Broj: U-I-2835/2017

Zagreb, 19. prosinca 2017.

 

 

          Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 19. prosinca 2017. donio je

 

 

R J E Š E N J E

 

     Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 204. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.).

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Ovršni zakon donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 21. rujna 2012. Proglasio ga je predsjednik Republike Hrvatske odlukom od 4. listopada 2012. Objavljen je u "Narodnim novinama" broj 112 od 11. listopada 2012., a stupio je na snagu 15. listopada 2012., osim članaka 356. do 364. koji su stupili na snagu danom prijama Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013.

 

1.1.    Na dan donošenja ovog rješenja na snazi je Ovršni zakon s izmjenama i dopunama ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. - članak 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, 93/14., 55/16. - odluka USRH i 73/17.).

 

1.2.    Kada se u ovom rješenju Ustavni sud poziva na tekst Ovršnog zakona koji je danas na snazi ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.), koristi se njegovim punim nazivom.

 

1.3.    Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 204. stavka 1. Ovršnog zakona podnio je Goran Marčan, odvjetnik Odvjetničkog društva Marčan & Partneri iz Rijeke.

 

Predlagatelj članak 204. stavak 1. Ovršnog zakona smatra nesuglasnim s člankom 48. stavkom 1. Ustava.

2.       Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzeli su se suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

 

          II. OSPORENA ODREDBA ZAKONA

 

3.       Članak 204. stavak 1. Ovršnog zakona glasi:

 

"5. Posebne odredbe o ovrsi na novčanoj tražbini po računu

Članak 204.

            (1) Rješenjem o ovrsi na novčanoj tražbini po računu nalaže se Agenciji da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun ovrhovoditelja. To rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate.

            (...)"

 

          III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

 

4.       Predlagatelj u svom prijedlogu ističe da osporena odredba priječi prijenos zaplijenjenih sredstava na račun zastupnika ovrhovoditelja, na račun punomoćnika ovrhovoditelja odnosno na račun odvjetnika koji zastupa ovrhovoditelja. Smatra da je takvo uređenje suprotno i članku 164. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) kojim je propisano da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj osobi koju odredi vjerovnik. Smatra da bi Financijska agencija (u daljnjem tekstu: FINA) trebala omogućiti ovrhovoditelju da samostalno odredi kome će se isplatiti dužni iznos iz ovršne isprave, te da to predstavlja povredu jamstva prava vlasništva. Svoja stajališta obrazlaže na sljedeći način:

 

            "1. Odredba čl. 204 st.1. Ovršnog zakona prije svega potpuno poništava i značaj i snagu pravnog instituta zastupnika ili punomoćnika:

            Zastupnik je osoba koja djeluje u ime i za račun zastupane osobe što znači da njegove radnje nisu radnje njega osobno, već radnje zastupane osobe. Ukoliko zastupnik traži isplatu određenog iznosa na svoj račun, to znači da je taj račun, pravno gledajući, račun zastupane osobe dok traje taj odnos zastupanja. Zastupnik i zastupana osoba su jedno te isto dok su u odnosu zastupanja. Oni dijele tu jedinstvenost u pravnom prometu i njihovi računi su onda jedno te isto dok su oni u tom odnosu zastupanja i dok se njihove radnje (ili preciznije radnje zastupnika) odnose na taj odnos zastupanja. (...)

            Shvaćajući pravnu jedinstvenost stranke i punomoćnika ili stranke i zastupnika zakonom je i propisano da je stranka ta koja određuje opseg punomoći i radnje koje je ovlašten poduzeti punomoćnik. Ako je stranka ovlastila punomoćnika da primi iznos tražbine, Ovršni zakon niti jednom svojom odredbom ne smije priječiti takav nalog stranke. Primitak sredstava na račun punomoćnika je isto što i primitak tih sredstava na račun zastupanog. Tu u pravnom smislu nema nikakve razlike. (...)     Članak 204. st. 1. Ovršnog zakona ovo ne dozvoljava. Ili preciznije, FINA kao financijska agencija koja u postupku prisilne naplate provodi zahtjeve ovrhovoditelja za prisilnom naplatom odbija prenijeti zaplijenjena sredstva na račun punomoćnika iako postoji i specijalna punomoć kojom je stranka ovlastila punomoćnika na primanje tih sredstava. Pri tome se ona poziva upravo na spornu odredbu Ovršnog zakona navodeći da ona priječi takav prijenos. (...) Provođenje postupka prisilne naplate ne može ograničavati, ugrožavati ili kršiti subjektivna prava vjerovnika u čiju korist se provodi ta prisilna naplata. Ukoliko je vjerovnik odredio da se naplata izvrši na račun njegova zastupnika ili punomoćnika onda je on time odredio opseg punomoći, radnje koje je ovlašten poduzeti punomoćnik ali i subjektivna prava koja u njegovo ime ostvaruje njegov punomoćnik. To je ovlast koja stranci pripada na temelju čl. 164. ZOO-a i Ovršni zakon ne može blokirati doseg i snagu te odredbe.

            (...)

            2. Odredba čl. 204. st 1. Ovršnog zakona izravno ruši načelo prava vlasništva propisano u čl. 48 Ustava:

            Tražbina tužitelja je njegova tražbina. To je njegovo vlasništvo i sasvim je jasno da on sa svojim pravom vlasništva kao ustavnom kategorijom može raditi što god hoće dok te radnje ne štete drugim takvim pravima. U pravnom smislu isto je kao da se radi o njegovoj nekretnini ili nekoj drugoj imovini. (...) Ukoliko sada čl. 204. st. 1. Ovršnog zakona onemogućava takvo raspolaganje, onda se time ruši odredba o pravu vlasništva. (...)

            Dakle nikakva odredba Ovršnog zakona ne smije ograničiti pravo raspolaganja vlasništvom jedne osobe. Štoviše, svrha bi Ovršnog zakona i njegovih odredbi trebala biti da nekoj stranci omogući što lakše ostvarenje tog njegovog prava vlasništva a ne da ga u izvršenju tog prava vlasništva ograničava. Zakonodavac, sigurno nije, donoseći odredbu čl. 204. OZ-a imao na umu to da ograniči pravo vlasništva neke osobe odnosno pravo raspolaganja tim vlasništvom. To je subjektivno prava vlasnika i odredbe Ovršnog zakona bi trebale biti u funkciji što lakšeg ostvarenja tog njegovog prava. Ukoliko on to svoje pravo prenese na neku drugu osobu ili ovlasti tu drugu osobu da primi neku isplatu onda je to ovlast koja je proizašla iz tog prava vlasništva koje mu jamči Ustav. (...) Jedan postupak kojim se uređuje prisilna provedba ostvarenja neke tražbine nikako ne bi smio ograničiti samu srž prava iz kojeg tražbina proizlazi. Tim se ograničava pravo raspolaganja neke osobe i sve ono što mu pravni sistem pruža a da za to nema nikakve svrhe. Takvo zadiranje u prava pojedinca, u njegovo vlasništvo ničime nije opravdano i u osnovi punoljetnu fizičku osobu ili pak pravnu osobu koje imaju poslovnu i pravnu sposobnost tretira kao pravno nezrele osobe. Niti se zna što se ograničenjem iz čl. 204. st. 1. Ovršnog zakona htjelo postići, a niti je takvo ograničenje i nametanje tog ograničenja u ravnoteži s pravima koje stranke imaju i koje im garantira Ustav i drugi zakoni.

            (...)

            Bilo koji punomoćnik kada zastupa neku određenu osobu radi to na temelju ovlasti te osobe. Ukoliko je on odvjetnik, dakle profesionalac, njegove dužnosti, odgovornost i pažnja koju on posvećuje tome su još veći. On tako ima pravo voditi sporove milijunske vrijednosti, ima pravo zastupati države, podnositi revizije, ustavne tužbe, zaključiti milijunske ugovore, primiti milijunske iznose na osnovi ispunjenja nekog ugovora, primit milione s osnova kupoprodajne cijene no u ovršnom predmetu ne smije primiti novčanu tražbinu za koju je u međuvremenu on vodio cjelokupan parnični postupak i ishodovao pravomoćnu presudu?! Punomoćnik se može pred Sudom odreći neke tražbine, zahtjeva, može sklopiti nagodbu no u ovršnom postupku on ne može primiti iznos zaplijenjene tražbine. Sada u ovršnom postupku koji bi trebao predstavljati realizaciju svega onoga što je ishodovano u parničnom postupku nastupa ograničenje koje ne postoji u parničnom postupku. U ovršnom postupku punomoćnik sada ne može primiti taj novčani iznos, iako u parničnom postupku to može. No taj isti punomoćnik je pred sudom izborio tu tražbinu i nema nikakve pravne logike da mu se, ako ima punomoć stranke, zabrani primitak te tražbine."

 

          IV. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

 

5.       Za ocjenu osnovanosti prijedloga neposredno su mjerodavni dijelovi članaka 3., 16. i 48. stavaka 1. i 2. Ustava koji glase:

"Članak 3.

            ... nepovredivost vlasništva ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

 

"Članak 16.

            Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

            (…)"

 

"Članak 48.

            Jamči se pravo vlasništva.

            Vlasništvo obvezuje. ...

            (...)"

 

          V. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

6.       Iz prigovora predlagatelja proizlazi da on osporava odredbu Ovršnog zakona koja uređuje ovrhu na novčanoj tražbini po računu koju provodi FINA, a koju predlagatelj smatra pretjerano formalističkom, jer određuje da se iznos za koji je određena ovrha prenese s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja odnosno ne omogućava prijenos tog iznosa na račun punomoćnika ovrhovoditelja. Predlagatelj smatra da je takvim normativnim rješenjem povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva. Smatra da je iznos za koji je određena ovrha vlasništvo ovrhovoditelja te da ovrhovoditelj ima pravo tim iznosom raspolagati odnosno izabrati da taj iznos u ovrsi bude prenesen na račun punomoćnika ovrhovoditelja umjesto na račun ovrhovoditelja.

 

Ustavni sud ponavlja svoje ustaljeno stajalište da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava mora vrlo široko tumačiti, jer obuhvaća načelno sva imovinska prava (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-72/1995 od 11. travnja 2000., broj: U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., broj: U-III-1425/2006 od 10. rujna 2009., broj: U-I-2643/2007 od 2. prosinca 2009., broj: U-III-689/2008 od 27. listopada 2010., broj: U-III-3871/2009 od 13. svibnja 2010., sve na www.usud.hr). Stoga potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom koje je ovršno ulazi u okvir jamstva iz članka 48. Ustava.

 

U razmatranju prigovora predlagatelja Ustavni sud pošao je od načelnih stajališta o ustavnom jamstvu prava vlasništva zauzetih u odluci broj: U-I-763/2009 i dr. od 30. ožujka 2011. ("Narodne novine" broj 39/11.).

 

7.       Članak 204. Ovršnog zakona već je bio predmet ustavnosudske ocjene u rješenju broj: U-I-1870/2014 od 18. svibnja 2016. (www.usud.hr) u kojem je Ustavni sud proveo sveobuhvatnu raščlambu članaka 204. do 213. Ovršnog zakona koji u cijelosti uređuju postupak ovrhe na novčanoj tražbini po računu koji provodi FINA te nije našao da postoje ustavnopravno relevantni razlozi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti tih odredaba. U tom je predmetu Ustavni sud pribavio očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (akt klasa: 740-11/16-01/46, ur.broj: 02-05-16-4 od 4. travnja 2016.), iz kojeg, u odnosu na prigovore iz ovoga postupka, valja izdvojiti sljedeće navode:

 

            "Slijedom navedenoga, Ministarstvo pravosuđa navodi da je postupak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima strogo formalan postupak, a da je FINA provedbeno tijelo koje nema ovlasti utvrđivati prava i obveze stranaka kao niti položaj stranaka u postupku, već provodi ovrhu na temelju dostavljenih osnova za plaćanje u skladu sa zakonskim odredbama.

            Provedbena tijela odgovaraju za ispravnu provedbu ovrhe te je nužno da ta tijela postupaju u skladu sa zakonom. U protivnom, FINA odgovara za štetu koja može nastati (članak 213. u vezi s člankom 201. OZ-a), a naknada štete se može ostvariti u posebnom postupku prema općim pravilima o odgovornosti za štetu prema ZOO-u.

            Svrha ovršnog postupka, a osobito tzv. izvansudske ovrhe jest učinkovitost u prisilnom ostvarenju tražbine ovrhovoditelja. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da je FINA provedbeno tijelo koje nema ovlasti utvrđivati prava i obveze stranaka kao niti položaj stranaka u postupku, a da je moguće da ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom koja ili nije podobna ili nije perfektna za izravnu naplatu putem FINA-e, upravo u korist ovrhovoditelja, člankom 211. OZ-a propisan je izuzetak od pravila kada ovrhovoditelj može tražiti sudsku ovrhu.

            Naime, člankom 211. OZ-a propisano je da će sud odbaciti kao nedopušten prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima na računu na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice te na temelju isprava iz članka 209. stavka 1. OZ-a na temelju kojih se može od FINA-e zatražiti izravna naplata, osim ako se na temelju tih isprava nije mogla provesti naplata preko FINA-e, o čemu će FINA izdati potvrdu na temelju odredbe članka 3. stavka 6. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ('Narodne novine', broj 6/13).

            (...)

            Drugim riječima, u slučaju ovrhe koju provodi FINA - na temelju zahtjeva za izravnu naplatu, ovrhovoditelj mora podnijeti uredan zahtjev, a u slučaju da tome nije tako ovrha se ne može provesti."

           

8.       Ovršni postupak je niz pravno uređenih radnji suda, upravnih tijela, stranaka i drugih subjekata tog postupka radi prisilnog ostvarenja ovrhovoditeljeve tražbine koji se provodi u situaciji kada se u prethodnom, parničnom, izvanparničnom, upravnom i drugom postupku na nesumnjiv način ovršnom ispravom utvrdi ovrhovoditeljeva tražbina. Ostvarenje tražbine provodi se na pojedinačno određenim dijelovima imovine osobe koja je dužna omogućiti ostvarenje tuđeg subjektivnog prava u najširem smislu. U pravilu, riječ je o postupku imovinskopravnog izvršenja - predmet ovrhe u takvom postupku su primarno dijelovi imovine ovršenika.

 

U tom smislu, postupak provedbe ovrhe, onako kako je uređen člancima 204. do 213. Ovršnog zakona, predstavlja poseban oblik izvansudskog ostvarivanja tražbina putem njihove prisilne naplate na novčanim sredstvima ovršenika u kojem je zakonodavac ovlastio FINA-u da nakon primitka osnove za plaćanje od nadležnog tijela, odnosno ovrhovoditelja daje nalog bankama za njeno izvršenje.

 

9.       Ovrha je formalni postupak čija je svrha, prije svega, prisilno ostvarenje tražbine ovrhovoditelja na temelju ovršne isprave pri čemu su i iznos tražbine i ovrhovoditelj određeni tom ispravom. U ovršnom postupku ne utvrđuju se prava i obveze stranaka, pa se tako ne može ni odrediti ovrhu u korist neke druge osobe, osim one osobe koja je u ovršnoj ispravi naznačena kao ovrhovoditelj. Ovršni zakon od tog pravila poznaje dvije iznimke, onu propisanu člankom 204. stavkom 2. Ovršnog zakona, koja omogućava prijenos iznosa troškova postupka za koji je određena ovrha na račun odvjetnika koji u tom postupku zastupa ovrhovoditelja kao punomoćnik, te onu propisanu člankom 32. Ovršnog zakona koja se odnosi na prijenos tražbine na temelju javne ili ovjerovljene privatne isprave.

Upravo radi zaštite prava vlasništva te radi poštovanja načela vladavine prava i pravne sigurnosti, država je dužna osigurati efikasan postupak izvršenja pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka. 

 

S obzirom na svrhu i prirodu ovršnog postupka, nemogućnost da ovrhovoditelj u samom ovršnom postupku bez ikakvih posebnih isprava zatraži prijenos tog iznosa u korist svog punomoćnika ne predstavlja ograničenje koje bi bilo protivno ustavnom jamstvu prava vlasništva.

 

10.     Zaključno, nakon razmatranja prigovora predlagatelja, Ustavni sud nije našao ustavnopravne razloge zbog kojih bi pokrenuo postupak.

 

11.     Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona doneseno je rješenje kao u izreci.