Broj: Gž-1153/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice T. D., Z., . OIB: …, zastupana po punomoćnici M. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženika B. D. iz Š., .., . sada odsutan i nepoznata boravišta i zastupan po privremenom zastupniku L. D., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. rujna 2017. poslovni broj P-2811/15, u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2018., 

p r e s u d i o   j e

              1. Uvažava se žalba tuženika B. D. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. rujna 2017. poslovni broj P-2811/15 u točki I i II njezine izreke tako da se zahtjevi radi utvrđenja da je tuženik B. D. nedostojan za nasljeđivanje pok. K. V. te radi naknade parničnog troška u iznosu od 18.550,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, odbijaju kao neosnovani, dok u nepobijanom dijelu pod točkom III izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

              2. Nalaže se tužiteljici T. D. da tuženiku nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 2.350,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

              „I Utvrđuje se da je tuženik B. D. nedostojan za nasljeđivanje iza pok. K. V., kćeri J. S., rođene 23.07.1929.godine, a umrle 10. listopada 2008. godine, iza koje se vodi ostavinski postupak posl.br. O-1783/09.

II Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.550,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2017. g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Tužiteljica je dužna nadoknaditi troškove privremenog zastupnika odvjetniku L. D., OIB:… i to u iznosu od 7.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2017. g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

              Protiv točke I i II izreke presude žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluka preinači.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je osnovana.

Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je sporno između stranaka da li je tuženik kao zakonski nasljednik nedostojan za nasljeđivanje temeljem članka 125. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine», broj 48/03, 163/03 i 35/05, dalje - ZN), da li se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostaviteljici pok. K. V.,

- da svjedokinja M. B. P. u svom iskazu navodi da poznaje tužiteljicu od 1998. godine kada je postala njezina česta mušterija u šivačnici te su se tako upoznale i zbližile, da zna da je tužiteljičina majka živjela u Š., a nakon što je umirovljena, živjela je u stanu u N., odnosno u njezinom susjedstvu zajedno sa svojom sestrom, odnosno tetom stranaka, tužiteljica se isključivo brinula o svojoj majci i to svakodnevno je brinula o njezinim potrebama, a kasnije kada se zdravstveno stanje pok. K. pogoršalo, odnosno kad je pokazivala izrazite znakove demencije, tada je morala pojačano brinuti o njoj, da joj je tužiteljica osobno pričala o međusobnim odnosima unutar obitelji, a da joj se svjedokinja na neki način divila jer se sama brinula o svojem djetetu koje ima posebne potrebe i još k tome se brinula sa velikom pažnjom prema svojoj majci i na neki način je bila dirnuta tom pažnjom, da tuženika nije upoznala niti ga je ikada vidjela i sve što može reći je ono što joj je ispričala tužiteljica, da se isti kreće u lošem društvu, da je narkoman i da se gotovo niti ne javlja i da živi u Ž., da joj je tužiteljica pričala da su imali problema kada je umrla majka jer je tuženik došao na sahranu, međutim, bili su problemi na način da ih nije pustio u stan, da je konzumirao drogu u stanu i da su zapravo jedva dočekale da se vrati natrag u Ž.. Tužiteljica joj je također rekla da ne želi da tuženik naslijedi imovinu jer bi istu rasprodao odmah, već želi da tu imovinu naslijedi njegova kćer S., odnosno da ista ne želi razbaštiniti imovine već da se ta imovina  uruči njegovoj kćeri kako bi se racionalno moglo raspolagati naslijeđenom imovinom, K. je dolazila također u šivačnicu u pratnji tužiteljice, te je tužiteljica često tražila da se izvrše određene popravke na odjeći, da se sašije nova odjeća, tako da su bile međusobno povezane, da je stan u kojem je živjela pok. K. bio udaljen od stana tužiteljice svega 25 metara te su iste  svakodnevno se viđale zajedno kao što je šetnja psa, kupovina, sjedenje u kafiću, tako da ih se svakodnevno moglo vidjeti zajedno praktično zajednički život, jedino što su živjele u odvojenim stanovima, da je pok. K. bila stomatolog u Ž., da je bila vrlo ugledna i da je imala fine manire, a da su problemi nastali s njenom bolešću kada je zbog svoje bolesti zapravo gotovo 6 mjeseci nije primala mirovinu iz Š. jer nije obavila potrebne formalnosti za primanje mirovine tako da ju je tužiteljica financijski pomagala jer ne bi preživjela u tom periodu, da je pok. K. upoznala 1998. kada je još bila kako-tako zdravstvenog stanja, no kroz par godina njezino zdravstveno stanje je bilo vidljivo narušeno, ista se više nije mogla skrbiti o sebi kako u svakodnevnim obvezama tako i u bilo kakvim psihofizičkim zahtjevnim poslovima. Navodi da joj je tužiteljica u nekoliko navrata organizirala boravak u toplicama na liječenje i o svemu se brinula o svojoj majci na jedan izrazito moralan i emotivan način,

- da svjedokinja A. A. K. u svom iskazu navodi da poznaje tužiteljicu od 1989. godine kada se doselila u stan u N. ulici, naime, njezina teta T. V. je živjela u istoj zgradi te je tužiteljicu viđala prilikom posjeta svojoj teti, a jedno vrijeme je i živjela u stanu svoje tete. Koliko se sjeća negdje 1997. godine ili 1998. godine sada pokojna K. V. se uselila u predmetni stan no jedno vrijeme je T. V. živjela na drugoj adresi u C., a nakon toga su živjele zajedno u predmetnom stanu. Tužiteljicu poznaje također kao susjedu jer ista živi na B. trgu 12 u neposrednom susjedstvu te ju je viđala u posjeti kod svoje majke te u svim aktivnostima vezanim za brigu oko majke. Tužiteljica se svakodnevno brinula o svojoj majci i to na vrlo aktivan način u tijeku cijelog dana, brinula je o prehrani, higijeni i uopće o svim potrebama majke, da ju je gotovo svakodnevno viđala, a i majka je znala reći da je bila T. i to u vrijeme kada je svjedokinja bila na poslu, odnosno navodi da se tužiteljica gotovo svakodnevno brinula u punom smislu riječi o svojoj majci. Što se tiče tuženika, svjedokinja navodi da je njega svega jedanput vidjela i to na sahrani na Krematoriju i poslije toga na karminama i to je sve što zna o njemu. Svjedokinja navodi da je tužiteljica jako privržena o svom bratu, da o njemu priča sa puno osjećaja i to je sve što joj je poznato o obiteljskim odnosima te zna da on živi u Ž. gdje je živjela i pok. K. V. prije dolaska u Z.. Svjedokinja navodi da je pok. K. V. već pri dolasku u Z. bila bolesna na način da joj je bila potrebna pomoć i njega, naime ista je preboljela tuberkulozu u Ž. i imala je posljedice toga u vidu teškog disanja, a kasnije je ta pomoć bila potrebna u još većem opsegu dok se pok. K. V. liječila u Ž. tužiteljica je vodila brigu o njezinom liječenju, posjećivala je i opskrbljivala svim potrebitim te navodi da kada bi tužiteljica bila na putu ista je osigurala osobu koja će se brinuti o njezinoj majci,

- da svjedok S. B. u svom iskazu navodi da živim u neposrednom susjedstvu i to neposredno preko puta zgrade u kojoj je živjela pok. K. V. te da stoga tužiteljicu poznaje dugi niz godina, odnosno može se kazati cijeli život jer tamo stanuje od rođenja. Navodi da je poznavao i tužiteljicu i njezinu majku i svakodnevno ih viđao zajedno neposredno u susjedstvu, prilikom šetnji i prilikom međusobnih posjeta. O njihovim međusobnim obiteljskim odnosima ne zna puno, tuženika ne poznaje i tog čovjeka nije nikada vidio odnosno tek je saznao da postoji iz spisa predmeta, da zna da je pok. K. bila fizički slaba i da se tužiteljica brinula o njoj svakodnevno, a to je i vidio iz svakodnevnih susreta,

- da svjedok R. K. u svom iskazu navodi da nakon što je sada pok. K. V. došla u Z. živjela je u stanu u N. ulici, a svjedok je živio  preko puta na B. trgu. Sad pok. K. V. je od početka bila potrebna svakodnevna pomoć i tužiteljica je svakodnevno vodila brigu o njoj pripremajući joj obroke i uopće sve što je potrebno. Naime, pok. K. V. je teško disala zbog prethodne bolesti te se nije mogla skrbiti sama o sebi. Navodi da se sjeća jedne prilike kada ju je dopratio do ulaza i pitao je da li može se uspeti uz stube na što je odgovorila da može, no međutim ona se na tim stubama zadržala sve do sutradan kada ju je tužiteljice uvela u stan. Dakle, tužiteljica je bila posve angažirana oko svoje majke i pružala joj je svu potrebnu pomoć i njegu i to svakodnevno. Što se tiče tuženika navodi da ga nije nikada upoznao te da nikada nije posebno razgovarao sa tužiteljicom o pitanjima vezanim za njezina brata. Navodi da se tužiteljica nije čula niti telefonski sa tuženikom, a što se tiče pok. K. V.  navodi da mu nije poznato da li se ona čula sa svojim sinom. Zna da je tužiteljica financijski pomagala svoju pok. majku no ne zna da li je to činio tuženik te ističe da je primjerice tužiteljica plaćala naknade za komunalne usluge za stan u kojem je živjela pokojna K.,

- da svjedokinja B. D. u svom iskazu navodi da je sa tužiteljicom u prijateljskim odnosima još od 1979. godine i to bliskim prijateljskim odnosima tako da je krsna kuma njezine starije kćeri. Što se tiče njezinog brata, odnosno tuženika, za njega navodi da ga je vidjela nekoliko puta u životu i nisu uspostavili neki kontakt, odnosno nije imala niti interesa za upoznavanje, te je nekako tuženik bio u svom svijetu. 1995. godine majka tužiteljice se teško razboljela i završila u bolnici tako da je tužiteljica otišla u Ž. i svakodnevno posjećivala svoju majku, brinula se o njoj i njezinom liječenju i pripremala joj obroke. U to vrijeme ju je tužiteljica pozvala da dođe u Ženevu i tamo je provela nekoliko dana 10-tak dana u Švicarskoj i tada je bila u posjeti kod sada pok K. te navodi da je ona tada bila u jako lošem stanju, da je gotovo bila živi kostur. Tužiteljica je stoga svakodnevno pripremala hranu, hranila svakodnevno svoju majku, razgovarala sa liječnicima o prirodi njezine bolesti koju nisu mogli dugo dijagnosticirati i nakon što se majka u nekoj mjeri oporavila, tužiteljica je odlučila brinuti se za nju u Z.. Naime, tužiteljica ima obitelj u Z. i nije joj bilo praktično smjestiti majku u dom, a takvi domovi su jako skupi, stoga se odlučila da se o majci brine u Z.. Tužiteljica se požrtvovno svakodnevno brinula o majci i to u svemu potrebitom, kao što su pripremanje obroka, pratnja, briga o svim financijskim i drugim problemima odnosno ta briga je bila svakodnevna i intenzivna. Navodi da joj je poznato da tuženik živi u Ž. te da ga nije uopće vidjela iako je sa tužiteljicom odlazila u bolnicu u posjetu kod pok. K. dok je boravila u Ž.. Navodi da nakon što je pok. K. došla živjeti u Z. nije vidjela niti jedanput tuženika, te navodi da po onome što zna, teško da bi tuženik financijski pomagao pokojnu, a poznato joj je to da je to tužiteljica činila, da tuženik ima kćer za koju se uopće ne brine, ali isto tako navodi da je tužiteljica jako emotivno vezana za tuženika i čula je jednom prilikom raspravu sa njezinom ocem gdje je žestoko branila svoga brata, je pok. K. u Ž. imala stan u najmu za koji se plača mjesečna najamnina, dakle, nije imala u vlasništvu stan, a kada joj taj stan nije bio potreban odnosno kada je bila u bolnici nije plaćala najamninu tako da je otkazan ugovor o najmu stana,

- da tužiteljica u svom iskazu navodi da je njezina majka bila zaposlena u K. bolnici u Ž. te je 1976. godine kada je otišla u mirovinu i nastavila živjeti u Ž.. U mlađoj dobi tužiteljičin brat odnosno tuženik i tužiteljica su živjeli zajedno sa njom, a tužiteljica  je 1976. godine otišla na studij u Z. dok je brat ostao u Ž., ali nije više živio sa majkom. Nakon toga su imali povremene susrete, ali su bili samo povremeni i to u Z. jer se brat oženio sa Z. sa kojom je kasnije dobio dijete i na kraju su se razveli. Godine 1995. majka se jako razboljela i završila je u bolnici te je tužiteljica otišla vidjeti što se događa i tamo je zatekla i jako lošem stanju. Naime, ista je izgubila puno kilograma, nalazila se na odjelu intenzivne njege, a kasnije su liječnici rekli da nisu pravodobno dijagnosticirali TBC jer gotovo 30 godina takva bolest nije dijagnosticirana u Š. i to unatoč jasnim simptomima te bolesti. Na intenzivnom liječenju majka se nalazila gotovo pola godine, a tužiteljica je veći dio vremena provela sa njom obzirom da joj je bila potrebna pomoć pri hranjenju, ali su problemi nastali i vezano za njezino prethodno iseljenje iz stana kojeg je imala u najmu i to zbog neplaćanja s time da je premještena u prihvatilište, a njezine stvari su pohranjene u javnom skladištu. Nakon toga je majci imenovan skrbnik i to gospođa koju je redovito kontaktirala i koja je i otkrila sve pojedinosti i okolnosti o tome. Nakon toga majka je prebačena u drugu bolnicu također na liječenje u kojoj se nalazila duže vrijeme i gdje ju je posjećivala. Nakon toga se jedno kraće vrijeme nalazila na rehabilitaciji i u razgovoru sa njezinom skrbnicom tužiteljica je saznala da ima namjeru mamu smjestiti u starački dom. Obzirom da tužiteljica živi u Z. i da je u to vrijeme imala dvoje male djece te joj je putovanje na relaciji Z.-Ž. bilo otežavajuće, dogovorila se sa skrbnicom da će riješiti sve zaostale poslove i da će joj predati skrbništvo nad majkom što je i učinila. Kroz sve to vrijeme brat nije dolazio u posjetu majci, pa je i skrbnica pitala za njega i na kraju kada je majka umrla, skrbnica majke je uspjela stupiti u kontakt s njime da bi mu javila da je majka umrla i tada se pojavio na sahrani. Nakon dolaska u Z. u jesen 1997. majka je najprije živjela sa tužiteljicom zajedno u stanu, a uvjeti nisu bili odgovarajući tako da je teta, odnosno majčina sestra, ponudila da majku smjesti u njezin stan što su i učinili. Nakon dolaska u Z. majka je živnula, zajednički su se družile, odlazile na izlete, šetale se, a tužiteljica joj je u svemu pomagala i to svakodnevno. Njezino zdravstveno stanje je neko vrijeme bilo bolje, no međutim zbog teške bolesti koju je imala često je morala odlaziti kod liječnika, tako da je neko vrijeme boravila u raznim bolnicama po Z. pa je jedno vrijeme zbog dišnih tegoba boravila u K., jedno vrijeme u S. toplicama radi oporavka od koštane traume, a sve to vrijeme tužiteljica ju je pratila, posjećivala, brinula o njoj i to svakodnevno. Od 2002. godine tužiteljica stanuje na B. trgu u neposrednoj blizini stana u kojoj je živjela majka, dakle, u tetinom stanu, tako da je to bilo praktično i imala je gotovo cjelodnevni nadzor nad majkom kojoj je kasnije to bilo i potrebno jer se više nije mogla niti fizički skrbiti o sebi. Kroz sve to vrijeme tuženik se uopće nije javljao i tužiteljica nije mogla stupiti u kontakt s njim. Tužiteljica navodi da je majka svoju mirovinu koristila za svoje osobne potrebe, ali u malom iznosu primjerice za frizuru, neko uređenje i slično dok je ona pripremala obroke, vodila je na izlete i to o svom trošku. Kada se zdravstveno stanje majke pogoršalo ona više nije mogla obavljati te bankovne transakcije, da u slučaju kada bi duže vrijeme, najduže dva do tri tjedna, izbivala iz Z. angažirala je jednu gospođu koja je bila zadužena da najprije provjeri meni u restoranu, a potom da pita majku što želi jesti i prema njezinoj narudžbi, a o trošku tužiteljice, je dobivala hranu iz obližnjeg restorana. Navedenoj gospođi tužiteljica je ostavila određeni iznos kako bi obavila kupnju potrebnih namirnica, kao što su kruh, mlijeko i slično što je ista i obavila. Navodi da njezin brat nije sudjelovao u pomoći ni na koji način o majci niti financijski, te ističe da cijelo to vrijeme nije bila u kontaktu s njim niti je mogla stupiti u kontakt,

- da iz iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljice nedvojbeno proizlazi da se tuženik B. D. nije skrbio o svojoj majci K. V., da je nije posjećivao i na bilo koji način pomagao u brizi i skrbi te uzdržavanju sada pokojne K. V., da je svu potrebnu brigu i skrb o pokojnog ostaviteljici vodila tužiteljica i to kontinuirano kroz razdoblje od 1995. godine kada je ostaviteljica hospitalizirana pa nadalje sve do njezine smrti. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka također proizlazi da je ostaviteljici bila potrebna pomoć u svakodnevnom životu te da se tužiteljica isključivo skrbila o njezinim potrebama. Saslušani svjedoci uglavnom su poznanici, prijatelji i susjedi tužiteljice, ali i pokojne ostaviteljice K. V. i svi suglasno navode da tuženika ne poznaju, odnosno da ga nisu vidjeli da bi na bilo koji način skrbio o potrebama pokojne ostaviteljice. Tužiteljica je unatoč tome što je u vrijeme hospitalizacije svoje majke živjela u Z., prema iskazima saslušanih svjedoka se skrbila o svojoj majci dok je bila na liječenju u Š., a da tuženik iako živi u Š., pokojnu ostaviteljicu nije niti posjećivao u vrijeme hospitalizacije, a niti kasnije u vrijeme oporavka odnosno u vrijeme kada joj je bila potrebna pomoć. Iskaz svih saslušanih svjedoka upućuju da je dakle ostaviteljici zbog njezinog zdravstvenog stanja bila potrebna svakodnevna pomoć, ali i problema vezanih za njezinu životnu dob te da se njezinim financijama skrbila tužiteljica jer se ostaviteljica nije bila u stanju skrbiti o sebi, što je tužiteljica činila svakodnevno i na najbolji mogući način brinući se za svakodnevne potrebe, zdravlje, dostojanstvo i financije pokojne ostaviteljice. Slijedom navedenog, sud smatra da su ispunjeni uvjeti članka 125. Zakona o nasljeđivanju, te da se tuženik teže ogriješio o svoju obvezu uzdržavanja, da nije pružao ostaviteljici nužnu pomoć, odnosno da je ostaviteljicu ostavio bez pomoći u prilikama koje su bile opasne za njezin život i zdravlje.

              Prije svega, kako se taj žalbeni razlog ne ističe, pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9. 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.             

Međutim, naprijed navedene činjenične zaključke i primjenu materijalnog prava ovaj sud ne prihvaća jer nedostojnost za nasljeđivanje zbog postojanja razloga iz čl. 125.st. l. točka 4. ZN-a predviđena je samo onda ako se nasljednik teže ogriješio o obavezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kome je imao zakonsku obavezu uzdržavanja kao i onda kada nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć ili ga ostavio bez pomoći u prilikama opasnim za život i zdravlje, na što se potonje također navodi u činjeničnoj osnovi tužbe, dok prvostupanjski sud uglavnom cijeni odnos tužiteljice i majke ne dajući razloge o ponašanju tuženika u svjetlu citirane materijalnopravne odredbe i činjenice da je praktično „nestao“.

Naime, kada postoji slučaj teže ogrješenje o zakonsku obvezu uzdržavanja je quaestio facti i ovisi o nizu okolnosti kako na strani davatelja tako i na strani primatelja uzdržavanja, a uvijek će postojati kada je ostaviteljeva egzistencija bila ozbiljno ugrožena, a nasljednik, odnosno tuženik u parnici zna za takvo stanje i prema svojim mogućnostima je u stanju ispunjavati tu obvezu, ali je svjesno ne ispunjava. Samo pak propuštanje ili uskrata davanja uzdržavanja može predstavljati razlog za isključenje nužnih nasljednika od prava na nužni dio temeljem odredbe iz čl. 85. st. 1. točka 1. ZN-a, ali ne i razlog nedostojnosti za nasljeđivanje iz čl. 125. točka 4. ZN-a, dakle, puka okolnost što tuženik nije doprinosio za uzdržavanje ostavitelja nema značenje težeg ogrješenja o zakonsku obvezu uzdržavanja, kao razloga nedostojnosti za nasljeđivanje, jer za postojanje "težeg ogrješenja" o obvezu uzdržavanja na strani davatelja uzdržavanja moraju postojati i druge okolnosti koje bi ukazivale na svjesno izbjegavanje i onemogućavanje ispunjenja obveze uzdržavanja, kao što bi na primjer bilo u slučaju napuštanja posla ili poduzimanja drugih radnji davatelja uzdržavanja usmjerenih na kršenje obveze uzdržavanja (v. odluku Vrhovnog suda broj Rev 2312/2007). Međutim, iz rezultata dokaznog postupka slijedi da egzistencija ostaviteljice nije bila ozbiljno, životno ugrožena, jer je ista nakon umirovljenja kao dentistica u Ž. u Š. je imala primanja - mirovinu, doduše, s obzirom na zdravstveno stanje njene potrebe su bile možda nešto povećane, ali je općepoznato da je u Š. socijalna sigurnost na vrlo visokom nivou, dok zakonska obveza uzdržavanja roditelja od strane djece postoji samo ako roditelj nije sposoban za rad i nema dovoljno sredstava za život čega ovdje nije bilo pa otuda činjenica da je ostaviteljica imala u Š. i skrbnicu te je trebala biti smještena u dom i da je upravo na inzistiranje tužiteljice ona je preuzela skrbništvo i premjestila majku u Z., dočim s druge strane nije utvrđeno da tuženik nije svjesno (umišljajno) htio ispunjavati obvezu uzdržavanja što od njega nije traženo od majke, a ni posredno od tužiteljice.

Isto tako je i sa pitanjem nužne pomoći, sadržaj kojeg pojma valja potražiti u odredbama drugih zakona, prije svega u obilježjima bića kaznenog djela napuštanja nemoćne osobe iz čl. 105. tada važećeg Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97 do 143/12), za čije postojanje nisu utvrđene relevantne činjenice na način da je tuženik otklonio pružiti ostaviteljici nužnu pomoć budući nije utvrđeno da bi ostaviteljica došla u takvu situaciju koja je bila opasna za njezin život ili zdravlje i da bi joj bila nužna pomoć tuženika niti je utvrđeno da bi je napustio kao nemoćnu osobu, doduše, majka je dugo godina bolovala od TBC-a ali je imala potrebno liječenje i skrb u svakodnevnom životu, bolnici i toplicama te je nakon oboljenja 1995. godine ipak doživjela relativno duboku starost od 79 godina, a to što je tuženik nije posjećivao posljedica je očito njegove bolesti ovisnosti o čemu detaljno govori prva, ključna svjedokinja M. B. P. zbog čega se i njegova uža obitelj i raspala, a ne negativnog stava prema majci da bi je ostavio u pogibelji pa se njegovo ponašanje ne može uzeti kao ne pružanje nužne pomoći roditelju u prilikama opasnim za njegov život i zdravlje.

Stoga je valjalo žalbu uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 373.a ZPP-a, dok se odluka o trošku žalbenog postupka temelji na odredbi  čl. 166. st. 2. ZPP-a.   

U Zadru, 8. siječnja 2018.