Broj: U-I-2018/2014

Zagreb, 29. studenoga 2016.

 

 

          Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 29. studenoga 2016. donio je

 

 

R J E Š E N J E

 

          I.        Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 8. stavaka 4., 5. i 6., članka 11. stavka 4., članka 25. stavka 6., članka 26. stavka 1., članka 34. stavka 2., članka 41. stavaka 4. i 6., članka 44. stavaka 1. i 2., članka 46. stavka 2., članka 47. stavaka 1., 2., 3. i 4., članka 48. stavaka 1. i 2., članka 53. stavka 5., članka 59. stavka 4., članka 62. stavka 7., članka 89. stavka 3., članka 90. stavka 1. točki 1. i 2., članka 100. i članka 360. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.).

 

          II.       Obustavlja se postupak povodom prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 281. stavka 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12.).

 

          III.      Odbacuje se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom u dijelu koji se odnosi na članak 75. stavak 5., članak 102. stavke 1., 2. i 7., članak 103. stavak 6., članak 132. stavak 2. i članak 138. stavke 4. i 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12.).

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Ovršni zakon donio je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava sedmi (7.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 21. rujna 2012. Proglasio ga je Predsjednik Republike Hrvatske odlukom od 4. listopada 2012. Objavljen je u "Narodnim novinama" broj 112 od 11. listopada 2012., a stupio je na snagu 15. listopada 2012., osim članaka 356. do 364. koji su stupili na snagu danom prijama Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013.

 

Na dan donošenja ovog rješenja na snazi je Ovršni zakon s izmjenama i dopunama ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. - članak 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, 93/14. i 55/16. - odluka Ustavnog suda).

 

1.1.    Kada se u ovom rješenju Ustavni sud poziva na tekst Ovršnog zakona koji je danas na snazi ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.), koristi se njegovim punim nazivom.

 

2.       Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom  članka 8. stavaka 4., 5. i 6., članka 11. stavka 4., članka 25. stavka 6., članka 26. stavka 1., članka 34. stavka 2., članka 41. stavaka 4. i 6., članka 44. stavaka 1. i 2., članka 46. stavka 2., članka 47. stavaka 1., 2., 3. i 4., članka 48. stavaka 1. i 2., članka 53. stavka 5., članka 59. stavka 4., članka 62. stavka 7., članka 89. stavka 3., članka 90. stavka 1. točki 1. i 2., članka 100. i članka 360. Ovršnog zakona, te članka 75. stavka 5., članka 102. stavaka 1., 2. i 7., članka 103. stavka 6., članka 132. stavka 2., članka 138. stavaka 4. i 7. i članka 281. stavka 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12.) podnijela je Udruga Blokirani iz Pule, koju zastupaju Miriam Kervatin, Darija Švob i Tanja Kovačić (u daljnjem tekstu: predlagateljica) podneskom od 23. travnja 2014.

 

Budući da podnesak nije bio sastavljen sukladno člancima 19. stavku 1., 38. i 39. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) predlagateljica je pozvana dopisom od 6. svibnja 2014. da podnesak ispravi sukladno navedenim odredbama Ustavnog zakona. Predlagateljica je ispravljeni prijedlog dostavila 26. svibnja 2014., a taj podnesak je predmet ovog ustavnosudskog postupka (u dijelu koji se odnosi na Ovršni zakon).

 

2.1.    Nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona "Narodne novine" broj 93/14.; u daljnjem tekstu: ZID OZ/14), predlagateljica je dopisom od 8. prosinca 2014. pozvana na očitovanje ostaje li kod prijedloga u odnosu na zakonske odredbe koje su izmijenjene. Dopisom od 29. prosinca 2014. predlagateljica je izjavila da ostaje kod prvotnog ispravljenog prijedloga, s tim da je uz neke izmijenjene odredbe Ovršnog zakona dostavila dopunske prigovore, koji će također biti razmotreni u ovom ustavnosudskom postupku.

 

Predlagateljica osporene odredbe Ovršnog zakona smatra nesuglasnima s člancima 3., 4., 5. stavkom 1., 14., 16., 18., 20., 22., 28. i 55. stavcima 1. i 2. Ustava.

 

2.2.    Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

 

2.3.    Pozivom na članak 25. Ustavnog zakona o ispravljenom i dopunjenom prijedlogu predlagateljice za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom zatraženo je očitovanje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, koje je dostavljeno aktom klasa: 740-11/15-01/12, ur.broj: 514-04-01-02-15-03 od 6. studenoga 2015.

 

3.       Zbog velikog broja osporenih odredaba Ovršnog zakona, ovo rješenje podijeljeno je u posebna poglavlja koja se odnose na grupe osporenih zakonskih odredaba koje su sadržajno povezane.

 

          II. MJERODAVNE ODREDBE USTAVA

 

4.       Ustavni sud je kod razmatranja osnovanosti prijedloga predlagateljice ocijenio mjerodavnim sljedeće odredbe Ustava:

 

"Članak 3.

            ... jednakost, ... vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."

 

"Članak 14.

            Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

            Svi su pred zakonom jednaki."

 

"Članak 16.

            Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

            (…)"

 

"Članak 18.

            (1) Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ...

            (...)"

 

"Članak 29.

            Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama ...

            (...)"

 

"Članak 48.

            Jamči se pravo vlasništva.

            Vlasništvo obvezuje. ...

            (...)"

 

          III. MJERODAVNA PRAKSA USTAVNOG SUDA

 

5.       Ustavni sud kod davanja ocjene o svim prigovorima predlagateljice polazi od načelnih stajališta o ovršnom postupku zauzetih u odluci broj: U-I-2881/2014 i dr. od 1. lipnja 2016., koja glase:

                   

            "11. Pravni poredak, kao ukupnost pravnih normi kojima se reguliraju društveni odnosi, u sebi sadržava i neizravni zahtjev dobrovoljnog podvrgavanja adresata zahtjevima koje on postavlja. Ukoliko takvo podvrgavanje izostane, nužno je uspostaviti i ustrojiti tijela i propisati postupke kojima će se utvrditi protupravno postupanje i nametnuti prisilno ostvarenje zahtjeva pravnog poretka. Na području građanskih odnosa primjena prisile radi intervencije u privatnopravne odnose obavlja se u ovršnom postupku.

            Ovršni postupak je pravno uređen sudski građanski postupak radi prisilnog ostvarenja tuđeg subjektivnog prava građanskopravne prirode, koji predstavlja niz pravno uređenih i funkcionalno koordiniranih radnji suda, stranaka i drugih subjekata. Ovršni postupak je postupak specijalne (singularne) egzekucije, a provodi se radi ostvarenja ili osiguranja određene tražbine na pojedinačno određenim dijelovima imovine osobe koja je dužna omogućiti ostvarenje tuđeg subjektivnog prava u najširem smislu. Ovršni postupak je, u pravilu, postupak imovinskopravne egzekucije - predmet ovrhe odnosno osiguranja u tim su postupcima primarno dijelovi imovine ovršenika odnosno protivnika osiguranja, a samo izuzetno, kad to zbog prirode tražbine nije moguće, i njegova osoba.

            Upravo zbog toga odredbe zakona koji uređuje ovrhu i osiguranje, kao temeljnog propisa na kome počiva ostvarenje i zaštita građanskih prava u hrvatskom pravnom sustavu, moraju biti jasne, precizne, predvidljive, izvjesne te sukladne legitimnim očekivanjima.

            (...)

            14. Ustavni sud prije svega ističe da sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela ovršnog postupka pretpostavlja zakonodavčevu ovlast da na odgovarajući način uređuje organizaciju i nadležnost sudova u ovršnom postupku te položaj stranaka u postupku, uključujući i njihov međusobni odnos, ovisno o ciljevima koji se politikama u području ovrhe želi postići. Odabir je po sili Ustava u isključivoj nadležnosti zakonodavca. Isključiva je ovlast zakonodavca da pojedine institute ovršnog postupka prihvati, zadrži ili ukloni iz prihvaćenog modela ovrhe odnosno promijeni sam model. S ustavnopravnog je aspekta jedina obveza zakonodavca da pri uređivanju pojedinih instituta tog postupka uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. Drugim riječima, njihovo uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva ovršnog postupka, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost normi, te procesnu ravnopravnost položaja stranaka u ovršnim postupcima u Republici Hrvatskoj u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koja je temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda osigurati da ti zahtjevi budu poštovani."

 

Ta su stajališta mjerodavna i kod davanja ocjene u ovom predmetu.

 

5.1.    Dodatno tome, načelo pravne izvjesnosti pored određenosti, preciznosti i dostupnosti podrazumijeva i predvidljivost propisa od strane subjekata na koje se odnose. Posljedično, jedan od aspekata predvidljivosti je legitimno očekivanje tih subjekata da će prava koja proistječu iz tih normi moći i realno ostvariti. Ovršni postupak bi se stoga u širem smislu riječi mogao promatrati u kontekstu legitimnog očekivanja ovrhovoditelja da će, nakon što ostvari odnosno zaštiti svoje pravo na naplatu tražbine u parničnom postupku, u slučaju nedragovoljnog ispunjenja moći ostvariti tu tražbinu prisilnim putem. S tim u vezi, u javnom je interesu države zaštititi pravne odnose nastale kao posljedica primjene prava. Naime, iluzorno bi bilo da domaći pravni sustav dopusti da prava koja ustanovljava ne bi mogla biti i ostvarena. U smislu pravne izvjesnosti, nezamislivo je da država propisuje prava i obveze, a da onda strankama u odnosima proizašlim na temelju tih prava i obveza daje na dispoziciju njihovu provedbu ili izvršenje. Takva situacija nije u skladu s načelom vladavine prava zajamčenim člankom 3. Ustava (stajalište iz rješenja broj: U-I-660/2013 od 18. svibnja 2016.).

 

         

          IV. ČLANAK 8. STAVCI 4., 5. i 6. OVRŠNOG ZAKONA

 

6.       Predlagateljica u prijedlogu navodi kako osporava članak 8. stavke 1., 2. i 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12.; u daljnjem tekstu: OZ/12). No, iz sadržaja prijedloga ne može se utvrditi da je naveden bilo koji razlog osporavanja tih odredaba. U podnesku od 29. prosinca 2014. predmet osporavanja su stavci 4., 5. i 6. koji su dodani u OZ/12 člankom 4. stavkom 2. ZID-a OZ-a/14, koji glasi:

 

"Članak 4.

            U članku 8. (...)

            Iza stavka 3. dodaju se novi stavci 4., 5. i 6. koji glase:

            '(4) Fizičkoj osobi koja ne obavlja određenu upisanu djelatnost te fizičkoj osobi koja obavlja određenu upisanu djelatnost ako se dostava ne obavlja u vezi s tom djelatnošću dostava se obavlja na adresi prebivališta u Republici Hrvatskoj prema podacima o prebivalištu koji će sud, odnosno javni bilježnik pribaviti iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova.

            (5) Iznimno od odredbe stavka 4. ovoga članka, ako prema podacima iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da je fizička osoba prijavila boravište u kojem drugom mjestu u Republici Hrvatskoj ili da je prijavila koje drugo mjesto ili način na koji joj se dostava može obaviti, dostava se toj osobi obavlja na adresi njezina upisana boravišta, odnosno na drugom prijavljenom mjestu ili na drugi prijavljeni način.

            (6) Ako dostava ne uspije na adresi iz stavaka 1., 4. i 5. ovoga članka, dostava će se pokušati obaviti još jednom, u roku koji ne može biti kraći od 30 niti duži od 60 dana. Ako se ni ta ponovljena dostava ne uspije obaviti, dostava će se obaviti isticanjem pismena koje je trebalo dostaviti na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana isticanja pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova.'"

 

7.       Predlagateljica u odnosu na članak 8. stavke 4., 5. i 6. Ovršnog zakona ističe:

 

            "Ako se nekoj osobi u dva pokušaja dostave ovršnog rješenja isto nije uspjelo dostaviti na adresi na kojoj je prijavljena tada zakonodavac treba predvidjeti da se posredstvom policije ustanovi prava adresa boravka ovršenika, odnosno razlozi zbog kojih ovršenik dva puta nije zatečen na adresi na kojoj je prijavljen. Naime, slijedom ustavnih odredaba o pravu na slobodu kretanja i rada u Republici Hrvatskoj, postoji sasvim opravdana pretpostavka da neki ovršenik može imati radno mjesto koje podrazumijeva terensku službu kao što je rad na naftnim bušotinama ili naftnim platformama, na kojima osobe po više mjeseci ne napuštaju radno mjesto. Ne postoji niti jedan pozitivan zakon u Republici Hrvatskoj koji radnike na naftnim platformama, vozače interkontinentalnih kamiona ili slične radnike obvezuje na odjavu s mjesta svog prebivališta ili boravka. Dapače, članak 54. Ustava RH jamči pravo i na takvu vrstu zaposlenja i to onda ne bi smjelo biti podvrgnuto posljedicama koje propisuje neki zakon, a to je u ovom slučaju Ovršni zakon. Ako se zbog toga njima dva puta ne uruči rješenje i time se smatra da je to dovoljan broj pokušaja, odnosno dovoljan način da im se pokuša uručiti rješenje, tada se narušava njihova ravnopravnost u skladu s člancima 3., 5., 14. i 16. Ustava RH.

            Neodrživa je odredba po kojoj se u slučaju dva neuspjela pokušaja dostave Ovršnog rješenja ili drugog pismena vezanog uz provođenje ovrhe isto smatra dostavljenim osmi dan nakon isticanja na mrežnoj e-stranici nadležnog suda. Mnoge osobe s terenskim zaposlenjem nemaju pristup internetu, a mnogi nisu ni elektronički pismeni. Time se narušava njihova Ustavom zajamčena ravnopravnost. Također se narušava i Ustavom zajamčeno pravo na isticanje žalbe u skladu s člankom 18. Ustava RH. U istom članku zakona nije jasno predviđeno kad i kako ovršna rješenja i druga pismena postaju pravomoćna kad ih donosi Javni bilježnik. Ako se primjenjuju odredbe koje vrijede za sud, dakle isticanje na mrežnoj e-stranici u slučaju neuspjele dostave, kako stranka može znati koju mrežnu stranicu treba gledati?! U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko tisuća Javnih bilježnika. Ovakve odredbe nisu samo neustavne u smislu ravnopravnosti građana i mogućnosti isticanja žalbe protiv pojedinih rješenja, nego su i neozbiljne i nedostojne pravne države, a i suprotne su članku 19. Ustava RH."

 

7.1.    U odnosu na te prigovore, Ministarstvo u svom očitovanju, između ostaloga, navodi:

 

            "Pri propisivanju adrese (mjesta, odnosno lokacije) na kojem treba obaviti dostavu i načina dostave potrebno je osigurati interese koji mogu biti međusobno suprotni. S jedne strane neophodno je poduzeti sve mjere da adresat ima mogućnost upoznati se sa sadržajem pismena koje mu se dostavlja, dok je s druge strane nužno spriječiti zloupotrebu prava i onemogućavanje normalnog funkcioniranja pravosuđa.

            Osporene odredbe o mjestu (adresi) dostavljanja pravnim osobama i fizičkim osobama koje obavljaju određenu upisanu djelatnost, kad se tim osobama dostava obavlja u vezi s tom djelatnošću (stavak 1. i 3.), osim nekoliko jezičnih izmjena, bile su na snazi od 1996. Odredba o mjestu dostavljanja odgovornoj fizičkoj osobi u pravnoj osobi i dostava odgovornim osobama u pravnoj osobi, kada se u vezi s njihovim svojstvom odgovorne osobe ovrha provodi i prema njima te kada im se izriče novčana kazna ili kazna zatvora (stavak 2.), bila je na snazi od 16. lipnja 2008., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 67/08).

            Međutim, osim u postupcima koji su pokrenuti prije 1. rujna 2014., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 93/14), sporne odredbe o mjestu na kojem se obavlja dostava pravnim osobama, odgovornim fizičkim osobama u pravnoj osobi i fizičkim osobama koje obavljaju određenu djelatnost, ako se dostava obavlja u vezi s njihovom djelatnošću, više se ne primjenjuju.

            Novelom Ovršnog zakona iz 2014. zakonodavac je propisao da se tim osobama dostava obavlja na adresu sjedišta upisanoga u upisnik, neovisno od adrese koju je ovrhovoditelj naznačio. Ova izmjena donesena je u korist ovršenika, kako ovrhovoditelj ne bi zloupotrebljavao svoja prava i proizvoljno određivao mjesto na kojem se nalazi ovršenik.

            Nadalje, novelom Ovršnog zakona iz 2014. zakonodavac je istu zaštitu propisao i za fizičke osobe koje ne obavljaju određenu upisanu djelatnost, odnosno za fizičke osobe koje obavljaju određenu upisanu djelatnost, ako se dostava ne obavlja u vezi s tom djelatnošću. Tim osobama dostava se obavlja na adresi prebivališta u Republici Hrvatskoj prema podacima o prebivalištu koji će sud, odnosno javni bilježnik pribaviti iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova. Iznimno, ako prema podacima iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da je fizička osoba prijavila boravište u kojem drugom mjestu u Republici Hrvatskoj ili da je prijavila koje drugo mjesto ili način na koji joj se dostava može obaviti, dostava se toj osobi obavlja na adresi njezina upisana boravišta, odnosno na drugom prijavljenom mjestu ili na drugi prijavljeni način.

            Neovisno od novele Ovršnog zakona iz 2014., valja napomenuti kako je odredba o mjestu (adresi) kod prvog pokušaja dostave pismena pravnoj osobi i/ili fizičkoj osobi koja obavlja određenu djelatnost, prema osporenim odredbama Ovršnog zakona (odredbe za koje je podnositelj zatražio ocjenu suglasnosti s Ustavom), jednaka sada važećem rješenju iz Zakona o parničnom postupku (članak 134.a - Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14). Na ista pravila upućuju i pravila izvanparničnog postupka (koja se u izvanparničnim postupcima primjenjuju kao pravna pravila), prema kojima se dostava obavlja na način kako to propisuju pravila građanskog parničnog postupka i koja se sastoje u dužnosti da se adresatu pismeno nastoji neposredno uručiti, a kada to nije moguće da ga se obavijesti o mjestu i vremenu kada će se dostava ponoviti. Ispunjenjem tih uvjeta dovedene su u ravnotežu odredbe kojima se adresatu daje mogućnost upoznati se sadržajem pismena koje mu se dostavlja a istovremeno se sprječava zloupotreba prava i omogućuje normalno funkcioniranje pravosuđa.

            (...)

            Upravo je cilj svake reforme ovršnog zakonodavstva, uz zaštitu dostojanstva ovršenika te osiguranje minimalnih uvjeta za životnu egzistenciju ovršenika i osoba koje je dužan uzdržavati, poboljšati ovršni sustav tako da se onemogući zloupotreba pojedinih instituta i izbjegavanje dužnosti ispunjenja obveza. Posljedično, zlouporabe i izbjegavanje dužnosti ispunjenja obveza dovode do povećanja troškova postupka koje je u konačnici najčešće snosio upravo ovršenik.

            Svrha ovršnog postupka je ostvarenje dospjele tražbine ovrhovoditelja autoritetom javne vlasti jer ju ovršenik nije dobrovoljno ispunio. Ovršni postupak slijedi nakon utvrđenja ovrhovoditeljeve tražbine, koja se sada smatra nespornom jer je ovršnom postupku prethodio sudski ili upravni postupak ili je ovršenik tu tražbinu na drugi način priznao (npr. javnobilježničkom ispravom ili ne izjavljivanjem prigovora u postupku ovrhe koji se vodio pred javnim bilježnikom). Osim postojanja ovršenikove obveze prema ovrhovoditelju, ovršenik u roku koji mu je određen za namirenje duga nije ispunio svoju obvezu. U tom kontekstu, nužno je da postupak ovrhe po svojoj naravi bude prisilan i da uvjet za njegovo pokretanje nije ovršenikova volja ili pristanak."

 

8.       Osporeni stavci članka 8. Ovršnog zakona uređuju dostavu fizičkoj osobi koja ne obavlja određenu upisanu djelatnost te fizičkoj osobi koja obavlja određenu upisanu djelatnost ako se dostava ne obavlja u vezi s tom djelatnošću. Ta se dostava obavlja na adresi prebivališta u Republici Hrvatskoj. To je zakonsko rješenje istovjetno članku 134.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14.; u daljnjem tekstu: ZPP). Dostava određenog pismena predstavlja postupovnu radnju koja se sastoji u dužnosti da se adresatu pismeno nastoji neposredno uručiti, a kada to nije moguće da ga se obavijesti o mjestu i vremenu kada će se dostava ponoviti.

 

Ukoliko osobna dostava ne bi bila moguća u mjestu prebivališta (kako je ono evidentirano u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova), tada će se dostava pokušati u mjestu upisanog boravišta fizičke osobe u tim evidencijama. Tek ukoliko ni takva dostava ne bi bila uspješna, dostava se obavlja putem mrežne stranice e-oglasne ploče sudova (stavak 6. članak 8. Ovršnog zakona).

 

Ispunjenjem tih uvjeta dovedene su u ravnotežu odredbe kojima se adresatu daje mogućnost upoznati se sa sadržajem pismena koje mu se dostavlja (koje jamče mogućnost osobnog sudjelovanja u postupku i osporavanja sudskih ili javnobilježničkih odluka donesenih u ovršnom postupku), a istovremeno se sprječava zloupotreba prava i omogućava normalno funkcioniranje pravosuđa.

 

Pri tome okolnost na koju upozorava predlagateljica (rad u terenskoj službi i naftnim platformama) nije dovela u pitanje suglasnost s Ustavom osporene odredbe jer takve osobe mogu prijaviti boravište ili odrediti punomoćnika za primanje pismena dok se ne nalaze u svom prebivalištu.

          V. ČLANCI 11. STAVAK 4., 25. STAVAK 6. I 26. STAVAK 1. OVRŠNOG ZAKONA

 

9.       Članak 11. stavak 4. Ovršnog zakona glasi:

 

"Članak 11.

            (...)

            (4) Žalba ne odgađa provedbu rješenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

            (...)"

 

9.1.    Članak 25. stavak 5. OZ-a/12 glasi:

 

"Članak 25.

            (...)

            Ovrha će se odrediti na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu.

            (...)"

 

Taj je stavak člankom 15. stavkom 2. ZID-a OZ-a/14 postao stavak 6. članka 25. Ovršnog zakona.

 

9.2.    Članak 26. stavak 1. Ovršnog zakona glasi:

 

"Članak 26.

            Prvostupanjska sudska odluka kojom se fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 5.000,00 kuna, odnosno kojom se fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost u pravnoj sferi u vezi s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 10.000,00 kuna postaje ovršna u roku od osam dana od dana dostave osobi kojoj je naložena isplata. Žalba protiv takve odluke ne odgađa ovrhu.

            (...)"

 

10.     Predlagateljica u odnosu na te članke Ovršnog zakona ističe:

 

            "Teško se može očekivati da se, ionako obezvrijeđeni i osiromašeni stanovnici Hrvatske, osjećaju zaštićenima i pravno bore ukoliko sud prema nekima od njih, u ovršnom postupku, postupa bahato te s pozicije sile potpisuje ovršna rješenja bez da ih je sudac prethodno saslušao.

            Građani nemaju pravnu pismenost, a niti financijsku snagu za takve bitke i tog oblika diskriminacije i Ustavni sud, u slučaju ovršnih zakona mora biti toga svjestan, preuzeti odgovornost čuvanja ljudskih prava (...) Postavili bi mrvicu provokativno pitanje: Od kada je u preambulu Ustava RH uvrštena stavka da se vlast u Hrvatskoj dijeli na zakonodavnu, izvršnu, sudbenu i ovršnu? Jer u praksi to tako funkcionira.

            Žalbe ne odgađaju ovrhe!? Sud ne provjerava po službenoj dužnosti! Sudac se ne pita samo provodi. Ovršenik ne mora biti informiran o svojim pravima. Ne mora se suprotnu stranu čak niti obavijestiti o provedbi ovrhe itd...

            Ovrhe se provode mimo sudova, a to je neustavno. Odnosno sudovi su ti tek u funkciji štambiljanja ovršnih rješenja, puka forma bez zadovoljenja sadržaja, ovrhama nad nekretninama se na sudovima bave sudski pomagači savjetnici, ovrhe piše javni bilježnik i kači rješenja na sud svoje kancelarije, ili odvjetnički uredi, ovrhe se produžuju do u nedogled, ovrhovoditelji imaju veću ovlast nego nekad šerifi na Divljem Zapadu, ovršna rješenja se ne uručuju osobama u postupku nego lijepe po kancelarijama javnih bilježnika i zidovima oglasnih tabli sudova, žalbe ne odgađaju ovrhe (...)

            Ne bismo po prvi puta u povijesti svijeta svjedočili da su zakoni pisani za korist manjine, a na štetu većine no povijest je uvijek rekla svoje i svjedoci vremena su svojim radom svjedočili o tome da li su bili na strani univerzalnih načela pravde koji drže europsku civilizaciju ili su šutke provodili naloge manjina jer je manjina napisala zakon.

            Stanje s ovršnim predmetima jest kaotično. Dovoljno je pratiti sredstva javnog priopćavanja da bi se uvidilo da broj nezakonitih ovrha raste. Ljudi se ne snalaze, sudovi se ne snalaze, (...)

            (...) U svakom pravnom postupku se građani trebaju i moraju pozivati na Ustav, jer se Ustavnim odredbama, zakonu najvišeg pravnog reda, u bilo kojem upravnom ili sudskom procesu ne može suprotstavljati zakonima pravilnicima ili bilo kojem drugom obliku pravnih propisa nižeg pravnog reda."

 

10.1.  U odnosu na te prigovore, Ministarstvo u svom očitovanju, između ostaloga, navodi:

 

            "Osporavanim odredbama propisan je rok za podnošenje žalbe u ovršnom postupku, njezino (ne)suspenzivno djelovanje ...

            Ovakvo zakonsko rješenje na snazi je još od stupanja na snagu Ovršnog zakona 1996. i do danas nije pretrpjelo bitne izmjene (posljednjom novelom Ovršnog zakona iz 2014. dopunjen je stavak 5. tako što je propisano da će, u slučaju kada je protiv zaključka podnesen pravni lijek, sud odluku o nedopuštenosti pravnog lijeka donijeti zajedno s odlukom kojom se utvrđuje, odnosno završava postupak ovrhe, odnosno osiguranja). Jednako rješenje bilo je propisano i Zakonom o izvršnom postupku (Službeni list SFRJ, broj 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91), koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske u dijelu u kojem je u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.

            Razlog za propisivanje nesuspenzivnog karaktera žalbe jest to da se ovršni postupak provodi na temelju ovršne isprave, pri čemu se ovrhovoditeljeva tražbina smatra nespornom jer je ovršnom postupku prethodio sudski ili upravni postupak ili je ovršenik tu tražbinu na drugi način priznao (npr. javnobilježničkom ispravom ili ne izjavljivanjem prigovora u postupku ovrhe koji se vodio pred javnim bilježnikom). Dakle, ovršni postupak je po svojoj naravi prisilan i uvjet za njegovo pokretanje nije ovršenikova volja ili pristanak.

            S ustavnopravnog stajališta, a u kontekstu načela saslušanja stranka, koje je u odnosu na ovršenika nesporno ograničeno u usporedbi s primjenom tog načela u parničnom postupku, bitno je omogućiti ovršeniku (naknadno) poduzimanje pravnih sredstva kojima štiti svoja prava, a koja su ovršeniku nesporno osigurana Ovršnim zakonom. Tako ovršenik, ovisno o okolnostima, ima pravo na žalbu ili prigovor, tužbu i protuovrhu te mogućnost podnošenja prijedloga za odgodu i/ili obustavu ovrhe.

            Što se tiče razloga za podnošenje žalbe u ovršnom postupku, oni su propisani člankom 50. Ovršnog zakona, dok je člankom 53. Ovršnog zakona propisana mogućnost podnošenja žalbe nakon proteka roka. Ovisno o razlogu iz kojeg je izjavljena žalba, ovršenika se može uputiti na parnicu, dok protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršenik može podnijeti prigovor, a ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio nakon što je ovrha već provedena. (...)

            Zaključno, jedno od načela ovršnog postupka jest da sud postupa na temelju podnesaka i drugih pismena a da održava ročište kad je to zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje ročišta svrhovito (članak 7.). Sud može i izvan ročišta saslušati stranku ili sudionika u postupku, ako je to predviđeno zakonom ili ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja pojedinih pitanja ili očitovanja o nekom prijedlogu stranke. Međutim, s obzirom da zakonom nije određeno održavanje ročišta ili saslušanje stranaka izvan ročišta radi donošenja rješenja o ovrsi, pri čemu saslušanje ovršenika ne bi bilo svrhovito jer bi provedba te radnje mogla ovrhovoditelju prouzročiti štetu i bila bi u koliziji sa smislom i ciljem odredbi članka 42. Ovršnog zakona, donošenje rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave bez prethodne usmene rasprave kao i bez saslušanja ovršenika je po mišljenju ovoga tijela zakonito i ne zahtijeva promjenu zakona kojom bi se propisalo drugačije postupanje.

            Donošenje rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave bez prethodne usmene rasprave kao i bez saslušanja ovršenika nije u suprotnosti s Ustavom, kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Ustavom nije propisano da se jamči suspenzivan pravni lijek protiv pojedinačnog pravnog akta već samo to da se jamči pravo na žalbu, odnosno da se mora osigurati druga pravna zaštita ako je isključeno pravo na žalbu. U konkretnom slučaju, pravo na žalbu nije isključeno, a iz ranije navedenih razloga opravdano je da žalba nije propisana kao suspenzivni pravni lijek.

            (...)

            Odredbom članka 25. stavka 5. Ovršnog zakona propisano je određivanje ovrhe na temelju sudske odluke ili odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala pravomoćna odnosno konačna.

            Ističe se da je ova odredba bila prisutna u ovršnom zakonodavstvu i prije stupanja na snagu Ovršnog zakona čije se odredbe osporavaju prijedlogom. Naime, i odredba članka 23. stavka 5. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 57/96) na isti način je propisivala mogućnost da pojedine sudske ili upravne odluke mogu steći svojstvo ovršnosti prije pravomoćnosti. Isti smisao i značenje je imala i odredba članka 18. stavaka 5. Zakona o izvršnom postupku (Službeni list SFRJ, broj 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91), koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske u dijelu u kojem je u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.

            Međutim, ovom odredbom Ovršni zakon ne uvodi i ne propisuje pravo koje nije propisano i ne proizlazi iz posebnog zakona. Naime, i kada ne bi bilo ove odredbe, ako je posebnim zakonom propisano da se odluka suda ili drugog javnopravnog tijela mora provesti prije pravomoćnosti, ta odluka se mora moći provesti prisilnim putem. Dakle, smisao ove odredbe jest propisati da je za određivanje i provedbu ovrhe bitno je li odluka stekla svojstvo ovršnosti, a ne svojstvo pravomoćnosti.

            Primjerice, odredbom članka 153. stavka 4. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen, rješenjem će naložiti stranci da u roku od osam dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu. Odredbom članka 248. stavka 3. istog zakona propisano je da žalba protiv rješenja o novčanoj kazni ili o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja, osim ako se u toj žalbi pobija i odluka suda kojom nisu prihvaćeni razlozi svjedoka za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedino pitanje.

            Prema tome, postojećim rješenjem iz Ovršnog zakona samo se potvrđuje ustanovljeni pravni okvir za pokretanje ovršnog postupka prije pravomoćnosti kada je to izričito dopušteno posebnim zakonom.

            Treba naglasiti kako je osnovno pravilo ovršnog prava da se ovrha određuje i provodi na temelju ovršne isprave koja je stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, a iznimno će se ovrha odrediti i na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna ili odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna (nakon stupanja na snagu Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine, broj 47/09, pod izričajem 'konačnost' podrazumijeva se 'izvršnost', a prvostupanjsko rješenje u upravnom postupku postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, dostavom rješenja stranci ako žalba nije dopuštena, dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni učinak, dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija, danom odricanja stranke od prava na žalbu te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe; drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci), pod uvjetom da je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu.

            (...)

            Iz osporene odredbe Ovršnog zakona nedvojbeno proizlazi da pravo na žalbu nije isključeno (misli se na žalbu u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava, dok pravo na žalbu protiv rješenja o ovrsi koje je doneseno na temelju te ovršne isprave ovršenik ima prema odredbama Ovršnog zakona), no na temelju posebnog zakona je žalba protiv te odluke (ovršne isprave) propisana kao nesuspenzivan pravni lijek.

            (...)

            Normativno rješenje (iz članka 26. stavak 1. Ovršnog zakona - nap. Ustavnog suda) prema kojem su ovršnom postale i nepravomoćne odluke, prisutno je u ovršnom zakonodavstvu od novele Ovršnog zakona iz 2005., kojom je u tadašnji Ovršni zakon iza članka 23. dodan članak 23.a ...

            (...)

            Za razliku od odredbe o ovršnosti prije pravomoćnosti iz članka 25. stavka 5. Ovršnog zakona ... navedenom odredbom je Ovršnim zakonom ustanovljena pretpostavka za određivanje i provedbu ovrhe prije nego što je ovršna odluka stekla svojstvo pravomoćnosti. ... i u ovom slučaju je riječ o izuzetku od pravila prema kojem su ovršne one sudske odluke koje su stekle svojstvo pravomoćnosti.

            Razlog za ustanovljenje ove pretpostavke jest učiniti parnični sustav efikasnijim na način da se u pravnim stvarima koji nisu znatne vrijednosti demotivira stranke od podnošenja žalbi. Naime, riječ je odlukama o posebno niskim vrijednostima obveza (za obveze fizičkih osoba to je iznos koji odgovara 50% od vrijednosti za postupak u sporu male vrijednosti pred redovnim sudovima, a za obveze pravne osobe to je iznos koji odgovara 20% od vrijednosti za postupak u sporu male vrijednosti pred trgovačkim sudovima).

            Legitimitet za drugačije uređenje i postupanje u ovoj vrsti odluka proizlazi iz postupka koji je propisan za sporove male vrijednosti, odnosno proizlazi iz pravila parničnog postupka kojima se za vođenje spora male vrijednosti propisuje reducirani kognicijski postupak, kao kompromis između radikalne primjene načela de minimis non curat praetor i načela da se strankama tijekom postupka osigura i jamči zakonita zaštita prava. Opravdanost takvog postupanja prepoznaje se i na razini Europske unije, što proizlazi iz Uredbe broj 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti, koja se izravno primjenjuje u Republici Hrvatskoj u prekograničnim građanskim i trgovačkim predmetima, bez obzira na vrstu suda, kada vrijednost tužbe, u trenutku zaprimanja kod nadležnog suda, bez kamata, troškova i izdataka, ne prelazi 2.000 EUR. Tako je odredbom članka 15. stavka 1. Uredbe propisano da je presuda ovršna neovisno o mogućim pravnim lijekovima, kao i to da se ne smije zahtijevati nikakvo davanje osiguranja. S druge strane, odredbom članka 17. stavka 1. Uredbe propisano je da su države članice dužne obavještavati Komisiju o tome je li pravni lijek dopušten prema njihovom procesnom pravu protiv presude donesene u europskom postupku za sporove male vrijednosti i je li pravni lijek u roku podnesen, što bi impliciralo da nacionalni zakonodavac u tim sporovima može u potpunosti ograničiti pravo na pravni lijek.

            Stoga ... u skladu s člankom 18. Ustava, pravo na žalbu protiv odluka u slučajevima kada tražbine kod kojih glavnica ne prelazi 5.000,00 kuna (fizičke osobe) odnosno 10.000,00 kuna (pravne osobe) nije isključena, dok je ovom odredbom Ovršnog zakona propisano da žalba u tim sporovima nije suspenzivna.

            U slučaju utvrđenja da je odluka iz koje potječe ovršna isprava ipak bila nezakonita, a ovrha po takvoj odluci provedena prije pravomoćnosti (primjerice ako je prvostupanjska odluka ukinuta ili preinačena), ovršenik ima pravo u objektivnom roku od godine dana, koji počinje od dovršetka ovrhe, zahtijevati protuovrhu, a po proteku tog roka može pokrenuti parnični postupak koji će se voditi prema istim pravilima. Također, ovršenik ima pravo predložiti odgodu ovrhe."

11.     U odnosu na nesuspenzivno djelovanje žalbe iz članka 11. stavka 4. Ovršnog zakona, Ustavni sud ističe da se ta odredba odnosi samo na žalbu protiv ovršne isprave (jer se protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave može podnijeti prigovor koji je suspenzivan (članak 44. stavak 3. u vezi s člankom 11. stavkom 2. Ovršnog zakona). Kada se ovršni postupak provodi na temelju ovršne isprave (sudske odluke, nagodbe, upravne odluke ili sl. - članak 23. Ovršnog zakona), tada se ovrha provodi na temelju odluke koju je donijelo nadležno tijelo u granicama svoje nadležnosti u postupku u kome su stranke mogle koristiti sve pravne lijekove (primjerice u parničnom postupku - žalbu i reviziju; u upravnom postupku - žalbu i upravni spor).

 

Stoga je nesuspenzivnost žalbe u ovršnom postupku odraz primjene načela ekonomičnosti prema kome nije racionalno omogućiti dužniku da dva puta osporava svoju obvezu - u kognicijskom postupku (npr. parničnom postupku u kojem je osigurana puna primjena načela saslušanja stranaka i kontradiktornosti) i u ovršnom postupku. Takvo zakonsko rješenje Ustavni sud ne nalazi nesuglasnim članku 29. stavku 1. Ustava. Također osiguranjem prava na žalbu protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave zakonodavac osigurava mogućnost ovršeniku da onemogući ili odgodi ovrhu, a u nekim slučajevima čak i da ga se uputi u novu parnicu (npr. članak 52. Ovršnog zakona), a iz nekih žalbenih razloga žalba je moguća i nakon proteka žalbenoga roka (članak 53. Ovršnog zakona). U svim su tim slučajevima prava ovršenika (koji je primjerice izvršio dužnu obvezu u cijelosti ili djelomično) dostatno zaštićena od neosnovanih zahtjeva ovrhovoditelja. Stoga se na taj način štiti i imovina dužnika na način koji je suglasan ustavnom jamstvu prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava.

 

11.1.  U odnosu na članak 25. stavak 6. Ovršnog zakona koji omogućava ovrhu i na temelju sudskih odluka koje nisu postale pravomoćne i upravnih akata koji nisu stekli svojstvo konačnosti, Ustavni sud primjećuje da se tom odredbom Ovršnog zakona omogućava ovrha na temelju nepravomoćnih akata koji takvo svojstvo imaju u zakonima na temelju kojih se donose, dakle na temelju ZPP-a odnosno Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09.; u daljnjem tekstu: ZUP) ili posebnih zakona koji za pojedino upravno područje omogućavaju donošenje takvih upravnih akata. Dakle, Ovršnim zakonom se ne propisuje ovršivost akata koji nemaju svojstvo ovršnosti, osim ako takva mogućnost ne proizlazi iz drugih zakona. Stoga Ustavni sud ne nalazi osporenu odredbu nesuglasnom s člankom 29. stavkom 1. Ustava.

 

12.     Članak 26. Ovršnog zakona uređuje ovršnost prvostupanjske sudske odluke kojom se fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 5.000,00 kuna, odnosno kojom se fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost u pravnoj sferi u vezi s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 10.000,00 kuna. Takva odluka postaje ovršna u roku od osam dana od dana dostave osobi kojoj je naložena isplata, a žalba  ne odgađa ovrhu takve odluke.

 

Riječ je o sporovima male vrijednosti koje uređuju članci 457. do 467.a ZPP-a, a u njima je tijek postupka ubrzan, a korištenje pravnih sredstava stranaka ograničeno. To znači da su stranke tih postupaka još u kognicijskoj fazi upoznate sa značajkama tih postupaka koji su drugačiji od ostalih parničnih postupaka. Pitanje posebnog reguliranja sporova male vrijednosti prepoznato je i na razini Europske unije donošenjem Uredbe broj 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti, koja se izravno primjenjuje u Republici Hrvatskoj u prekograničnim građanskim i trgovačkim predmetima, bez obzira na vrstu suda, kada vrijednost tužbe, u trenutku zaprimanja kod nadležnog suda, bez kamata, troškova i izdataka, ne prelazi 2.000,00 EUR-a.

 

Kao legitimni cilj uvođenja ovršnosti takvih sudskih odluka prije donošenja odluke o žalbi, u očitovanju Ministarstva navodi se: "učiniti parnični sustav efikasnijim na način da se u pravnim stvarima koje nisu znatne vrijednosti demotivira stranke od podnošenja žalbi". Dakle radi se o kompromisu između načela de minimis non curat praetor i jamstva zaštite prava građana u parničnom i ovršnom postupku.

 

Valja reći, dakle, da je i protiv takvih odluka osigurana sudska zaštita u drugom stupnju, a ukoliko bi takva prvostupanjska presuda bila ukinuta, tada ovršenik ima pravo na protuovrhu u roku od godine dana od dana dovršetka ovrhe (članak 62. stavak 1. Ovršnog zakona), a nakon isteka tog roka ima pravo na posebnu parnicu. Osim toga, ovršenik može predložiti i odgodu ovrhe (članak 65. stavak 1. točka 1. Ovršnog zakona), sve dok se ne odluči o njegovoj žalbi.

 

Dakle, nisu točni navodi da je ovršenik bespomoćan u situaciji kada se traži ovrha na temelju presude za iznos glavnice do 5.000,00 kuna odnosno 10.000,00 kuna. Uzevši u obzir brojnost pravnih sredstava koja mu stoje na raspolaganju, ne stoje prigovori da se time stvara kaos u pravnom sustavu ili da se građanima blokira i plijeni imovina bez da ih se sasluša. Kao što je prikazano, u sporovima male vrijednosti primjenjuju se posebne odredbe ZPP-a kojima je ovršenicima osigurano pravo na osobno sudjelovanje u tom postupku u kojem mogu predlagati i izvoditi dokaze o postojanju obveze radi koje se vodi spor odnosno kasnija ovrha.

 

Stoga Ustavni sud ne nalazi razloga za utvrđenje da bi osporeni članak 26. stavak 1. Ovršnog zakona diskriminirao neku grupu građana u odnosu na druge.

 

          VI. ČLANAK 34. STAVAK 2. OVRŠNOG ZAKONA

 

13.     Članak 34. stavak 2. Ovršnog zakona glasi:

"Članak 34.

            (...)

            (2) Ovršenik ima pravo izbora i nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, ali ono prestaje čim se ovrhovoditelj makar djelomično namiri u skladu sa svojim prijedlogom.

            (...)"

 

13.1.  Predlagateljica u odnosu na članak 34. stavak 2. Ovršnog zakona ističe da po toj zakonskoj odredbi nisu svi jednaki "jer ovrhovoditelj ima sva prava, a ovršenik nema nikakva prava odn. prava koja ima su ograničena ovrhovoditeljevim ovlastima (ovrhovoditelj je iznad zakona, suda i Ustava RH)".

 

13.2.  U odnosu na taj prigovor, Ministarstvo u svom očitovanju, između ostaloga, navodi:

 

            "Osporenom odredbom Ovršnog zakona regulirano je pitanje ovrhe u slučaju alternativnih obveza po izboru ovršenika.

            Ovršni postupak pokreće se na prijedlog ovrhovoditelja i načelno je pravilo da ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu bira predmet i sredstva ovrhe. Međutim, moguće je da i ovršenik ima pravo na temelju ovršne isprave birati između više predmeta svoje obveze, a u roku za dobrovoljno ispunjenje sam ne izabere između tih predmeta i ne ispuni obvezu, logično je da predmet kojim obveza treba biti ispunjena može predložiti ovrhovoditelj u ovršnom prijedlogu. U tom smislu, radi osiguranja i ovršenikovog prava izbora između više predmeta svoje obveze, osporavanom odredbom ide se in favorem ovršeniku. Njemu je dopušteno da i nakon podnošenja prijedloga za ovrhu ima pravo izbora između više predmeta obveze iz kojih može namiriti tražbinu ovrhovoditelja, ali isključivo do onog trenutka kada se ovrhovoditelj makar i djelomično namiri."

 

13.3.  Osporeni članak 34. stavak 2. Ovršnog zakona uređuje pravo izbora ovršenika kod alternativnih obveza, kod kojih, po prirodi stvari, ovršenik ima pravo izbora između više predmeta svoje obveze. Osporena odredba proširuje mogućnost izbora ovršenika čak i nakon paricijskog roka i podnošenja ovršnog prijedloga (u kojem ovrhovoditelj može odabrati predmet ovrhe) sve do trenutka kada se ovrhovoditelj namiri, pa makar i djelomično. Takvo normativno rješenje je upravo suprotno tvrdnji predlagateljice da je ovrhovoditelj iznad zakona i suda.

 

            VII. ČLANAK 41. STAVAK 4. I 6. OVRŠNOG ZAKONA

 

14.     Članak 41. stavci 3. i 6. OZ-a/12 glase:

"Članak 41.

            (...)

            (3) Rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo i može se izdati otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu.

            (...)

            (5) Sud neće po službenoj dužnosti odbaciti prijedlog za ovrhu utemeljen na pravomoćnoj sudskoj odluci, sudskoj nagodbi ili javnobilježničkoj ispravi samo zato što na tim ispravama nije bilo potvrde o ovršnosti u vrijeme odlučivanja, odnosno neće odbiti ovršni zahtjev samo zato što tražbina utvrđena tim ispravama nije stekla svojstvo ovršivosti.

            (...)"

 

Stavak 3. je člankom 22. stavkom 3. ZID-a OZ-a/14 postao stavak 4. članka 41. Ovršnog zakona, dok je u stavku 5. tog članka, koji je postao stavak 6. stavkom 4. članka 22. ZID-a OZ-a/14 iza riječi "nagodbe" stavljen zarez i dodane riječi "javnobilježničkoj odluci".

 

14.1.  Predlagateljica u odnosu na članak 41. stavak 4. Ovršnog zakona ističe da po toj zakonskoj odredbi nisu svi jednaki "jer ovrhovoditelj ima sva prava, a ovršenik nema nikakva prava odn. prava koja ima su ograničena ovrhovoditeljevim ovlastima (ovrhovoditelj je iznad zakona, suda i Ustava RH). Ovrhovoditelj ne mora, čak niti sudu, obrazložiti svoj zahtjev!?", dok u odnosu na stavak 6. ističe da "sud neće odbiti zahtjev ako ovrhovoditelj nije ispunio sve pravne zahtjeve?!"

 

14.2.  U odnosu na te prigovore, Ministarstvo u svom očitovanju, između ostaloga, navodi:

 

            "Odredba stavka 3. ovoga članka u skladu je s nekim od osnovnih načela ovršnog postupka - da je ovršni postupak hitan i da se provodi na najekonomičniji način, uz zaštitu prava ovršenika, a ovakvo zakonsko rješenje prisutno je u ovršnom zakonodavstvu još od stupanja na snagu Ovršnog zakona 1996. i do danas nije pretrpjelo izmjene.

            Naime, izdavanje rješenja o ovrsi otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu pitanje je načina (tehnike) donošenja rješenja, čime se ne dovodi u pitanje njegova zakonitost i ispravnost. Osnova za donošenje rješenja o ovrsi na takav način proizlazi iz nespornog ovlaštenja prema kojem rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo, za razliku od rješenja kojim se prijedlog za ovrhu potpuno ili djelomice odbacuje ili odbija i koje mora biti obrazloženo.

            Okolnost da je rješenje izdano otiskivanjem štambilja pritom ne utječe na bilo koje drugo pravo stranaka, odnosno stranke imaju u potpunosti ista prava kao i u slučaju kada sud ne bi izdao rješenje otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu već bi pisao sadržajno isto rješenje. Razlika između ta dva rješenja može biti samo u izgledu (formi) rješenja.

            Imajući u vidu navedeno, i ovrhovoditelj i ovršenik su u potpuno jednakom pravnom položaju i ako je rješenje o ovrsi izdano otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu i ako ga je sud napisao na temelju podnesenog prijedloga za ovrhu.

            Odredba stavka 5. je ... Ova odredba je isključivo postupovnog karaktera i kojom se, u slučaju kada na navedenim ispravama nedostaje potvrda o ovršnosti ili kada tražbina utvrđena tim ispravama nije stekla svojstvo ovršivosti, nastoji smanjiti broj postupka i donošenje sudske odluke. Naime, kada je ovršna isprava postala pravomoćna, ali ima formalni nedostatak (tj. kada nedostaje potvrda o ovršnosti), odnosno kada nije protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (tražbina nije stekla svojstvo ovršnosti), ne bi bilo učinkovito odbaciti, odnosno odbiti prijedlog za ovrhu, nakon čega bi ovrhovoditelj morao podnijeti novi prijedlog za ovrhu i tako multiciplirati predmete i sudske odluke. Dakle, riječ je o odredbi koja je propisana radi učinkovitog i ekonomičnog vođenja postupaka, odnosno radi smanjenja broja žalbi i postupaka po žalbi, a sve s obzirom na činjenicu da bi nadležni sud u odluci po žalbi koja je izjavljena protiv rješenja o ovrsi, u slučaju kada isprava na temelju koje je ono doneseno nije stekla svojstvo ovršnosti, trebao žalbu utvrditi osnovanom (članak 50. stavak 1. točka 2. Ovršnog zakona)."

 

15.     Oba osporena stavka članka 41. Ovršnog zakona rezultat su dosljedne provedbe načela ekonomičnosti u ovršnom postupku. Otiskivanje rješenja o ovrsi štambiljem na samom prijedlogu pretpostavlja da osnovanost prijedloga proizlazi iz njegovog sadržaja kao i isprava koje su uz njega priložene. Dakle, iako se rješenje otiskuje štambiljem, prije njegovog donošenja sudac ili drugi ovlašteni donositelj rješenja mora proučiti prijedlog i priložene dokaze/priloge i utvrditi da je prijedlog osnovan i da postoje zakonske pretpostavke da se protiv određenog ovršenika dopusti ovrha. Dakle, sam tehnički način donošenja rješenja ne podrazumijeva da se takva rješenja donose bez provedbe prethodnog postupka ili da se daje ovlast donositelju rješenja o ovrsi da ih otiskuju bez provjere postoje li za to zakonski uvjeti, kako bi to proizlazilo iz prigovora predlagateljice (navedeni i pod točkom 10. obrazloženja ovog rješenja).

 

U odnosu na stavak 6. članka 41. Ovršnog zakona Ustavni sud utvrđuje da je zakonodavac imao legitimni cilj kada je propisao da sud neće po službenoj dužnosti odbaciti ovršni prijedlog ukoliko uz njega nije priložena isprava opskrbljena klauzulom ovršnosti, ali će to učiniti po žalbi/prigovoru ovršenika. Naime, ovrhovoditelj može naknadno pribaviti klauzulu ovršnosti na ovršnoj ispravi kada istekne paricijski rok, a time nisu povrijeđena prava ovršenika da dokazuje da nema osnova za provedbu ovrhe protiv njega. Stoga Ustavni sud ne nalazi da je takvo zakonsko rješenje nesuglasno s člankom 29. stavkom 1. Ustava.  

          VIII. ČLANCI 44. STAVCI 1. I 2., 53. STAVAK 5. I 59. STAVAK 4. OVRŠNOG ZAKONA

 

16.     Članak 44. stavci 1. i 2. OZ-a/12 glase:

 

"Članak 44.

            (1) Ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi ako za pojedine ovršne radnje ovim Zakonom nije drukčije određeno.

           (2) Tražbina će se prisilno ostvariti prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

           (...)"

 

16.1.  Članak 53. stavak 4. OZ-a/12 glasi:

 

"Članak 53.

            (...)

            (4) Podonošenje žalbe iz stavka 1. ovoga članka ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno."

 

Stavak 4. je člankom 28. stavkom 3. ZID-a OZ-a/14 postao stavak 5. članka 53. Ovršnog zakona.

 

16.2.  Članak 59. stavak 2. OZ-a/12 glasi:

 

"Članak 59.

            (...)

            (2) Prigovor se može podnijeti do završetka ovršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.

            (...)"

 

Stavak 2. je člankom 31. stavkom 2. ZID-a OZ-a/14 postao stavak 4. članka 59. Ovršnog zakona.

 

16.3.  Predlagateljica u odnosu na navedene odredbe Ovršnog zakona ističe da su one u nesuglasnosti s ustavnim pravom na žalbu iz članka 18. stavka 1. Ustava "jer ovrhovoditelj ima sva prava (iznad Ustava i iznad suda). Ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja i bez prava na žalbu!?"

 

Iako predlagateljica osporava i članak 61. stavak 1. Ovršnog zakona, u prijedlogu nisu navedeni razlozi zbog kojih se ta odredba osporava, te ona nije predmet ovog postupka.

 

16.4.  U odnosu na te prigovore, Ministarstvo u svom očitovanju, između ostaloga, navodi:

 

            "Ovakvo zakonsko rješenje u primjeni je od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 29/99), a slično rješenje bilo je propisano i člankom 41. Zakona o izvršnom postupku (Službeni list SFRJ, broj 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91), koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske u dijelu u kojem je u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. (...)

            (...)

            Pravilo prema kojem se ovrha provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi u skladu je s načelnim pravilom o nesuspenzivnosti žalbe protiv rješenja o ovrsi. Pravilo da se ovrha može provoditi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi proizlazi iz toga što se ovrhom ostvaruje tražbina koja ja već utvrđena perfektnom ovršnom ispravom, a ako se provodi sudskim putem i odlukom suda (rješenjem o ovrsi) koja u trenutku njezina donošenja nije perfektna, ali je dodatna potvrda o postojanju ovrhovoditeljeve tražbine. (...)

            U smislu ovih osporenih odredbi treba naglasiti i to da je Ovršnim zakonom propisana mogućnost izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda, upravnog tijela odnosno obračuna poslodavca, koju provodi Financijska agencija (FINA), za sve ovršne isprave koje su postale ovršne nakon 15. listopada 2012. (...)

            Provedba izvansudske ovrhe po prvi puta u hrvatskom pravnom sustavu dozvoljena je novelom prijašnjeg Ovršnog zakona iz 2005., ...

            (...)

            S obzirom da predlagatelj nije osporavao mogućnost provedbe izvansudske ovrhe, odnosno slučaj kada se ne donosi rješenje o ovrsi, ovo tijelo državne uprave neće posebno obrazlagati izvansudsku provedbu ovrhe, već samo ukazuje da osporene odredbe članka 44. Ovršnog zakona treba dovesti u vezu s takvom mogućnosti provedbe ovrhe, kao i to da su za obje strane u postupku izvansudske ovrhe propisana pravna sredstva kojima mogu zaštititi svoja prava i interese.

            (...)

            Odredbom članka 53. Ovršnog zakona propisano je posebno pravo na podnošenje žalbe nakon proteka roka za redovnu žalbu protiv rješenja o ovrsi, i to isključivo u korist (in favorem) ovršenika.

            Valja napomenuti da žalba nakon proteka roka jest izvanredna žalba koju zakon ograničava samo na određene žalbene razloge (razlozi iz članka 50. stavka 1. točka 7. i točke 9. do 11. Ovršnog zakona), zbog kojih će ovršenik biti upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Ti razlozi mogu biti opozicijski (razlozi kojima se osporava dopustivost provedbe ovrhe zbog nastupanja kvalificiranih činjenica koje ukidaju ili zaustavljaju utvrđenu tražbinu poput: ispunjenja, oprosta duga, prijeboja, sudskog pologa, nemogućnosti ispunjenja unatoč najboljem nastojanju ovršenika, stavljanjem dugovane stvari extra commercium ili zato što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom) ili opugnacijski (razlozi kojima se osporava dopustivost provedbe konkretne ovrhe zbog toga što nisu ispunjenje pretpostavke da se načelno osnovana ovrha provede u sadašnje vrijeme ili u korist ili protiv određene osobe poput: tražbina utvrđena u ovršnoj ispravi nije prešla na ovrhovoditelja ili se ovrhovoditelj odrekao tražbine).

            Pritom treba imati na umu i pravila parničnog postupka prema kojima je mogućnost iznošenja novih činjenica ograničena i dopuštena samo do određenog trenutka u postupku, pa je i presuda rezultat razmatranja relevantnih činjenica koje su postojale do tog trenutka i ne odnosi se na budućnost, odnosno na činjenice koje su nastale nakon toga. Naime, ako je mogućnost iznošenja novih činjenica ograničena u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava, odnosno ako eventualno nove činjenice ne mogu utjecati na obvezu koja je utvrđena presudom, onda je logično da nove činjenice nastale u ovršnom postupku ne mogu izravno utjecati na tu obvezu. Nove činjenice obvezu iz ovršne isprave mogu izmijeniti ili ukinuti tek nakon njihovog razmatranja u novom kontradiktornom sudskom postupku.

            Dakle, za razloge iz članka 53. Ovršnog zakona je nužno da su nastali nakon isteka roka za žalbu protiv rješenja o ovrsi, s obzirom na to da ih je u protivnom ovršenik bio dužan iznijeti u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a sve to kao još jedno (dodatno) sredstvo za zaštitu ovršenika. Njime se ovršenik štiti do kraja ovršnog postupka i zapravo mu daje pravo na izjavljivanje žalbe tijekom cijelog ovršnog postupka.

            Okolnost da je ovršeniku dana mogućnost izjavljivanja žalbe tijekom cijelog ovršnog postupka (zbog novonastalih činjenica) mora imati za posljedicu da takva žalba nema suspenzivan učinak jer bi u protivnom provedba ovrhe bila nemoguća. Osim toga, s obzirom na to da redovna žalba protiv rješenja o ovrsi ne odgađa ovrhu, iz razloga koji su ranije navedeni, tako ni ova žalba nema suspenzivni učinak.

            (...)

            Člankom 59. Ovršnog zakona propisane su pretpostavke za prigovor treće osobe, rok i posljedice odnošenja toga prigovora te obveza suda da ga dostavi ovrhovoditelju i ovršeniku i pozove ih da se u roku od osam dana očituju o prigovoru.

            Prigovorom treće osobe nije prigovor protiv rješenja o ovrsi već prigovor protiv provedbe ovrhe, odnosno to je svojevrsno pravno sredstvo za nadzor u slučaju kada je treća osoba povrijeđena provedbenom ovrhe.

            U tom smislu, zakon je uspostavio ravnotežu između prava trećih osoba koja mogu biti povrijeđena provedbom ovrhe i nužnosti da provedba ovrhe bude učinkovita i brza. Ta ravnoteža je uspostavljena tako što je s jedne strane propisano (a i logično) da podnošenje prigovora treće osobe ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, dok je s druge strane toj trećoj osobi dano pravo podnijeti prigovor iz članka 59. Ovršnog zakona i podredno pokrenuti parnicu radi utvrđenja da ovrha na konkretnom predmetu ovrhe nije dopuštena, ali i pravo iz članka 67. Ovršnog zakona prema kojem treća osoba može tražiti odgodu ovrhe. U slučaju da je treća osoba podnijela prigovor iz članka 59. Ovršnog zakona i ako je učinila vjerojatnim postojanje svojeg prava te da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da u roku pokrene parnicu na koju ju je sud uputio, sud mora odrediti odgodu ovrhe. Na sudu je obveza procijeniti je li prijedlog za odgodu ovrhe treće osobe podnesen s ciljem bezrazložne odgode ovrhe i odugovlačenja postupka.

            Cjelovitim razmatranjem Zakona odnosno ako se predmetni članak dovede u vezu s drugim člancima, jasno je da odredba o nesuspenzivnosti prigovora postoji radi sprječavanja mogućih zlouporaba.

            Ovršni zakon sprječava mogućnost zlouporaba odugovlačenjem postupka kroz odredbu članka 60. stavka 2., kojim je propisano da sud neće predlagatelja uputiti na parnicu već će o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku, ako podnositelj prigovora dokaže njegovu opravdanost pravomoćnom presudom, javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji prigovor općepoznate ili se mogu utvrditi na temelju pravila o zakonskim predmnjevama.

            Razvidno je da, unatoč tome što podnošenje prigovora treće osobe ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, prava trećih nisu ostala bez mogućnosti zaštite, što je u skladu s odredbom članka 18. Ustava."

 

17.     Ustavni sud je pri razmatranju osporenog članka 44. stavaka 1. i 2. Ovršnog zakona utvrdio da se on primjenjuje samo kod ovrhe na temelju ovršne isprave jer je stavkom 3. tog članka Ovršnog zakona propisano da se "ovrha određena na temelju vjerodostojne isprave provodi tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi". Dakle, u najvećem broju slučajeva (u kojima se donosi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) provedba ovrhe nastupa po pravomoćnosti takvog rješenja, a kod ovršnih isprava je već navedeno da one potječu iz prethodnih kognicijskih postupaka u kojima su stranke mogle dokazivati (ne)postojanje tražbine zbog ispunjenja koje se vodi ovršni postupak.

 

17.1.  U odnosu na članak 53. stavak 5. Ovršnog zakona valja primijetiti da se on odnosi na žalbu nakon proteka žalbenog roka, te je logično da ona nema suspenzivni karakter jer se takva žalba može uvijek podnijeti kad za to nastane (opozicijski ili opugnacijski) razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. Ovršnog zakona. Naime, na taj bi se način mogla neopravdano spriječiti provedba ovrhe u već poodmakloj fazi. Općenito pravo na žalbu nakon proteka roka je ustanovljeno isključivo u korist ovršenika i pravne sigurnosti pravnog poretka, te su prigovori predlagateljice u odnosu na tu odredbu u cijelosti neosnovani.

 

17.2.  Člankom 59. stavkom 4. Ovršnog zakona uređuju se pretpostavke za prigovor treće osobe protiv provedbe ovrhe, koja nema suspenzivni učinak. Naime, treća osoba može tvrditi da na predmetu ovrhe ima kakvo pravo koje sprječava ovrhu, te će biti upućena u parnicu da dokaže te svoje tvrdnje (članak 60. Ovršnog zakona). Stoga je logično rješenje da takav prigovor nema suspenzivni učinak na ovršni postupak koji se vodi između druge dvije osobe. U slučaju da treća osoba svoje pravo može dokazati pravomoćnom presudom, javnom ili privatnom ispravom koja ima značenje javne isprave, odnosno ako se prigovor temelji na općepoznatim ili činjenicama koje se utvrđuju pravilima o zakonskim predmnjevama, o prigovoru se odlučuje u ovršnom postupku, čime se skraćuje vrijeme neizvjesnosti oko toga kome pripada predmet ovrhe.

 

Niti jedno od navedenih zakonskih rješenja vezano uz prigovore predlagateljice ne otvara pitanja njihove suglasnosti s člancima 18. stavkom 1. i 29. stavkom 1. Ustava.

 

          IX. ČLANAK 46. STAVAK 2. OVRŠNOG ZAKONA

 

18.     Članak 46. stavak 2. OZ-a/12 glasi:

 

"Članak 46.

            (...)

            (2) Sud može odrediti da se ovrha provede i neradnim danom ili noću ako za to postoji opravdan razlog."

 

18.1.  Predlagateljica u odnosu na članak 46. stavak 1. Ovršnog zakona ističe:

 

            "Rad neradnim danima i noću, a da bi se provela ovrha jest neustavan jer ne postoje dovoljno ozbiljni razlozi utemeljeni u zakonu (zakon o radu obrazlaže u kojim je okolnostima dozvoljen rad noću i praznicima) da bi se takav zahtjev usvojio.

            Pretpostavljamo da je takva odredba suda utemeljena u osnovnoj temeljnoj odredbi svih ovršnih zakona po kojima su ovrhovoditeljeve želje uber alles, a ovršenik jest biće bez prava (rob) nad kojim je voljno provoditi svaki oblik presije pa i nasilno izbacivanje na ulicu za Božić ili još bolje noću, u ponoć, po oluji."

 

18.2.  U odnosu na taj prigovor, Ministarstvo u svom očitovanju, između ostaloga, navodi:

 

            "Predmetna odredba u ovom obliku bila je propisana i Ovršnim zakonom iz 1996., kao i člankom 43. stavkom 2. Zakona o izvršnom postupku ... koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske u dijelu u kojem je u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, ali i člankom 29. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju od 9. srpnja 1930.

            Ova odredba odnosi se samo na procesne radnje u stadiju provedbe ovrhe, dok će se radnje u stadiju određivanja ovrhe uvijek poduzimati radnim danom i okvirima radnog vremena suda.

            Podnositelj u svojem prijedlogu navodi da predmetna odredba nije u suglasju s Ustavom zato što ne postoje dovoljno ozbiljni razlozi utemeljeni na zakonu da bi se takav zahtjev usvojio i da je to rezultat temeljne odredbe svih ovršnih zakona ...

            Međutim, suprotno podnositeljevim tvrdnjama, za primjenu ove odredbe moraju postojati opravdani razlozi, odnosno, samo iznimno se može (i mora) provesti ovrha u vrijeme u koje se u pravilu ne provode sudske ili druge službene radnje. Zakon ne propisuje koji su opravdani razlozi za provedbu ovrhe neradnim danom ili noću tako da će tu odluku donijeti sud ovisno o okolnostima u konkretnoj pravnoj stvari.

            Radi pojašnjenja osnovanosti ove odredbe mogu se navesti neki od mogućih razloga i situacija u kojima bi sud mogao odrediti da se ovrha provede i neradnim danom ili noću. Primjerice, kada je očito da ovršenik neće biti u svojem stanu ili kući jer je tijekom radnog dana na poslu, ili kada postoji opasnost da će ovršenik pobjeći ili da će sakriti svoje pokretne stvari, ili kada je to nužno zato što je ovrhu potrebno provesti u određenom trenutku ili bez odgode (ovrha radi predaje djeteta) i slično.

            Zbog navedenog, ovo tijelo državne uprave mišljenja je kako su navodi podnositelja u dijelu prijedloga koji se odnosi na ovaj članak Ovršnog zakona u cijelosti neosnovani i paušalni. Ovršni zakon štiti dostojanstvo ovršenika, odnosno dužnost je svih paziti da ovrha bude za ovršenika što je moguće manje nepovoljna. Stoga smisao ove odredbe nije dopustiti ponižavanje ovršenika već omogućiti da se u iznimnim okolnostima, kada za to postoji opravdan razlog, ovrha provede."

 

18.3.  Ustavni sud ne nalazi osnovanim razloge koje navodi predlagateljica u svom prijedlogu. Naime, provedba pojedinih ovršnih radnji neradnim danom ili noću nije nespojiva s ovršnim postupkom u kome se namiruje ovrhovoditeljeva tražbina. Dužnost je suda da poduzme sve da bi se tražbina namirila, uz poštivanje dostojanstva ovršenika. Samo uz postojanje opravdanog razloga (primjerice ovršenik neće biti u svojem stanu ili kući jer je tijekom radnog dana na poslu, ili kada postoji opasnost da će ovršenik pobjeći i sakriti svoje pokretne stvari) sud može naložiti provedbu nekih ovršnih radnji u tim vremenima, ali svoju odluku u tom dijelu treba valjano obrazložiti jer se ovrha u pravilu provodi radnim danom - danju (članak 46. stavak 1. Ovršnog zakona). Ustavni sud nalazi tvrdnje o pogodovanju ovrhovoditelju vremenom u kome će se ovrha provoditi u cijelosti neosnovanima.

 

          X. ČLANCI 47. STAVCI 1. DO 4., 48. STAVCI 1. I 2., 89. STAVAK 3. I 90. STAVAK 1. TOČKE 1. I 2. OVRŠNOG ZAKONA

 

19.     Članak 47. stavci 1. do 4.OZ-a/12 glasili su:

 

"Članak 47.

            (1) Sudski ovršitelj je dužan prigodom pretrage ovršenikova stana ili odjeće koju on nosi na sebi i poduzimanja drugih ovršnih radnji postupati s dužnim obzirom prema osobi ovršenika i članova njegova kućanstva.

            (2) Ovršnim radnjama u ovršenikovu stanu kojima nije nazočan ovršenik, njegov zakonski zastupnik, opunomoćenik ili odrasli član njegova kućanstva, moraju biti nazočna dva punoljetna svjedoka ili javni bilježnik.

            (3) Ovrha u prostoriji pravne osobe provodi se tako da sudski ovršitelj prije obavljanja ovršne radnje zatraži od zastupnika pravne osobe da on sam ili osoba koju on odredi bude nazočna njezinu obavljanju. Ako zastupnik pravne osobe odbije postupiti u skladu sa zahtjevom sudskoga ovršitelja ili ako ga sudski ovršitelj ne zatekne u prostoriji pravne osobe prigodom poduzimanja ovršne radnje, radnju će provesti u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka.

            (4) Kad ovršnu radnju treba provesti u prostoriji koja je zaključana, a ovršenik ili njegov zastupnik nije nazočan ili neće prostoriju otvoriti, sudski ovršitelj otvoriti će prostoriju u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka ili javnoga bilježnika.

            (...)"

 

Taj je članak Ovršnog zakona dijelom izmijenjen člankom 24. ZID-a OZ-a/14, koji glasi:

 

"Članak 24.

            U članku 47. stavku 4. iza riječi 'otvorit će prostoriju' dodaju se riječi: 'uz pomoć ovlaštene stručne osobe (bravara),'.

            (...)"

 

 19.1. Članak 48. stavci 1. i 2. OZ-a/12 glasili su:

 

"Članak 48.

            (1) Sudski ovršitelj je ovlašten udaljiti osobu koja ometa provedbu ovrhe, a prema okolnostima slučaja i zatražiti pomoć policije i pravosudne policije.

            (2) Policija i pravosudna policija dužna je, sukladno svojim ovlastima, postupati po nalogu sudskog ovršitelja. Sudski ovršitelj može, po potrebi, naložiti i upotrebu sile prema osobi koja ometa ovrhu.        

            (...)"

 

Ta je odredba u cijelosti izmijenjena člankom 25. stavkom 1. ZID-a OZ-a/14, koji glasi:

 

"Članak 25.

            Članak 48. mijenja se i glasi:

            '(1) Sudski ovršitelj je ovlašten udaljiti osobu koja ometa provedbu ovrhe.

            (2) Ako je u istom postupku osoba ometala provedbu ovrhe ili ako se prema okolnostima slučaja opravdano očekuje ometanje provedbe ovrhe, sudski ovršitelj je ovlašten zatražiti pomoć policije.

            (...)'"

 

19.2.  Članak 89. stavak 3. OZ-a/12 glasi:

 

"Članak 89.

            (3) Ako ovršenik ili druge osobe sprječavaju ili ometaju razgledavanje nekretnine, sud će odrediti da se ovršenik i te osobe udalje s nekretnine za vrijeme razgledavanja. Rješenje o udaljenju provodi sudski ovršitelj, po potrebi uz pomoć policije.

            (...)"

 

19.3.  Članak 90. stavak 1. točke 1. i 2. OZ-a/12 glase:      

 

"Članak 90.

            Sud može, radi sprječavanja oštećenja nekretnine, omogućavanja njezine procjene, razgledavanja, zaštite i sl., na prijedlog ovrhovoditelja:

            1. odrediti da se ovršenik i druge osobe privremeno ili trajno udalje s nekretnine,

            2. povjeriti na čuvanje ovrhovoditelja ili trećoj osobi,

            (...)"

 

19. 4. Predlagateljica u povodu tih odredi Ovršnog zakona, ističe:

            "Zar je potrebno nešto posebno istaknuti, a što već nije vidljivo iz iznad navedenih činjenica kojima je ovrhovoditelju sve dozvoljeno, a ovršeniku ništa, čak niti zaštita zakona?!

            Ili ćemo se složiti da u Hrvatskoj nismo svi jednaki pred zakonom ili će se iznad navedene odredbe po kojima ovrhovoditelj ima pravo biti iznad suda, iznad policije i iznad univerzalnog poretka pravednosti pa po svom osobnom nahođenju (valjda) super savjesne, nedodirljive, super pravedne osobe gotovo Nadčovjeka ima pravo uzeti zakon u (samo) svoje ruke te odrediti koga će i kada i u kojoj prilici izbacivati i ponašati se prema drugom čovjeku kao puno manje vrijednom, od Nadčovjeka?

            Po našem mišljenju, nedostaje argumenata u Ustavu da bi se takva procjena situacije ostavila u ruke jedne osobe koja bi mogla (ta svi smo ljudi) ukoliko mu se netko ne dopada odlučiti da prema toj osobi postupa sa manje dostojanstva nego što toj osobi Ustav jamči.

            Ne jednom ... da su se čitavi gradovi praznili egzodusom jer su pojedinci mislili da je to po zakonu pa da je pravo, da nekog silom izbace na ulicu, zakonom utemeljeno. Mi zagovaramo stav da to nije ni ljudski, ni pravedno, a niti ustavno."

 

19.5.  U odnosu na izmijenjeni članak 47. Ovršnog zakona, u podnesku do 29. prosinca 2014. predlagateljica smatra da ni izmijenjeni članak 47. "ne garantira zakonitost ovršnog postupka" i to stoga jer "nema jamstva da su ta dva svjedoka zaista nepristrane osobe, da nisu u sukobu sa zakonom, da nisu u sukobu interesa prema ovršeniku ili da na bilo koji drugi način nisu pristrane, odnosno da je ovršenik pristao na njihov izbor ili da ih je imenovao sud". Smatra da samo svjedoci koje bi imenovao sud ili na koje bi pristao ovršenik, mogu biti neovisni te da bi se samo time mogla zaštiti prava ovršenika.

 

U odnosu na izmijenjeni članak 48. Ovršnog zakona, u podnesku od 29. prosinca 2014. predlagateljica navodi da je ta odredba nedorečena "jer ne propisuje izričitu potrebu postojanja sudskog rješenja o postupanju policije".

 

19.6.  U svom očitovanju, Ministarstvo na te prigovore odgovara:

 

            "Osporavane odredbe implementirane su u Ovršni zakon iz 1996. i od tada se u bitnome nisu mijenjale. Ista ovlaštenja 'službene osobe', kao pomoćnog sudskog organa, bila su propisana člancima 44. i 46. Zakonom o izvršnom postupku ...,  a jednaka ovlaštenja imao je i tzv. 'izvršni organ' prema članku 31. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju od 9. srpnja 1930.

            Sudski ovršitelj je sudski službenik koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja (članak 2. točka 10. Ovršnog zakona), dakle, osoba koja nema svojih izvornih ovlaštenja, odnosno osoba koja postupa kao produžena ruka suca po njegovim uputama i pod njegovim nadzorom. Stoga stranke i drugi sudionici u postupku mogu podneskom tražiti od suda da ukine nepravilnosti koje je sudski ovršitelj učinio u provođenju ovrhe ili osiguranja (članak 49. Ovršnog zakona).

            U tom smislu, ovim odredbama propisuju se ovlasti i način postupanja suda u onim slučajevima kada je ovrhu nužno provesti u neposrednom i izravnom kontaktu s ovršenikom, odnosno u onim slučajevima kada je radi provedbe ovrhe nužno pretražiti ovršenikovu odjeću (tzv. tjelesna pljenidba). Ova pljenidba mora se provesti s najvećim mogućim obzirom prema osobi ovršenika i članova njegova kućanstava, ali se ipak mora provesti.

            Nadalje, iako za ove odredbe Ovršnog zakona podnositelj nije naveo da su u suprotnosti s člankom 34. Ustava, u obrazloženju se poziva na povijesna događanja navodeći da su se: '... čitavi gradovi praznili egzodusom jer su pojedinci mislili da je to po zakonu pa da im pravo, da nekog silom izbace na ulicu, zakonom utemeljeno'.

            Slijedom toga, ne ulazeći u povijesna zbivanja i masovna i prisilna izbacivanja na ulicu, Ministarstvo pravosuđa će se u kontekstu ove odredbe ukratko očitovati o ustavnoj zaštiti doma (članak 34. Ustava). Naime, točno je da se odredbama članka 47. Ovršnog zakona dopušta obavljanje radnji u ovršenikovim prostorijama koje mogu biti njegov dom, kao i to da provedba takve ovrhe zahtijeva posebnu pozornost u svrhu zaštite ovršenikova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Međutim, članak 47. Ovršnog zakona nije propisan isključivo za ovrhu radi ispražnjenja i predaje nekretnine (Glava dvadeset prva Ovršnog zakona, članak 256. stavak 5. Ovršnog zakona), već se ova pravila primjenjuju i kada ovršenik skriva ili ne želi predati neku pokretnu stvar (ovrha radi predaje i isporuke pokretnina, Glava dvadeseta Ovršnog zakona), ali najčešće se u praksi odredbe članka 47. Ovršnog zakona primjenjuju kod ovrhe na pokretninama (...)

            S obzirom na to da je odredbom članka 47. Ovršnog zakona propisana obveza da kod provođenja sudskih radnji u ovršenikovu stanu, kojima nije nazočan ovršenik, njegov zakonski zastupnik, opunomoćenik ili odrasli član njegova kućanstva, moraju biti nazočna dva punoljetna svjedoka ili javni bilježnik, odnosno da će u slučaju kada ovršnu radnju treba provesti u prostoriji koja je zaključana, a ovršenik ili njegov zastupnik nije nazočan ili neće prostoriju otvoriti, sudski ovršitelj otvoriti prostoriju u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka ili javnoga bilježnika, poduzimanje radnji u ovršnom postupku u potpunosti je usklađeno s člankom 34. stavkom 5. Ustava prema kojem se pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može poduzeti samo u nazočnosti svjedoka. (...)

            Pritom treba naglasiti i to da se odredbama članka 47. Ovršnog zakona, onda kada ovršenik nije nazočan, ide i šire od ustavne zaštite doma, s obzirom na to da je propisana obveza poduzimanja radnji uz nazočnost svjedoka bez obzira poduzimaju li se ovršne radnje u prostorijama koje su ovršenikov dom ili su samo u njegovom posjedu.

            Konačno, odredbe članka 47. Ovršnog zakona su nužne i njihovo postojanje ne bi trebalo biti sporno. Ovo stoga što se njima propisuje način postupanja suda kod provedbe ovrhe neposredno na stvarima koje se nalaze kod ovršenika. Dakle, kada je potrebno provesti ovrhu na stvarima koje se nalaze neposredno kod ovršenika, onda se ta ovrha provodi na način propisan odredbama članka 47. Ovršnog zakona. Je li zakonito i nužno provesti ovrhu upravo na stvarima koje se nalaze neposredno kod ovršenika drugo je pitanje, ali ako nakon testa razmjernosti sud procijeni da je ovrhu na tim stvarima nužno provesti, tada će ju sud provesti po provedbenim pravilima sadržanim u članku 47. Ovršnog zakona.

            U odnosu na pitanje suglasnosti s Ustavom odredbe članka 48. stavka 1. Ovršnog zakona navodi se da je tom odredbom propisano sredstvo i dana ovlast sudu da neposredno donosi odluke kojima se treba osigurati da provedba ovrhe ne izmakne kontroli i da se ovrha može uspješno dovršiti. Upotreba sile prema nekoj od osoba nazočnih ovršnim radnjama krajnje je sredstvo, ali nužno za provedbu ovrhe a time i realizaciju vladavine prava, kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava.

            (...)

            Istovjetnu odredbu (članka 89.) koja propisuje razgledanje nekretnine možemo naći i u članku 84. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 57/96), a koja se nije mijenjala izmjenama i dopunama toga zakona, kao ni Ovršnim zakonom. Odredbe o ovlaštenju suda da udalji osobe koje ometaju provedbe ovrhe i da se za to zatraži pomoć 'organa javne bezbednosti' bile su propisane i člankom 31. Zakona o izvršenju i obezbjeđenju od 9. srpnja 1930.

            (...)

            Naime, osporavanom odredbom osigurava se mogućnost neometanog razgledavanja nekretnine te način sprječavanja ometanja od strane ovršenika i drugih osoba. Rješenje o udaljenju provodi sudski ovršitelj, po potrebi i uz pomoć policije. ... sudski ovršitelj je sukladno odredbi članka 2. točka 10. Ovršnog zakona sudski službenik, koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja. Kako se u konkretnom slučaju radi o službenoj radnji u okviru ovršnog postupka nužno je da pravni poredak, u ovom slučaju sud, osigura neometano provođenje takve radnje. Navedenu radnju, u skladu s odredbama Ovršnog zakona, provodi sudski ovršitelj koji nužno mora radi neometanog provođenja radnje imati mogućnosti asistencije policije.

            (...) Ako sudski ovršitelj prilikom provođenja ovrhe nije postupao na zakoniti način, Ovršni zakon je člankom 49. propisao da stranka ili sudionik može podneskom tražiti od suda da otkloni nepravilnost koju je sudski ovršitelj učinio u provedbi ovrhe, kao i da sud može zaključkom ukinuti nezakonite i nepravilne radnje sudskog ovršitelja.

            Dakle, Ovršni zakon s jedne strane propisuje sredstva kojima se osigurava mogućnost provođenja službenih radnji, ali i sredstva za zaštitu ovršenika i drugih osoba od propusta, nezakonitih radnji ili bilo kakvih zlouporaba od strane sudskog ovršitelja. Ovom odredbom osigurana je primjena dvaju najvažnijih načela ovršnog postupka, a to su namirenje vjerovnika te zaštita dostojanstva ovršenika. Stoga je ovo tijelo državne uprave stajališta da osporavanom odredbom nisu povrijeđena navedena ustavna prava ovršenika i drugih osoba.

            (...)

            Istovjetna odredba (članka 90.) bila je propisana člankom 85. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 57/96) i ona je od tada na snazi bez izmjena ili dopuna.

            ... osporavanom odredbom osigurava se mogućnost neometanog razgledavanja nekretnine, ali i provođenja drugih radnji u ovrsi na nekretnini (procjena nekretnine, iseljenje), kao i mogućnost osiguranja nekretnine od umanjenja njezine vrijednosti (sprječavanja oštećenja i zaštite) odrediti potrebne mjere.

            Osporavanom odredbom osigurava se mogućnost neometanog provođenja ovrhe i zaštita predmeta ovrhe, što bi se samo po sebi trebalo podrazumijevati. (...) kako to često nije slučaj, nužno je imati učinkovit i brz sustav za prisilnu provedbu ovršnih isprava. Da bi taj sustav bio učinkovit i brz, nužno je propisati mogućnost mjera poput onih iz članka 89. i 90. Ovršnog zakona."

 

20.     Sudski ovršitelj je sudski službenik koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja (članak 2. točka 10. Ovršnog zakona), odnosno osoba koja nema svojih izvornih ovlaštenja jer postupa po uputama suca i pod njegovim nadzorom. Stoga stranke i drugi sudionici u postupku mogu podneskom tražiti od suda da ukine nepravilnosti koje je sudski ovršitelj učinio u provođenju ovrhe ili osiguranja (članak 49. Ovršnog zakona). Ustavni sud utvrđuje da je pri normiranju ovlasti sudskog ovršitelja u člancima 47. i 48. Ovršnog zakona, zakonodavac imao u vidu zaštitu osobe i dostojanstva ovršenika i njegove obitelji. Određivanjem dvaju svjedoka koji moraju biti prisutni ovršnim radnjama u ovršenikovom stanu u članku 47. stavku 2. Ovršnog zakona, zakonodavac je dao posebnu zaštitu ovršeniku koji nije nazočan ovršnim radnjama, jer će se te osobe naknadno moći ispitati o poduzetim radnjama sudskog ovršitelja.

 

Zbog naravi radnji koje obavlja sudski ovršitelj i koje su prisilnog značaja (pretraga doma ili odjeće) i potrebe za brzim obavljanjem tih radnji kako bi se spriječilo odnošenje, sakrivanje ili uništavanje imovine, zakonodavac može propisati dodatne odredbe o odabiru svjedoka i sudskoj zaštiti u odnosu na osobe koje su svjedoci rada sudskog ovršitelja u slučaju nenazočnosti ovršenika. U svakom slučaju, pri odabiru svjedoka mora se voditi računa da te osobe nisu interesno ili rodbinski povezane sa strankama ovršnog postupka jer bi se tada mogli iznositi prigovori pristranosti, no to se može izbjeći imenovanjem javnog bilježnika koji će svjedočiti radu sudskog ovršitelja.

 

Međutim, sadašnjim zakonskim režimom rada sudskih ovršitelja u nenazočnosti ovršenika Ustavni sud ne nalazi posebnog pogodovanja ovrhovoditelju, kako to tvrdi predlagateljica.

 

20.1.  U odnosu na ometanje rada sudskog ovršitelja (članak 48. stavci 1. i 2. Ovršnog zakona) jedino je logično zakonsko rješenje po kojem će sudski ovršitelj potražiti pomoć policije, koja je jedino ovlaštena uporabiti silu prema osobama koje sprječavaju ovrhu. Stavkom 4. tog članka Ovršnog zakona je i propisano da pri radu policija postupa sukladno propisima koji uređuju poslove i ovlasti policije, što znači da je policija i dalje podvrgnuta strogom nadzoru svog rada i postupanja po posebnim propisima, a sve u cilju zaštite građana kod prisilnog ostvarenja nečije tražbine (primjerice kod iseljenja). Isto se odnosi i na članak 89. stavak 3. Ovršnog zakona, koji se odnosi na pomoć policije kod udaljenja ovršenika iz nekretnine.

 

20.2.  U odnosu na osporeni dio članka 90. Ovršnog zakona dostatno je navesti da ovlasti udaljenja ovršenika iz nekretnine ili povjeravanja stvari na čuvanje trećoj osobi nema ovrhovoditelj sam, već ih može odrediti sud na prijedlog ovrhovoditelja ako on dokaže da postoji opasnost od oštećenja ili onemogućavanja procjene nekretnine koja je predmet ovrhe. Takve su mjere nužne kako bi se zaštitio predmet ovrhe koji tijekom ovršnog postupka može biti uništen do te mjere da ovrha izgubi bilo kakvo značenje za ovrhovoditelja.

 

Dakle polazeći od cilja i svrhe ovršnog postupka, ni tim se odredbama ne diskriminira ovršenik, niti mu se nesuglasno Ustavu oduzimaju kakva prava, kako to tvrdi predlagateljica.

 

          XI. ČLANAK 62. STAVAK 7. OVRŠNOG ZAKONA

 

21.     Članak 62. stavak 7. OZ-a/12 glasi:

 

"Članak 62.

            (...)

            (7) Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici."

 

21.1.     Predlagateljica glede članka 62. stavka 7. Ovršnog zakona navodi:

 

            "Svoja 'moguća' prava?

            Dakle, ili smo svi jednaki pred zakonom ili nismo.

            Tko je ključno.

            Jer jednom kad je ovrha (možda i nezakonita) provedena (bez parničnog postupka i bez da se ovršenika uopće upoznalo sa mjerom) - tada mu se nudi 'pravna zaštita' da možda, ako je moguće podigne parnicu?

            Čime? Nakon što su mu sve blokirali i sve oduzeli ovršnim rješenjem, pitam čime, kojim sredstvima da traži parnični postupak? Tko će ju to pravo jamčiti jednom kad je postao rob jer više nema ništa?

            Dakle, ili smo svi jednaki pred zakonom ili nismo?!

            Sve što ne pazi na gornje ustavno načelo jest Neustavno."

 

Predlagateljica u prijedlogu navodi da osporava i članke 99. stavak 3., 201. stavke 1. i 3. i 207. stavak 1. Ovršnog zakona, no za te odredbe ne daje bilo kakvo obrazloženje, te stoga Ustavni sud iste nije obuhvatio ovim rješenjem.

 

21.2.   U svom očitovanju, Ministarstvo na taj prigovor odgovara:

 

            "Osporavana odredba u primjeni je osamnaest godina (od stupanja na snagu Ovršnog zakona iz 1996.), ...

            Odredbama članka 67. Ovršnog zakona propisuju se razlozi za protuovrhu, postupanje suda u slučaju da su nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće, pravo na kamate i naknadu štete, rok za traženje protuovrhe i izuzetak u odnosu na parnicu te mogućnosti u slučaju da je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti.

            Ovršni postupak pokreće se po službenoj dužnosti kad je to zakonom izrijekom određeno, dakle, riječ je o izuzetku koji se može dogoditi u samo određenim slučajevima. Primjerice, člankom 350. stavkom 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13) propisano je da će sud koji je donio odluku o uzdržavanju maloljetnoga djeteta ili punoljetne osobe nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb ili u postupku pred kojim su stranke sklopile sudsku nagodbu o uzdržavanju tih osoba (članak 305. stavak 2.) pokrenuti i provesti po službenoj dužnosti postupak ovrhe radi naplate uzdržavanja, osim ako je obveznik uzdržavanja u postupku pred njime dao suglasnost iz članka 236. stavka 1. tog Zakona. Ili, na temelju rješenja kojim je trećoj osobi naloženo da preda određenu ispravu, u skladu s člankom 234. stavkom 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), ovrha će se provesti po službenoj dužnosti po pravilima ovršnog postupka i prije pravomoćnosti toga rješenja.

            S obzirom da je kod prijedloga za protuovrhu sud dužan prijedlog dostaviti ovrhovoditelju i pozvati ga da se u roku od osam dana očituje, a onda ovisno o njegovom očitovanju i okolnostima slučaja odlučiti o osnovanosti prijedloga za protuovrhu (članak 62.). Iz razloga ekonomičnosti i učinkovitosti vođenja postupka, ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, odlučivanje o prijedlogu za protuovrhu nije dopušteno, a ovršenik zaštitu svojih prava može ostvarivati u posebnoj parnici."

 

21.3.  Ustavni sud nakon analize navoda predlagateljice i detaljnog očitovanja Ministarstva ne nalazi da bi članak 62. stavak 7. Ovršnog zakona bio suprotan članku 29. stavku 1. Ustava jer kod ovrhe koja se vodi po službenoj dužnosti (koja je u praksi izuzetno rijetka) postoji obveza suda da sam odmah provede svoju pravomoćnu presudu. Stoga je i pravno logično da se u takvim slučajevima protuovrha ne dopušta jer ni iniciranje ovršnog postupka nije bilo od ovrhovoditelja, tako da bi ovršenik u slučaju protuovrhe imao veća prava od ovrhovoditelja. No, u tom je slučaju dopuštena posebna parnica u kojoj se može tražiti povrat danog bez osnove. Izraz "moguća prava" koju predlagateljica posebno naglašava u prijedlogu odnosi se na prava koja bi mogao imati ovršenik nakon provedbe ovrhe po službenoj dužnosti, za koju bi se naknadno utvrdilo da je bila bez osnove. Ustavni sud smatra da je ta odredba dovoljno jasna i predvidljiva, te da zadovoljava zahtjeve koje pred pravnu normu postavlja članak 3. Ustava (ti su zahtjevi navedeni u odluci Ustavnog suda broj: U-I-722/2009 i dr. od 6. travnja 2011.).

 

          XII. ČLANAK 100. OVRŠNOG ZAKONA

 

22.     Članak 100. OZ-a/12 glasio je:

 

"Članak 100.

            Ročište za dražbu održat će se i kad na njemu sudjeluje samo jedan ponuditelj."

 

Taj je članak izmijenjen člankom 48. ZID-a OZ-a/14, koji glasi:

 

"Članak 48.

            Članak 100. mijenja se i glasi:

            'Elektronička dražba provest će se i ako u njoj sudjeluje samo jedan ponuditelj.'"

 

22.1.  U ispravljenom prijedlogu nije dano obrazloženje za osporavanje te zakonske odredbe, no u podnesku od 29. prosinca 2014. predlagateljica ističe da je i ta odredba neustavna jer "narušava ravnopravnost građana budući da svi građani zbog potreba posla, bolesti ili nekih trećih razloga u određenom trenutku nemaju pristup internetu, a postoji i velik broj elektronički nepismenih građana koji se nisu imali priliku usavršiti u tim vještinama, a za što nisu osobno krivi".

 

22.2.  U očitovanju na taj dio prijedloga Ministarstvo, između ostaloga, navodi:

 

           "Ovim normativnim rješenjem prava ovršenika (i trećih osoba) nisu manje zaštićena od slučaja kada bi zakon propisao da za pravovaljanost prodaje na dražbi moraju sudjelovati dva ili više ponuditelja. Ovo stoga što zakon propisuje najniže vrijednosti ispod kojih se nekretnina ne može prodati, neovisno o tome što u postupku sudjeluje samo jedan ponuditelj (nekretnina se ne može prodati ispod 4/5  utvrđene vrijednosti nekretnine na prvoj javnoj dražbi, odnosno ispod 3/5 utvrđene vrijednosti nekretnine na drugoj javnoj dražbi; članak 102. stavak 1. i 2. Ovršnog zakona, Narodne novine, broj 112/12, 25/13 i 93/14)."

 

22.3.  U odnosu na navode predlagateljice u odnosu na članak 100. Ovršnog zakona, Ustavni sud utvrđuje da je nužno propisivanje pravila kada na javnoj dražbi sudjeluje samo jedan ponuditelj jer i za njega vrijede sva ostala pravila o provedbi elektronske javne dražbe, kako to navodi i Ministarstvo.

 

U odnosu na pitanje računalne (ne)pismenosti hrvatskih građana, Ustavni sud napominje da to nije problem zbog kojega bi se mogla dovesti u pitanje provedba javne dražbe elektronskim putem, jer i takve osobe na dražbi mogu sudjelovati putem punomoćnika u poslovnicama FINE na području cijele Republike Hrvatske.

 

          XIII. ČLANAK 360. OVRŠNOG ZAKONA

 

23.     Članak 360. OZ-a/12 glasi:

"Članak 360.

            Ovršna isprava koja je u nekoj drugoj državi Europske unije potvrđena u skladu s Uredbom kao europski ovršni nalog, ovršava se u Republici Hrvatskoj pod istim uvjetima kao i domaća ovršna isprava, bez potrebe provedbe posebnoga postupka radi priznanja te isprave i proglašenja njezine ovršnosti, odnosno bez potrebe da se o njezinu priznanju odluči kao u prethodnom pitanju."

23.1.  Predlagateljica glede članka 360. Ovršnog zakona navodi:

 

            "Što se tiče 'ovrhe iz EU države' smatramo da prvo treba hrvatske ovrhe proglasiti neustavnima, a zatim hrvatske ovršne zakone uskladiti sa EU pravosuđem koje je na puno višoj razini socijalne i demokratske države od hrvatskih, a tek potom usklađivati 'eu ovrhe' sa metodologijom specifikum 'alla hrvatske ovrhe'.

            Jer nemojmo zanemariti jako važan detalj za koji se plašim da su ga hrvatski zagovaratelji 'ovrha alla autohtono hrvatski način' zaboravili spomenuti u pregovorima sa Brusselom.

            Da je, između ostalog već navedenog, temeljem hrvatskih zakona o ovrhama moguće da osumnjičenici, pod istragom, upadaju ljudima u stanove, dvorišta i oduzimaju imovinu usprkos činjenici da se nad njima provodi kaznena istraga za lihvarenje ili npr. provodi kazneni parnični postupak da su organizatori kriminalne mreže ilegalnih štedno kreditnih zadruga kojim su plasirali 'pozajmice' mimo bankarskog sustava, ...  ili da se omogući provedba ovrhe čak i ako je kreditna obveza prodata instituciji koja nije banka pa se kredit pokušava dvaput naplatiti kroz ovršni postupak i sl."

 

23.2.  U svom očitovanju, Ministarstvo na taj prigovor odgovara:

 

            "Ovom odredbom propisana je ovrha na temelju europskoga ovršnog naslova prema Uredbi (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004.

            Uredba (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. godine izravno je primjenjiva u Republici Hrvatskoj. Aktivnost na uređenju ove materije počela je donošenjem Konvencije Europske unije o nadležnosti i ovrsi presuda u građanskim i trgovačkim stvarima 1968. godine, s kojom se uređuje postupak priznanja i ovrhe odluka, sudskih nagodbi i potvrđenih isprava iz jedne od država članica u drugim državama članicama.

            Prema njoj, priznanje se načelno provodi bez potrebe bilo kakvog posebnog postupka. Pravni učinci prava EU za Republiku Hrvatsku nastupili su 1. srpnja 2013., tj. od trenutka kada je Republika Hrvatska postala članica EU. Uredba ima opću primjenu, što je propisano člankom 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Uredbe su obvezujuće u cijelosti te izravno primjenjive u svim državama članicama Europske unije. Njihova najvažnija uloga je ujednačavanje prava, što proizlazi iz same izravne primjenjivosti uredbe."

 

23.3.  Člankom 360. Ovršnog zakona regulirana je ovrha na temelju europskog ovršnog naslova, a njime su implementirane odredbe Uredbi (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. u hrvatski pravni sustav. Navodi predlagateljice nisu doveli u sumnju ustavnost te odredbe, jer se oni odnose na pojave u hrvatskom društvu koje su nastale prije pristupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije i ne mogu biti temelj za postupanje u ustavnosudskom postupku ocjene ustavnosti zakona s Ustavom.

 

24.     Zbog svega navedenog u poglavljima II. do XII. obrazloženja ovog rješenja Ustavni sud nije našao razloge za pokretanje postupka radi ocjene suglasnosti s Ustavom navedenih odredbi Ovršnog zakona, te je donio rješenje iz točke I. izreke na temelju članka 43. Ustavnog zakona.

 

          XIV. OSTALE OSPORENE ODREDBE OVRŠNOG ZAKONA

 

25.     U završnom dijelu podneska od 26. svibnja 2014. (str. 28) predlagateljica osporava mogućnost postojanja ovrhe i ovršnih zakona, navodeći da polazi "od načela da je kompletan paket zakona o ovrhama loš zakon, što je realnost potvrđena brojem blokiranih koji alarmantno i kontinuirano raste kao i iznosom duga koji radi netransparentnih troškova postupka postaje beskonačan i nerješiv." Osim toga ističe:

 

            "Teško se može očekivati da se, ionako obezvrijeđeni i osiromašeni stanovnici Hrvatske (320.000 stanovnika, 5000 novih mjesečno), osjećaju zaštićenima i pravno bore u ovom sustavu ovrha gdje su im svi računi blokirani i sva imovina pod ovrhom, na rok od deset godina ili zauvijek.

            Građani nemaju pravnu pismenost,a niti financijsku snagu za takve bitke i tog oblika diskriminacije i Ustavni sud, u slučaju ovršnih zakona mora biti toga svjestan, preuzeti odgovornost pa srušiti odredbe zakona koje nisu u skladu sa osnovnim vrijednostima Ustava Republike Hrvatske.

            Poštivanje Ustava preduvjet je da se na dostojanstveni organiziran način realizira svrhovit život u Hrvatskoj za sve stanovnike, jednako uz posebnu važnost i smisao u zaštiti i promoviranju Ustavnog reda i pravednosti.

            U svakom pravnom postupku se građani trebaju i moraju pozivati na Ustav, jer se Ustavnim odredbama, zakonu najvišeg pravnog reda, u bilo kojem upravnom ili sudskom procesu ne može suprotstavljati zakonima pravilnicima ili bilo kojem drugom obliku pravnih propisa nižeg pravnog reda.

            Za neustavno djelovanje po bilo kojoj osnovi, ne može postojati nikakvo racionalno opravdanje, ali zato trebaju postojati i provoditi se sankcije, a građane treba zaštititi i oštećene obeštetiti.

            (...)

            Paket zakona čiji je osnovni koncept da se većini oduzme sva imovina, a manjini osigura profit, dok dug ostaje i prenosi se na nove generacije, unesrećujući većinu, kako pojedince, tako i obitelji i cijelu društvenu zajednicu Hrvatsku.

            I ako usporedimo upozoravajuću brojku siromašnih u Hrvatskoj, kao posljedica blokade svih računa, s brojem malobrojnih, a bogatih pojedinaca, neminovno se nameće pitanje: Može li bilo koji pojedinac vrijediti toliko puno? A može li toliko naroda vrijediti tako malo?"

 

25.1.  Iako takvi navodi ne mogu biti predmet ustavnosudskih postupaka jer predstavljaju prije svega dio političkih razmišljanja dijela hrvatskih građana (i pripadaju u arenu političke borbe), Ustavni sud podsjeća da se hrvatski pravni sustav temelji na vladavini prava čiji je sastavni dio i pravični postupak koji podrazumijeva da se odluke sudova i drugih tijela koja odlučuju o pravima i obvezama građana poštuju, a u slučaju nepoštivanja takvih pravomoćnih odluka država je ovlaštena putem nadležnih tijela prisilno ovršiti takve odluke. Iako Ustavni sud načelno shvaća prigovore predlagateljice koji se odnose na tešku socijalnu situaciju građana koji su "blokirani", ti razlozi, sami za sebe, ne mogu biti osnova za pokretanje postupka ocjene suglasnosti navedenih odredbi Ovršnog zakona.  

 

26.     Predlagateljica je osporila i članak 281. stavak 6. OZ-a/12 koji je glasio:

 

"Članak 281.

            (...)

            (6.) Nakon dvije uzastopne neuspjele dostave rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelj, javni bilježnik će rješenje istaknuti na oglasnoj ploči u čekaonici u svojem uredu. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana isticanja rješenja na oglasnoj ploči.

            (...)"

 

26.1.  Ta je odredba u cijelosti brisana člankom 73. stavkom 2. ZID-a OZ-a/14 (koji je stupio na snagu 1. rujna 2014.).

 

26.2.  Članak 61. Ustavnog zakona glasi:

 

"Članak 61.

            Ustavni sud može obustaviti postupak ... a mora u slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka."

 

Ustavni sud utvrđuje da su prestankom važenja članka 281. stavka 6. OZ-a/12 i protekom roka od godine dana od prestanka važenja te zakonske odredbe iz članka 56. stavka 1. Ustavnog zakona (u kojem roku Ustavni sud može pokrenuti postupak radi ocjene suglasnosti zakona s Ustavom) prestale postojati pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka.

 

Stoga je u tom dijelu postupak obustavljen na temelju članka 61. Ustavnog zakona (točka II. izreke rješenja).

 

27.     Predlagateljica je načelno osporila i članke 75. stavak 5., 102. stavke 1., 2. i 7., 103. stavak 6., 132. stavak 2. i 138. stavke 4. i 7. OZ/12, koji su dijelom izmijenjeni člancima 48., 49. i 50. ZID-a OZ-a/14, koji uz to na nov način uređuju prodaju nekretnine u ovršnom postupku elektroničkom javnom dražbom te posebno uređuju odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika koji stanuje u nekretnini koja je nužna za zadovoljenje njegovih osnovnih stambenih potreba (članak 37. ZID-a OZ-a/14). Predlagateljica je bila pozvana dopisom Ustavnog suda od 8. prosinca 2014. da u tom dijelu nadopuni svoj prijedlog nakon donošenja ZID-a OZ-a/14 u roku od 15 dana od dana primitka tog dopisa, no u tom dijelu prijedlog nije nadopunila.

 

27.1.  Članak 19. stavci 1., 2. i 4. Ustavnog zakona glase:

 

"Članak 19.

            (1) Podnesci upućeni Ustavnom sudu moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti.

            (2) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, Ustavni sud će vratiti podnesak podnositelju radi ispravka, odnosno dopune, uz određivanje roka za ponovno podnošenje podneska.

            (...)

            (4) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen Ustavnom sudu u određenome roku. Ako bude vraćen bez ispravka, odnosno dopune, odbacit će se."

 

27.2.  U konkretnom slučaju, unutar zadanog roka, predlagateljica je Ustavnom sudu dostavila novi podnesak (28. prosinca 2014.) u kojemu nije navela razloge zbog kojih osporava navedene izmijenjene odredbe Ovršnog zakona.

 

27.3.  Člankom 32. Ustavnog zakona propisano je, između ostalog, da će Ustavni sud rješenjem odbaciti prijedlog kada ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

 

27.4.  S obzirom na činjenicu da prijedlog predlagateljice sadržajno u tom dijelu nije sastavljen na način koji bi omogućavao odlučivanje o biti stvari, na temelju članka 32., u vezi s člankom 19. stavkom 4. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki III. izreke.