Broj:   U-I-3558/2013

 

          Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 1. ožujka 2016. donio je

 

 

R J E Š E N J E

 

     Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 217. stavka 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.) u dijelu koji glasi: "prema podacima iz potvrde o obračunu".

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 217. stavka 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.) u dijelu koji glasi: "prema podacima iz potvrde o obračunu" podnio je Željko Ćapin, odvjetnik iz Splita.

 

1.1.    Predlagatelj taj dio članka 217. stavka 6. Ovršnog zakona smatra nesuglasnim s člancima 3., 5. stavkom 1., 19. i 29. stavkom 1. Ustava, te s "člankom 6. Zakona o sudovima (NN, br. 28/13 od 6.3.2013. godine), člankom 14. st. 2., 30, 32, 204, 205 i 207 Ovršnog zakona (Narodne novine, 112/12, 25/13), člankom 3. st. 1. i 7. te člankom 9. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10, 112/12), člankom 5. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (NN 6/13 od 16.1. 2013.), Zakonom o Financijskoj agenciji (NN, br. 117/01)".

 

1.2.     Ovršni zakon objavljen je u "Narodnim novinama" broj 112 od 11. listopada 2012., a stupio je na snagu 15. listopada 2012., osim članaka od 356. do 364. koji su stupili na snagu 1. srpnja 2013.

 

Ovršni zakon izmijenjen je dva puta: prvi put člankom 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 25 od 28. veljače 2013., a drugi put Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 93 od 30. srpnja 2014.

 

2.       Pozivom na članak 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 42/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), o prijedlogu predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom zatraženo je i dobiveno očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa), aktom klase 740-11/15-01/151, urbroja 514-04-01-02-01-15-02 od 5. studenoga 2015.

 

Također je dobiveno i očitovanje Financijske agencije zajedno s primjerom postupanja u primjeni članka 217. Ovršnog zakona (akt klasa: 110-07/15-02/128, urbroj: 04-06-15-8 SC od 2. listopada 2015.; u daljnjem tekstu: očitovanje FINE).

 

          II. OSPORENA ODREDBA ZAKONA

 

3.       Članak 217. Ovršnog zakona u cijelosti glasi:

 

"7. Provedba ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu

Članak 217.

            (1) Kad predlaže provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu, ovrhovoditelj je ovlašten na temelju izvješća obračuna dospjele, a neisplaćene plaće kao ovršne isprave, tražiti ovrhu radi naplate ukupno utvrđenog iznosa.

            (2) Porezna uprava će na zahtjev ovrhovoditelja, sukladno članku 18., izdati potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju.

            (3) Obračun iz stavka 2. ovoga članka nema značenje upravnog akta i protiv njega nisu dopušteni pravni lijekovi.

            (4) Uz prijedlog za ovrhu iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj je dužan priložiti potvrdu o obračunu iz stavka 2. ovoga članka, koja potvrda će se ovršeniku dostaviti uz rješenje o ovrsi.

            (5) Na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu i koja ima potvrdu o ovršnosti ovrhovoditelj može zatraži izravnu naplatu ukupno dosuđenog iznosa od Agencije sukladno članku 209. ovoga Zakona. Ako ovrhovoditelj zatraži izravnu naplatu od Agencije dužan je uz tu ispravu dostaviti i potvrdu o obračunu iz stavka 2. ovoga članka.

            (6) Po primitku zahtjeva za izravnu naplatu iz stavka 5. ovoga članka Agencija će naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde o obračunu."

 

III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

 

4.       Predlagatelj u svom prijedlogu ističe da je prema osporenom dijelu članka 217. stavka 6. Ovršnog zakona Financijska agencija (u daljnjem tekstu: FINA) ovlaštena "ukidati / mijenjati pravomoćno i ovršno rješenje na način da izvršenje istoga obavlja i temeljem podataka iz potvrde porezne uprave, čime se Financijska agencija dovodi u poziciju da valjano i (...) zakonito ukida i mijenja pravomoćno i ovršno sudsko rješenje, a što je protivno svim prethodno navedenim propisima te općim pravnim načelima".

 

Predlagatelj navodi da se ovrha uvijek provodi na prijedlog i u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi označena kao ovrhovoditelj a protiv osobe koja je u ovršnoj ispravi označena kao ovršenik, "dok se spornom odredbom ovrha uvijek i djelomično provodi u korist treće osobe (u ovom slučaju Republike Hrvatske) a koja (najčešće) nije stranka u postupku". Smatra da prema osporenoj zakonskoj odredbi FINA "nalaže pljenidbu novčanih sredstava (djelomično na temelju osnove za plaćanje) i na temelju potvrde porezne uprave, a čime uvijek i u svim ovršnim postupcima putem zahtjeva za izravnu naplatu postupka in favorem Republike Hrvatske bez obzira je li Republika Hrvatska bila stranka u parničnom postupku iz kojeg proistječe ovršna isprava".

 

5.       Predlagatelj sažima svoje prigovore u tvrdnji da "Agencija nije ovlaštena postupati u suprotnosti s izrekom pravomoćne i ovršne sudske odluke, već je obvezna istu izvršiti". Polazeći od načela strogog formalnog legaliteta "koje određuje da se u ovršnom postupku postojanje tražbine i legitimacija stranaka može dokazivati samo kvalificiranim ispravama" predlagatelj smatra da se u ovršnom postupku "odluka o glavnoj stvari, sadržana u pravomoćnoj i ovršnoj presudi, ne može ni mijenjati niti ukidati u cijelosti ili djelomično, nego se mora izvršiti".

 

Dodatno svoje argumente pojašnjava:

 

            "U situacijama kada je tuženik/ovršenik/poslodavac Republika Hrvatska (prema podacima Ministarstva pravosuđa izuzetno velik broj slučajeva) Agencija u svim situacijama, temeljem zahtjeva za izravnu naplatu temeljem ovršne isprave (pravomoćne i ovršne sudske odluke) najprije vrši prijenos sredstava na račune Republike Hrvatske (tuženik/ovršenik/poslodavac) naveden u potvrdi porezne uprave, a što je protivno i općim pravnim načelima jer Agencija najprije vrši prijenos sredstava (NE na račun ovrhovoditelja) već na račun OVRŠENIKA, a što je pravni apsurd i nonsens, te nesporan primjere eklatantnog kršenje sudskih odluka jer u praksi europskog zakonodavstva ne postoji odredba kojom se ovršenik (putem svoje agencije) naplaćuje i u pravnom smislu pretvara u 'ovrhovoditelja'.

            (...)

            Sporna odredba članka 217. st. 6. Ovršnog zakona nije suglasna sa člankom 14. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske, jer je prema spornoj zakonskoj odredbi Republika Hrvatska (koju zastupa državno odvjetništvo a ovom slučaju 'Agencija) u favoriziranom položaju u odnosu prema drugim sudionicima u postupcima kako pred sudovima tako i u postupku ovrhe,čime je zapravo ugroženo ustavno pravno načelo 'jednakosti građana pred sudom'.

            (...)

            Sporna odredba nije suglasna ni s člancima 3., 5., 14. i 117. Ustava jer osim što stvara pravnu nesigurnost (jer se državna Agencija u pravomoćno okončanim sudskim postupcima pojavljuju kao 'revizor' sudskih odluka) čime zapravo preuzima nadležnost ne samo djelomičnog mijenjana ili ukidanja pravomoćnih sudskih odluka, već konkretno omogućuje jednoj stranci u postupku (Republika Hrvatska) da putem Agencije neustavno postupanje jer pravni položaj Agencije kao tehničkog servisa pri provedbi postupka ovrhe spornom odredbom daje ovlaštenje Agenciji da postupa protivno pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci."

 

Stoga predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedenog dijela članka 217. stavka 6. Ovršnog zakona i njegovo ukidanje.

 

         

 

          IV. OČITOVANJA MINISTARSTVA PRAVOSUĐA I FINE

 

6.       Ministarstvo pravosuđa u svom očitovanju od 5. studenoga 2015. na prigovore predlagatelja, između ostaloga, navodi:

 

            "Provedba ovrhe 'prema podacima iz potvrde o obračunu' Porezne uprave, kao što je to propisano u osporavanoj odredbi stavka 6. članka 217. OZ-a, postoji u hrvatskom ovršnom pravu od 2005., a uvedena je člankom 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnoga zakona; Narodne novine, broj 88/05; dalje u tekstu: ZID OZ/05).

            Naime, člankom 129. ZID OZ/05 propisano je da se u Zakonu o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) iza članka 433. dodaje članak 433.a koji glasi:

            '(1) Kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu.

            (...)

            Međutim, pravila o provedbi ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu, a koja su do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 84/08) bila propisana tim zakonom, stupanjem na snagu članka 127. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 139/10; dalje i tekstu OZ/10) regulirana su zakonom koji je uređen postupak ovrhe.

            (...)

            Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da ne bi trebalo biti sporno da dio novčane tražbine utvrđene u bruto iznosu ne pripada radniku, koji je u ovršnom postupku (formalno) jedini ovrhovoditelj, bilo bi nepravedno i nelogično dopustiti da cjelokupni brutoiznos bude prenesen na račun ovrhovoditelja.

            Da nije sporno kako dio novčane tražbine utvrđene u bruto iznosu ne pripada radniku proizlazi iz više propisa. Tako je odredbom članka 7. stavka 1. točke 33. Zakona o doprinosima (Narodne novine, broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14) prema kojem je plaća primitak što ga poslodavac ili druga osoba umjesto poslodavca te predstavničko tijelo ili izvršno tijelo državne vlasti, jedinice područne (regionalne) samouprave ili jedinice lokalne samouprave u kojoj osiguranik obavlja dužnost izabrane ili imenovane osobe isplaćuje ili daje u naravi ili ga je bio dužan isplatiti radniku, odnosno osiguraniku po osnovi radnog odnosa ili izabranoj ili imenovanoj osobi za rad u određenom mjesecu prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, a od tog se primitka, prema propisima o porezu na dohodak, utvrđuje dohodak od nesamostalnog rada. Ukupan iznos primitka (bruto) sadrži iznose doprinosa iz osnovice te iznose poreza i prireza porezu na dohodak i neto iznos.

            (...)

            Dakle, iz svega izloženog razvidno je da se bruto plaća odnosi na doprinose, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, odnosno da bruto plaća nije isključivo prihod radnika već da su bruto plaćom obuhvaćeni prihodi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, odnosno jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave.

            Stoga izričaj 'prema podacima iz potvrde o obračunu' svoj smisao ostvaruje samo sagledavajući ukupnost odredbe stavka 6. članka 217. OZ-a, koja se ne odnosi isključivo na izvansudsku ovrhu pred Financijskom agencijom već i na ovrhu koju provodi sud u slučajevima kada ovrhovoditelj ne zatraži izravnu naplatu od Financijske agencije (članak 21. OZ-a).

            Spornim izričajem ne daje se posebno pravo Financijskoj agenciji (niti ovršnom sudu) odrediti prijenos novčanih sredstva u nekom drugom iznosu od onoga koji je određen u ovršnoj ispravi tako da se potvrdom Porezne uprave o obračunu poreza, prireza i doprinosa (bez obzira je li ovrhovoditelj zatražio naplatu od Financijske agencije ili suda) ne mijenja i ne ukida pravomoćna i ovršna sudska odluka. Štoviše, upravo suprotno, potvrdom o obračunu poreza, prireza i doprinosa omogućava se provedba takve ovršne sudske odluke jer ona služi da iznos sredstava utvrđenom ovršnom ispravom u brutoiznosu bude, u skladu s važećim propisima, isplaćen svim vjerovnicima čije tražbine su obuhvaćene tom ovršnom ispravom.

            Naime, aktivno legitimirajući radnika na utuženje plaće u bruto iznosu, odnosno na utuženje doprinosa i poreza omogućilo mu se da utječe na obveznika uplate doprinosa i poreza, odnosno isplatitelj a primitka na način da sam aktivno zaštiti svoja prava iz radnog odnosa pa čak i ona koje direktno nisu njegov prihod, ali iz kojih proizlazi pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

            (...)

            Davanjem ovlasti radniku pravo podnijeti tužbu, a onda na temelju ovršne presude pokrenuti ovrhu, olakšava se položaj radnika, pri čemu radnik ne može steći nešto što mu od početka ne pripada. Ono što radniku ne pripada, a što je dio brutoiznosa određenog u ovršnoj ispravi, obračunava se upravo potvrdom o obračunu poreza, prireza i doprinosa tako da nema opravdanog razloga zbog kojeg taj obračun ne bi automatizmom prihvatila tijela koja provode ovrhu (Financijska agencija i/ili ovršni sud).

            Konačno, ne ulazeći u moguće eventualne pogreške do kojih može doći u provedbi ovrhe, prema odredbama OZ-a, ne postoji zakonska osnova po kojoj bi Financijska agencija trebala najprije prenijeti sredstava na račune Republike Hrvatske navedene u potvrdi Porezne uprave, a tek potom prenijeti sredstava na račun ovrhovoditelja. Upravo suprotno, pravila o namirenju ovrhovoditelja proizlaze iz članka 194., odnosno 166. i 167. OZ-a, i to posebice iz odredbe članka 167. stavka 2. OZ-a kojom je propisano da se ovrhovoditelj i istoga reda, koji se iz prodajne cijene ne mogu potpuno namiriti, namiruju razmjerno iznosima svojih tražbina.

            Zbog svega izloženog, osporavani dio odredbe članka 217. stavka 6. OZ-a ne diskriminira ovrhovoditelja i ne dovodi ga u inferioran položaj u odnosu na Republiku Hrvatsku, nego je instrument za zaštitu ovrhovoditelja i otklanjanja štete koju bi ovrhovoditelj trpio u situaciji kada doprinosi za obvezna osiguranja ne bi bili uplaćeni prema ovlaštenicima na iste i to: Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a što bi za posljedicu moglo imati i gubitak prava na ostvarivanje dijela staža za razdoblje za koje doprinosi ne bi bili plaćeni." 

 

6.1.    FINA u svom očitovanju od 2. listopada 2015. na navode prijedloga, između ostaloga, navodi:

 

            "Od dana 1. siječnja 2011. godine kada je stupio na snagu Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10, 112/12, u daljnjem tekstu ZPONS) kojim Zakonom je Fini dodijeljena provedba ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika temeljem osnova za plaćanje, Fina među ostalim, provodi ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika i temeljem rješenja o ovrsi radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu, a sukladno odredbama Ovršnog zakona i to kako slijedi.

            (...)

            U slučaju primitka osnove za plaćanje - rješenja o ovrsi radi naplate tražbine po osnovi radnog odnosa u brutoiznosu kojim se nalaže izravan prijenos cijele tražbine iz rješenja na račun ovrhovoditelja, odnosno kojim se ne nalaže prijenos sredstava na poseban račun suda, Fina postupa sukladno nalogu suda.

            (...)

            Također, (...) omogućeno je ovrhovoditeljima da izravno, bez posredovanja suda, zatraže od Fine prisilnu naplatu na novčanim sredstvima ovršenika, a temeljem ovršne odluke domaćeg suda koja glasi na ispunjenje novčane tražbine i koja sadrži potvrdu o ovršnosti, a sve sukladno članku 209. OZ/12. U skladu s odredbom članka 209. OZ/12 omogućeno je ovrhovoditelju da u Finu dostavi presudu iz radnog spora radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa u brutoiznosu, ali u tom slučaju ovrhovoditelj je dužan uz presudu, osim obveznog zahtjeva za izravnu naplatu, dostaviti i potvrdu Porezne uprave, a sukladno članku 217. st. 2. OZ/12, o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti iznos poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz predane presude.

            S obzirom na sve navedeno, razvidno je da Fina u postupku prisilne naplate kao provedbeno tijelo postupa i provodi ovrhu u skladu sa zakonskim odredbama te da ne donosi odluke samoinicijativno i na taj način mijenja sudske odluke. Vezano na isto, kada Fina postupa temeljem odredbe članka 217. st. 6. OZ- a, Fina ovrhu provodi temeljem osnove za plaćanje - ovršne odluke koja glasi na ispunjenje određene novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u brutoiznosu i koja ima potvrdu o ovršnosti te nalaže prijenos iznosa novčanih sredstava upravo iz te odluke (ovršne isprave), a prema podacima iz potvrde o obračunu na koji način Fina ne mijenja i ne ukida sudsku odluku već postupa temeljem sudske odluke, a prema podacima iz potvrde o obračunu.

            Također skrećemo pozornost, budući se radi o postupanju temeljem osnove za plaćanje sukladno članku 209. OZ-a, Fina postupa kao u povodu nepravomoćnog rješenja o ovrsi. Isto znači da se prvo vrši zapljena novčanih sredstava iz osnove za plaćanje na rok od šezdeset dana pa tek po isteku navedenog roka, ako u međuvremenu u Finu nije zaprimljeno rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim, novčana sredstva prenose se na račune ovrhovoditelja iz potvrde o obračunu. U tom slučaju kada se provodi izravna naplata, primjerak zahtjeva za izravnu naplatu se dostavlja ovršeniku na njegovu adresu na koji način se ovršeniku omogućava da predloži sudu da donese rješenje kojim će naložiti Fini da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Upravo iz razloga što se zaobilazi postupak pred sudom na koje sudsko rješenje o ovrsi ovršenik ima pravo žalbe odredbom članka 210. OZ-a dana je mogućnost ovršeniku na pravnu zaštitu u slučaju izravne naplate.

            ... Fina postupa temeljem presude kao osnove za plaćanje u kojoj je naloženo tuženiku isplatiti određeni novčani brutoiznos tužitelju. Budući je presudom naložena isplata u brutoiznosu bez naznake računa na koji se novčani iznos treba prenijeti, zakonskom odredbom propisano je da je u tom slučaju ovrhovoditelj dužan dostaviti potvrdu o obračunu koju na zahtjev ovrhovoditelja izdaje nadležna Porezna uprava.

            (...)

            S obzirom na sve navedeno, razvidno je da Fina postupa u skladu i u opsegu koji je određen osnovom za plaćanje (ovršnom presudom) te da ne mijenja i ne ukida sudsku odluku već postupa po nalogu suda i u skladu sa zakonskim propisima po kojima je u provedbi ovrhe i dužna postupati.

            Također, dužni smo ukazati na činjenicu da je Fina kao tijelo koje provodi ovrhu samostalno te nema ovlast zastupanja Republike Hrvatske kako to navodi odvjetnik Ćapin."

 

          V. MJERODAVNA ODREDBA USTAVA

 

7.       Ustavni sud je kod razmatranja osnovanosti prijedloga predlagatelja ocijenio mjerodavnim sljedeći dio odredbe Ustava:

 

 

"Članak 3.

            (...) vladavina prava (...) najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

 

          VI. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

8.       Članak 217. Ovršnog zakona uređuje provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu, te predstavlja dijelom posebno uređenje unutar općeg uređenja izravne naplate. Izravna naplata kao poseban postupak provedbe ovrhe od strane FINE uređena je člankom 209. Ovršnog zakona, koji u dijelu mjerodavnom za ovaj postupak glasi:

 

"Izravna naplata novčane tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda, upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca

Članak 209.

            (1) Ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine i koje imaju potvrdu o ovršnosti, odnosno obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu nepravomoćnog rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

            (...)

            (4) Agencija će primjerak zahtjeva s podacima o ovršnoj odluci i nagodbi domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračunu poslodavca na temelju kojih je zatražena izravna naplata poslati ovršeniku na adresu iz zahtjeva za izravnu naplatu.

            (5) Banka kojoj je Agencija naložila da provede zapljenu računa ovršenika dužna je bez odgode na način koji je uobičajen za obavještavanje imatelja računa o promjenama na računu obavijestiti ovršenika da su mu određena sredstva na računu zaplijenjena te da odgovarajuće podatke o tome može dobiti od Agencije (određene podružnice Agencije).

            (6) Ako Agencija u roku od trideset dana od dana kad joj je dostavljena isprava iz stavka 1. ovoga članka ne primi rješenje suda o odgodi izdavanja naloga bankama za provedbu prijenosa zaplijenjenih sredstava ili rješenje suda kojim se takav prijenos proglašava nedopuštenim na temelju ovršne isprave na temelju koje je ona zatražena, izdat će nalog bankama da obave prijenos sredstava s računa ovršenika na račun koji je određen u zahtjevu za izravnu naplatu."

 

Izravna naplata, koja je uvedena važećim Ovršnim zakonom, omogućava ovrhovoditelju da na temelju određenih ovršnih isprava neposredno zatraži provedbu ovrhe na novčanoj tražbini po računu ovršenika od FINE, bez prethodnog traženja ovrhe na novčanoj tražbini po računu ovršenika od suda. Dakle, izravna naplata je postupak izvansudske provedbe ovrhe u kojoj se naplata ovršne tražbine vrši bez sudjelovanja suda putem FINE.

 

8.1.    Članak 217. Ovršnog zakona sadržava posebna pravila o provedbi ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja je utvrđena u bruto iznosu također na novčanoj tražbni po računu ovršenika, a koju provodi FINA.

 

Tako je prema stavku 1. članka 217. Ovršnog zakona ovrhovoditelj ovlašten na temelju izvješća obračuna dospjele neisplaćene plaće kao ovršne isprave tražiti ovrhu radi naplate ukupno utvrđenog iznosa. Prethodno je dužan od Porezne uprave ishoditi potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa za mirovinsko osiguranje (uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju) iz ukupno utvrđenog iznosa (u daljnjem tekstu: potvrda o obračunu). U potvrdi o obračunu naznačuju se i računi na koje će se uplatiti porez, prirez i doprinosi. Porezna uprava dužna je ovrhovoditelju izdati potvrdu o obračunu i odgovara za štetu koju bi vjerovnik pretrpio zbog povrede te dužnosti (sukladno članku 18. stavku 7. Ovršnog zakona). Također, zabranjeno joj je obavijestiti ovršenika o tome da je potvrda o obračunu tražena (članak 18. stavak 6. Ovršnog zakona).

 

8.2.    Stavak 5. članka 217. Ovršnog zakona uređuje situaciju kada se provedba ovrhe plaće i drugih prava iz radnog odnosa traži na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela. Tada ovrhovoditelj može od FINE zatražiti provedbu izravne naplate ukupno dosuđenog bruto iznosa plaće sukladno članku 209. Ovršnog zakona. No, i tada je ovrhovoditelj dužan uz tu (ovršnu) ispravu dostaviti i potvrdu o obračunu. Prema stavku 6. članka 217. Ovršnog zakona FINA će naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde o obračunu.

 

Dakle, radnik kao ovrhovoditelj može tražiti ovrhu na računu poslodavca (ovršenika), a iznos plaće i ostalih materijalnih prava iz radnog odnosa dužan je zatražiti u bruto iznosu. No, kako bi se utvrdio neto iznos plaće i iznosi koji se isplaćuju iz plaće na ime poreza, prireza i doprinosa za mirovinsko osiguranje, potrebno je od Porezne uprave zatražiti potvrdu o obračunu kojom se iznosi tih davanja utvrđuju u fiksnim iznosima. Ti se iznosi tada naplaćuju s računa poslodavca od strane FINE i prenose na račune radnika (neto iznos plaće), Porezne uprave (za porez i prirez), na račun Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju međugeneracijske solidarnosti) i na račun dobrovoljnog mirovinskog fonda (za doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju) te na račun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje). 

 

9.       Predlagatelj smatra da FINA kod provedbe ovrhe može - suprotno bruto iznosu plaće navedenom u, primjerice, ovršnoj presudi - sama odrediti više iznose poreza, prireza i doprinosa i te iznose naplatiti od poslodavca, suprotno ovršnoj ispravi.

 

Polazeći od pribavljenih očitovanja, nedvojbeno proizlazi da FINA takve ovlasti po članku 217. Ovršnog zakona nema, te da ona postupa unutar iznosa određenog u ovršnoj ispravi. Potvrda o obračunu predstavlja samo identificiranje dijela bruto iznosa koji se isplaćuje na ime poreza, prinosa i doprinosa i njime se ne mijenja ovršna isprava. Stoga nije povrijeđeno načelo pravomoćnosti odluka u građanskim postupcima.

 

Spornim izričajem "prema podacima iz potvrde o obračunu" ne daje se posebno pravo FINI (niti ovršnom sudu) odrediti prijenos novčanih sredstva u nekom drugom iznosu od onoga koji je određen u ovršnoj ispravi tako da se potvrdom Porezne uprave o obračunu ne mijenja i ne ukida pravomoćna i ovršna sudska odluka. Štoviše, potvrdom o obračunu omogućava se provedba takve ovršne sudske odluke jer ona služi da iznos sredstava, utvrđen ovršnom ispravom u bruto iznosu, bude u skladu s važećim propisima isplaćen svim vjerovnicima čije tražbine su obuhvaćene tom ovršnom ispravom.

 

10.     Pri tome, posebno je bitno da je riječ o postupanju na temelju članka 209. Ovršnog zakona prema kome FINA postupa kao u povodu nepravomoćnog rješenja o ovrsi. To znači da se najprije vrši zapljena novčanih sredstava iz osnove za plaćanje na rok od šezdeset dana pa tek po isteku navedenog roka, ako u međuvremenu u FINU nije zaprimljeno rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje kojim se pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim, novčana sredstva prenose se na račune ovrhovoditelja iz potvrde o obračunu. U tom slučaju, kada se provodi izravna naplata, primjerak zahtjeva za izravnu naplatu dostavlja se ovršeniku (poslodavcu) na njegovu adresu na koji način se ovršeniku omogućava da predloži sudu donošenje rješenja kojim će naložiti FINI da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zapljenjenih novčanih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Ta je pravna zaštita propisana člankom 210. Ovršnog zakona, koji u mjerodavnom dijelu, glasi:

 

"Pravna sredstva ovršenika

Članak 210.

            (1) Nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi članka 209. stavka 4. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

            (...)

            (4) Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (članak 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete."

 

11.     Takvo zakonsko rješenje, prema očitovanju Ministarstva pravosuđa, ima sljedeći cilj:

 

            "Zaštita radnika, odnosno ovrhovoditelja u postupku izravne naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa utvrđene u brutoiznosu, važan je aspekt hrvatskog zakonodavstva koji se manifestira kroz odredbe Zakona o parničnom postupku i OZ-a kojima se reguliraju pitanja utuženja bruto iznosa plaće i njegove naplate u ovršnom postupku, međutim utvrđeni iznos bruto novčane tražbine nije u cijelosti pravo radnika već razmjerno pripada drugim ovlaštenicima. U tom smislu, uplatom doprinosa, poreza i prireza u postupku izravne naplate ovlaštenicima na iste, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i jedinicama lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave ostvaruje se zaštita prava radnika na mirovinsko i zdravstveno osiguranje."

 

Ustavni sud ocjenjuje takav cilj legitimnim, a uporabljena sredstva, tj. način njegova ostvarenja (izdavanje posebne potvrde o obračunu kao sredstva svojevrsne kontrole obračuna poreza i doprinosa) primjerenim za ostvarenje tog cilja. Pri tome, valja uzeti u obzir i pravna sredstva iz članka 210. Ovršnog zakona, koja stoje na raspolaganju ovršeniku koji smatra da je poduzeta naplata od strane FINE nezakonita ili nepravilna.

 

12.     U odnosu na navode prijedloga da se navedenim postupkom "postupa in favorem Republike Hrvatske", Ustavni sud ocjenjuje da taj prigovor nije osnovan jer je postupanje FINE uvjetovano zaštitom radnika i naplatom prihoda koji pripadaju državnim zavodima odnosno dobrovoljnim mirovinskim fondovima na ime doprinosa za individualnu kapitaliziranu štednju. Time se, u biti, štiti funkcioniranje čitavog pravnog sustava jer se plaćanjem poreza financiraju općedruštvene funkcije, a plaćanjem doprinosa financira se sustav socijalnog osiguranja. Takvim postupanjem Republika Hrvatska nije privilegirana jer bi isplatom plaće u neto iznosu u ovrsi došlo do nejednakosti između poslodavaca, budući da bi oni koji dobrovoljno isplaćuju plaću morali platiti poreze i doprinose, dok kod ovrhe takve obveze ne bi bilo.

 

13.     Zaključno, nakon provedene raščlambe osporenog dijela članka 217. stavka 6. Ovršnog zakona, Ustavni sud utvrđuje da je ta norma precizna, predvidljiva za adresate te ima izvjesne učinke, pa se može smatrati da ispunjava zahtjeve koje za zakone proizlaze iz vladavine prava. S obzirom na učinke, ona nije diskriminatorna, a ima jasan legitimni cilj sukladan Ustavu.

 

14.     U odnosu na prigovor da članak 217. stavak 6. Ovršnog zakona u osporenom dijelu nije suglasan s većim brojem propisa (koji su navedeni u točki 1.1. obrazloženja ovog rješenja), Ustavni sud utvrđuje da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost zakona, odnosno propisa iste pravne snage.

 

Navedeno stajalište Ustavni sud izrazio je u više svojih rješenja (primjerice, rješenje broj: U-I-1489/2001 i dr. od 20. veljače 2002., "Narodne novine" broj 21/02.).

 

15.     Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona doneseno je rješenje kao u izreci