Broj: Gž-227/18 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz N., V. 11, 52066 A., OIB: …, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. društva „M. & F.“ iz Z., R. 74, protiv tuženika M. Ć. iz Z., V. 61/3, OIB: …, zastupanog po punomoćnici V. R., odvjetnici iz Z., P. 73, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3365/2016-26 od 18. prosinca 2017., dana 5. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika M. Ć. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3365/2016-26 od 18. prosinca 2017. u toč. I. i II. izreke.

 

2. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3365/2016-26 od 18. prosinca 2017. u toč. III. izreke na način da je tuženik M. Ć. uz dosuđeni parnični trošak u iznosu od 11.202,50 kuna, dužan tužiteljici D. B. naknaditi i daljnji parnični trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 612,50 kuna. 

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku M. Ć., iz Z., V. 61/3, OIB: …, platiti tužiteljici D. B., iz N., V. 11, 52066 A., OIB: …, iznos u visini od 3.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2017. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos u visini od 3.500,00 EUR-a od dana presuđenja tj. 18. prosinca 2017. godine pa do isplate po srednjem tečaju HNB-a u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate.

III. Tuženik M. Ć., iz Z., V. 61/3, dužna je tužiteljici D. B., iz N., V. 11, 52066 A., naknaditi parnični trošak u iznosu od 11.202,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2017. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“

Protiv citirane presude u toč. III. izreke žalbu je izjavila tužiteljica. Tvrdi da sud prvog stupnja, odlučujući o troškovima postupka nije joj priznao i uračunao trošak sudske pristojbe na tužbu koju je platila i o tome dostavila sudu prvog stupnja dokaz. Radi se o stvarno prouzročenom trošku, pa je prvostupanjski sud bio dužan priznati ga, sukladno odredbi čl. 154. u svezi čl. 164. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

Protiv iste prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi i da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. U toč. I. izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev i naložena mu isplata iznosa od 3.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2017. do isplate, dok je u toč. II. izreke odbijen zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu zatezne kamate od dana presuđenja, 18. prosinca 2017., do isplate, u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, slijedom čega je izreka presude nerazumljiva i proturječna samoj sebi. Iz obrazloženja presude proizlazi kako je priznao zastarjeli dug, iako je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti prigovora zastare i razlog zbog kojeg smatra da je došlo do produljenja roka vraćanja zajma suglasnošću volja stranaka.

Žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja vidi u činjenici da nije utvrđeno da je došlo do obnove ili novacije zajma, odnosno, produljenja roka vraćanja zajma suglasnošću volja stranaka, jer na tu okolnost nije proveden nijedan dokaz. Rok vraćanja zajma je sastojak ugovora koji se može mijenjati samo suglasnošću ugovornih stranaka, a kako tužiteljica i ne tvrdi da bi bio produljen rok vraćanja zajma smatra da je nastupila zastara tražbine tužiteljice. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) , kojom je odredbom propisano priznanje duga, odnosno odricanje od zastare Prigovara odluci o parničnim troškovima jer smatra da su tužiteljici priznate radnje koje nisu bile potrebne za vođenje postupka. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

              Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba, jer je u obrazloženju presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista presuda može ispitati.

 

              Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

 

              - da su parnične stranke 4. prosinca 2008. zaključile usmeni Ugovor o zajmu prema kojem je tužiteljica pozajmila tuženiku iznos od 3.500,00 EUR-a, a tuženik se obvezao vratiti joj pozajmljeni iznos u roku od 3 mjeseca;

 

              - da je tužiteljica putem Z. banke d.d. na račun tuženika broj 4116879005 dana 4. prosinca 2008., uplatila novčani iznos od 3.500,00 EUR-a;

 

              - da tuženik tužiteljici u ugovorenom roku nije vratio pozajmljeni iznos;

 

              - da je tuženik vlastoručno potpisanom Potvrdom sačinjenom u A., 12. veljače 2016. potvrdio da je 4. prosinca 2008. pozajmio od tužiteljice 3.500,00 EUR-a, bez isplate kamata, te se obvezao pozajmljeni iznos vratiti joj u roku, od tri mjeseca, "po primitku ovog pisma" (l.s. 6);

 

              - da je nalazom i mišljenjem vještaka grafologa L. Z. iz Z. utvrđeno da je skriptor spornog potpisa u rubrici "vlastoručni potpis", na Potvrdi od 12. veljače 2016., upravo tuženik M. Ć..

 

              Prvostupanjski je sud pobijanom presudom obvezao tuženika da tužiteljici plati novčani iznos od 3.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom od 18. prosinca 2017., do isplate po prosječnoj kamatnom stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, u roku do 15 dana, jer je zaključio da se tuženik, sukladno odredbi čl. 499. st. 1. ZOO obvezao tužiteljici vratiti joj pozajmljeni iznos novca u ugovorenom roku. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja, jer je zaključio da je potvrdom od 12. veljače 2016. tuženik priznao zastarjeli dug, koje je priznanje zastarjele obveze, sukladno sadržaju spomenute potvrde, ocijenio kao odricanje od zastare.

 

              Prvostupanjski je sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 499. st. 1. ZOO kada je tuženika kao zajmoprimca obvezao da tužiteljici kao zajmodavcu, u ugovorenom roku vrati isti iznos novca, jer je zaključio da predmetno potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, jer je tuženik priznao zastarjelo potraživanje tužiteljice potvrdom od 12. veljače 2016.

 

              Naime, odricanje od zastare je jednostrana izjava volje dužnika kojom se on, u namjeri da se u pogledu zastarjele tražbine ponovno uredi pravni odnos između njega i vjerovnika odriče svog prava koristiti se prigovorom zastare (koja je već nastupila). Na takav se način u pogledu zastarjele obveze, obveznopravni odnos vraća u pravno stanje u kojem se nalazio prije nego što je zastara počela teći, te ako se stranke ne sporazumiju o novom roku ispunjenja, zastarijevanje počinje ponovno teći, u istom trajanju prvi dan nakon pismenog priznanja zastarjele obveze.

 

              Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio da se pismenim priznanjem zastarjele obveze tuženik odrekao zastare, u smislu odredbe čl. 220. st. 1. ZOO, te ga obvezao na povrat ugovorenog zajma. Takav je pravni stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-699/15-2 od 26. travnja 2016.

 

              Glede žalbenog prigovora tuženika da nije došlo do obnove ili novacije zajma, odnosno, do produljenja roka vraćanja zajma suglasnošću volja parničnih stranaka i da se radi o sastojku ugovora koji se može mijenjati samo suglasnošću ugovornih stranaka, za kazati je da je tuženik pisanom potvrdom i na nedvojben način očitovao svoju volju da prizna dug, koje očitovanje volje dužnika proizvodi pravne učinke i nije bila potrebna obnova pravnog posla, a ni suglasnost tužiteljice, kao zajmodavca.

 

              Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je o zakonskim zateznim kamatama odlučio na način kao u toč. I. izreke, te u toč. II. izreke odbio tužiteljičin zahtjev za isplatu zatezne kamate po srednjem tečaju HNB u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. Naime, 1. kolovoza 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO ("Narodne novine" broj 78/15) kojim je, između ostalog, izmijenjen st. 2. čl. 29. ZOO, na način da je zatezna kamata od 1. kolovoza 2015. smanjena, a ista se na odnose na iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a u ostalim odnosima za 3%-tna poena.

 

              Stoga žalba tuženika nije osnovana.

 

              Na osnovi iznesenog, trebalo je, po čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u toč. I. i II. izreke. 

 

              Prvostupanjski je sud pobijanom presudom u toč. III. izreke obvezao tuženika da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak, sukladno uspjehu stranaka u sporu (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 164. ZPP). Međutim, nije joj priznao trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu, iako se radi o stvarnom trošku koji joj je nastao i o čemu je priložila dokaz (l.s. 4), te je, sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP, naknadu tog troška troškovnikom i zatražila (l.s. 62).

 

              Stoga je pobijanu presudu, po čl. 373. toč. 3. ZPP, trebalo preinačiti u toč. III. izreke i odlučiti kao u toč. 2. izreke ove drugostupanjske presude. 

 

U Zadru 5. travnja 2018.