Broj:   U-I-6914/2014

Zagreb, 12. srpnja 2016.

 

 

          Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 12. srpnja 2016. donio je

 

 

R J E Š E N J E

 

     Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 84. stavka 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.).

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Ovršni zakon donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 21. rujna 2012. Proglasio ga je Predsjednik Republike Hrvatske odlukom od 4. listopada 2012. Objavljen je u "Narodnim novinama" broj 112 od 11. listopada 2012., a stupio je na snagu 15. listopada 2012., osim članaka 356. do 364. koji su stupili na snagu danom prijama Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: OvrZ:112/12).

 

Na dan donošenja ove odluke na snazi je Ovršni zakon s izmjenama i dopunama ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. - članak 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku i 93/14.).

 

1.1.    Kada se u ovoj odluci Ustavni sud poziva na tekst Ovršnog zakona koji je danas na snazi ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.), koristi se njegovim punim nazivom.

 

1.2.    Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 84. stavka 3. Ovršnog zakona podnio je Boris Škuflić iz Pule.

 

Predlagatelj članak 84. stavak 3. Ovršnog zakona smatra nesuglasnim s člancima 35. stavkom 1., 48. stavkom 1. i 49. stavkom 1. Ustava.

 

2.       Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

 

2.1.    Pozivom na članak 25. Ustavnog zakona o prijedlogu predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom zatraženo je i dobiveno očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (klasa: 740-11/15-01/241, ur.broj: 514-04-01-02-01-15-02 od 27. studenoga 2015.).

 

          II. OSPORENA ODREDBA ZAKONA

 

3.       Članak 84. OvrZ-a:112/12 u cijelosti glasi:

 

"Zabilježba ovrhe

Članak 84.

            (1) Čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe.

            (2) Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

            (3) Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta.

            (4) Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

            (5) Na prijedlog ovrhovoditelja sud će donijeti rješenje o nastavljanju ovršnoga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika u tom postupku. Protiv toga rješenja novi vlasnik nema pravo na žalbu.

            (6) Ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije prije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje."

 

Navedena zakonska odredba se nije mijenjala od donošenja.

 

          III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

 

4.       Predlagatelj u svom prijedlogu ističe da se "Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odredbom članka 37. st.3. utvrđuje da se u pravnom prometu uzima da je idealni dio stvari samostalna stvar i da sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano te da je svaki suvlasnik vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnoga dijela (st. 4.) te da suvlasnik smije samostalno pravno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari, odnosno svojim suvlasničkim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikova pravna raspolaganja stvarima ako time ne dira u tuđa prava (st. 5.)".

 

Stoga smatra da su tuđa prava na nekretnini u suvlasništvu zaštićena već samim upisom odnosno zabilježbom na dijelu u vlasništvu ovršenika. Smatra da su "zakonom suvlasnici upućeni da zaštitu svojih prava ostvare u sudskom postupku često dugotrajnim i skupim te tako postaju taoci ovršenika i njegovih raspoložbi i vjerovnika koji priječe njegovo pravo na raspolaganje vlasništvom te gospodarsku slobodu i razvoj te na taj način ograničavaju temeljna ljudska prava i slobode".

 

Zbog toga smatra da su člankom 84. stavkom 3. Ovršnog zakona suvlasnici nad čijim dijelom nekretnine se ne provodi ovrha ograničeni u raspolaganju svojim vlasništvom te je time povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva, propisano u članku 48. stavku 1. Ustava suprotno članku 16. stavku 2. Ustava. To svoje stajalište obrazlaže:

 

            "Zakonodavac kod određivanja ograničenja odredbom članka 50. Ustava, nije osigurao pravičnu ravnotežu između zahtjeva za poštovanjem i zaštitom ustavnog prava vlasništva privatnih osoba i zahtjeva koje postavljaju državni odnosno javni ili opći interesi zajednice.

            Zahtjev za postizanjem te ravnoteže izražen je u strukturi članaka 48. stavka 1. i članka 50. Ustava.

            Svako ograničenje vlasništva odnosno vlasničkih prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (članak 16. stavak 2. Ustava). Stoga u svakom pojedinom slučaju mora postojati razuman odnos razmjernosti između sredstava koja se koriste pri oduzimanju ili ograničavanju vlasništva i ciljeva koji se time nastoje postići.

            Miješanje u vlasništvo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

            Jamčeći pravo vlasništva Ustav ne štiti samo pojedinačno pravo vlasništva, tj. nečije (stvarno) pravo koje ovlašćuje svog nositelja da s određenom stvari i koristima od nje raspolaže potpuno i čini što ga je volja (u skladu sa zakonom) i da svakog drugog od toga isključi, ako i u koliko to nije protivno tuđim pravima ili zakonskim ograničenjima, već štiti i samu ustanovu (institut) prava vlasništva u ustavnopravnom poretku države."

 

Stoga predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 84. stavka 3. Ovršnog zakona i njegovo ukidanje.

 

5.       U dodatnim podnescima od 24. studenoga 2014. i od 4. veljače 2016. predlagatelj obrazlaže kako se osporena odredba reflektira na njegovu pravnu situaciju. Naime, naslijedio je jednu nekretninu u suvlasništvu s bratom u zk. ul. broj 29 k. o. Muntić. Na suvlasničkom dijelu brata od 1/3 je na temelju rješenja o ovrsi od 31. prosinca 2009. uknjiženo založno pravo u iznosu od 112.943,19 kuna u korist Republike Hrvatske, Ministarstva financija. Ovrha je u odnosu na taj zalog pokrenuta 16. studenoga 2011., a zabilježba ovrhe je upisana 23. svibnja 2012.

 

U međuvremenu je predlagatelj htio realizirati izgradnju sunčane elektrane snage 338,4 kW na toj nekretnini i u tu svrhu je osnovao pravo građenja na preostalom suvlasničkom dijelu nekretnine u korist trgovačkog društva Eko foto d. o. o. 19. rujna 2012., ali je nadležni sud istoga dana odbio prijedlog za uknjižbu prava građenja u korist tog trgovačkog društva. Stoga podnositelj smatra da mu upisana zabilježba ovrhe onemogućava investiranje u izgradnju sunčane elektrane, te podredno i podmirenje poreznih obveza njegovog brata.

 

 

 

 

          IV. OČITOVANJE MINISTARSTVA

 

6.       Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u svom očitovanju od 27. studenoga 2015. na prigovore predlagatelja, između ostaloga, navodi:

 

            "Istovjetna odredba postoji u hrvatskom ovršnom pravu od 1996. (članak 79. stavak 3. Ovršnog zakona, Narodne novine, broj 57/96). Dakle, u istovjetnom sadržaju i značenju u primjeni je više od 18 godina.

            (...)

            Ovdje je ponajprije bitno naglasiti da do primjene odredbe članka 84. stavka 3. OZ-a dolazi kad sud na prijedlog ovrhovoditelja odredi provedbu ovrhe na nekretnini te je u kontekstu provedbe ovrhe na nekretnini potrebno sagledati ograničenje iz osporavane odredbe.

            Kad je riječ o pitanju koji legitimni cilj OZ želi ostvariti osporenom odredbom, odredba članka 84. stavka 3. OZ-a može biti sporna u kontekstu povrede ustavnopravne zaštite prava na vlasništvo samo ako sud dopusti ovrhu na nekretnini, a ne utvrdi ili pogrešno utvrdi je li određivanje ovrhe bilo razmjerno cilju koji se želi postići.

            U takvoj pravnoj situaciji nužno je navode Podnositelja sagledavati u odnosu na probitke koji za ovrhovoditelja proizlaze iz zabrane da nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva ili kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika.

            Međutim, osim kada se traži ovrha na nekretnini radi naplate relativno beznačajnog novčanog iznosa, za zaključiti je da bi svako drugo miješanje moralo biti razmjerno cilju i nužno u demokratskom društvu jer se jedino tim miješanjem mogu zaštiti prava drugih, javni poredak i javni moral. Ne treba zaboraviti da su ovrhovoditelji većinom obični građani (fizičke osobe) koje pokušavaju naplatiti svoju tražbinu pa je potrebno štititi i njihova prava, da se tom zaštitom štiti javni poredak i dužnost svakoga da ispuni svoju obvezu, odnosno vladavina prava kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

            Upravo su člankom 5. stavkom 2. OZ-a propisana pravila koja se odnose na reduciranje sredstava i predmeta ovrhe koje je predložio ovrhovoditelj prema kriteriju dostatnosti za ovrhu, pa se ovrha kao i osiguranje određuju i provode na onom sredstvu i na onom predmetu koji je dovoljan za ostvarenje ili osiguranje tražbine. Do ograničenja ovrhe odnosno osiguranja na određenom sredstvu odnosno predmetu doći će postoji li očiti nerazmjer između tražbine čije se ostvarenje ili osiguranje traži i vrijednosti predmeta ovrhe. U tom cilju ide i pravilo iz članka 6. OZ-a u kojem je sadržano načelo zaštite ovršenika. Formulirano je dužnošću tijela koje vodi postupak pri provedbi ovrhe i osiguranja paziti na dostojanstvo ovršenika i protivnika osiguranja te da ovrha odnosno osiguranje budu što manje nepovoljni. Neizravno se interesna sfera ovršenika i protivnika osiguranja štititi ograničenjem i suspendiranjem prekomjernog zadiranja ovrhovoditelja i predlagatelja osiguranja npr. pravilom o opsegu ovrhe iz članka 74. OZ-a, koje propisuje da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine određuje i provodi u opsegu potrebnom za namirenje tražbine.

            Stajalište Ministarstva pravosuđa ... da je u slučaju članka 84. stavka 3. OZ-a očita i potpuno prihvatljiva razmjernost između zaštite ovrhovoditeljeve tražbine sa tzv. 'zaštitnom mjerom' da nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva ili kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika. Zbog toga Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je osporavanom odredbom prekršen članak 48. stavka 1. u svezi s člankom 16. stavkom 2. Ustava, jer ovršeniku nije oduzeto pravo vlasništva nad nekretninom već ograničena mogućnost raspoložbe vlasništvom u okolnostima koje su razmjerne potrebi za ograničenjem raspolaganja pravom vlasništva.

            Naime, osporavanom odredbom nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva ili drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika neovisno o tome kada je ta raspoložba poduzeta. To znači da nije dopušten upis stvarnih prava koje bi treća osoba stekla pravnim poslom s ovršenikom, pa i ako su poduzeti prije nego je zabilježena ovrha, npr. upis prava vlasništva s naslova pravnog posla, dobrovoljnih ugovornih i sporazumnih založnih prava i slično.

            Smisao zabrane upisa promjene prava vlasništva ili drugog stvarnog prava utemeljenog na raspoložbi ovršenika je u sprečavanja daljnjeg pravnog prometa i moguće zlouporabe, odnosno pokretanja daljnjih sudskih postupaka do kojih bi eventualno moglo doći zbog raspolaganja ovršenika nekretninom koja bi onemogućila ovrhovoditelja da ostvari svoju tražbinu.

            Međutim, nije zabranjeno upisati pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo koje bi treća osoba stekla na drugom pravnom temelju, npr. na temelju sudske odluke ili odluke drugog nadležnog tijela, na temelju nasljeđivanja (osim oporučnog nasljeđivanja) ili zakona.

            Ističemo kako se pravo vlasništva upisuje u zemljišne knjige čime se ostvaruje načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano člankom 122. ZV-a i člankom 8. Zakona o zemljišnim knjigama ('Narodne novine', broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13) kao ono načelo koje izražava osnovnu društvenu praktičnu i životnu funkciju zemljišnih knjiga - da svatko može pretpostaviti kako je njihov sadržaj istinit te da se može pouzdati kako će pravni poredak tu pretpostavku na odgovarajući način zaštititi, odnosno načelo povjerenja u zemljišne knjige štiti osobu koja sudjeluje u pravnom prometu nekretnina bona fide uzdajući se u sadržaj zemljišnih knjiga.

            Također, osporavanom odredbom nisu povrijeđena prava ostalih suvlasnika na raspolaganje nad njihovim suvlasničkim djelom.

            Naime, predmet ovrhe na nekretnini, osim nekretnine kao cjeline, može biti i idealni suvlasnički dio nekretnine kada je uspostavljeno suvlasništvo. U smislu članka 36. stavka 1. ZV-a, suvlasništvo na stvari postoji kada više osoba ima stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada dio toga prava vlasništva računski određen razmjerom prema cijelom pravi vlasništva stvari. Kada u pogledu stvari postoji suvlasništvo, uzima se da je stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove) čija je veličina određena veličinom suvlasničkih dijelova (članak 37. stavak 1. ZV-a). U pravnom prometu idealni dio smatra se samostalnom stvari, pa sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, nije li što posebno propisano (članka 37. stavak 3. ZV-a).

            Osporavana odredba nikako nije u suprotnosti s odredbom članka 37. stavka 4. ZV-a u smislu koje je svaki suvlasnik vlasnik idealnog djela stvari koja odgovara njegovom suvlasničkom dijelu i glede toga ima ovlasti koje pripadaju vlasniku odnosno odredbe članka 37. stavka 5. ZV-a koja propisuje da suvlasnik može samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari po pravilima koja vrijede za vlasnikova prava raspolaganja stvarima, ne dira li time u tuđa prava.

            Zbog svega naprijed izloženog odredba članka 84. stavka 3. OZ-a u svezi s člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 37. ZV-a ne ograničava suvlasnike u pravu vlasništva budući da se ista odnosi samo na suvlasnika-ovršenika i njegov suvlasnički dio i to samo kod promjene upisa vlasništva utemeljenog na dobrovoljnoj raspoložbi suvlasnika-ovršenika, a ne i kad do promjene prava vlasništva na suvlasničkom dijelu suvlasnika-ovršenika dolazi na nekom drugom pravnom temelju."

 

          V. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

 

7.       Za ocjenu osnovanosti prijedloga neposredno su mjerodavni članci 3., 16. i 48. stavci 1. i 2. Ustava koji glase:

"Članak 3.

            ... jednakost, ... nepovredivost vlasništva ... vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

 

"Članak 16.

            Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

            Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

            (…)"

 

"Članak 48.

            Jamči se pravo vlasništva.

            Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava ... dužni su pridonositi općem dobru.

            (...)"

 

          VI. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

8.       Članak 84. Ovršnog zakona uređuje prvu postupovnu radnju koju sud poduzima u postupku ovrhe na nekretnini, nakon donošenja rješenja o ovrsi. Nakon zabilježbe ovrhe, prelazi se na procjenu nekretnine, njezinu prodaju na elektroničkoj javnoj dražbi te na diobu kupovnine i namirenje ovrhovoditelja (vjerovnika).

 

8.1.    Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je poduzeta (osporeni stavak 3. članka 84. Ovršnog zakona). Cilj je te zakonske odredbe spriječiti da se naknadnim promjenama vlasnika nekretnine na temelju raspoložbi ovršenika otežava i odugovlači provedba ovrhe. Osim toga, tom se odredbom nastoji postići da se zabranom upisa drugih stvarnih prava, npr. stvarnim služnostima, koja ne prestaju prodajom nekretnine, ne isprovocira smanjenje interesa za kupnju na javnoj dražbi i smanjenje vrijednosti nekretnine.

 

Međutim, nije zabranjeno upisati pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo koje nije utemeljeno na raspoložbi ovršenika (primjerice ako je treća osoba stekla pravo vlasništva na temelju sudske odluke, nasljeđivanja ili zakona).

 

9.       Predlagatelj u bitnome osporava ustavnost stavka 3. članka 84. Ovršnog zakona jer smatra da se njime, u slučaju kada je nekretnina u suvlasništvu dviju ili više osoba pa je zabilježbom ovrhe opterećen samo jedan (ili samo neki) od suvlasničkih dijelova, neustavno ograničavaju vlasnička prava odnosno pravo raspolaganja i drugim, neopterećenim, suvlasničkim dijelovima.

 

U ocjeni osnovanosti predlagateljevih navoda, Ustavni sud polazi od svog ustaljenog stajališta da je osnovni zahtjev zaštite jamstva vlasništva da miješanje u njegovo mirno uživanje od strane javne vlasti mora biti zakonito te da je njegovo oduzimanje ili ograničavanje moguće samo pod uvjetima propisanim zakonom. S druge strane, država je ovlaštena kontrolirati upotrebu vlasništva donošenjem zakona, vodeći se zahtjevima javnog interesa. Ipak, pri tome je dužna voditi računa o pravičnoj ravnoteži između javnog interesa i interesa zaštite pojedinačnog prava vlasništva. Zakoni kojima se kontrolira upotreba vlasništva moraju udovoljavati zahtjevima koja proizlaze iz načela vladavine prava, kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Jedan od tih zahtjeva je i pravna izvjesnost.

 

Načelo pravne izvjesnosti pored određenosti, preciznosti i dostupnosti podrazumijeva i predvidljivost propisa od strane subjekata na koje se odnose. Posljedično tome, jedan od aspekata predvidljivosti je legitimno očekivanje tih subjekata da će prava koja proistječu iz tih normi moći i realno ostvariti. Ovršni postupak bi se, stoga, u širem smislu riječi, mogao promatrati u kontekstu legitimnog očekivanja ovrhovoditelja da će, nakon što ostvari odnosno zaštiti svoje pravo na naplatu tražbine na zakonit način, u slučaju nedragovoljnog ispunjenja moći ga ostvariti prisilnim putem. S tim u vezi, u javnom je interesu države zaštiti pravne odnose nastale kao posljedica primjene prava. Naime, iluzorno bi bilo da domaći pravni sustav dopusti da prava koja ustanovljava ne mogu biti ostvarena na štetu onih u čiju korist su ustanovljena. U smislu pravne izvjesnosti, nezamislivo je da država propisuje prava i obveze, a da onda strankama u odnosima proizašlim na temelju tih prava i obveza daje na dispoziciju njihovu provedbu ili izvršenje. Takva situacija nije u skladu s načelom vladavine prava zajamčenim člankom 3. Ustava.

 

Ustavni sud smatra da je pri donošenju članka 84. stavka 3. Ovršnog zakona, zakonodavac imao legitimni cilj - zaštititi nekretninu na kojoj se provodi ovrha od daljnjih raspoložbi ovršenika kako bi se omogućila brza i djelotvorna naplata tražbine zbog koje se ovrha provodi. Dužnost je države omogućiti funkcioniranje pravnog sustava kao koherentnog i konzistentnog sustava pravnih pravila koja udovoljavaju načelu vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

 

10.     Europski sud za ljudska prava u predmetu Zagrebačka banka d. d. protiv Republike Hrvatske (presuda, 12. prosinca 2013., zahtjev br. 39544/05, § 251.) u odnosu na postupak ovrhe navodi:

 

            "Sud nadalje ponavlja da pravna regulativa svih država potpisnica Konvencije koja uređuje imovinsko-pravne odnose privatnih osoba, fizičkih i pravnih, sadrži propise koji utvrđuju učinke tih pravnih odnosa na imovinska prava, a u nekim slučajevima čak nalažu prijenos tih prava s jedne na drugu osobu. Primjer toga je, posebice, oduzimanje imovine u postupku ovrhe. To se pravilo ne može u načelu smatrati postupanjem protivnim članku 1. Protokola br. 1, osim ako osobi vlasništvo nije oduzeto samovoljno i nezakonito (vidi, Bramelid i Malmstrom protiv Švedske, br. 8588/79 i br. 8589/79, Odluka Komisije od 12. listopada 1982. DR 9, pp. 64 i 82, i Dabić protiv bivše jugoslavenske Republike Makedonije (dec.), br. 59995/00, 3. listopad 2001.)."

 

11.     U odnosu na prigovore predlagatelja na članak 84. stavak 3. Ovršnog zakona koji se odnose na nekretninu u njegovom suvlasništvu, valja navesti da je nekretnina kao predmet ovrhe propisana člankom 81. Ovršnog zakona, koji propisuje:

 

"Nekretnina kao predmet ovrhe

Članak 81.

            (1) Nije li što drugo određeno, predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige.

            (2) Ako je glede neke nekretnine uspostavljeno suvlasništvo (idealni suvlasnički dio nekretnine), taj dio nekretnine može biti samostalan predmet ovrhe glede kojega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovoga Zakona o ovrsi na nekretninama.

            (3) Ako je na nekoj nekretnini osnovano pravo građenja, to pravo kada je na nekretnini izgrađena zgrada može biti samostalni predmet ovrhe glede kojega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovoga Zakona o ovrsi na nekretninama u vlasništvu ovršenika.

            (4) Ako je glede neke nekretnine ili njezina idealnoga dijela osnovano pravo plodouživanja, ono može biti samostalni predmet ovrhe, s time da ovršenik može namiriti svoju tražbinu iz plodova koje to pravo daje na temelju nekoga pravnoga odnosa (najamnina, zakupnina), glede čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovoga Zakona o ovrsi na pravima."

 

Iz navedenoga, kao i iz očitovanja Ministarstva pravosuđa, proizlazi da se zabilježba ovrhe upisuje samo na suvlasničkom dijelu nekretnine koji je u vlasništvu ovršenika, a nije određeno da se cijela nekretnina optereti zabilježbom ovrhe. To znači da su ostali suvlasnici i dalje slobodni raspolagati svojim suvlasničkim dijelom nekretnine, te stoga prigovori predlagatelja u tom dijelu nisu osnovani.

 

12.     Slijedom navedenog, na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona doneseno je rješenje kao u izreci.