 6. srpnja 2015. odredio ovrhu na nekretnini u vlasništvu ovršenika označenoj kao čest. zem. 226/1 i čest. zem. 226/2 upisanoj u Z.U 4700 k.o. M. B. utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, uz zabilježbu ovrhe u zemljišnoj knjizi za predmetnu nekretninu;

-da je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Gž Ovr-95/16 od 23. svibnja 2016. djelomično odbijena žalba ovdje tužitelja te potvrđeno pobijano rješenje o ovrsi u djelu u kojem je na temelju ovršnog rješenja ministarstva, Klasa: …, Ur. broj: … od 25. listopada 2005., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu 224.651,25 kuna te troškova ovršnog postupka, određena ovrha na nekretnini ovršenika čest. zgr. 226/1 i 226/2 k.o. M. B., a djelomično preinačeno pobijeno rješenje u dijelu kojem je određena ovrha radi naplate zakonskih zateznih kamata, koje na iznos glavnice teku od 7. siječnja 2005. do isplate, na način da je u tom dijelu ovršni prijedlog ovrhovoditelja odbijen kao neosnovan;

-da je rješenjem Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Ovr-1640/15 od 6. srpnja 2015. ovdje tužitelj upućen na pokretanje ove parnice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14, dalje:OZ);

-da iz stanja računa poreznog obveznika na dan 22. kolovoza 2016., kojeg je izdalo ministarstvo, izvod ISPU, dospjelo dugovanje tužitelja kao poreznog obveznika iznosi ukupno 45.284,48 kuna.

 

Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je u vrijeme donošenja citiranog rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1640/15 postojao porezni dug tužitelja prema ovdje tuženom, a koji dug postoji i tijekom parničnog postupka, na koji je upućen ovdje tužitelj radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, iz čega proizlazi neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva.

             

Navedena činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda za sada nije moguće prihvatiti kao pravilne iz sljedećih razloga:

 

Iz stanja spisa je razvidno da je rješenjem pod poslovnim brojem Ovr-1640/15 od 6. srpnja 2015. tužitelj upućen na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, radi proglašenja ovrhe u tom predmetu nedopuštenom, iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1., točke 11. OZ-a, zbog tvrdnje da je nastupila zastara predmetnog potraživanja.

 

Dakle, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u postupku od odlučnog značenja bilo bi raspraviti i utvrditi postojanje pretpostavke za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom, unutar citiranog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a.

 

U konkretnom slučaju ovrha je određena na temelju izvršne isprave – rješenja ministarstva, Klasa: …, Ur.broj: … od 25. listopada 2005., u kojem je u uputi o pravnom lijeku porezni dužnik, ovdje tužitelj, upućen na mogućnost izjavljivanja žalbe ministarstvu za drugostupanjski upravni postupak, u roku od 30 dana od dana primitka ovog rješenja.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je ministarstvo, povodom zahtjeva ovdje tužitelja, donijelo rješenje od 9. svibnja 2016. pod posl.br. Klasa: …, Urbr: … kojim se djelomično prihvaća zahtjev tužitelja radi utvrđenja nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa s osnova kamata na glavnicu osiguranu založnim pravom upisanom u javnu knjigu dužnika I. M., tužitelja u ovom postupku, koji na dan 1. siječnja 2016. iznosi ukupno 22.123,72 kuna, dok je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa, koji na dan 1. siječnja 2016. iznosi ukupno 20.332,32 kuna, time da je njegov zahtjev s istim nadnevkom odbijen radi utvrđenja zastare prava na naplatu duga doprinosa s osnova zdravstvenog osiguranja.

 

Nadalje, spisu prileži rješenje ministarstva, Klasa: ... od 2. lipnja 2016., kojim je utvrđen nastup zastare prava na naplatu doprinosa s osnova kamata za neplaćeni porez na cestovna vozila, predujam poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada, poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi poreza na dohodak, poreza na tvrtku doprinosa u paušalnom iznosu – HOK za period 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2015.

 

Suprotno tvrdnji tuženika, u spis dostavljen izvod iz stanja računa tužitelja kao poreznog obveznika na dan 22. kolovoza 2016. ne daje odgovor na pitanje je li, i u odnosu na koja porezna dugovanja iz rješenja nadležnog ministarstva, od 25. listopada 2005., temeljem kojeg je određena ovrha u ovom postupku, utvrđen nastup zastare.

 

Naime, iz predmetnog izvještaja nije razvidno osnovom kojih isplata i za koju poreznu obvezu te za koje vremensko razdoblje se odnosi dospjelo dugovanje tužitelja kao poreznog obveznika na dan 22. kolovoza 2016. u utvrđenom ukupnom iznosu od 45.284,48 kuna. Ukoliko se u konkretnom slučaju radi o isplatama od strane ovdje tužitelja kao ovršenika po predmetnoj ovršnoj ispravi tuženika od 25. listopada 2005., koje je uslijedilo nakon što je isto određena ovrha u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-1640/15, u kojem je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice, navedene isplate ne bi utjecale na pravo tužitelja zahtijevati proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom.

 

Osim toga tužitelj je u ovršnom postupku istakao prigovor zastare potraživanja pa je upravo iz navedenog razloga i upućen u ovu parnicu u kojem dijelu je sud ovlašten raspravljati osnovanost istog.

 

S obzirom da je ovršni postupak broj Ovr-1640/15 pokrenut prijedlogom za ovrhu kojim je predloženo sudu da donese rješenje na temelju ovršne isprave radi namirenja tražbine tuženice u ovom postupku, odnosno ovrhovoditeljice u tom postupku, u parnici radi proglašenja nedopustivosti ovrhe nije dopušteno utvrđivati je li nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave jer o takvom prigovoru treba odlučiti u postupku (parničnom ili upravnom) tijekom kojeg je donesena ovršna isprava. Dakle, o prigovoru zastare tražbine utvrđene ovršnom ispravom odlučuje se u postupku koji prethodi donošenju te odluke.

 

Parnični, pak, sud u parnici koja se vodi radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave povodom prigovora zastare ispituje je li nastupila zastara pokretanja ovršnog postupka na temelju konkretne ovršne isprave.

 

Opći porezni zakon ("Narodne novine", broj 127/00,18/01 i 150/02, dalje:OPZ), koji propisuje rokove zastare poreznih tražbina u člancima 90. – 92., upravo u članku 90. stavku 6. određuje da ukoliko tim zakonom nije drugačije određeno da se na poreznu zastaru primjenjuje ZOO.

 

Prema odredbi članka 90. stavka 1. OPZ-a propisano je pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamate troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe koje zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, a prema stavku 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu kamate i troškove ovrhe.

 

Međutim, odredbom članka 136. OPZ-a propisano je da se, ukoliko ovim Zakonom nije drugačije regulirano, na ovrhu  primjenjuje Ovršni zakon.

 

Tako je odredbom članka 137. OPZ-a propisano da se ovrhe može provesti na pokretninama (gotov novac, vrijednosti papiri-vrijednosnice, gotovi proizvodi, poluproizvodi, sirovine, patentni, tehnička unapređenja i druga prava) te tražbinama i drugim imovinskim pravima.

Odredbom, pak, članka 79. OZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, propisana je u postupku odlučivanja o prijedlogu za ovrhu na nekretnini i provedbu te ovrhe stvarna i mjesna nadležnost suda  na čijem se području nekretnina nalazi, pri čemu odredba članka 80. istog Zakona uređuje ovršne radnje u postupku provedbe ovrhe na nekretninama zabilježbom, utvrđenjem vrijednosti nekretnine,prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelj iz iznosa dobivenog prodajom.

Dakle, upravo odredbe OZ-a sadrže mjerodavno postupovno pravo koje sudovi moraju primijeniti kad odlučuju u postupku provedbe ovrhe na nekretnini, kao i mjerodavne materijalno pravne odredbe  na temelju kojih sud odlučuje o osnovanosti podnesenog prijedloga za ovrhu na nekretnini. O odnosu primjene mjerodavnih odredbi OZ-a odnosno odredbi OPZ-a u postupku prisilnog zasnivanja založnog prava na nekretnini ovršenika , na koji postupak se na odgovarajući način primjenjuje i odredbe OZ-a o provedbi ovrhe na nekretnini, očitovao se i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izvanredne revizije u predmetu pod posl.br. Rev-457/18 od 07. ožujka 2018. u kojom je izražen pravi stav da odredbe  OPZ-a u  postupku osiguranje tražbine na temelju  ovršne isprave (ovršnog poreznog rješenja) donesene u upravnom postupku nisu lex specialis u odnosu na mjerodavne odredbe OZ-a, kojima je uređen ovaj postupak. 

Ovdje je uputiti i na pravni stav izražen u ranijoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2332/12-2 od 18. rujna 2013.,po izvanrednoj reviziji u kojoj je postavljeno materijalno-pravno pitanje primjene tzv. porezne zastare, odnosno zastare prava na naplatu poreznog duga prema odredbama općeg ili posebnih – specijalnih propisa, u kojoj je sud je ocijenio da revizija tužitelja nije dopuštena jer je sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare, obzirom na činjenicu da je ovrha u konkretnom slučaju određena na temelju rješenja o ovrsi nadležnog tijela javne vlasti, razmotrio sa stajališta primjene odredbe članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/05, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

 

U navedenom, sud prvog stupnja nije raspravljao osnovanost istaknutog prigovora zastare naplate potraživanja tužitelja po rješenju nadležnog ministarstva, Klasa: ..., od 25. listopada 2005., temeljem kojeg je određena ovrha čije se proglašenje nedopuštenosti zahtijeva u ovom postupku, čime je i činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Pri tom je za ukazati i da kroz odredbu članka 136. i 137. stavka 1. OPZ-a različito uređuje pitanje sudske u odnosu na izvansudsku ovrhu, a kako se u konkretnom slučaju radi  upravo o provođenju sudske ovrhe na nekretninama na temelju ovršne isprave to je na konkretni slučaj primijeniti odredbe članka 233. stavka1.ZOO-a, kojima je regulirano pitanje zastare ovršnih isprava koje je donijelo tijelo javne vlasti u izvršavanju javnih ovlasti.

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije utvrdio relevantne činjenice o kojima ovisi i valjanost primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za preinaku pobijane presude u smislu odredbe članka 373. ZPP-a.

 

Stoga će u nastavku postupka prvostupanjski sud, sukladno iznesenim primjedbama i uputama u okviru dokaznih prijedloga stranaka ponovno odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu, uz valjanu primjenu materijalnog prava.

 

Radi naprijed navedenog, temeljem odredbe članka 370. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 1. ožujka 2018.