Broj: Gž-421/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz Z., R. 58, OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetnik iz Z., I. trg 3, protiv tuženika „G. H.“ d.d., Z., U. grada V. 5, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku I. M., a ovaj po punomoćniku M. G., odvjetnik iz Z., M. trg 8, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1019/17 od 29. siječnja 2018., dana 26. travnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe tužitelja A. A. i tuženika G. H.“ d.d., Z., kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1019/17 od 29. siječnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku G. H. d.d., Z., U. grada V. 5, OIB: …, isplatiti tužitelju A. A. iz Z., R. 58, OIB: …, iznos od 3.150,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.000,00 kuna od 7. studenog 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kao i isplatiti mu iznos od 150,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.534,38 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 12.918,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te s dijelom zahtjeva za tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 150,00 kuna od 7. studenog 2012. do 28. siječnja 2018., kao neosnovanima.

 

III. Nalaže se tužitelju A. A. iz Z., R. 58, OIB: …, naknaditi tuženiku G. H. d.d., Z., U. grada V. 5, OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 15.531,25 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Protiv citirane presude u odnosu na toč. II. i III. izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu troškova postupka. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 – dalje: ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Naime, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete zbog ozljede čela iz razloga jer nije bio vezan sigurnosnim pojasom, ali da mu pripada pravo na naknadu štete zbog ozljede koljena (razderotina), te prihvaća iskaz svjedoka Ž. A., osiguranika tuženika, što je pogrešno, budući je njegov iskaz subjektivan i usmjeren na zaštitu osobnih interesa. Također neosnovano sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj doprinio nastanku štete, jer je pristao na vožnju sa osobom koja je bila vidno pod utjecajem alkohola, ovo iz razloga jer je u vrijeme štetnog događaja tužitelj bio maloljetan, imao svega 17 godina života, pa s obzirom na njegovu životnu dob, ne može se očekivati prepoznati simptome osobe koja je pod alkoholom. Tijekom postupka je priznao suodgovornost od 40% smatrajući je, s obzirom na okolnosti slučaja i njegovu životnu dob, primjerenom. Ovakav stav potvrđuje i Vrhovni sud u svojoj odluci broj Rev-718/10 u identičnoj situaciji nalazeći suodgovornost u tom postupku tužitelja pod 40%. Nakon što je razdvojio ozljede koljena i glave, sud prvog stupnja je zaključio da ožiljak na desnom koljenu predstavlja manje naruženje, te da je zbog te ozljede tužitelj trpio bol srednjeg intenziteta tri dana, te slabijeg intenziteta deset dana, te strah srednjeg intenziteta tri dana, slabijeg intenziteta deset dana, dok ostaje primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljeđivanja, te je za tu ozljedu tužitelju priznao ukupan iznos od 6.000,00 kuna, što je izrazito nisko, a imajući u vidu njegovu suodgovornost od 50%, priznao mi je iznos od 3.000,00 kuna, a za tuđu pomoć i njegu 150,00 kuna, zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo. Također prigovara odluci o troškovima postupka.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je istakao neosnovanost žalbenih navoda i razloga, te predložio da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u pobijajućem dijelu. Ističe da u ovom slučaju treba imati u vidu dvije okolnosti koje ukazuju na suodgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja, a to je nevezivanje sigurnosnim pojasom i pristanak na vožnju s vozačem u alkoholiziranom stanju. Tužitelj nije pristao na vožnju s pripitim vozačem, kako se to pogrešno navodi, već je pristao na vožnju sa izuzetno teško pijanim vozačem koji je imao koncentraciju alkohola u krvi 3,79 g/kg. Također treba imati u vidu činjenicu da su vozač i tužitelj prije vožnje zajedno pili svaki po nekoliko piva, što je prema uobičajenoj sudskoj praksi samo za sebe dovoljno da ukazuje na činjenicu da je vozač pijan ili mogao biti pijan. Tužitelj je u svom iskazu potvrdio "da je Ž. A. poznat po tome da zna popiti i to zna oduvijek i točno je da sam ga i prije nezgode vidio u situaciji kada je popio". Tijekom postupka i u žalbi ističe da je u vrijeme štetnog događaja bio dijete, međutim bio je stariji maloljetnik, te ako je u večernjim satima mogao bez pratnje sa prijateljima i poznanicima u kafiću piti pivo, očito je samostalan i sposoban uočiti relevantne činjenice oko sebe.

 

Protiv toč. I. izreke prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP  na koju stranke ukazuju u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 26.780,00 kuna, na ime imovinske i neimovinske štete zbog prometne nezgode koja se dogodila 23. prosinca 2011. u kojoj je povrijeđen kao suvozač u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženika Ž. A.. Budući priznaje suodgovornost od 40% od tuženika potražuje iznos od 16.068,00 kuna.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je isti djelomično prihvatio na način da je tužitelju dosudio iznos od 3.150,00 kuna, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Iz nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka mr. pharm. B. R. (list 57-61 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sudjelovao kao suvozač u prometnoj nezgodi koja se desila 23. prosinca 2011. u V. G.. Metodom plinske kromatografije u dostavljenim uzorcima krvi i mokraće utvrđena je koncentracija etilnog alkohola u krvi 3,70 g/kg, a u mokraći 5,26 g/kg. Vještak je na temelju tih rezultata i podataka iz obrazaca AUK-1 i AUK-2 zaključio da je Ž. A. u trenutku prometne nezgode bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da nije bio sposoban sudjelovati u prometu jer je u krvi imao najmanje 3,79 g/kg etilnog alkohola. Metoda plinske kromatografije za lako hlapive spojeve (alkohol) i plameno ionizirajućim detektorom (FID, GC-HS-FID) sofisticirana je analitička metoda kojom se utvrđuje kvalitativan i kvantitativan sastav uzorka. Dostavljeni uzorci krvi i mokraće upravo su tom metodom analizirani na prisustvo etilnog alkohola i nije upitna niti odabrana metoda niti kvantitativni rezultati. U dostavljenom uzorku krvi i uzorku mokraće bez imalo sumnje je od strane vještaka u nalazu točno navedena koncentracija etilnog alkohola. Osoba koja u krvi ima 3,79 g/kg etilnog alkohola nalazi se u stanju teške intoksikacije (otrovanja alkoholom). Kod stanja teške intoksikacije alkoholom dolazi do pojave dvostrukih slika, zamućenog pogleda, pojave stupora-ošamućenost, gubitka svijesti i kome. Obzirom da je apsolutna nesposobnost upravljanja motornim vozilom već kod 1,3 g/kg etilnog alkohola u krvi neupitno je to da osoba sa koncentracijom od 3,79 g/kg etilnog alkohola u krvi uopće nije sposobna sudjelovati u prometu. Činjenica je da alkohol djeluje individualno na svaku osobu. Osoba koja je naučila konzumirati alkohol te je razvila određenu toleranciju neće ispoljavati uobičajene karakteristike vezane uz utvrđenu koncentraciju alkohola u krvi. Klinička slika alkoholiziranosti ne mora odgovarati koncentraciji alkohola u krvi jer je simptomatologija pijanstva kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom smislu individualna i ovisi o mnogim faktorima. Neke svakodnevne, uobičajene i automatizirane radnje mogu se i nakon konzumacije većih količina alkohola izvršiti bez nekih vidljivih grubih ispada. Upravo iz tih razloga ponekad je teško "na pogled" prosuditi da li je neka osoba alkoholizirana i koliko je alkoholizirana. Još je to teže procijeniti osobi koja nije bliska s alkoholiziranom osobom odnosno osobi koja s alkoholiziranom osobom ne provodi većinu vremena ili osobi koja je mlada i za koju se pretpostavlja da nema baš puno susreta sa alkoholiziranim osobama.

 

Vještak se na prigovor tuženika očitovao na ročištu 16. ožujka 2015. kada je izjavio da u cijelosti ostaje pri nalazu i mišljenju od 14. srpnja 2014. Međutim, na temelju podneska tuženog kojim traži dopunu, na mogućnost uočavanja alkoholiziranosti od strane trećih osoba, ističe da alkohol djeluje individualno, pa je teško ponekad presuditi da li je osoba u alkoholiziranom i koliko u alkoholiziranom stanju. Međutim, kada se govori o tome da je tužitelj konzumirao alkoholno piće s tuženikom gdje mu je i pričao da je i prije toga konzumirao alkohol dolazi se do nesporne činjenice da je tužitelj  znao da je vozač konzumirao alkohol. Napominje da je analizom koncentracije alkohola vozača, njihovim ponašanjem primijećeno da iz "nepoznatog razloga" osobe koje su imale izuzetno visoku koncentraciju etilnog alkohola u krvi iznad 2,5 u određenim situacijama istina, vrlo kratko vrijeme, uopće ne pokazuju znakove tako visoke alkoholiziranosti. No, pretpostavka vještaka je da je djelovanje alkohola  individualno, da je tužitelj morao uzeti u obzir konzumaciju alkohola vozača i procijeniti da li da ulazi s njim u motorno vozilo ili ne. U svom nalazu je dao nekoliko naznaka kako se ponaša i kakve su vanjske manifestacije osobe koja se nalazi u teško pijanom stanju, a predočenjem liječničkog pregleda uočava da su od strane liječnika uočeni upravo oni znaci alkoholiziranosti koji i prate osobu koja je konzumirala alkohol, odnosno liječnik je uočio jaki miris na alkohol, zatim nesiguran hod, nesigurne nagle okrete, nesigurno doticanje kažiprsta s kažiprstom i stegnutim rukama, te je liječnik naveo da je pregledani pripit. To su sve karakteristike osobe koje su konzumirale alkohol. Što se tiče visokog stupnja koncentriranosti alkoholom, takove osobe pretpostavlja se da su vične konzumaciji alkohola, ali je to je samo pretpostavka, jer je vozač mogao isto tako biti i prvi put tako pijan, ali osobe koje dugo godina konzumiraju alkohol "i mogu eventualno podnijeti veće količine" kao što je već i naveo u nekim automatiziranim radnjama taj se stupanj alkoholiziranosti i ne mora vidjeti u potpunosti. No to ovisi ne samo o stupnju alkoholiziranosti, nego i o općem zdravstvenom stanju, starosti i tako dalje. Osobe pri takvom stupnju alkoholiziranosti znaju prikriti svoje stanje i to iz razloga što su svjesni da zapravo mogu biti sankcionirani zbog eventualne vožnje ili izvođenja nekih radnji upravo u takvom alkoholiziranom stanju.

 

Iz nalaza stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. A. Č. (list 94 spisa) koji je naveo da je tužitelj u štetnom događaju zadobio natučenje glave s gnječno-reznom ranom u području desne strane čela i gnječno-reznom ranom u području desnog koljena, da je trpio fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta četiri dana te slabijeg intenziteta tri tjedna, da je u trenutku ozljeđivanja trpio primarni strah jakog intenziteta (strah od neposredne opasnosti po život). Sekundarni strah jakog intenziteta tužitelj je trpio jedan dan, srednjeg intenziteta četiri dana te strah slabijeg intenziteta dva tjedna (strah i zabrinutost za ishod liječenja), da je trebao tuđu pomoć trinaest dana, 4 sata dnevno (obuhvaćeno razdoblje preporučenog mirovanja do skidanja šavova), opisani ožiljci predstavljaju naruženje srednjeg stupnja, kod tužitelja nema zaostalih trajnih posljedica koje bi umanjivale njegovu opću životnu aktivnost.

 

Imajući u vidu nalaz i mišljenje dr. A. Č. sud prvog stupnja je utvrdio da tužitelj ne bi zadobio ozljedu čela da je bio vezan sigurnosnim pojasom jer bi mu isti ograničio kretanje glave prema naprijed i spriječio udar u vjetrobransko staklo. što se tiče ožiljka na desnom koljenu da isti predstavlja manje naruženje, a zbog te ozljede je tužitelj trpio bol srednjeg intenziteta tri dana i slabijeg intenziteta deset dana, strah srednjeg intenziteta tri dana, slabog intenziteta deset dana, primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljeđivanja. Dakle, u situaciji kada je tužitelj postupio suprotno čl. 163. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 67/08 i 74/11) sud prvog stupnja zaključuje da istome ne pripada naknada štete zbog ozljede čela, a u odnosu na ozljedu koljena da mu sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11, dalje ZOO) pripada pravična novčana naknada u visini od 6.000,00 kuna, a imajući u vidu suodgovornost tužitelja od 50%, budući je pristao na vožnju s vozačem koji je bio u alkoholiziranom stanju da mu pripada iznos od 3.000,00 kuna, na ime neimovinske štete, a na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu 150,00 kuna.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja sukladno čl. 375. st. 5. ZPP.

 

Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije priznao naknadu štete u visini koja je postavljena tužbenim zahtjevom, i kada je sam tužitelj priznao suodgovornost od 40%. Naime, tužitelj tvrdi da ne postoji njegova suodgovornost u pogledu doprinosa nastanku štete u situaciji kada nije bio vezan sigurnosnim pojasom, jer da nije bilo propusta u vožnji osiguranika tuženika, da do nesreće ne bi ni došlo. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj kao suvozač postupio protivno čl. 163. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, jer je bio dužan u vožnji koristiti sigurnosni pojas, a isto tako je pravilno utvrdio da je kod utvrđenja koncentracije alkohola u krvi od 3,79 g/kg na strani vozača, mogao zaključiti da se radi o osobi koja je započela vožnju u vidno alkoholiziranom stanju, da je vozač sklon alkoholu vidljivo je i iz samog iskaza tužitelja, koji je priznao da je znao da je vozač i ranije konzumirao alkohol.

 

Što se tiče visine dosuđene naknade štete, pravilno je sud prvog stupnja imao u vidu odredbu čl. 1100. ZOO, jer kod popravljanja neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade sud je pri odlučivanju o visini dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada , ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom namjenom. Dakle, ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, već se ista sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO, utvrđuje ovisno o okolnostima pojedinog slučaja.

 

Isto tako, kod primjene Orijentacijskih kriterija koji su doneseni radi ujednačavanja sudske prakse, prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade za naknadu štete treba uvijek imati u vidu da ti kriteriji ne predstavljaju puku matematičku formulu za izračunavanje visine pravične novčane naknade, zbog čega se i nazivaju orijentacijski, dakle, upućujući, a ne takvi koji se mogu ili smiju striktno i egzaktno matematički primjenjivati neovisno o okolnostima konkretnog slučaja.

 

Dakle, s obzirom da prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, to je onda nužno da ponekad prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade  zbog povrede prava osobnosti, dolazi do određenih odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima, sve sukladno čl. 1100. ZOO.

 

Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je prilikom donošenja odluke o visini naknade za pretrpljenu štetu tužitelju cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, zbog čega je valjalo odbiti obje žalbe kao neosnovane i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

U Zadru 26. travnja 2018.