Broj: Gž-1413/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o. iz B. na M., K. P. S. 28, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku I. R., odvjetniku iz B. na M., P. S. 2, protiv tuženika Z. A. P. iz B. na M., T. U. 22 A, OIB: …, zastupan po punomoćniku A. B., odvjetniku iz B. na M., T. U. 7, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj Povrv-42/15 od 9. ožujka 2015., dana 19. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika Z. A. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj Povrv-42/15 od 9. ožujka 2015. u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

Obrazloženje

              Uvodno  označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              "I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. K. iz B. na M., posl. broj: Ovrv – 775/14 od 21. studenog 2014. godine, kojim je naloženo tuženiku P. Z. A., OIB: …, T. U. 22A, B. na M., da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 7.156,73 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. listopada 2014. godine po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.287,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na označeni iznos teku od 21. studenog 2014. godine do naplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od osam dana.

              II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na označeni iznos teku od presuđenja do naplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od osam dana.

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa, i to za iznos od 300,00 kuna."

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama budući sud nije obrazložio koje su činjenice važne da se odluka smatra istinitom i na čemu zasniva tu svoju odluku, dok su u obrazloženju navedeni samo izvedeni dokazi i drugi procesni materijal, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza. Vjerodostojna isprava na koju tužitelj temelji svoj zahtjev nije vjerodostojna isprava budući nije potpisana od strane ovlaštene osobe. Kad se izvrši uvid u zahtjev za obročnu otplatu duga od 9. rujna 2014., proizlazi da isti zahtjev ne sadrži iznos duga, broj brojila i broj opomena. Također napominje da navedeni zahtjev nije evidentiran u poslovnim knjigama tužitelja, na istom nije navedeno na koju se nekretninu brojilo odnosi, nije ovjerovljen potpisom niti tuženika niti ovlaštene osobe te takav zahtjev ne može predstavljati ispravu na koju se tužitelj poziva temeljem čl. 220. i čl. 221. Zakona o obveznim odnosima jer u bitnome nije utvrđena vjerodostojnost podnositelja zahtjeva za obračun otplate. Također je tuženik uočio da predmetni zahtjev nije protokoliran od strane tužitelja odnosno na istom se ne nalazi prijemni štambilj tužitelja niti je isti upisan u prijamne knjige društva. Iz navedenog zahtjeva za obročnu otplatu razvidno je da tužitelj koristi svoj monopolistički položaj te da posluje suprotno načelu savjesti i poštenja, stavljajući potrošača tako u nepovoljniji položaj. Ističe i kako navedeni zahtjev ne može predstavljati odricanje od zastare obzirom da je odricanje od zastare takav institut koji zahtijeva da se dužnik pismeno i određeno odrekne od zastare. Potrošači u poslovnim prostorijama tužitelja najčešće otpisuju bjanko obrazac odnosno zahtjev za obročnu otplatu ne znajući što potpisuju stavljeni u zabludu s pričom o otpisu dugovanja. Tužitelj ima praksu takvo priznanje dodatno osigurati sklapajući s potrošačem Ugovor o obročnoj otplati te ovjeravanjem zadužnice. Ističe kako dostavljeni zahtjev za obročnu otplatu u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima ne predstavlja odricanje od zastare i bez obzira na eventualnu istinitost potpisa isti je u svakom slučaju antidatiran. Slijedom navedenog jasno je da tužitelj ide za tim da raspolaže zahtjevima kojima ne može raspolagati. Nadalje, ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da se na predmetno potraživanje primjenjuju materijalni propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka obveze, te da je odredbom čl. 232. Zakona o obveznim odnosima propisano da tražbine naknade za isporučenu vodu zastarijevaju protekom jedne godine od dospijeća svakog pojedinog obroka. Dostavljeni računi od strane tuženika za 10.,11. i 12. mjesec 2013. te za 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9. i 10. mjesec 2014. su plaćeni, dok računi koji se odnose na razdoblje od 2005. do 2012. su djelomični odnosno preslikani su tako da je izostavljen dio iz kojeg je vidljiva osnova navedenog potraživanja. Naime, tužitelj ima praksu u svojim računima obračunavati i naknadu za kanalizaciju potrošačima kojima sukladno pozitivnim propisima nije osigurao priključak na istu. Navodi da je tužitelj u svojim računima za vodu obračunavao zakonske zatezne kamate te na uglavničene zakonske zatezne kamate tražio zakonske zatezne kamate počevši s 25. listopada 2014. što je zabranjeno odredbom čl. 27. Zakona o obveznim odnosima. Napominje i kako je tužitelj prijedlog za ovrhu podnio dana 31. listopada 2014. pa je nejasno u kojem bi slučaju isti mogao tražiti kamate od 25. listopada 2014.. Predlaže usvojiti žalbu.

              U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj navodi da je u navedenom zahtjevu za obročnu otplatu istaknut broj vodomjera odnosno potrošačkog mjesta na kojem je dug evidentiran. Budući da svaki vodomjer ima jedinstveni broj i oznaku to upućuje na zaključak da je na navedenom vodomjeru evidentiran upravo dug za koji je i podnesen prijedlog za ovrhu. Nadalje, uz prijedlog za ovrhu priložene su otvorene stavke izvadak iz poslovnih knjiga kao vjerodostojna isprava na temelju kojih je i doneseno rješenje o ovrsi. U otvorenim stavkama naznačen je i broj vodomjera, a upravo je taj isti broj vodomjera evidentiran u zahtjevu za obročnu otplatu pa je nedvojbeno da je tuženik priznao dug evidentiran na istom. Što se tiče prigovora zastare, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio kako je prigovor neosnovan s obzirom na potpisan zahtjev za obročnu otplatu kojom se priznaje dug i njegovo postojanje. Ističu kako nije jasno u kojim bi poslovnim knjigama zahtjev trebao biti evidentiran dok je isti svakako zaprimljen, dakle tuženik je priznao dugovanje jednostranom izjavom volje koju je dostavio tužitelju. Navode i kako je tužitelj na ročištu održanom 2. veljače 2015. u spis predao prijepise svih utuženih računa, a ne preslike kako tuženik tvrdi u žalbi, čime je dokazao i osnovu i visinu potraživanja. Zakonom o komunalnom gospodarstvu propisano je da cijena komunalne usluge može sadržavati i iznos za održavanje i financiranje gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture. Predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

              Žalba nije osnovana.

Prije svega treba reći kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda ima razloga o odlučnim činjenicama koje su obrazložene radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tuženika. 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona, u svezi čl. 467. st. 1. ZPP.

Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 7.156,73 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25. listopada 2014., i to s osnove dospjelih, a neplaćenih računa po osnovi neplaćene naknade za pružene komunalne usluge, dok je među strankama sporno da li je tuženik dužan tužitelju platiti iznose računa koji su osnova predmetnog potraživanja obzirom na istaknuti prigovor zastare, te da li je tužitelj u utuženi iznos uračunao i obračun glavnice kamata. Za istaknuti je i da je tuženik nakon podnošenja prijedloga za ovrhu i donošenja rješenja o ovrsi uplatio iznos od 585,80 kuna, slijedom čega je tužitelj za navedeni iznos umanjio svoje potraživanje te sukladno navedenome uredio tužbeni zahtjev.

Iz otvorenih stavki na ime tuženika od 24. listopada 2014., za potrošačko mjesto broj 2401559, proizlazi da tužitelj prema tuženiku ima dospjelo, a nepodmireno dugovanje u ukupnom iznosu od 7.742,53 kuna, te da je najstariji ispostavljeni račun tužitelja dospio na naplatu 20. studenoga 2005. 

Iz zahtjeva za obročnu otplatu duga od 9. travnja 2014. razvidno je da je tuženik od tužitelja zatražio da mu odobri obročnu otplatu duga evidentiranu u poslovnim knjigama tužitelja na potrošačkom mjestu broj 2401-559, te je na potpisanom zahtjevu navedeno da potpisom i dostavom istog potpisnik neopozivo izjavljuje da Zahtjev predstavlja ujedno i izjavu o priznanju duga u smislu odredbe čl. 220. i 221. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11- dalje ZOO) te je uz zahtjev priložena osobna iskaznica tuženika.

Odredbom čl. 9. ZOO propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje.

              Odredbom članka 232. st. 1. toč. 1. ZOO propisano je da za jednu godinu zastarijevaju tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva. Iz navedenog proizlazi da tražbina s osnove isporuke vodnih usluga zastarijeva za jednu godinu.

              Nadalje, odredbom čl. 220. ZOO propisano je da se priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare. Odredbom članka 240. st. 1. ZOO propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 2. propisano da zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.

              Iz navedenog zahtjeva za obročnom otplatom duga razvidno je da je tuženik pisanim putem na nedvojben način priznao postojanje duga prema tužitelju, a sa postojanjem kojeg duga je tuženik bio upoznat i prethodno dostavljenom opomenom za plaćanje. Budući je isti priznao postojanje duga pošto je zastarni rok već protekao, navedeno se smatra odricanjem od zastare. Međutim, pravni učinak odricanja od zastare i priznanje duga je jednak, jer omogućuju prisilno ostvarenje jednog subjektivnog prava, te dovode do prekida zastarijevanja. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije osnovan prigovor tuženika glede zastare predmetnog potraživanja.

              Također je pravilno sud prvog stupnja u odnosu na navode tuženika da je tužitelj u predmetnim računima na glavnicu obračunavao i zatezne kamate utvrdio kako je iz predmetnih računa razvidno da je tužitelj u računima ispostavljenim za siječanj, veljaču, ožujak i travanj 2014., u iznos neoporezive naknade uračunao i iznos zateznih kamata, međutim, da računi za siječanj i veljaču nisu predmet tužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na račune za ožujak i travanj 2014. tužitelj povukao tužbu, slijedom čega je pravilno prigovor tuženika da su u preostale utužene iznose uračunate i kamate našao neosnovanim.

Što se tiče navoda iz žalbe tuženika za istaknuti je da je na predmetnom zahtjevu za obročnu otplatu duga naznačeno da se isti odnosi na dug koji je evidentiran na potrošačkom mjestu broj 2401-559, koji je identičan broj potrošačkog mjesta je naznačen i u poslovnim knjigama tužitelja, a odnosi se na tuženika. Nadalje, razvidno je da je isti potpisan 9. travnja 2014. godine, i to nakon što je tuženiku upućena opomena za podmirenje duga glede isporuke vodnih usluga u ukupnom iznosu od 8.032,79 kuna. Također je za istaknuti da je odredbom čl. 20. st. 3. . Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13 i 153/13) propisano je da cijena komunalne usluge može sadržavati i iznos za održavanje i financiranje gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području ili za potrebe jedinice lokalne samouprave na kojemu se isporučuje komunalna usluga.

Dakle, slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da utuženo potraživanje doista i predstavlja dospjelo, a nepodmireno dugovanje tuženika prema tužitelju na ime potrošnje vode, da tuženik predmetnu tražbinu nije podmirio, kao i da je isti za utuženo razdoblje, budući su ovdje parnične stranke nesporno bile u obveznopravnom odnosu u razdoblju na koje se ispostavljeni računi odnose (tužitelj isporučitelj vodne usluge, a tuženik korisnik javne vodoopskrbe), zaduženje po primljenim računima dužan platiti tužitelju.

              Stoga je pravilno odlučio sud prvog stupnja kada je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika D. K. iz B. na M., pod poslovnim brojem Ovrv - 775/14 od 21. studenog 2014., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.156,73 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.287,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koji se odnosi na trošak sastava prijedloga za ovrhu, te je nastali trošak priznat sukladno odredbama 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12 i 103/14 – u daljnjem tekstu Tarifa), kao i za trošak javnobilježničke nagrade, za koji je tužitelj dostavio u spis potvrdu o izvršenoj uplati.

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno je primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP) sukladno Tarifi, kada je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kuna, odnosno odlučio kao pod toč. II. izreke.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

              U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 19. travnja 2018.