Broj: Gž-725/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Emira Čustovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. A. iz O., OIB…, koju zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica iz O., protiv tuženice Banke d.d. S., OIB …, koju kao punomoćnica zastupa M. K., odvjetnica iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1842/15 od 25. srpnja 2016., u sjednici održanoj 25. travnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1842/15 od 25. srpnja 2016.:

 

              a) preinačuje u dijelu točke II izreke na način da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se naloži tuženiku BANKA d. d. S., , da tužiteljici J. A. iz O., , na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 258,99 kn (dvjestopedesetosamkunaidevedesetdevetlipa) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

 

              - na iznos od 61,51 kn od 12. veljače 2007. 

              - na iznos od 197,48 kn od 12. ožujka 2007.

 

u visini referentne stope HNB-a uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015, pa do isplate u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavcima 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima

 

              b) potvrđuje u preostalom dijelu 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

 

              "I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 54862/06, od dana 31. listopada 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika M. B. iz O., pod brojem: …, dana 31. listopada 2006. godine, koji glasi: "a utvrđuje se odlukom Kreditora."

 

              II/ Nalaže se tuženiku BANKA d. d. S., , da tužiteljici J. A. iz O., , na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 26.703,98 kn (dvadesetšessttisuća-sedamstotinatrikuneidevedesetosamlipa) s pripadajućim zateznim kamatama, u visini referentne stope HNB-a uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine , a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a koje teku

 

              na iznos od 61,51 kn od 12. veljače 2007. pa do isplate,

              na iznos od 197,48 kn od 12. ožujka 2007. pa do isplate,

na iznos od 217,31 kn od 10. travnja 2007. pa do isplate,

              na iznos od 206,95 kn od 10. svibnja 2007. pa do isplate,

              na iznos od 213,81 kn od 11. lipnja 2007. pa do isplate,

              na iznos od 203,93 kn od 10. srpnja 2007. pa do isplate,

na iznos od 213,27 kn od 10. kolovoza 2007. pa do isplate,

              na iznos od 212,84 kn od 10. rujna 2007. pa do isplate,

              na iznos od 202,77 kn od 10. listopada 2007. pa do isplate,

na iznos od 211,82 kn od 12. studenoga 2007. pa do isplate,

              na iznos od 202,98 kn od 10. prosinca 2007. pa do isplate,

              na iznos od 213,16 kn od 10. siječnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 215,72 kn od 11. veljače 2008. pa do isplate,

              na iznos od 204,90 kn od 10. ožujka 2008. pa do isplate,

na iznos od 215,41 kn od 10. travnja 2008. pa do isplate,

              na iznos od 205,67 kn od 12. svibnja 2008. pa do isplate,

              na iznos od 211,34 kn od 10. lipnja 2008. pa do isplate,

              na iznos od 203,23 kn od 10. srpnja 2008. pa do isplate,

na iznos od 209,09 kn od 11. kolovoza 2008. pa do isplate,

              na iznos od 208,56 kn od 10. rujna 2008. pa do isplate,

              na iznos od 208,13 kn od 10. listopada 2008. pa do isplate,

na iznos od 219,91 kn od 10. studenoga 2008. pa do isplate,

              na iznos od 210,95 kn od 10. prosinca 2008. pa do isplate,

              na iznos od 233,10 kn od 12. siječnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 388,49 kn od 10. veljače 2009. pa do isplate,

              na iznos od 358,10 kn od 10. ožujka 2009. pa do isplate,

na iznos od 380,74 kn od 10. travnja 2009. pa do isplate,

              na iznos od 365,24 kn od 11. svibnja 2009. pa do isplate,

              na iznos od 374,75 kn od 10. lipnja 2009. pa do isplate,

              na iznos od 367,71 kn od 10. srpnja 2009. pa do isplate,

na iznos od 375,42 kn od 10. kolovoza 2009. pa do isplate,

              na iznos od 376,66 kn od 10. rujna 2009. pa do isplate,

              na iznos od 355,89 kn od 12. listopada 2009. pa do isplate,

na iznos od 372,88 kn od 10. studenoga 2009. pa do isplate,

              na iznos od 358,39 kn od 10. prosinca 2009. pa do isplate,

              na iznos od 483,66 kn od 11. siječnja 2010. pa do isplate,

              na iznos od 490,23 kn od 10. veljače 2010. pa do isplate,

              na iznos od 442,55 kn od 10. ožujka 2010. pa do isplate,

na iznos od 495,84 kn od 12. travnja 2010. pa do isplate,

              na iznos od 486,49 kn od 10. svibnja 2010. pa do isplate,

              na iznos od 510,95 kn od 10. lipnja 2010. pa do isplate,

              na iznos od 508,35 kn od 12. srpnja 2010. pa do isplate,

na iznos od 510,57 kn od 10. kolovoza 2010. pa do isplate,

              na iznos od 550,99 kn od 10. rujna 2010. pa do isplate,

              na iznos od 511,93 kn od 11. listopada 2010. pa do isplate,

na iznos od 531,59 kn od 10. studenoga 2010. pa do isplate,

              na iznos od 530,11 kn od 10. prosinca 2010. pa do isplate,

              na iznos od 558,66 kn od 10. siječnja 2011. pa do isplate,

              na iznos od 445,18 kn od 10. veljače 2011. pa do isplate,

              na iznos od 407,54 kn od 10. ožujka 2011. pa do isplate,

na iznos od 439,92 kn od 11. travnja 2011. pa do isplate,

              na iznos od 445,06 kn od 10. svibnja 2011. pa do isplate,

              na iznos od 473,01 kn od 10. lipnja 2011. pa do isplate,

              na iznos od 463,30 kn od 11. srpnja 2011. pa do isplate,

na iznos od 548,67 kn od 10. kolovoza 2011. pa do isplate,

              na iznos od 478,45 kn od 12. rujna 2011. pa do isplate,

              na iznos od 453,23 kn od 10. listopada 2011. pa do isplate,

na iznos od 469,42 kn od 10. studenoga 2011. pa do isplate,

              na iznos od 452,37 kn od 12. prosinca 2011. pa do isplate,

              na iznos od 474,82 kn od 10. siječnja 2012. pa do isplate,

              na iznos od 479,38 kn od 10. veljače 2012. pa do isplate,

              na iznos od 448,40 kn od 12. ožujka 2012. pa do isplate,

na iznos od 474,17 kn od 10. travnja 2012. pa do isplate,

              na iznos od 459,33 kn od 10. svibnja 2012. pa do isplate,

              na iznos od 474,20 kn od 11. lipnja 2012. pa do isplate,

              na iznos od 451,74 kn od 10. srpnja 2012. pa do isplate,

na iznos od 464,90 kn od 10. kolovoza 2012. pa do isplate,

              na iznos od 457,14 kn od 10. rujna 2012. pa do isplate,

              na iznos od 443,20 kn od 10. listopada 2012. pa do isplate,

na iznos od 461,40 kn od 12. studenoga 2012. pa do isplate,

              na iznos od 443,48 kn od 10. prosinca 2012. pa do isplate,

              na iznos od 458,91 kn od 10. siječnja 2013. pa do isplate,

              na iznos od 46,75 kn od 11. veljače 2013. pa do isplate,

              a sve u roku od 15 dana.

             

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.235,98 kn, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od 25. srpnja 2016. godine pa do isplate."

 

              Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženiku dosudi trošak postupka, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              Tužiteljica se u odgovoru na žalbu usprotivila svim žalbenim navodima, te je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Žalba je djelomično osnovana, a u pretežnom dijelu neosnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbe sadržanog u članku 11. točki 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj … od 31. listopada 2006. (nadalje: Ugovora) koji glasi: "a utvrđuje se odlukom Kreditora.", a koji ugovor su sklopili tuženik kao kreditor i predlagatelj osiguranja i tužiteljica kao korisnik kredita i protivnica osiguranja, kao i zahtjev da se tuženiku naloži da tužiteljici na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 26.703,98 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta, počevši od 12. veljače 2007., pa do isplate.

 

              Prije svega je istaknuti da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika ( banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice - banka d.d.), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12.

 

              Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

              Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka pobijanom presudom u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

              U odnosu na točku I izreke pobijane presude kojom je utvrđen ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. točki 1. Ugovora koji glasi: "a utvrđuje se odlukom Kreditora." ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i primjenu materijalnog prava, pa neće posebno obrazlagati presudu primjenom odredbe članka 375. stavka 5. ZPP-a u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a.

 

              Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje, pa je saslušanje tužiteljice i javnog bilježnika bilo izlišno, kako je to i sam taj sud pravilno konstatirao.

 

              Činjeničnopravni zaključci i primjena materijalnog prava prvostupanjskog suda iz pobijane presude nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

 

              Protivno žalbenim navodima, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe predmetnog Ugovora kojim je određeno da se redovna kamatna stopa utvrđuje odlukom kreditora nisu relevantni ekonomski aspekti promjene kamatnih stopa, budući je prvostupanjski sud prihvatio taj zahtjev utvrdivši u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i odredbi članka 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) ništetnom odredbu o ugovornoj kamati s obzirom da ista nije određena niti odrediva. Naime, kriteriji iz općih uvjeta ne daju temelj za ocjenu da je riječ o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a sam Ugovor o kreditu ni opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dok se tuženikove Odluke o pravilima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa za kredite i depozite iz poslovanja s građanima (list spisa 88 – 91), na koje se tuženik pozivao tijekom prvostupanjskog postupka, a i u žalbi, odnose na razdoblje nekoliko godina nakon sklapanja Ugovora (Ugovor je sklopljen 31. listopada 2006, a razdoblje na koje se odnose Odluke su od 2011.), pa svakako nisu sastavni dio sklopljenog Ugovora, kako se u žalbi ističe. 

 

              Sukladno presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 se navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

              To u konkretnom slučaju znači da je u Ugovoru tužiteljici propušteno na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

 

              Također, prvostupanjski sud je pobijanom presudom sporni dio odredbe predmetnog Ugovora utvrdio nepoštenim u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/03 i 46/07) odnosno odredbe članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), jer je banka iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, s obzirom da pozitivni propisi koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope. Stoga ¸je riječ o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na tužiteljičinu štetu, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

              I ovaj sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda izražen u spomenutoj odluci broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

              Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih tuženica poduzimala bile nezakonite, što praktično znači da je tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 4,20% godišnje, što je bila početna kamatna stopa. Pored povrata preplaćenih kamata tužiteljica traži i zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od dana kada je plaćen mjesečni anuitet, pa do isplate, jer je tuženik, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva temeljem provedenog financijskog vještačenja i to dopunjenog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje D. V. od 20. travnja 2016. (list spisa 211 do 213), kao i saslušanja vještakinje na ročištu glavne rasprave od 14. lipnja 2016. kojem parnične stranke nisu prigovorile, a i ovaj sud ih prihvaća kao pravilna, stučna i potpuna.

 

              Protivno žaliteljevim tvrdnjama, saslušana vještakinja je na ročištu glavne rasprave od 14. lipnja 2016. objasnila kako je došlo do razlike u obračunima između spomenutog dopunjenog vještačenja od 20. travnja 2016. i osnovnog vještačenja od 29. veljače 2016. (list spisa 177 do 187). Vještakinjino objašnjenje prvostupanjski sud je prihvatio i reproducirao u obrazloženju pobijane presude, a prihvaća ga i ovaj sud, a ni tuženik, kao ni tužiteljica, nisu tad imali pitanja za vještakinju niti primjedbe na njezin iskaz.

 

              Pored toga, prvostupanjski sud se nije trebao očitovati na tuženikove prigovore na osnovno vještačenje od 29. veljače 2016, budući se pobijana odluka ne temelji na tom vještačenju.

             

              Pogrešan je, međutim, zaključak prvostupanjskog suda da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare.

 

              Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je parnica koja je tekla pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 u kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice banka d.d.), podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, prekinula zastaru i u konkretnom predmetu, ali samo za one tražbine koje nisu zastarjele u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a do travnja 2012, kad je podnesena kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12.

 

              Budući su do dana podnošenja kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 zastarjela potraživanja iznosa od 61,51 kn s dospijećem od 12. veljače 2007. i iznosa od 197,48 kn s dospijećem od 12. ožujka 2007, valjalo je djelomično uvažiti žalbu i odlučiti kao u izreci ove presude pod a) temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

              U preostalom dijelu valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu, pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod b) temeljem odredbe članka 368. točka 1. ZPP-a

 

              I odluka o parničnom trošku je u svemu pravilna i zakonita, pa je i nju trebalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a. Tuženikov uspjeh u sporu, kao i u žalbi je razmjerno neznatan, pa mu ne pripada naknada parničnog troška.

 

Dubrovnik, 25. travnja 2018.