Broj: Gž R-59/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. C. iz B. S., , OIB:...., 2. R. K. iz B., OIB:..... i 3. A. C. iz B., . OIB:....., svi tužitelji zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Ž. i M. B., iz Z., protiv tuženika ..bolnica B., iz B., OIB:....., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G.,  H. M., iz  B., radi sklapanja dodataka ugovora, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-204/16-15 od 17. studenoga 2017., u sjednici vijeća 18. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-204/16-15 od 17. studenoga 2017. potvrđuje.

Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka i troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su prvopostavljeni i drugopostavljeni tužbeni zahtjevi tužitelja sadržaja pobliže navedenog točkama I.- VI. izreke, te je svatko od tužitelja obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedeno točkom VII. izreke citirane presude. U preostalom je dijelu zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška odbijen što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke.

Protiv te presude žale se obje stranke.

Tužitelji presudu pobijaju u točkama I. do VI. i dosuđujućem dijelu točke VII. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinači.

Tuženik pobija odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu točke VII. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se ista preinači na način da se tuženiku dosudi cjelokupni zatraženi trošak postupka s kamatama, podredno ukine, uz obvezu tužitelja na nadoknadu troška žalbenog postupka.

Tužitelji nisu odgovorili na žalbu tuženika, dok je tuženik podnio odgovor na žalbu tužitelja, kojim negira sve žalbene navode kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tužitelja na nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalba nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i na pravilnost u primjeni materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od citiranih bitnih procesnih povreda.

Tužitelji nisu u pravu kada u žalbi ističu postojanje apsolutno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud postupio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prema ocjeni ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

Predmet spora je prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži sklopiti s tužiteljima dodatak ugovora o specijalizaciji sadržaja pobliže navedenog točkama I., III. i V. izreke presude, dok je drugopostavljenim tužbenim zahtjevom u eventualnoj objektivnoj kumulaciji (čl. 188. st. 2. ZPP-a) svaki od tužitelja zatražio da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 2. st. 1. t.11. i 13. ugovora o specijalizaciji u kojem se svaki od tužitelja obvezuje tuženiku naknaditi bruto plaće koje je primio za vrijeme specijalizacije, pobliže navedeno točkama II., IV. i VI. izreke citirane presude.

Među strankama nije sporno:

-da je 1.tužiteljica I. C. u radnom odnosu sa tuženikom te da su stranke 29. siječnja 2014. sklopile ugovor o specijalizaciji iz opće kirurgije, da je 2.tužitelj R. K. 25. veljače 2013. sklopio sa tuženikom ugovor o specijalizaciji iz otorinolaringologije, te 3. tužitelj A. C. 14. rujna 2015. sklopio sa tuženikom ugovor o specijalizaciji iz kliničke radiologije, kojim ugovorima su stranke uredile međusobna prava i obveze vezane uz specijalističko usavršavanje iz navedenih grana medicine;

- da je 16. srpnja 2016. stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" 62/16-dalje Pravilnik/16);

- da su se tužitelji obratili tuženiku sa zahtjevom za izmjenu narečenih ugovora temeljem Pravilnika/16.

Među strankama je prijeporno imaju li tužitelji na osnovu Pravilnika/16 ovlaštenje podnijeti predmetnu tužbu na način određen prvopostavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno da presuda zamijeni pojedine članke ugovora o specijalističkom usavršavanju, te ukoliko prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, je li drugopostavljeni tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje da je ništetan dio odredbe čl. 2. st. 1. t. 11. i 13. ugovora o specijalizaciji, osnovan.

Sud prvog stupnja utvrđuje da prema Pravilniku/16 specijalizant više nije u obvezi podmiriti ustanovi neke od ugovorenih troškova ukoliko ne poštuje obveze po ugovoru o specijalizaciji ili ukoliko dođe do raskida radnog odnosa uslijed nepoštivanja radnih obveza odnosno krivnjom specijalizanta prije isteka ugovorenog roka. Naime, čl. 6. citiranog Pravilnika određeno je da troškovi specijalizacije obuhvaćaju: troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, čime je pozicija raskida ugovora u slučaju nepoštivanja ugovornih obveza i odlaska iz bolnice specijalizantu znatno olakšana.

Utvrđuje da su 1.- 3. tužitelji svaki ponaosob s tuženikom svoja međusobna prava i obveze u navedenim ugovorima o specijalizaciji uredili u skladu sa tada važećim odredbama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14), pa činjenica da su naknadnim izmjenama i dopunama tog Pravilnika prava i obveze specijalizanta i bolnice uređeni drugačije, ne daje pravo jednoj ugovornoj strani zahtijevati da sud naloži drugoj strani sklopiti dodatak ugovora o specijalizaciji u skladu s odredbama Pravilnika/16, jer Pravilnik/16 ne može imati povratno djelovanje na sporazumne ugovorne odredbe ugovorene i prije njegovog donošenja, koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile u skladu sa tada važećim Pravilnikom. K tome, utvrđuje da ovlaštenje na zahtjev za nalaganje sklapanja dodatka ugovora strankama nije dano niti jednim zakonom.

Nadalje, utvrđuje nespornim da tuženik nije postupio sukladno obvezi propisanoj odredbom čl. 17. st. 1. Pravilnika/16, odnosno kao zdravstvena ustanova, tužiteljima kao specijalizantima na njihov zahtjev, ponudio sklapanje ugovora o međusobnim pravima i obvezama sukladno čl. 5. i 6. navedenog Pravilnika u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva.

Međutim, utvrđuje da Pravilnikom /16, niti bilo kojim drugim propisom nije predviđena sankcija prema zdravstvenoj ustanovi, ovdje tuženiku, u slučaju da specijalizantu ne ponudi sklapanje izmijenjenog ugovora u skladu s odredbama Pravilnika/16. Jedino je čl. 17. st. 2. Pravilnika/16 propisano da je ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran ministarstvu za izvršenje obveze iz čl. 17. st. 1. toga Pravilnika te da je on obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora u roku od 15 dana od dana isteka roka iz st. 1. toga članka, no nepostupanje po čl. 17. Pravilnika/16 da ne ovlašćuje specijalizanta zahtijevati u sudskom postupu da sud naloži zdravstvenoj ustanovi sklapanje izmijenjenog ugovora.

Utvrđuje da je samo u zakonom propisanom slučaju sukladno čl. 248. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) moguće odstupiti od načela slobode uređivanja obveznih odnosa u vidu nalaganja zaključenja ugovora, no u ovome slučaju zakonom takva mogućnost između stranaka nije predviđena, pa za primjenu te odredbe nisu ispunjene pretpostavke.

Naime, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud bi omogućio povratno djelovanje podzakonskog akta na od ranije uređene ugovorne odnose stranaka, čime bi postupio protivno čl. 90. st. 4. u vezi st. 5. Ustava RH.

Kako je predmetni Pravilnik provedbeni propis bez povratnog djelovanja, te bi nalaganje obveze tuženiku da s 1.-3. tužiteljima mimo svoje volje sklopi dodatak ugovora o specijalizaciji sukladno čl. 5. i 6. Pravilnika/16, prema kojemu bi međusobna prava i obveze bile bitno izmijenjene, značilo povratnu primjenu ugovornih odredbi na štetu tuženika, a obveza sklapanja dodatka ugovora zakonom nije predviđena, sud utvrđuje da tužbeni zahtjevi 1.-3. tužitelja radi nalaganja takve obveze tuženiku, a što bi u protivnom zamijenila presuda, nisu osnovani, iz kojih razloga prvopostavljeni tužbeni zahtjev 1.tužiteljice pod točkom I. izreke presude, 2. tužitelja pod točkom III. izreke i 3. tužitelja pod točkom V. izreke presude odbija kao neosnovane.

U odnosu na eventualno kumulirane tužbene zahtjeve kojima 1.tužiteljica traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 2. st. 1. t. 11. i 13. ugovora o specijalizaciji iz opće kirurgije od 29. siječnja 2014., 2.tužitelj dio odredbe čl. 2. st. 1. t. 11. i 13. ugovora o specijalizaciji iz otorinolaringologije od 25. veljače 2013. i 3.tužitelj dio odredbe čl. 2. st. 1. t. 11. i 13. ugovora o specijalizaciji iz kliničke radiologije od 14. rujna 2015., kojima se obvezuju nadoknaditi tuženiku bruto plaće koje su primili za vrijeme specijalizacije, sud utvrđuje da izmjena odredbe podzakonskog akta ni po jednom propisu nema za posljedicu ništetnost ugovora o specijalizaciji koji je sklopljen. Kako 1.-3. tužitelji tijekom postupka ne iznose druge razloge zbog kojih bi predmetne odredbe ugovora o specijalizaciji bile ništetne, a ni sud ne nalazi da bi sadržaj istih bio ništetan, to i eventualno kumulirane tužbene zahtjeve 1.tužiteljice (točka II. izreke presude), 2. tužitelja (točka IV. izreke presude) i 3.tužitelja (točka VI. izreke presude) odbija kao neosnovane.

Navedena činjenična utvrđenja te primjenu materijalnog prava kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

              Naime, odredbom čl. 248. ZOO-a propisano je da ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi (st. 1.), te da odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima (st. 2.).

 

Prema tome, iz sadržaja odredbe čl. 248. st. 1. ZOO-a proizlazi da se sklapanje ugovora može tražiti samo kada je obveza sklapanja ugovora propisana zakonom pa, budući da u konkretnom slučaju ova obveza nije propisana zakonom, već podzakonskim aktom (Pravilnik/16), to nisu ispunjene pretpostavke iz citirane zakonske odredbe.

 

Nadalje, nadležni ministar donio je Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz 2011.  te nastavno izmjene i dopune istog na temelju čl. 139. st. 2. i čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14, 154/14, 70/16).

 

Prema odredbi čl. 139. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ministar utvrđuje pravilnikom grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija, na prijedlog nadležne komore i stručnih društava. Prema odredbi čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ministar pravilnikom utvrđuje mjerila za prijam specijalizanata i način polaganja specijalističkog ispita, odnosno ispita iz uže specijalizacije te određuje ovlaštene zdravstvene ustanove, trgovačka društva i zdravstvene radnike koji obavljaju privatnu praksu za provođenje specijalističkog staža.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, nadležni ministar je propisivanjem obveze specijalizanta da ostane u radnom odnosu sa zdravstvenom ustanovom nakon dovršetka specijalizacije, kao i uvjeta vraćanja troškova specijalizacije postupio izvan okvira ovlaštenja propisanih čl. 139. st. 2. i čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te su sadržajem spornih odredbi Pravilnika prekoračene zakonom utvrđene granice.

 

Slijedom toga, naznačene odredbe Pravilnika su protuzakonite te na tim odredbama tužitelji ne mogu osnovano temeljiti svoj tužbeni zahtjev. Naime, sud nije dužan primijeniti podzakonske akte koji su protivni kogentnim zakonskim odredbama, a upravo su takve odredbe čl. 139. st. 2. i čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

 

Na pravilnost takvog zaključka upućuje i to da su Odlukom Ustavnog suda RH br. U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017., ukinuti članci 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17), kao i članci 17. i 18. Pravilnika, u kojoj odluci je izraženo stajalište da je nadležni ministar propisivanjem osporenih odredbi Pravilnika izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih citiranim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

 

Što se pak tiče žalbenih navoda da se na temelju odredbe čl. 248. st. 2. ZOO-a ima smatrati da su odredbe koje nisu u skladu s Pravilnikom/16 ništetne i bez pravnog učinka jer su na njihovo mjesto stupile odredbe koje to pitanje drugačije reguliraju, za odgovoriti je da izmjena odredbi podzakonskog akta – ovdje Pravilnika ni po jednom propisu nema za posljedicu ništetnost sklopljenog ugovora, te da u situaciji kada zdravstvena ustanova – tuženik ne postupi po čl. 17. st. 1. Pravilnika/16, odnosno ne ponudi izmjenu odredbi ugovora u skladu sa čl. 5. i 6. Pravilnika/16, tada, a jer je odredbom čl. 248. st. 2. ZOO-a propisano da su odredbe propisa kojima se djelomično ili u cijelosti određuje sadržaj ugovora, sastavni  dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu sa njima, to znači da odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika u sadržaju kada su izmijenjene odredbama čl. 5. i 6. Pravilnika/16 stupaju ex lege na mjesto neusklađenih odredbi ugovora o specijalističkom usavršavanju tužitelja i neposredno se primjenjuju kao sastavni dio zaključenog ugovora.

 

Stoga je donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

Visina parničnog troška dosuđenog tuženiku pravilno je utvrđena primjenom Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), budući da se radi o parnici iz radnih odnosa u neprocjenjivom predmetu. Pri tome je svaki od tužitelja pravilno obvezan na nadoknadu  jednokratne nagrade tuženiku za cjelokupni prvostupanjski postupak u visini od 2.000,00 kn uz pripadajući PDV u iznosu od 500,00 kn, ukupno 2.500,00 kn, budući da je tuženik odgovor na tužbu dao posebnim podnescima, zasebno za svakog tužitelja prije spajanja parnica (za 1. tužiteljicu pod posl.br. Pr-204/16, za 2. tužitelja pod posl. br. Pr-205/16 i za 3. tužitelja pod posl.br. Pr-223/16 5. prosinca 2016.), te su zasebno održana pripremna ročišta prije spajanja parnica, čime su se poduzimanjem već prve radnje od strane tuženika prije spajanja parnica, a bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, ostvarile pretpostavke za primjenu Tbr. 7. t. 2. Tarife.

Sukladno odredbi čl. 161. ZPP-a suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove (st. 1.). Suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani (st. 3. ).

U konkretnom slučaju tužitelji kao obični suparničari nisu solidarno odgovorni u glavnoj stvari, pa stoga ne odgovaraju solidarno ni za troškove dosuđene protivnoj stvari, iz koji razloga nisu prihvatljivi žalbeni navodi tužitelja da je sud eventualno mogao tužiteljima naložiti solidarno plaćanje troškove postupka.

Na donošenje drugačije odluke nisu od značaja ni žalbeni navodi tuženika da bi tužitelji u tužbi odredili vrijednost predmeta spora iznosom od 10.000,00 kn, budući da je za navedenu vrstu spora Tarifom određena pripadajuća nagrada odvjetniku i koja stoga ne ovisi o dispoziciji stranaka.

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Tuženik nije uspio u žalbenom postupku iz kojih razloga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, dok mu trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 18. travnja 2018.