Broj: U-I-4767/2015

Zagreb, 17. siječnja 2017.

 

 

          Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 17. siječnja 2017. donio je

 

 

R J E Š E N J E

 

     Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 51. stavka 1., 58. stavka 1., 136. stavka 4. i 279. stavka 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16.).

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Ovršni zakon donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 21. rujna 2012. Proglasio ga je predsjednik Republike Hrvatske odlukom od 4. listopada 2012. Objavljen je u "Narodnim novinama" broj 112 od 11. listopada 2012., a stupio je na snagu 15. listopada 2012., osim članaka 356. do 364. koji su stupili na snagu danom prijama Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: OvrZ).

 

Na dan donošenja ovog rješenja na snazi je Ovršni zakon s izmjenama i dopunama ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. - članak 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, 93/14. i 55/16. - odluka Ustavnog suda).

 

1.1.    Kada se u ovom rješenju Ustavni sud poziva na tekst Ovršnog zakona koji je danas na snazi koristi se njegovim punim nazivom.

 

2.       Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 51. stavka 1., 58. stavka 1., 59. stavka 3., 136. stavka 4. i 279. stavka 3. Ovršnog zakona podnio je Ivica Crnić iz Zagreba.

 

Predlagatelj te odredbe Ovršnog zakona smatra nesuglasnim s člancima 3., 14., 16., 26. i 29. stavkom 1. Ustava.

 

2.1.    Pozivom na članak 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 42/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), o prijedlogu predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom zatraženo je i zaprimljeno očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa) klasa: 740-11/14-01/534, ur. broj: 514-04-01-02-14-15-06 od 6. studenoga 2015.

 

2.2.    Na temelju članka 27. stavka 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

 

          II. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

 

3.       Ustavni sud je u razmatranju osnovanosti cjelokupnog prijedloga predlagatelja ocijenio mjerodavnim dijelove članaka 3., 18. stavka 1. i 29. stavak 1. Ustava, koji glase:

 

"Članak 3.

            ... jednakost, ... vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

 

"Članak 18.

            Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ...

            (...)"

 

"Članak 29.

          Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama ...

            (...)"

 

          III. ČLANAK 51. STAVAK 1. OVRŠNOG ZAKONA

 

            1. Osporena odredba

 

4.       Članak 51. stavak 1. OvrZ-a glasio je:

 

"Članak 51.

            (1) U povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. ovoga Zakona.

            (...)"

 

4.1.    Članak 51. stavak 1. OvrZ-a postao je stavak 2. tog članka zakona na temelju članka 27. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 93/14.; u daljnjem tekstu: ZID OvrZ/14), a stavkom 1. tog zakona dodan je novi stavak 1., te sada osporeni članak 51. stavak 1. glasi:

 

 

 

"Članak 51.

            (1) Ako ovršenik ne priloži uz žalbu sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti, sud prvog stupnja će žalbu odbaciti, ne pozivajući ovršenika da je dopuni ili ispravi.

            (...)"

 

2. Prigovori predlagatelja

 

5.       Predlagatelj u svom prijedlogu osporava navedenu odredbu Ovršnog zakona te ističe da ako "propustom ne priloži neku ispravu potrebnu za ispitivanje njezine dopuštenosti, za ovršenika će nastupiti nerazmjerno velike posljedice, jer će sud prvog stupnja žalbu odbaciti, a da pri tom ne mora pozvati odnosno ne mora omogućiti ovršeniku da naknadno, u nekom primjerenom, moguće i vrlo kratkom roku takav (nehotičan) propust ispravi. Takvo rigidno ograničavanje prava ovršenika da ispravi slučajan ili nehotičan propust, da uz žalbu priloži sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti, suprotno je čl. 16. st. 2. Ustava, jer je riječ o ograničenju mogućnosti sudjelovanja u postupku pred sudom, koje nije razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u takvom slučaju. Riječ je o još jednoj diskriminatornoj odredbi koja, onemogućuje i ostvarenje ustavnog postulata prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava. Ne postoji ni jedan ustavni razlog za takav rigidan, birokratski zakon koji u tom slučaju ovršenika dovodi u nejednak položaj pred zakonom i pred sudom, što je suprotno čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava. Naprotiv, ovdje je ovršenik u nejednakom položaju prema ovrhovoditelju, jer se ovrhovoditelja ne sankcionira ako on podnosi žalbu, i uz nju propusti priložiti neku ispravu koja dokazuje njegovo pravo."

 

          3. Očitovanje Ministarstva pravosuđa

 

6.       Ministarstvo pravosuđa u očitovanju na prigovore predlagatelja, između ostalog, navodi:

 

            "Potrebno je naglasiti kako je ovršni postupak u načelu nesporni postupak, kojim se prisilno provodi ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine prema ovršeniku. Pretpostavka za ovo je ta da je ovrhovoditelj ishodio ovršnu ispravu koja glasi na ovršenika i kojom je njegova tražbina utvrđena.

            Predmetna odredba u skladu je s načelom strogog formalnog legaliteta ovršnog postupka. Upravo zbog toga što se ima smatrati da je tražbina ovrhovoditelja nesporno utvrđena ovršnom ispravom, propisano je ovakvo ovlaštenje suda prvog stupnja. Razlozi za dopunu OZ-a ovom odredbom proizlaze prvenstveno iz potrebe učinkovitije provedbe ovršnog postupka i jačanja procesne discipline u odnosu na podnositelja žalbe.

            Kada se razmatra pitanje suglasnosti predmetne odredbe s Ustavom, potrebno je sagledati ovršni postupak u cjelini, s obzirom na njegovu osnovnu svrhu, a u skladu s time kako je gore navedeno. Pri tome, ovlaštenje suda prvog stupnja iz članka 51. stavak 1. OZ-a ne treba dovoditi u vezu s procesnim ovlaštenjem suda prvog stupnja iz članka 109. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP), upravo zbog razlika u svrsi ovršnog i parničnog postupka.

            Stoga se i ova pobijana odredba ukazuje upravo sukladnom članku 29. Ustava i članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, prvenstveno zbog obveze suda da odlučuje i provodi postupak u razumnom roku.

            Treba istaknuti kako je procesna disciplina bitna pretpostavka učinkovitog ovršnog postupka te pobijanu odredbu treba promatrati kao jedan od instrumenata jačanja procesne discipline koja u konačnici osigurava efikasan i brz ovršni postupak što predstavlja legitiman cilj postignut razmjernim sredstvom."

 

          4. Ocjena Ustavnog suda

 

7.       Predlagatelj u svom prijedlogu osporava zakonsku odredbu jer smatra da ona dopušta široku diskreciju suda koji vodi postupak jer se zbog  "tehničke pogreške" ovršenika koji ne dostavi neki prilog uz žalbu može desiti da žalba bude odbačena kao nedopuštena bez pozivanja na dopunu podneska u smislu članka 109. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/2011., 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; u daljnjem tekstu: ZPP), koji u mjerodavnom dijelu glasi:

 

"Članak 109.

            Ako podnesak nije razumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju naložiti da podnesak ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom i u tu svrhu mu vratiti podnesak radi ispravka ili dopune.

            U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, sud će odrediti rok od osam dana za ponovno podnošenje podneska.

            Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen.

            Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku i ispravljen u skladu s dobivenom uputom suda, a ako bude vraćen bez ispravka odnosno dopune, odbacit će se.

            (...)"

 

Smatra da se time, u biti, onemogućava ovršenika da sudjeluje u ovršnom postupku.

 

Ustavni sud u svojoj ocjeni polazi od naravi ovršnog postupka kao pravno uređenog sudskog građanskog postupka, čiji je cilj prisilno ostvarenje tuđeg subjektivnog prava građanskopravne prirode. On predstavlja niz pravno uređenih i funkcionalno koordiniranih radnji suda, stranaka i drugih subjekata. Ovršni postupak je postupak specijalne (singularne) egzekucije, a provodi se radi ostvarenja ili osiguranja određene tražbine na pojedinačno određenim dijelovima imovine osobe koja je dužna omogućiti ostvarenje tuđeg subjektivnog prava u najširem smislu. Ovršni postupci su, u pravilu, postupci imovinskopravne egzekucije - predmet ovrhe odnosno osiguranja primarno su dijelovi imovine ovršenika odnosno protivnika osiguranja, a samo izuzetno, kad to zbog prirode tražbine nije moguće, i njegova osoba.

 

Upravo zbog toga odredbe zakona koji uređuje ovrhu i osiguranje, kao temeljnog propisa na kome počiva ostvarenje i zaštita građanskih prava u hrvatskom pravnom sustavu, moraju biti jasne, precizne, predvidljive, izvjesne, te sukladne legitimnim očekivanjima (stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-I-2881/2014 i dr. od 1. lipnja 2016., "Narodne novine" broj 55/16.).

 

8.       Ustavni sud nadalje ističe da sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela ovršnog postupka pretpostavlja zakonodavčevu ovlast da na odgovarajući način uređuje organizaciju i nadležnost sudova i drugih tijela (javnih bilježnika, FINE i sl.) te položaj stranaka u postupku, uključujući i njihov međusobni odnos, ovisno o ciljevima koji se politikama u području ovrha želi postići. Isključiva je ovlast zakonodavca da pojedine institute ovršnog postupka prihvati, zadrži ili ukloni iz prihvaćenog modela ovrhe odnosno promijeni sam model. S ustavnopravnog je aspekta jedina obveza zakonodavca da pri uređivanju pojedinih instituta tog postupka uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. Drugim riječima, njihovo uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva ovršnog postupka, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost normi, te procesnu ravnopravnost položaja stranaka u ovršnim postupcima u Republici Hrvatskoj u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koja je temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda osigurati da ti zahtjevi budu poštovani.

 

9.       U ovom slučaju osporava se zakonska odredba koja uređuje postupanje sa žalbom ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave. Ovršna isprava određena je člankom 23. Ovršnog zakona (primjerice to je ovršna sudska odluka ili sudska nagodba) i njezinom nastanku, u pravilu, prethodio je sudski ili upravni postupak u kome je ovršenik mogao štititi svoja prava. U slučaju ovrhe na temelju ovršne isprave, dakle, radi se samo o zadnjem stupnju ostvarenja vjerovnikove - ovrhovoditeljeve tražbine. On je morao prethodno voditi parnični ili drugi sudski odnosno upravni postupak i nakon što je u njemu uspio, od suda traži ostvarenje njegove već utvrđene tražbine.

 

Stoga uređenje ovršnog postupka na temelju ovršne isprave, prije svega, mora osiguravati da ovrhovoditelj svoju tražbinu ostvari brzo i bez nepotrebnih odlaganja.

 

10.     Sagledavajući u tom svjetlu osporeni članak 51. stavak 1. Ovršnog zakona, Ustavni sud ne nalazi da bi se odbacivanjem žalbe ovršenika zbog nedostavljanja isprava potrebnih za ispitivanje dopuštenosti žalbe (ne i njezine osnovanosti), došlo do uskraćivanja njegovog prava na pristup žalbenom sudu. Naime, žalbeni razlozi su taksativno propisani člankom 50. stavkom 1. Ovršnog zakona, a većina tih razloga se, po naravi stvari, dokazuje ispravama. Primjerice člankom 50. stavkom 1. točkom 4. propisano je da se žalba može izjaviti "ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu".

 

Kako je, dakle, riječ o ovrsi na temelju ovršne isprave, uvođenjem dodatnog pravila za dopuštenost žalbe ovršenika (po kome je ovršenik dužan uz žalbu dostaviti sve isprave potrebne za ispitivanje njezine dopuštenosti) zakonodavac nije nerazmjerno ograničio pravo na pristup žalbenom sudu, kako to smatra predlagatelj.

 

Ukoliko je riječ o ispravama koje ovršenik ne posjeduje jer se nalaze kod drugih tijela ili suda, ovršni sud će, po prijedlogu ovršenika, sam pribaviti takve isprave u smislu članka 232. stavka 3. ZPP-a, koji glasi:

 

 

 

"Članak 232.

            (...)

            Ako se isprava nalazi kod državnog tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu."

 

          IV. ČLANAK 58. STAVAK 1. OVRŠNOG ZAKONA

 

            1. Osporena odredba

 

11.     Članak 58. stavak 1. OvrZ-a glasio je:

 

"Postupak u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi

na temelju vjerodostojne isprave

Članak 58.

            (1) Ako u prigovoru protiv rješenja o ovrsi donesenom na temelju vjerodostojne isprave ovršenik nije odredio u kojem dijelu pobija to rješenje, smatrat će se da rješenje pobija u cijelosti.

            (...)"

 

11.1.  Članak 58. stavak 1. OvrZ-a izmijenjen je člankom 30. stavkom 1. ZID-a OvrZ-a/14, koji glasi:

 

"Članak 30.

            U članku 58. stavak 1. mijenja se i glasi:

            '(1) Ovršenik je dužan u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odrediti u kojem dijelu pobija to rješenje. Prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati razloge pobijanja. Neobrazloženi prigovor sud će odbaciti kao nepotpun, ne pozivajući ovršenika da ga dopuni ili ispravi.'

            (...)"

 

2. Prigovori predlagatelja

 

12.     Predlagatelj smatra da je zadnja rečenica članka 58. stavka 1. Ovršnog zakona paušalna, nejasna i otvara mogućnost arbitrarnosti i samovolji u postupanju tijela koje vodi ovršni postupak. To pojašnjava:

 

            "Naime, na osnovi ničim ograničene (potpuno diskrecijske) ocjene sud može odbaciti svaki ovršenikov prigovor za kojeg sud smatra da je neobrazložen a time i nepotpun, ne pozivajući ovršenika da ga dopuni ili ispravi. Nije, naime, iz odredbe čl. 58. st. 1. OZ-a jasno što treba i u kojem opsegu sadržavati prigovor, tj. treba li takav prigovor sadržavati dokaze na temelju kojih ovršenik smatra da ne postoji njegova obveza ili je dopušteno i treba smatrati potpunim prigovor u kojem ovršenik osporava postojanje svoje obveze, a dokaze bi u tom smislu smio iznositi u parničnom postupku koji se nakon toga prigovora pokreće, sve do zaključenja prethodnog postupka u smislu čl. 292. ZPP-a, što bi također bilo legalno i legitimno.

            U takvoj potpuno proizvoljnoj odredbi OZ-a nalazimo izvor diskriminacije i nepravičnosti u smislu čl. 29. st. 1. Ustava, ali se i ovršenika stavlja u nejednak položaj pred zakonom, odnosno pred sudom u smislu čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava. (...)

            Naime, tzv. neobrazloženi prigovor prvostupanjski sud ne bi smio uopće odbacivati već bi u toj situaciji trebalo omogućiti raspravu pred sudom, u kojem ovršenik kao dužnik ima ograničenje mogućnosti isticanja dokaza do zaključenja prethodnog postupka u parnici pred sudom (čl. 292. ZPP-a). Odredbom čl. 58. st. 1. OZ-a to se zakonsko pravo ovršenika neustavno i nepotrebno ograničava, čime se povređuje i odredba čl. 16. st. 2. Ustava."

 

          3. Očitovanje Ministarstva pravosuđa

 

13.     U očitovanju Ministarstvo pravosuđa navodi:

 

            "Ciljevi izmjene dosadašnjeg članka 58. stavak 1. OZ-a (što je učinjeno Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona - Narodne novine, broj 93/14) bili su jasnije određivanje obveza podnositelja prigovora i posljedica nepostupanja u skladu s tim obvezama. U najvećem broju slučajeva ovršenik bi u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave iznio isključivo paušalne navode, ne precizirajući iz kojih razloga pobija pravilnost i zakonitost rješenja o ovrsi. Ovo je imalo za posljedicu to da su svi prigovori morali biti razmatrani unutar parničnog postupka te se smisao postupka, koji je u velikom broju slučajeva nesporan, nepotrebno pretvarao u kontradiktoran postupak koji u najvećem broju slučajeva nije niti trebao biti vođen jer ovršenik nije imao nikakvih dokaza na kojima bi temeljio svoje osporavanje već je prigovorom, ustvari, 'dobivao na vremenu'. Dakle, u najvećem broju slučajeva se radilo o tzv. dilatornim prigovorima, prigovorima koji bi imali značenje prijedloga za odgodu ovrhe.

            Nadalje, ako uzmemo u obzir činjenicu kako podnošenjem pravovremenog, dopuštenog i osnovanog prigovora ovršni postupak postaje parnični, dakle, sporni postupak, ovršenikova obveza za obrazlaganjem navoda iz prigovora proistekla bi i iz jedne od osnovnih odredbi ZPP-a, odredbe članka 7., prema kojoj su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice."

 

          4. Ocjena Ustavnog suda

 

14.     Radi razmatranja osnovanosti prigovora predlagatelja navodi se sadržaj cijelog članka 58. Ovršnog zakona, koji glasi:

 

"Postupak u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi

na temelju vjerodostojne isprave

Članak 58.

            (1) Ovršenik je dužan u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odrediti u kojem dijelu pobija to rješenje. Prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati razloge pobijanja. Neobrazloženi prigovor sud će odbaciti kao nepotpun, ne pozivajući ovršenika da ga dopuni ili ispravi.

            (2) Ako u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršenik nije odredio u kojem dijelu pobija rješenje, opseg pobijanja sud će utvrditi na temelju sadržaja prigovora.

            (3) Ako se rješenje o ovrsi pobija u cijelosti ili samo u dijelu kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, sud kojemu je prigovor podnesen stavit će izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje, a postupak će nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnoga naloga, a ako za to nije mjesno nadležan, dostavit će predmet nadležnom sudu.

            (4) Ako se rješenje o ovrsi pobija samo u dijelu kojim je određena ovrha, daljnji postupak nastavit će se kao postupak po žalbi protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave u kojem o prigovoru odlučuje vijeće prvostupanjskog suda.

            (5) Ako se prigovor iz stavka 4. ovoga članka prihvati, dio rješenja o ovrsi kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može ponovno tražiti ovrha.

            (6) Ako ovršenik pobija rješenje o ovrsi samo djelomično u dijelu kojim je njime ovršeniku naloženo da namiri ovrhovoditeljevu tražbinu, sud će za nepobijani dio toga dijela rješenja zaključkom utvrditi da je postao pravomoćan i ovršan te će pristupiti provedbi određene ovrhe samo radi ostvarenja dijela tražbine koji je njime pravomoćno utvrđen. Sud će zaključkom odrediti razdvajanje postupaka tako da se u odnosu na pobijani dio rješenja o ovrsi postupak nastavlja na način određen stavcima 3. i 4. ovoga članka. U tom slučaju sud će umnožiti spis radi provedbe zaključka o razdvajanju postupka.

            (7) Ako ovršenik ne podnese prigovor protiv dijela rješenja o ovrsi kojim mu je naloženo da namiri tražbinu protiv toga dijela rješenja može tražiti ponavljanje postupka po pravilima parničnoga postupka.

            (8) Ako sud kojem je prijedlog iz stavka 7. ovoga članka podnesen nije nadležan odlučivati po pravilima parničnoga postupka, ustupit će predmet nadležnom sudu radi odlučivanja o prijedlogu."

 

14.1.   Sagledavajući članak 58. Ovršnog zakona u cjelini, razvidno je da ovršenik protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (u pravilu računa, mjenice ili slične isprave), ima pravo na prigovor u roku od osam dana odnosno tri dana u mjeničnim stvarima (članak 57. stavak 1. Ovršnog zakona). Takvo rješenje se može pobijati u cijelosti (dakle, kada se prigovara i postojanju same tražbine ovrhovoditelja i određivanju ovrhe), ali i samo u dijelu u kojem je određena ovrha. Naime, takva naznaka u prigovoru ovršenika nužna je kako bi ovršni sud mogao utvrditi kako će dalje teći ovršni postupak.

 

Ukoliko ovršenik pobija rješenje u cijelosti ili samo u dijelu kojim mu je naloženo da namiri tražbinu, sud kojemu je prigovor podnesen stavit će izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje, a postupak će nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnoga naloga, što znači da će se ovršni postupak pretvoriti u parnicu u kojoj će ovršenik moći dokazivati sve navode iz prigovora, ali će, ujedno i ovrhovoditelj (sada u svojstvu tužitelja) morati dokazati svoje tvrdnje o opstojnosti tražbine.

 

Ukoliko se, pak, rješenje o ovrsi pobija samo u dijelu kojim je određena ovrha, daljnji postupak nastavit će se kao postupak po žalbi protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave (članci 51. i 52. Ovršnog zakona). U tom slučaju ako se prigovor prihvati, dio rješenja o ovrsi kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može ponovno tražiti ovrha (stavak 4. članka 58. Ovršnog zakona).

 

Upravo zbog tih vrlo različitih posljedica prigovora ovršenika (nakon kojega ovrha može prerasti u parnicu ili može doći do nastanka ovršne isprave) zakonodavac je osnovano propisao drugom rečenicom stavka 1. članka 58. Ovršnog zakona da prigovor mora sadržavati razloge pobijanja. Naime, racionalno korištenje pravom na prigovor u smislu članka 18. stavka 1. Ustava, podrazumijeva da će ovršenik već u prvom podnesku kojim osporava pravo ovrhovoditelja da protiv njega vodi ovršni postupak, istaći sve prigovore koji onemogućavaju ili sprječavaju provedbu ovršnog postupka.

 

Naime, taj prigovor će poslužiti ovrhovoditelju u daljnjem nastavku postupka (u parnici) te će on odmah u prvom sljedećem podnesku moći iznijeti argumente kojima dokazuje svoje tvrdnje o postojanju tražbine zbog koje je pokrenuo ovršni postupak.

 

15.     U tom kontekstu izričaj "neobrazloženi prigovor" iz treće rečenice stavka 1. članka 58. Ovršnog zakona Ustavni sud povezuje sa sintagmom "razloge pobijanja" iz prethodne rečenice istog stavka članka 58. Dakle, dužnost je ovršenika da navede iz kojih razloga i u kojem dijelu osporava rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave.

 

Ustavni sud utvrđuje da se ne radi o prekomjernom teretu na strani ovršenika. Zakonodavac je imao legitiman cilj pri takvom normiranju, a to je ubrzavanje ovršnih postupaka i izbjegavanje nepotrebnog upućivanja u parnicu predmeta za koje ne postoje valjani, na zakonu osnovani, razlozi.

 

Dakako, na sudovima je da u odlučivanju o pojedinim predmetima daju tumačenje izričaja "neobrazloženi prigovor" na način koji neće dovesti u pitanje pravo na žalbu ovršenika i na zaštitu od neosnovane provedbe ovrhe i zadiranja u njegovu imovinu ili osobu. Time će stvoriti stabilnu sudsku praksu koja će doprinijeti pravnoj sigurnosti i otkloniti opasnost od arbitrarnog tumačenja i primjene osporene zakonske odredbe.

 

          V. ČLANAK 136. STAVAK 4. OVRŠNOG ZAKONA

 

            1. Osporena odredba

 

16.     Osporeni članak 136. stavak 4. u vezi je sa stavcima 1. i 2., te se stoga navodi članak 136. stavci 1., 2. i 4. Ovršnog zakona, koji glase:

 

"Članak 136.

            (1) Ovrha na pokretninama provodi se njihovom zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi, njihovom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

            (2) Ovrhovoditelj je dužan u prijedlogu za ovrhu naznačiti traži li da se oduzete pokretnine povjere njemu na čuvanje ili određenoj trećoj osobi, osim ako nije riječ o pokretninama koje se predaju u sudski odnosno javnobilježnički polog (članak 140. stavci 4. i 5.).

            (...)

            (4) Prijedlog za ovrhu u kojem nije predložena koja od ovršnih radnji u skladu s odredbama stavaka 1. i 2. ovoga članka sud će odbaciti ne pozivajući ovrhovoditelja da ga ispravi ili dopuni."

 

          2. Prigovori predlagatelja

 

17.     Predlagatelj smatra da je članak 136. stavak 4. Ovršnog zakona "diskriminatorna, birokratska i rigidna odredba u odnosu na ovrhovoditelja kao vjerovnika", što pojašnjava sljedećim navodima:

 

            "Naime, u toj situaciji moguća je formalna, tehnička pogreška u sastavljanju prijedloga za ovrhu. Posljedica je da ovrhovoditelj može pretrpjeti štetu, koja se mogla ispraviti manje rigidnim pristupom, tj. zakon je trebao omogućiti da sud pozove ovrhovoditelja da propust ispravi u primjerenom, moguće i vrlo kratkom roku. Uz ovakvu zakonsku odredbu ovrhovoditelj može izgubiti založno pravo iz čl. 84. OZ-a ili izgubiti prednosni red iz čl. 161. OZ-a ili neko drugo pravo, odnosno može čak biti potpuno onemogućen u ostvarenju svojih vjerovničkih prava. Riječ je o ograničenju vjerovnikovih prava koja nisu razmjerna naravi potrebe za takvim ograničenjem u smislu čl. 16. st. 2. Ustava i zapravo dovode do toga da OZ prestaje biti učinkovito sredstvo za ostvarenje vjerovnikovih prava i pretvara se naprotiv u sredstvo za maltretiranje vjerovnika rigidnim formalnostima."

 

          3. Očitovanje Ministarstva pravosuđa

 

18.     U očitovanju Ministarstvo pravosuđa navodi:

 

           "Kako je ranije navedeno, ovršni postupak je u svojoj osnovi strogo formalni postupak, a načelo formalnog legaliteta je jedno od njegovih osnovnih načela.

           Predmetna odredba usklađena je s odredbom članka 39. stavak 1. OZ-a koja propisuje što sve mora sadržavati prijedlog za ovrhu: zahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, osobni identifikacijski brojevi ovrhovoditelja i ovršenika, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge propisane podatke potrebne za provedbu ovrhe.

           Radnje navedene u članku 136. stavak 1. OZ-a (zapljena, procjena, oduzimanje, otpremanje, povjeravanje na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi, njihova prodaja te namirenje ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom) su ovršne radnje bez kojih provedba ovrhe nije moguća i obveza je ovrhovoditelja da o tome vodi računa, budući se ovršni postupak vodi upravo radi namirenja njegove tražbine. Jednako tako, obveza je ovrhovoditelja da u prijedlogu za ovrhu navede na koji način će se postupati s oduzetim pokretninama ovršenika, a sve zbog bržeg okončanja pokrenutog ovršnog postupka i smanjenja troškova koje njegovim vođenjem nastaju. Važno je naglasiti kako ovrhovoditeljeva prava nisu umanjena eventualnim odbacivanjem prijedloga za ovrhu do kojeg je došlo njegovim propustom, zato jer ovrhovoditelj nije spriječen podnijeti novi prijedlog za ovrhu."

 

          4. Ocjena Ustavnog suda

 

19.     U razmatranju prigovora predlagatelja protiv članka 136. stavka 4. Ovršnog zakona, Ustavni sud je utvrdio da predlagatelj smatra zakonsko rješenje previše rigidnim jer da nameće poseban teret ovrhovoditelju.

 

19.1.  Zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, to jest dovoljno precizna da oni mogu stvarno i konkretno - po potrebi uz odgovarajući savjet - znati svoja prava i obaveze, do stupnja koji je razuman u danim okolnostima, kako bi se prema njima mogli ponašati.

 

Kad se taj zahtjev ne poštuje, neodređene i neprecizne pravne norme otvaraju prostor arbitrarnom odlučivanju upravnih i sudbenih tijela. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme mora se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njegovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti. 

 

20.     Članak 136. Ovršnog zakona je odredba koja jasno i precizno propisuje koje se sve radnje moraju obaviti kada se traži ovrha na pokretninama ovršenika. Budući da se pokretnine ovršenika povjeravaju na čuvanje ovrhovoditelju, trećoj osobi ili u sudski ili javnobilježnički polog (što prije svega, ovisi o vrsti pokretnina čija se zapljena traži), ovrhovoditelj je dužan odrediti što će biti s pokretninama ovršenika nakon zapljene.

 

Osporenom odredbom propisano je koje je sve radnje ovrhovoditelj dužan navesti u ovršnom prijedlogu, a posljedica koja proizlazi iz nepotpunog prijedloga za ovrhu (odbačaj prijedloga) nije prekomjerna jer se prijedlog za ovrhu može ponovno podnijeti. Dakle, ovrhovoditelj nije izgubio pravo da u (novom) ovršnom postupku prisilno ostvari svoju tražbinu.

 

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je članak 136. Ovršnog zakona u cjelini, kao i stavak 4. tog članka, suglasan članku 3. Ustava.

 

          VI. ČLANAK 279. STAVAK 3. OVRŠNOG ZAKONA

 

            1. Osporena odredba

 

21.     Osporeni članak 279. stavak 3. Ovršnog zakona nalazi se u razdjelu četvrtom zakona "Sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi", u glavi 26. "Određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave". Članak 279. Ovršnog zakona u cijelosti glasi:

 

"Podnošenje prijedloga za ovrhu javnom bilježniku

Članak 279.

            "(1) Za određivanje ovrhe mjesno je nadležan javni bilježnik čije sjedište je u jedinici područne (regionalne) samouprave prebivališta ili sjedišta ovršenika.

            (2) Ako je jednim prijedlogom za ovrhu zatražena ovrha protiv više ovršenika, a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog javnog bilježnika, nadležan je javni bilježnik koji je mjesno nadležan za jednog od ovršenika.

            (3) Ako prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave bude podnesen sudu umjesto javnom bilježniku, prema odredbi stavka 1. ovoga članka, sud će prijedlog odbaciti. Na isti način sud će postupiti ako je prijedlog iz stavka 1. ovoga članka podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku."

 

          2. Prigovori predlagatelja

 

22.     Predlagatelj smatra da je članak 279. stavak 3. Ovršnog zakona previše strog po svojim posljedicama za ovrhovoditelja, te dodaje:

 

            "Kad se donose zakoni onda bi zakonodavac trebao izbjegavati rigidno, formalno postupanje, kao kad ono nije potrebno u nekom postupku i kad ono nije razmjerno naravi potrebe za takvim ograničenjima (čl. 16. st. 2. Ustava), odnosno kada bez ikakve potrebe dovodi do nejednakosti pred zakonom i sudovima (čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava), odnosno kada to dovodi do toga da se suđenje ne može smatrati pravičnim (čl. 29. st. 1. Ustava). Naime, ako se neki zakonski učinak može postići razmjerno blažim sredstvom, onda se zakonom ne smije propisivati teži oblik i teže posljedice za adresata pravne norme.

            U konkretnoj situaciji zaista nije bilo nužno propisivati da će sud prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odbaciti, što može izazvati vrlo ozbiljne posljedice za vjerovnika - ovrhovoditelja, budući da on zbog takvog postupka može čak izgubiti pravo na ostvarenje svoje tražbine, primjerice već spomenutim gubitkom založnog prava ili prednosnog reda ili nekog drugog prava. Naprotiv, da bi se sačuvali takvi legitimni zakonski učinci u ovrhovoditeljevu korist, bilo bi dovoljno da je zakonom propisano da će sud u slučajevima iz čl. 279. st. 3. OZ-a prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dostaviti (ustupiti) na postupanje javnom bilježniku odnosno mjesno nadležnom javnom bilježniku. To je potpuno legitiman i legalan način postupanja i nije suprotan općoj intenciji da se stranke u postupcima pred sudovima ne maltretira rigidnom formalnošću, već da se u granicama zdravog razuma omogući ostvarenje njihovih prava."

 

          3. Očitovanje Ministarstva pravosuđa

 

23.     U očitovanju Ministarstvo navodi:

 

           "Svaka stranka u postupku, osim što je ovlaštena koristiti se svojim procesnim ovlaštenjima, dužna je postupati sukladno obvezama propisanim zakonom, u konkretnom slučaju, OZ-om. Razlog za postojanje ove zakonske odredbe je povećanje procesne discipline stranaka, koja ima za krajnji cilj što učinkovitiji ovršni postupak, dakle postupak koji će jednom kada je pokrenut, biti okončan u razumnom roku.

           U vezi navoda predlagatelja prema kojim bi u slučaju pogrešno podnesenog prijedloga bilo dostatno da sud dostavi prijedlog na postupanje nadležnom javnom bilježniku, valja istaknuti kako bi tada za sud nastali dodatni troškovi, koje je prouzročio sam ovrhovoditelj svojom pogreškom. Dodatno, ako bi sud bio obvezan dostaviti prijedlog na postupanje nadležnom javnom bilježniku onda se postavlja pitanje kojem javnom bilježniku bi sud dostavio prijedlog: javnom bilježniku prema abecednom redu, nasumičnim odabirom ili prema volji suda."

 

          4. Ocjena Ustavnog suda

 

24.     Predlagatelj osporava zakonsko rješenje iz članka 279. stavka 3. Ovršnog zakona smatrajući da isto dovodi do pretjerano teških posljedica za ovrhovoditelja koji prijedlog za ovrhu podnese sudu a ne javnom bilježniku, te ujedno predlaže drugačije rješenje (sudsko ustupanje prijedloga javnom bilježniku).

 

Člankom 279. stavcima 1. i 2. Ovršnog zakona omogućeno je ovrhovoditelju da izvrši izbor javnog bilježnika (koji će postupati po njegovom ovršnom prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave) unutar županije, jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno Grada Zagreba gdje ovršenik - fizička osoba ima prebivalište odnosno ovršenik - pravna osoba ima sjedište. Polazeći od navedenog, nejasno je po kojim kriterijima bi sud ustupio prijedlog javnom bilježniku, kada javnog bilježnika bira ovrhovoditelj između više javnih bilježnika koji djeluju u jednoj županiji ili Gradu Zagrebu.

 

Stoga, okolnost da postoji mogućnost drukčijeg rješenja na što upućuje predlagatelj (ustupanje prijedloga, a ne odbačaj), sama po sebi, nije relevantna s ustavnopravnog aspekta. Za Ustavni sud bitno je da osporenim člankom 279. stavkom 3. Ovršnog zakona ovrhovoditelj nije onemogućen, niti mu je bilo otežano, prisilno ostvarenje tražbine u ovršnom postupku.

 

25.     Zaključno, nakon razmatranja prigovora predlagatelja, Ustavni sud je utvrdio da u prijedlogu nisu navedeni ustavnopravno relevantni razlozi zbog kojih bi trebalo pokrenuti postupak u ovom predmetu.

 

26.     U uvodu prijedloga predlagatelja naveden je i članak 59. stavak 3. Ovršnog zakona, no kako u tom dijelu prijedlog nije obrazložen, Ustavni sud ga nije razmatrao.

 

27.     Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, doneseno je rješenje kao u izreci.