Broj: Gžn-2448/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Klarić kao predsjednika vijeća, Mirne Marinić i Daniele Ukić, kao članova vijeća, u  pravnoj stvari tužiteljice Š. T. iz Z., koju zastupa B. P., odvjetnik iz Z., protiv I.tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa Martina Ćulap, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Mihanovićeva 14 i II.tuženika Z.h., kojeg zastupa generalna punomoćnica L. S., radi naknade štete, odlučujući o  žalbama I. i II.tuženika podnesenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2164/10 od 21. srpnja 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. travnja 2011. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

              Odbijaju se kao neosnovane žalba I. i II.tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2164/10 od 21. srpnja 2010. godine.

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

             

              Prvostupanjskom presudom naloženo je I. i II.tuženicima da tužiteljici plate 474.825,80 kn te da joj naknade parnični trošak u iznosu od 144.738,27 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka I izreke). Ujedno je odbijen zahtjev I.tuženika za naknadu parničnog troška (točka II izreke).

 

              Protiv te presude I.tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se ista ili preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Protiv dijela te presude pod točkom I izreke (čl. 356. st. 1. ZPP) II.tuženik je podnio žalbu slijedećeg sadržaja: „II-tuženi se pridružuje navodima žalbe I.tuženika, te posebno osporava pasivnu legitimaciju“.

 

              Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem osporava osnovanost navoda iz žalbe I.tuženika. Predlaže da se žalba tog tuženika odbije kao neosnovana, te da mu se naloži da joj naknadi opredijeljeno navedeni trošak dogovora na žalbu.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na tvrdnjama: da je vlasnica drvene kuće u Z. koja se nalazi na čkbr 1000/2 i čkbr 1000/3 (po novoj izmjeri čkbr 4864/1) upisana u z.k.ul. 6423 k.o. V., te da je ovlaštenica prava korištenja tih katastarskih čestica; da su tuženici, odnosno njihovi pravni prednici, srušili drvenu kuću i na tom njenom zemljištu izgradili okretište gradskog prometa bez da su je o tom obavijestili i bez da su joj isplatili naknadu.

 

              Neosnovano, premda opisno, I.tuženik u žalbi ukazuje na butnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. vezano uz čl. 377. st. 1. ZPP. Tijekom prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja je raspravio sva sporna pitanja na koja je ukazano rješenjima ovog suda, uključujući tu i upozorenja iz rješenja ovog suda broj Gž-5662/94 od 10. siječnja 1995. godine.

 

              Isto tako neosnovano I.tuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebice jer su u obrazloženju izneseni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

 

              Kako nije počinjena niti jedna od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem l. 365. st. 2. ZPP nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

              U ovoj stadiju postupka nesporno je:

              - da su zemljišne čestice kbr 1000/2 i kbr 1000/3 iz z.k.ul.br. 6423 k.o. V., ukupne površine od 120 čhv ili 468 m2, predstavljale neizgrađeno građevinsko zemljište,

              - da je na tom zemljištu izgrađeno autobusno stajalište koje koristi II.tuženik,

              - da tuženici ne raspolažu niti jednom ispravom iz koje bi proizlazilo pravo II.tuženika da to zemljište koristi,

              - da je to zemljište oduzeto bez da je prethodno proveden zakonom propisani postupak oduzimanja istog i bez da je isplaćena naknada za isto.

 

              Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je valjano utvrdio da se tužiteljica smatra vlasnicom čkbr 1000/2 i čkbr 1000/3 iz zk.ul.br. 6423 k.o. V., jer je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja tog zemljišta u društvenom vlasništvu (list 238 spisa) i jer tuženici nisu uspjeli dokazati suprotno (čl. 365. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine" broj 91/96, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/08). Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ispravno zaključio da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj parnici.

 

              Tom prilikom sud prvog stupnja je potpuno i pravilno ocijenio sadržaj ovjerenih prijepisa isprava koje mu je (uz podnesak od 27. prosinca 2006. godine) dostavio Zemljišnoknjižni odjel istog suda, obzirom na nesporne okolnosti da je i na kupoprodajnom ugovoru od 17. veljače 1959. godine i na očitovanju od 3. kolovoza 1959. godine uz strojem upisano ime prodavatelja A. K. preudate Ž. stavljena oznaka „v.r.“ (list 204-213 spisa).

 

              Stoga nisu prihvatljivi žalbeni navodi da se utvrđenje o aktivnoj legitimiranosti  temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da je sve činjenice o kojima je ovisila ocjena o osnovanosti tog prigovora I. i II.tuženika sud prvog stupnja imao u vidu i pravilno ocijenio.

 

              Uvidom u rješenje pravnog prednika I.tuženika, Općine Susedgrad, Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove broj UP/I-05/1-1622/2-87 od 11. svibnja 1988. godine, sud prvog stupnja je utvrdio da je temeljem tog rješenja tužiteljici oduzet posjed predmetne nekretnine.

 

              Temeljem potonjeg utvrđenja, kao i okolnosti da II.tuženik nije dokazao da predmetno zemljište koristi temeljem valjanog pravnog osnova, sud prvog stupnja je zaključio da su tuženici pasivno legitimirani u ovoj parnici.

 

              Iz nesporne činjenice da niti jedna od stranaka ne raspolaže rješenjem, „temeljem kojeg je II.tuženiku dodijeljeno na korištenje zemljište koje je predmet ove tužbe“ tuženici izvode pogrešan jer je činjenice o kojima je ovisila ocjena o osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije sud prvog stupnja raspravio i pravilno ocijenio. To tim više što iz dokumentacije u spisu pravnog prednika I.tuženika broj 05/1-UP-1-1622/87 proizlazi da je Odbor za pripremu građevinskog zemljišta Općine Susedgrad dana 11. svibnja 1988. godine donio zaključak, temeljem prijedloga Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove te općine od 5. svibnja 1988. godine, o davanju na privremeno čuvanje zamjenskog stana J. G. Iz sadržaja prijedloga navedenog komiteta od 5. svibnja 1988. godine proizlazi pak da je Skupština Općine Susedgrad dana 28. ožujka 1988. godine prihvatila Program priprema građevinskog zemljišta za stambenu i ostalu izgradnju; da je započela realizacija autobusne linije po Zagrebačkoj ulici time da je upravo na lokaciji objekta u kojem je živjela J. G. predviđeno okretište autobusa i da je J. G. primila presudu Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-718/87 od 8. veljače 1988. godine kojom joj je naloženo da je dužna iseliti iz sobe u stambenom objektu (drvena baraka) u Zagrebu, Oranice iza broja 168, i predati tu sobu, slobodnu od osoba i stvari tužiteljici Š. T.

 

              Da je ta presuda stekla svojstvo pravomoćnosti dana 20. lipnja 1988. godine nesporno je (list 106 spisa).

 

              Temeljem tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je valjano zaključio da su tuženici odgovorni za štetu koju tužiteljica trpi jer joj je predmetna nekretnina oduzeta iz posjeda bez provedenog, tada propisanog, postupka eksproprijacije i bez bilo kojeg drugog pravnog osnova, te da su joj stoga dužni naknaditi štetu za oduzetu nekretninu (čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO)             

 

              Da tužiteljica nikada nije primila nikakvu naknadu za tu oduzetu nekretninu nesporna je činjenica.

 

              Isto tako nesporno je: da su na predmetnom zemljištu 1959. godine tužiteljičini roditelji izgradili drvenu baraku u kojoj su živjeli do svoje smrti; da je u tom objektu s njima živjela i J. G. koja im je pružala svakodnevnu pomoć, te u navedenom objektu (koji je većim dijelom izgorio u požaru 1986. godine) nastavila živjeti i nakon smrti tužiteljičinih roditelja; da tužiteljica nikada nije živjela s roditeljima u drvenom objektu u Z.

 

              Stoga je istinit žalbeni navod da u slučaju da je tužiteljica sudjelovala u upravnom postupku (a nije) ista ne bi imala pravo na drugi stan (čl. 110. st. 2. Zakona o izgradnji objekta, „Narodne novine“ broj 54/86). Međutim ta okolnost ne isključuje njena prava na naknadu za oduzetu nekretninu kako to izgleda pogrešno smatra tuženik.

 

              Visinu štete sud prvog stupnja je utvrdio i tužiteljici dosudio temeljem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u iznosu od 474.825,80 kn.

 

              Žalbeni navod da je nakon očitovanja vještaka na ročištu 12. siječnja 2007. godine došlo do drastičnog pada cijena nekretnina nema značenje odlučne činjenice u ovoj parnici jer toj procjeni tuženici nisu prigovorili, niti su predložili novu procjenu prema cijenama (odnosno vrijednosti postignute koristi) u vrijeme suđenja.

 

              Radi iznesenog odlučeno je kao u izreci (čl. 368. ZPP). Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer nije bio potreban (čl. 166. st. 1. ZPP, čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 5. travnja 2011. godine