Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 28. studenoga 2017. donio je

 

 

R J E Š E NJ E

 

          Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 72. stavka 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.).

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

          I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

 

1.       Hrvatski sabor na sjednici održanoj 21. listopada 2011. donio je Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11.) koji je stupio na pravnu snagu 1. siječnja 2013.

 

Nakon stupanja na snagu Kazneni zakon mijenjan je i dopunjavan (noveliran) tri puta:

 

- Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 144 od 21. prosinca 2012., te je stupio na snagu 1. siječnja 2013.;

- Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 56 od 22. svibnja 2015., te je stupio na snagu 30. svibnja 2015.;

- Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 61 od 3. lipnja 2015. (ispravak),

- Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 101 od 12. listopada 2017.

 

1.2.    Na dan donošenja ovog rješenja na snazi je Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.; u daljnjem tekstu: KZ).

 

2.       Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 72. stavka 5. KZ-a podnio je 28. ožujka 2013. Đuro Pokrajac iz Koprivnice.

 

3.       Na temelju članka 27. stavka 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 42/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Davorin Mlakar i Josip Leko.

 

4.       Tijekom postupka Ustavni sud zatražio je i zaprimio stručna mišljenja prof. dr. sc. Velinke Grozdanić s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci od 20. travnja 2016., prof. dr. sc. Antonije Krstulović Dragičević s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Splitu od 6. svibnja 2016. i prof. dr. sc. Davora Derenčinovića s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu od 15. studenog 2016.

 

 II. OSPORENI ČLANAK ZAKONA

 

5.       Članak 72. KZ-a u cijelosti glasi:

 

"Članak 72.

Zabrana upravljanja motornim vozilom

            (1) Sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom sud će izreći počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa. Zabrana se odnosi na sve kategorije vozila, a iznimno se određena kategorija vozila može izuzeti kada posebne okolnosti upućuju na to da se svrha mjere neće time ugroziti.

            (2) Ako su ispunjene pretpostavke iz stavka 1. ovoga članka, sud će izreći zabranu upravljanja motornim vozilom i neubrojivoj osobi ako njezina radnja ukazuje na to da je nesposobna za vožnju.

            (3) Mjera iz stavka 1. ovoga članka određuje se u trajanju od jedne do pet godina. Počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora, a nije mu izrečena uvjetna osuda niti je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, mjera iz stavka 1. ovoga članka izreći će se u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora.

            (4) Po proteku polovine trajanja sigurnosne mjere izrečene na temelju stavka 1. ovoga članka sud može na prijedlog osuđenika obustaviti njezino izvršenje ako ustanovi da više ne postoji opasnost iz stavka 1. ovoga članka. Osuđenik može ponoviti prijedlog, ali ne prije proteka jedne godine od zadnjeg preispitivanja.

            (5) Zabrana upravljanja motornim vozilom može se izreći doživotno kada se s obzirom na ranija počiniteljeva teška kršenja prometnih propisa može očekivati da će i nakon proteka najdužeg vremena iz stavka 3. ovoga članka postojati opasnost da počinitelj ponovno počini kazneno djelo protiv sigurnosti prometa. Utvrdi li sud povodom prijedloga osuđenika da nakon proteka najdužeg vremena iz stavka 3. ovoga članka opasnost više ne postoji, ukinut će zabranu. Osuđenik može ponoviti prijedlog, ali ne prije proteka jedne godine od zadnjeg preispitivanja. Po ukidanju zabrane počinitelj mora ponovno polagati vozački ispit.

            (6) Na zabranu upravljanja motornim vozilom shodno će se primijeniti odredba članka 71. stavka 5. ovoga Zakona.

            (7) Vrijeme privremenog oduzimanja vozačke dozvole uračunat će se u vrijeme zabrane upravljanja motornim vozilom.

            (8) Sud će o presudi kojom je izrečena mjera iz stavka 1. ovoga članka obavijestiti policiju.

            (9) Način izvršavanja mjere iz stavka 1. ovoga članka pravilnikom će propisati ministar nadležan za unutarnje poslove.

 

 

 

          III. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

 

6.       Predlagatelj smatra da osporeni stavak 5. članka 72. KZ-a nije u suglasnosti sa člancima 3., 5., 16. i 30. Ustava.

 

Predlagatelj ocjenjuje da se primjenom osporenog stavka 5. članka 72. KZ-a počinitelju kaznenog djela izriče trajna zabrana upravljanja motornim vozilom, a na taj način i trajna zabrana obavljanja djelatnosti ako se radi o osobi čija je "djelatnost i zanimanje" upravljanje motornim vozilom.

 

U prilog svojoj ocijeni o nesuglasnosti osporenog stavka 5. članka 72. KZ-a, predlagatelj se poziva na odluku Ustavnog suda broj: U-I-1162/2008 od 28. lipnja 2011. ("Narodne novine" broj 77/11.) kojom je ukinut stavak 4. članka 78. KZ-a ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., u daljnjem tekstu: KZ/97), koji je glasio:

           "(4) Prema počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kojim je prouzročena smrt jedne ili više osoba ako, s obzirom na njegovu raniju osuđivanost za kaznena djela protiv sigurnosti prometa postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo, može se primijeniti sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom zauvijek."

Predlagatelj smatra da je osporenim stavkom 5. članka 72. KZ-a zakonodavac ponovno propisao mogućnost trajnog izricanja sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom a što je u suprotnosti sa pravnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u navedenoj odluci. U tom smislu, u prijedlogu je navedeno:

           "Ustavni sud je u odluci iznio razloge zbog kojih smatra da je ovakva zakonska odredba protivna Ustavu RH i ti se razlozi ovdje neće ponavljati. Suština obrazloženja ... je u tome da se mjera sigurnosti u kaznenom postupku ne može odrediti u neograničenom trajanju ili zauvijek.

           Usprkos ovakvoj odluci Ustavnog suda, novi Kazneni zakon ponovo uvodi mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom u neograničenom trajanju ili kako u zakonskoj odredbi stoji doživotno."

 

U prijedlogu je predlagatelj dalje naveo:

           "Pravo na nesmetano kretanje pa i uz pomoć tehničkih sredstava koja čovjek može koristiti pod određenim uvjetima, dio su slobode suvremenog čovjeka. Ukinuti trajno to pravo čovjeku, znači ukinuti mu slobodu kretanja i isključiti ga iz onoga što zovemo jednakom slobodom za sve.

           Stoga, novi pristup zakonodavca ustavnim odredbama i donošenje zakonskih normi, kakve se nalaze u odredbi članka 72., stavak 5., Kaznenog zakona, nisu u skladu sa suštinom ustavne zaštite slobode čovjeka i takva odredba suprotna je Ustavu RH.

           (...)

           Odredba članka 72., stavak 5. ... faktički uvodi mjeru zabrane obavljanja djelatnosti doživotno. Upravljanje motornim vozilom česta je djelatnost i zanimanje. Puno je vozača profesionalaca koji su u radnom odnosu kao vozači ili se profesionalno bave upravljanjem motornim vozilima ... Prema sadržaju članka 72. Kaznenog zakona, zabrana upravljanja motornim vozilom odnosi se na sve kategorije vozila i nije više moguće kao ranije, da se odredi samo za neke od kategorija vozila. ...

           Prema odredbi članka 30. Ustava RH 'kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.'

           Ova ustavna odredba u skladu je sa odredbom članka 16. Ustava, a njena posebnost proizlazi iz zaštite najosnovnijeg prava čovjeka od kojeg ovisi njegova egzistencija, a to je pravo na rad, pravo da se bavi određenom djelatnošću.

           Zabrana upravljanja motornim vozilom faktički je istovremeno i zabrana djelatnosti za osobe koje se tom djelatnošću bave ili imaju namjeru to činiti. Izričita je odredba Ustava da je takvu mjeru moguće primijeniti samo kroz određeno vrijeme, Stoga je odredba članka 72., stavak 5., budući da se odnosi i na trajnu zabranu djelatnosti, u direktnoj suprotnosti sa ovom ustavnom odredbom."

 

Stoga predlagatelj predlaže Ustavnom sudu da pokrene postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom stavka 5. članka 72. KZ-a i da ga ukine.

 

          IV. STRUČNA MIŠLJENJA

7.       Prof. dr. sc. Velinka Grozdanić s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, u svom stručnom mišljenju navela je:

 

            "Ova odredba Kaznenog zakona usklađena je s Odlukom Ustavnog suda RH (br: U-I-1162/2008. od 28.06.2011.) na način da je pored terminološke izmjene (riječ 'zauvijek' zamijenjena je terminom 'doživotno') propisana i mogućnost ukidanja sigurnosne mjere nakon proteka pet godina, povodom prijedloga osuđenika, a na temelju odluke suda o nepostojanju opasnosti ponovnog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa. Nema nikakve sumnje da je ova propisana mogućnost  periodičnog preispitivanja potrebe primjene sigurnosne mjere znatno ublažila strogost same odredbe o doživotnoj zabrani upravljana motornim vozilom.

            (...)

            ... Upravo je potreba za ograničavanjem sigurnosnih mjera dovela do propisivanja načela razmjernosti unutar Kaznenog zakona. Naime, sigurnosne mjere kao pretežito preventivne sankcije usmjerene su prije svega na uzroke, a ne na posljedice delinkventnog ponašanja. Stoga je osnova i opravdanje njihove primjene postojanje opasnosti počinitelja i procjena da će se upravo sigurnosnom mjerom ta opasnost otkloniti. Prema, tome, budući da nisu kao kazne ograničene krivnjom kao svojom mjerom, sigurnosne mjere se ograničavaju načelom razmjernosti.

            (...)

            ... Naime, kazneno pravo kroz kazneni zakon štiti temeljne vrijednosti neke društvene zajednice, sredstvima kojima raspolaže, a to su kaznenopravne sankcije. Budući da se kaznenopravnim sankcijama zadire u prava i slobode počinitelja kaznenih djela, samo je po sebi jasno da kazneno pravo ostvaruje svoju zaštitnu ulogu, oduzimanjem ili ograničavanjem prava onih koji su ih zlouporabili čineći kaznena djela. Stoga, počinitelji kaznenih djela moraju prihvatiti ograničenja svojih sloboda i prava koje zakonodavac smatra nužnima kako bi se ostvario interes zaštite društva. Pri tome, treba posebno naglasiti, budući da je riječ o represivnim mjerama, pa i kada se radi o sigurnosnim mjerama, da treba primijeniti poseban oprez pri ograničavanju ili oduzimanju prava i zadovoljiti najviše standarde pravednosti što se očituje u zahtjevu da počinitelj nikad ne smije biti samo puki objekt prevencije. U tom kontekstu sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom izrečena doživotno, ali bez mogućnosti provjeravanja aktualne opasnosti počinitelja, ne bi zadovoljila postavljeni standard. No upravo periodično provjeravanje opasnosti počinitelja pruža osobi konkretnu i stvarnu mogućnost da ponovno povrati svoje pravo upravljanja motornim vozilom."

8.       Prof. dr. sc. Antonija Krstulović Dragičević s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Splitu u svom stručnom mišljenju, između ostalog, navela je:

 

            "Osporavanim st. 5. čl. 72. jest predviđena mogućnost doživotnog izricanja mjere, ali je istodobno zakonodavac ostavio i mogućnost njenog ukidanja po proteku pet godina od izvršnosti presude, pa je doživotno izricanje mjere zapravo uvjetno jer u konačnici upravo o osuđeniku ovisi hoće li se mjera iz doživotne pretvoriti u mjeru ograničenog vremenskog trajanja.

            Dakle upravo će o počiniteljevom trudu na promjeni vlastitog ponašanja i otklanjanja razloga koji su bili temelj za izricanje mjere ovisiti njeno ukidanje, što je u funkciji postizanja svrhe sigurnosne mjere uz istodobnu adekvatnu zaštitu društva od opasnosti koju predstavlja počinitelj.

            (...)

            ... možemo zaključiti da je zakonodavac dao dovoljno čvrstih argumenata za oduzimanje stečenih prava u korist zaštite pravnog poretka, uz mogućnost naknadnog preispitivanja daljnje potrebe provođenja zabrane nakon proteka pet godina ostavivši tako otvorenom mogućnost da osoba oduzeto pravo ponovno stekne zahvaljujući promjeni vlastitog ponašanja, čime je ova mjera usklađena s Ustavom, kao i odlukom br. U-I-1162/2008 Ustavnog suda ..."

 

9.       Prof. dr. sc. Davor Derenčinović s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, u svom stručnom mišljenju naveo je:

           

            "1.4.     Osim toga, suštinska razlika između ove dvije odredbe je u tome što kod članka 72. stavak 5. Kaznenog zakona postoji mogućnost periodičkog preispitivanja primjene mjere dok ta mogućnost nije postojala prema članku 78. stavak 4. KZ97. Time je novo zakonsko rješenje usklađeno s načelom razmjernosti jer omogućava periodičko ispitivanje opasnosti počinitelja i to, nakon proteka roka primjene sigurnosne mjere, svakih godinu dana na prijedlog osuđenika. Konačno, nije u pravu predlagatelj kad tvrdi da se primjenom ovog oblika sigurnosne mjere trajno ukida pravo na nesmetano kretanje uz pomoć tehničkih sredstava. Ono se tek ograničava s tim da ograničenje u svakom pojedinom slučaju mora biti u skladu s naravi opasnosti počinitelja koju utvrđuje sud."

 

          V. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

10.     Članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava daje ovlast zakonodavcu da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, pri čemu je zakonodavac, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Ustava, dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, osobito one koje proizlaze iz načela vladavine prava i kojima se štite ustavna dobra i vrednote.

 

11.     Prema članku 1. KZ-a kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Prikaz kaznenopravnih sankcija i njihova svrha u hrvatskom kaznenom pravu (kazne i sigurnosne mjere) izneseni su u odluci Ustavnog suda broj: U-I-1162/2008 od 28. lipnja 2011.

 

Člankom 2. KZ-a propisano je da nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna ili druga kaznenopravna sankcija koja nije bila određena zakonom.

 

12.     Vrste sigurnosnih mjera, kao kaznenopravne sankcije, propisane su člancima 65. do 80. KZ-a. Sigurnosne mjere jesu: obvezno psihijatrijsko liječenje, obvezno liječenje od ovisnosti, obvezan psihosocijalni tretman, zabrana obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, zabrana približavanja, uznemiravanja i uhođenja, udaljenje iz zajedničkog kućanstva, zabrana pristupa internetu i zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora.

 

Osnova i opravdanje sigurnosnih mjera jest opasnost počinitelja. Svrha je sigurnosnih mjera da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela (članak 66. Kaznenog zakona), dakle da spriječe počinitelja da ponovno čini kaznena djela i omoguće njegovo popravljanje i resocijalizaciju.

 

13.     Člankom 72. KZ-a propisana je sigurnosna mjera "Zabrana upravljanja motornim vozilom".

 

Vlada Republike Hrvatske u Konačnom prijedlogu KZ-a (P.Z. E. 866) uz članak 72. KZ-a navela je:

           

            "Stavak 1. u drugoj rečenici donosi novost u odnosu na članak 78. KZ97 koja se sastoji u izuzetnosti zabrane upravljanja vozilima određene kategorije (što je dosadašnja sudska praksa neosnovano uzimala kao pravilo). Ujedno je neodređeni pojam 'vrste' vozila zamijenjen kategorijom vozila. Također za izricanje ove mjere ne traži se da postoji opasnost od ponovnog počinjenja takvog kaznenog djela - to je previsoko postavljen zahtjev - dovoljno je da postoji opasnost od ugrožavanja sigurnosti prometa. ...

            Stavak 3. skraćuje trajanje mjere zabrane na maksimalno pet godina s tim da je dalje moguće izricanje mjere doživotno. Stavak 4. pobliže određuje u čemu se sastoji zabrana upravljanja vozilom. ... .

            Stavak 5. uvodi mogućnost izricanja mjere doživotno kad se radi o pojačano opasnom počinitelju. Strogost ove mjere ublažena je mogućnošću njenog naknadnog ukidanja (slično i § 69a stavak 7 njemačkog Kaznenog zakona)."

 

14.     Prema članku 72. KZ-a sigurnosnu mjeru "zabrane upravljanja motornim vozilom" sud izriče počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa. Sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom propisana je u trajanju koje ne može biti kraće od jedne godine ni dulje od pet godina od izvršnosti sudske odluke.

 

Osporenim stavkom 5. članka 72. KZ-a propisano je da se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može izreći doživotno kada se s obzirom na počiniteljeva teška kršenja prometnih propisa može očekivati i da će nakon proteka najdužeg vremena (pet godina) postojati opasnost da počinitelj ponovno počini kazneno djelo protiv sigurnosti prometa. Međutim, zakonodavac je istodobno propisao i mogućnost njenog ukidanja po proteku pet godina ako povodom prijedloga osuđenika utvrdi da opasnost  ponovnog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa više ne postoji. Osuđenik može ponoviti prijedlog, ali ne prije proteka jedne godine od zadnjeg preispitivanja.

Iz navedenog slijedi da je izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ-a vezano uz vremenski ograničeno trajanje mjere (najduže pet godina), a doživotno se može izreći samo izuzetno tj. uz uvjet realnog očekivanja da će na strani počinitelja i nakon proteka toga vremena postojati opasnost od ponavljanja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa.

 

Međutim, propisivanje periodičnog provjeravanja opasnosti da počinitelj ponovno počini kazneno djelo protiv sigurnosti prometa pruža počinitelju mogućnost da vrati svoje pravo upravljanja motornim vozilom, a što isključivo ovisi o počinitelju (osuđeniku), odnosno od njegova ponašanja i otklanjanja razloga koji su bili temelj za izricanje iste mjere.

 

Stoga polazeći od svrhe sigurnosnih mjera (točka 12.), Ustavni sud ocjenjuje da je osporenim stavkom 5. članka 72. KZ-a postignuta pravična ravnoteža između prava počinitelja kaznenog djela s jedne strane, i zaštite objektivnog pravnog poretka u području izricanja kaznenopravnih sankcija, s druge strane. Naime, izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom vezano je za težinu počinjenog kaznenog djela i kaznenih djela koja se mogu očekivati te za stupanj počiniteljeve opasnosti, koju opasnost na zahtjev počinitelja periodično preispituje sud u svakom pojedinom slučaju.

 

15.     Pritom polazeći od zaštitne uloge koju u društvu ima kazneno pravo - zaštita osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene Ustavom i međunarodnim pravom, Ustavni sud ocjenjuje legitimnim propisivanjem  kaznenopravnih sankcija kojima se zadire u određena prava i slobode počinitelja kaznenih djela (oduzimanje ili ograničavanje određenih prava), kako bi se ostvario interes zaštite društva.

 

U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Tomašić i dr. protiv Hrvatske (br. 46598/06, presuda od 15. siječnja 2001.), između ostalog, naveo:

 

            "49. Sud ponavlja da članak 2. nalaže državi da poduzme odgovarajuće mjere kako bi zaštitila živote osoba pod njezinom jurisdikcijom ... . To uključuje primarnu dužnost države da osigura pravo na život donošenjem djelotvornih kaznenopravnih odredaba koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv osobe, popraćenih provedbenim mehanizmima za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredaba ..."

 

16.     Polazeći od navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da osporeni stavak 5. članka 72. KZ-a, ispunjava zahtjeve razmjernosti propisane člankom 16. stavkom 2. Ustava.

 

17.     U odnosu na prigovore predlagatelja da se izricanjem navedene sigurnosne mjere zapravo izriče i zabrana obavljanja "djelatnosti i zanimanja" upravljanja motornim vozilom Ustavni sud napominje da pravo za upravljanje motornim vozilom nije apsolutno pravo. To pravo se stječe ispunjavanjem uvjeta propisanim Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15.), a osporenim člankom 72. KZ-a propisani su uvjeti kada se to pravo može ograničiti ili izgubiti, uz propisanu mogućnost povrata izgubljenog prava.

 

18.     Na temelju navedenog Ustavni sud primjećuje da predlagatelj pogrešno tumači odluku Ustavnog suda broj: U-I-1162/2008 od 28. lipnja 2011. ocjenjujući stavak 4. članka 78. KZ/97 identičnim sa osporenim člankom 72. stavkom 5. KZ-a, odnosno da je novim kaznenim zakonom ponovno propisana sigurnosna mjera "zabrane upravljanja motornim vozilom u neograničenom trajanju ili kako u zakonskoj odredbi stoji doživotno". Naime, upravo suprotno navodima predlagatelja, stavkom 5. članka 72. KZ-a propisano je da izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom podliježe periodičnom provjeravanju i pruža počinitelju mogućnost da vrati svoje pravo upravljanja motornim vozilom iz razloga navedenih u točki 14. ovog rješenja.

 

19.     Slijedom iznesenog, a na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.